Glupost je viralna

Najviše me frustrirala glupost.

Slegnućeš ramenima i pomisliti koga briga. Pa, moj blog, moja frustracija.

Valjda nam je svima poznato koliko smo u stanju da se kao nacija glorifikujemo.

Nekada i jesmo bili sjajni i superiorni.

Zamisli da od toliko ljudi svijeta među svojima imaš jednog Teslu, Milankovića, Pupina, Andrića. Kočića i Ćopića.

Zamisli da danas među svojima imaš mlade ljude koji ne znaju napon struje u utičnici??? Da stvar bude gora dječake elektrotehničke struke. Vidiš li Tesla?

Zamisli da postoji punoljetna osoba koja iz opšte kulture ne zna taj podatak. A zamisli da je ta osoba provela 4 godine sjedeći u školi u kojoj je to elementarna stvar. Šta se uči u našim školama? Ko predaje toj djeci?

Zamisli da na prostoru gdje su nicali pisci poput Selimovića, Andrića, Ćopića i Kočića imaš mlade ljude koji pišu ne moj. Koji nisu u životu pročitali nijednu knjigu. Koji ne poznaju elementarne osnove pravopisa, a sa nekih polica im se rugaju fakultetske diplome.

Zamisli u eri kada ti je praktično gotovo svo znanje ovog svijeta dostupno na klik, ti ne želiš da naučiš ništa. Zamisli takav stepen letargije?

Niko od nas ne zna sve. I poslije stotina pročitanih knjiga griješim i pitam se, pa tražim i učim. Sramota me kad ne znam.

Ali danas…

Glupost je postala vrlina.

Sa znanjem se sprdamo.

Zato sve djevojčice znaju koliko im mililitara treba u ustima, i koliko kubika u sisama, a da ih pitaš šta te mjerne jedinice zaista označavaju gledale bi te u čudu.

Student me jednom pitao gdje se nalazi ta Koreja. Student ne zna ni na koji kontinent da locira Koreju.

Zato svi znaju šta je Rolly.

Rekao im Baka Prase.

Ne uče se ni jezici, osim ako ti trebaju da dobiješ vizu za Njemačku.

I sve što smo znali polako izumire jer odlaskom nekih generacije nećeš više imati s kim ni da razgovaraš. Doći ćemo do toga da će Tesla biti samo marka automobila. Na Drini ćuprija, samo most u Višegradu.

Zar to vas ne plaši?

Djeca gledaju TikTok i urnebesno im je smješno što Amerikanci ne znaju nabrojati 5 država van Amerike i što misle da je Ukrajina glavni grad Rusije.

To je cool. I postaje viralno.

Glupost je viralna.

I riječi viralno i cool su dio srpskog jezika, dok djeca ne znaju koliko slova ima azbuka.

Zato svi znaju šta je OnlyFans i ko je Maca Diskrecija.

Sve normalno nam je postalo bezveze.

Jedemo avokado i više nikoga ne zanima kako se razvija pita.

Neki dan sam vidjela video u kojem nekog idiota (valjda poznatog, dok je gost u emisiji) pitaju da li bi radije do kraja svijeta vozio najbolji automobil ili bio srećan sa ženom koju voli, u stilu idiota je naravno kao iz topa odgovorio ovo prvo i pobrao desetine hiljada lajkova. To je danas IN.

Idiota je uvijek bilo, ali im se nikad nismo u tolikoj mjeri divili.

Sa instagrama mi iskaču slike djevojčica koje novac zarađuju gurajući guzicu u kameru telefona. Na istom tom instagramu se pojavljuju i njihovi roditelji. Valjda je sve okej dok guzica plaća račune. Kupovali su se polni organi i ranije, samo se to zvalo prostitucija, a ne „influens“.

Maloljetna djeca imaju novac da kupe novi iphone koji je košta kao pola nečije godišnje plate.

Državama upravljaju nasilnici, ključeve grada dajemo čovjeku koji se osramotio za 10 života. Da li zaista u takvom svijetu želimo da egizistiramo?

To ti se desi kad glupostima daš primat nad razumom.

Valjda ne bi trebalo da bude moj problem jer ne provodim vrijeme u društvu polusvijeta, ali šta će se desiti sa svijetom ako dopustimo da sve normalno nestane dok smo mi samo gledali.

Nisi se zbog svijeta rodila

Živimo u eri avokado tosta. Mekano pečenog jajeta. Ispod viri raženi hljeb.

I zdjelice ovsene kaše. Pokrivene malinama, listićima kokosa, čia sjemenkama. Kokosova ulja, avokado majoneze…

Živimo u eri fitnes instruktora. Oni nam prezentuju svoja estetskim hirurgijama dorađena tijela kao jedini imperativ ljepote. I brige o sebi.

Napravi 10 hiljada koraka, skuvaj 6 obroka unaprijed, njeguj se, stavi masku, idi u teretanu, na nokte, kod frizera, na masažu.

Ako postaviš pitanje kad? Ide nova osuda, pa valjda imaš sat vremena za sebe. Imam, i ostala 23 sata su za mene. Da spavam, radim, skuvam, operem, ispeglam, sklonim, složim, i tako svakog dana u krug.

I u tom satu za sebe bih možda baš pojela kolač, ili bih uzela 5, 6 sati za sebe u kojima bih sa društvom otišla na roštilj, ali vi me učite da time ne vodim brigu o sebi.

To je tako prizemno, to je tako priprosto, ide ljeto a evidentan ti je višak.

Smiju se instruktori, smije se avokado tost, smiju se i ovsene.

Kada smo postali tako površni.

Zašto je strašno ako sa trideset (skoro) šest imam bore. Zar je nužno da izgledam kao da mi je 15. I koga ja više treba da impresioniram? I čime?

Znam, znam, reći ćete sebe.

Sebe sam impresionirala davno jer sam uspjela da preživim sve ono što mi je život servirao, dvocifreni broj adresa, strah za sopstveni život, gubitak oca, dane kada se nije imalo. Autobuse, torbe koje se nose vikendom, i pune zdjelice koje vraćaš nazad. Strahove, stresove. Prvi posao na kojem sam prvi put doživjela napad panike. Isti onaj na kojem sam sama prenijela cijelu biblioteku sa prvog sprata u podrum i na kojem sam sjedila modrih noktiju i usana koliko je bilo hladno. Nikada nisam odustala. Čekao me moj cilj. Do njega sam na kraju faktički dopuzala. Kada je moj um jednog jutra jednostavno rekao dosta, tijelo je to reklo davno.

Nisu to izgovori za moju veliku guzicu, ili za to što sam totalno van forme, ali ni mala guzica ni činjenica da trčiš 10 km nisu nešto što te čini superiornijim bićem u odnosu na mene.

I stvarno mi je dosta tog svijeta koji forsira da sve ono učinjeno pada u vodu, ako si debela, i da sve ono što nisi učinio automatski pravdaš činjenicom ako si mršava, i lijepa. Jer da se ne lažemo debeli ljudi nisu lijepi, oni su u najboljem slučaju slatki ili simpatični.

I da se razumijemo, svako preko 65 kg je već debeo. Ili bi trebao da povede računa.

Vođenje brige o meni, ponekad podrazumjeva da gledam beznačajnu seriju jer na taj način isključim mozak koji intenzivno mora da radi 8 sati. Ili da pojedem pizzu. Čokoladu.

Ja zaista ne volim kuvana jaja i nema tog tijela koje bih stvarala jedenjem kuvanog jajeta (pokušala sam).

Ja zaista volim hrskavi domaći hljeb i sasvim sigurno vam kažem da ne postoji taj život u kojem bih ga se odrekla.

I da vam kažem još jednu stvar, svi mi bismo voljeli da imamo savršena tijela. Ali nismo svi spremni da platimo određenu cijenu. I poslednje što nam treba jeste da me vi zbog toga osuđujete, činite da se osjećam loše. I da mi prišivate etiketu nekoga ko ne voli dovoljno sebe, ili ne vodi brigu o sebi.

Kao ultimativni kompliment izdvaja se onaj „koliko si smršala“, a onda slijedi, možda ti je sad malo previše, osušila si se i ostala pasivna agresija.

Been there.

Da ti ja kažem jednu stvar, živi kako ti se živi. Ako to podrazumjeva da u jednoj sedmici spavaš svaki dan 15 sati, ako to tvoje tijelo traži, a možeš priuštiti, ti spavaj. Ako ti se jede, jedi. Ako voliš ovsenu kašu (ja stvarno volim) a ti je jedi. Ako ti je avokado fin, jedi i njega (meni je očajno bljutav, nevrijedan novca i hype-a). Ako ti se trči, trči. Ako ti se sjedi, sjedi. Nemoj to raditi zbog Milice, Zorana, mame, tate, momka, instagrama ili tik toka. Radi zbog sebe.

Ako ti smeta bora, a ti je popeglaj. Ako hoćeš veća usta, ti ih napravi. Nemoj to raditi jer je instagram rekao da trebaš.

Ako ti se nosi hidratantna maska, a ti je stavi. Ali nemoj nositi onu masku u stvarnom svijetu.

Nemoj se sakrivati. Kažnjavati jer ne ispunjavaš sve one društvene norme koje ti servira fitnes instruktora koja je u teretani napucala guzicu, ali ima fejk sise. Fejk obrve, fejk usta, a tebi servira filozofiju kako će sve popraviti avokado na tostu (crnom razumije se).

Svijet će uvijek imati nešto da ti kaže.

Nisi se zbog svijeta rodila.

Nisam trudna, samo sam debela

fbt

Rođena sam u porodici u kojoj se uvijek fino i dobro jelo.

U kojoj je gotovo uvijek mirisao svjež hljeb. U kojoj su se uvijek spremale najljepše stvari za doručak.

Uštipci, štrudle, projice…

Kroz sve što smo u životu prolazili uvijek smo se nekako okupljali oko stola, i obroka.

I uživali smo u hrani.

Ako biste mene pitali kako izgledam rekla bih da sam debela.

Počevši od mojih prvih slika kod Deda Mraza, pa da ovih danas.

Debela sam bila sebi i sa 50 kg, i sa 65, 75, i jednom kada sam imala gotovo 80.

Koliko sam debela razlikujem samo po konfekcijskom broju u koji u momentu mogu da stanem.

Zašto ja za sebe mislim da sam debela?

Jer mi je društvo tako reklo.

Reklo mi je prvi put kada sa 60 kg nisam mogla da pronađem farmerke koje mi odgovaraju.

Reklo mi je jer su moje drugarice nosile S ili XS,  a ja M.

Reklo mi je jer su one bile vitke, sa tanjušnim rukama, ženstvenim zglobovima, a ja sam imala grudi i guzicu.

Kada biste me pitali koliko puta sam u životu pojela čips, mogla bih vam to čak i nabrojati, koliko je rijetko.

Kada biste me pitali koliko puta sam pojela kolač, a da se poslije toga nisam osjećala loše, ne bih morala ni da brojim, odmah vam mogu odgovoriti, nijednom.

Kada bih trebala da nabrojim koliko puta sam popila sok, a da nije Coca Cola 0, i to bih lako mogla da saberem.

Ne jedem kokice.

Smoki koji obožavam, ne kupujem.

Svoje zdravlje sam ugrožavala jedino onda kada sam željela da stanem u konfekcijski broj koji bi trebao da me klasifikuje kao poželjnu.

Tada su me pitali jesam li bolesna? Zašto sam toliko mršava? I konstatovali kako mi je bolje bilo ranije. Iz tog perioda kao trijumf imam jedne hlače koje su XS i suknju istog konfekcijskog broja. Iz tog perioda imam i 6 mjeseci agonije kada mi se kao posledica pada imuniteta aktivirala alergija koja je rezultirala atopijskim dermatitisom. Osip na gotovo svakom dijelu tijela. Nespavanje zbog svraba. Bolovi kada iziritirana koža popuca. Tone i tone presinga, kortikosteroida. Sažaljivi pogledi. Ali konačno sam stajala u farmerke u koje želim i u društvenu normu koja me klasifikuje kao poželjnu.

U životu su me dva puta pitali jesam li trudna gledajući u stomak.

Nisam trudna, samo sam debela.

Prvi put sam gotovo pala u nesvijest. Drugi put mi je već bilo smiješno.

Dokle će te izgladnjele i ogrorčene žene terorisati normalne žene?

Ja ne želim da jedem zdjelu salate na dan kao vi, kako me vi ne biste pitale jesam li trudna zbog stomaka koji se zaboga nije prilijepio za kičmu.

Takva glupava pitanja postavljaju iskompleksirane odrasle žene. Kakvu one poruku šalju svojim kćerkama?

Zamislite kada bismo mi njih pitale zašto su ružne? Glupe? Zašto su im noge krive? Zašto se jebu sa matorcima?

Do kad će nam izoperisane spodobe nametati ideale ljepote.

Odjebite zajedno sa svojim botoxima. Usnama koje liče na majmunsku guzicu. Izoperisanim sisama. Nogama koje podvrgavate kojekakvim vakumima kako bi iz vas isisale celulit. I život.

Odjebite sa svojim osudama.

Pitanjima, hoćeš li sve to pojesti?

Dane pred svoje matursko veče provela sam jedući na dan kesicu štapića kako bih bila mršava. U svojoj glavi bila sam debela. Uvijek.

Kada pogledam stare slike, rekla bih toj djevojci da se opusti. Rekla bih joj da živi život. Rekla bih joj da na plaži skine taj šorc, jer guzice dolaze u svim veličinama.

Rekla bih joj, budi debela. Budi zdrava.

Mentalno i fizički.

Gledala sam nedavno kako je jedna od najljepših žena na TED talksu pričala kako ona nje plus size, rekla je „I am my size“. Mislim da je jedna od najplaćenijih modela na svijetu, od industrije klasifikovana kao plus size model.

Zamislite kada bismo mi ove mršave zvali minus size. Minus žene. Što je najžalosnije one se ponose time kada su veličina 0. Zamisli da ti imponuje da te neko u bilo kom kontekstu klasifikuje kao 0.

Kako bismo izbjegli svaku kontra osudu, zaista je lijepo kada su žene zdrave, site i zgodne. Te koje postižu taj balans za mene su boginje. Takve ostvarane, zadovoljne, nahranjene žene, nikada drugim ženama ne postavljaju osuđujuća pitanja i ne nameću glupe norme. One su zauzete svojim životima.

Ja sam u životu probala sve moduse da budem zdrava, srećna, sita i mršava. Poslednjih godina sam odlučila da prihvatim sebe. Ja sam Jelena, i ja sam debela.

Ja sam isto i nečija djevojka, drugarica, kćerka, sestra, unuka. Ja sam svim tim ljudima lijepa. Ja sam takva kakva jesam nekome i poželjna. Ja sam sebi najljepša sada kada se pogledam u ogledalo i kažem malo si pretjerala, ali nećeš se više nikada kažnjavati.

Dok god sam zdrava, u svojim granicama normale, nikada više sebe neću zlostavljati kako biste mi vi aplaudirali. Kako bih stala u konfekcijski broji koji ste mi vi namjenile. Osude gotovo nikada ne izriču muškarci. Nikada nisam bila sa muškarcem koji je činio da se osjećam debelom. Nikada nisam imala problem da pronađem muškarca, a većina ovih jadnica koje drhte nad zdjelom salate i računaju kalorije, upravo to rade zbog toga.

Na pitanje jesi li se to udebljala. Kažeš jesam. I?

Je li to najgora stvar na svijetu koja postoji?

U svojim tekstovima sam pisala toliko puta o ovome. I nastaviću da pišem u nadi da ću nekoga poštediti onog puta koji sam ja morala da prođem.

Možda neko pročita pa shvati koliko je besmisleno ugrožavati svoje zdravlje.

Prije nekoliko godina bilo je nemoguće pronaći hlače veće od 42. Šta su drugo žene mogle? Da se ogrnu plahtom?

Svijet je ipak malo uznapredovao. Brendovi su shvatili da je mnogo više onih žena koje bi voljele da obuku i farmerke i helanke i suknje, a imaju malo veće guzice od modela koji hodaju pistom.

Znate li vi koliko para zarađuje industrija koja počiva na našim nesigurnostima?

Znate li koliko je prelijepih djevojaka u kojima nema ništa? Vjerovatno takvih ima i među nama debelima. Ali trebaš da radiš na sebi. I na onome što je u tebi.  

I zašto je takav kompliment riječ „mršava“, a takva uvreda riječ „debela“? I zašto je „mršavima“ sve lako? Zašto se i na takve ljude stavlja stigma?

Poznajem dosta mršavih ljudi koji silno pate zbog svoje mršavosti, a ne mogu da se udebljaju. I njih je neko terorisao kroz život nabijanjem glupih kompleksa.

Dok god je tebi u tvojoj koži lijepo, koga briga koliko je ispod nje masti, a koliko mišića. Dok god ti je tvoja koža ugodna, koga briga imaš li na njoj celulit.

Budi zdrava. I budi srećna. I zapamti, gladni ljudi se ne smiju.

Gospoda ne siluje. Oni ti, valjda, ukazuju čast

Ne postoji ništa teže u životu što ćeš ponijeti od činjenice da si se rodila kao žena.

Nijedna kesa. Nijedan paket. Nijedan komad namještaja. Bilo šta što fizički budeš mogla podići biće lakše od onoga kako si rođena.

Već u majčinoj utrobi kada ti na ultrazvuku odrede s kojim polnim organom ćeš se roditi. Neki će utjehu upakovati u „neka je živo i zdravo“.

Svako će imati pravo da te pljune, komentariše, degradira. Ako se boriš za sebe onda si frustrirana feministkinja. Ako ne štrčiš i ne galamiš onda si submisivna, neambiciozna, ograničena. Ako znaš da kuvaš onda si domaćica kao nešto najprogrdnije što će ti prišiti i druge žene jer nije kul da mirišeš za zapršku. Ako si namirisana onda sasvim sigurno ne znaš ispeći ni jaje.

U Srbiji su u proteklom periodu bile aktuelne mnoge tužbe i optužbe za seksualno uznemiravanje. Javnost kao javnost ima pravo da o tome misli šta želi. Dobar dio te javnosti kako bi ostao korektan upakuje u svoje mišljenje, „nisam ja pozvan da sudim, ali…“.

Pa je tako glumica Milena Radulović pljuvana jer je čekala sa optužbom. Optuživana da je preko svoje tragedije željela marketing. I upravo odgovorila zašto je čekala. Što god da je rekla i kada god da je rekla nekako bi ona bila kriva.

Svako ko je ikada bio žrtva bilo kakvog, fizičkog ili verbalnog seksualnog nasilja, zna da takav marketing niko ne želi. Zna da počneš da se preisputuješ da li si kriva, da li si dala povod, da li je to normalno, da li tako treba…Kako da kažeš, kome? Da li ćeš napraviti problem onima koji će poželjeti da te zaštite? Osjećaš se posramljeno, degradirano, obešćašćeno. Sasvim sigurno se ne osjećaš posebno.

U komentarima jednog advokata sam čula opasku, gospodin Mika Aleksić. Koji gospodin? Gospoda ne sjede u zatvoru pod optužbom za silovanje. Ne jedne, nego više djevojčica. Šta su ove koje su ostale anonimne željele da postignu za sebe?

Šta je Milena postigla osim što vam je svima dala prostora da o njenoj čestitosti naglabate javno? I da svako od nas ima prostora da malo pljucne. Shodno preferencijama.

Osoba koja je bila žrtva nasilja, ne želi ni vaše žaljenje, ni pljuvanje. Ona samo želi da javno kaže, nisam ja kriva. Nisam ja priželjkivala nasilje. Nisam ga ja prizvala. Nisam odgovorna.

Hvala Bogu nikada me niko nije silovao.

Koliko puta su poželjeli da me siluju verbalno, samo ja znam. Koliko puta su mi dobacili kolike sise imam i kako sam zbog toga fuksa, kurva, ne mogu ni da prebrojim. Uprkos tome nikada nisam sakrivala svoje grudi. Koliko su me puta oni duhoviti u šali pitali „imam li rolku“, kao da bih trebala da se stidim nečega što mi je priroda dala. Da li moje grudi definišu mene kao osobu? Da li moje dekolte daje za pravo svakom neandartalcu da me degradira i svodi na ženu lakog morala? Da li su moje grudi bile poziv jednom odvratnom starcu da me pipa.

Znate li koliko sam puta u svojoj glavi vratila taj film? Znate li koliko sam se ljutila što ga nisam pljunula? Što sam samo pobjegla? Znate li koliko dugo sam u ušima čula svoje srce koje lupa kada se toga sjetim? Znate li da još uvijek znam tačan položaj u kući u kojem se to desilo? Jedan za mene do tada deda, simpatični čikica, majstor na našoj kući koja se gradi. Prijatelj i komšija mog djeda. Zapravo monstrum koji se nije ustručuvao da me uhvati za grudi dok mi je pola porodice bilo na udaljenosti od 5 m.

Ispričala sam samo drugarici uz nekoliko litara suza.

Navukla još jedan zaštitni sloj i odlučila da više nikada neću pobjeći ili pokleknuti pred predatorom.

Poslije toga još jednom su me uhvatili za grudi u prolazu dok sam išla ulicom. Dok sam se spoznala šta se desilo bolesnik je već bio na drugoj strani tranzita. Šokirana i posramljena. Šta sam mogla? Nastavila sam dalje. Većina bi rekla da izazivam i tražim. Valjda bih trebala da ih odsječem.

Javnost sada secira i Danijelu Š. jer je optužila jednog od najpoželjnijih glumaca u Srbiji za seksualno uznemiravanje. Jedva sam suzdržala nagon za povraćanjem slušajući snimak u kojem eminetni vjerovatno gospodin implicira kako je njegov penis nekakva čast za svaku ženu. Nikada mi se nije dopadao i ako ćemo zaključivati površno i olako, uvijek mi je izgledao pomalo bolesno, kao što je javnost odlučila da je Danijela Štajnfeld neurotična i luda, pa sasvim sigurno kao takva ne može ni biti silovana. O elementima i opravdanosti njene tužbe odlučili su sudovi na osnovu (valjda) dokaza.

Javnost je odlučila da ministri i miljenici javnosti ne siluju. Šarmanta gospoda ne siluje. Oni ti odaju čast tako što s tobom seksualno opšte bez tvog pristanka. Naročito ako je njihova politička struja još uvijek na vlasti.

Nijedna žena ne želi da bude mučenica koja je silovana. Nijedna ne želi takvu vrstu marketinga, etikete, empatije.

Odgovorno tvrdim.

Ukoliko ne znaš, ne osjećaš, nisi doživio. Ukoliko nisi siguran. Nemoj komentarisati. Zbog naših komentara i osude neke druge silovane djevojčice sjede i ćute. Neke druge djevojčice trpe. Neke žene i dalje smatraju da su im predatori učinili čast tako što su im bez pristanka „stavili svoj k…“ što bi rekao eminentni i šarmantni gospodin.

Čuvaj se svake priče upakovane u „samo da ti kažem“

U životu se nikada nemoj smanjiti da bi nekome drugom bila taman!

Nikada nemoj usporiti da bi te stigli!

Nikada se nemoj mrštiti jer ih nervira tvoja sreća!

Nikada se nemoj spusitit da biste bili na istoj visini!

Ne okreći se da vidiš ko te prati!

Idi sama!

Idi svojim putem!

Ne okreći se za usputnim prolaznicima!

Ne čekaj na njih! Ne čekaj aplauz! Mahanje! Osmijeh!

Znaš li ti koliko lažnih osmijeha hoda svijetom?

Znaš li koliko tapšanja po leđima u drugoj ruci drži nož?

Ne čekaj ništa i nikoga, ako znaš kuda ideš.

Ne slušaj savjete.

Ne slušaj priče.

Ne obaziri se na njihova prevrtanja očima.

Kad te neko pljune ti se umij i nastavi dalje.

Nemoj uzvraćati.

Jednostavno idi i ne osvrći se.

Idi svojim putem. Svojom stazom. I za svojim srcem.

Pruži ruku dok ih gledaš u jedno od lica.

Ti najbolje znaš da u tvom srcu nikada ne spava mržnja kao njihova.

Ne okreći se za lavežom svakog kera kraj kojeg prođeš.

Pusti ih u neka se kidaju u svojim lancima.

Sa onim koji je na tvojoj strani, takvi ti ne mogu ništa.

Da sam dobila novčić za svaki put kada je neko želio da me smanji, degradira, opljuje i  ponizi, bila bih milioner.

Njihovi osmjesi meni nakon što bi me pljuvali, govorili su više o njima.

Dostojanstveno ih saslušam. Sažvaćem. I ispljunem.

Koliko god veća od njih bila, bljutavo nikada nisam mogla da jedem.

Čuvaj se.

Ljudi.

Čuvaj se svakog dobronamjernog savjeta.

Čuvaj se svake priče upakovane u „samo da ti kažem“.

I kad osjetiš da ti negdje nije mjesto, idi.

Ne okreći se.

Oni nikada neće moći da te stignu.

Otkad te nema mrzila sam život, sudbinu, Boga i pomalo sebe.

oznorWO

Pukla na pola i pomalo požutjela iz bakinog starog novčanika gledala me tvoja slika.

Kaže ona, slika iz vojske, i briše suzu.

Nije to ona vojska koja te je uzela zauvijek.

Redovni vojni rok. Je li malo sramotno što ne znam gdje si ga služio?

Jako si lijep. Sa pravim crtama lica i ozbiljan. Voljela bih da ličim na tebe. Kažu da je i to pripalo bratu.

Nekako ni na pragu 35. ne mogu da se ne pitam kakav bi bio moj život da je iza mene stajao neko tako markantan i ozbiljan.

Neko koga su ljudi voljeli i poštovali.

Kakva bih bila ja da si ti bio tu. Da li bi i dalje mogao da me pljune i omalovaži svako ko ima jezik.

Da li bih ja bila malo jača?

Da li bih se vodila više interesima a manje emocijama?

Gdje bih bila ja da se i moj život nije prepolovio kao ova tvoja slika?

Gdje bih bila da ne tražim u svakome tvoje dijelove?

Obrise i fragmente.

Gdje bih bila da umjesto srca nemam jednu veliku rupu u koju svako može da posipa so shodno prilici?

Gdje bih bila da nemam ovakav paničan strah od odlazaka i ostavljanja?

Gdje bih bila da već sa devet godina nisam naučila kako poslednji zagrljaju djeluju sasvim obično, kao i svaki drugi?

Iduće subote je moj rođendan. Kažu da si mi se neizmjerno radovao, a ja znam da sam ja bila tvoj plus jedan.

Sjećaš se kako sam čuvala „vaše robe“ dok igrate fudbal? I kako sam se plašila kada u žaru igre galamite jedni na druge?

Poslije toga bismo otišli u kafić. Vi ste pili pivo, a ja gusti.

Imali smo naša mjesta na stadionu Podgrmeča.

Otkad te nema, mrzim i fudbal.

Otkad te nema mrzila sam život, sudbinu, Boga i pomalo sebe.

U pubertetskim danima mrzila sam pomalo mamu jer je ostala, a ti si otišao. Mislila sam i da ona mrzi nas jer smo joj ostali kao teret. Kako suludo.

Ti znaš da je baka bila moja slamka spasa. Moj plus jedan, kada tebe više nije bilo. Moj zagrljaj i zauvijek na mojoj strani. I kada bih bivala najgora ona je vidjela samo dobro u meni. Voljela bih da i ja sebe pomalo vidim njenim očima.

Ne mogu više da joj sjednem u krilo jer je mala, a ja sam velika.

Opet, ja nikada neću narasti da budem kao ona.

U januaru, negdje oko Svetog Save bi trebala da napuni devedeset. Obećala sam da ćemo joj napraviti žurku. Da konačno proslavimo tu pobjedu života nad smrću. Nekoliko puta nas je plašila kako će otići. Vraćala se. Pobjeđivala i nepobjedivo. Ja sam je i u sebi i na glas molila da ne ide još. Nisam spremna.

Nikada neću ni biti.

Nadam se da tamo gdje si imaš bicikl.

Da je sve jedna beskrajna fudbalska utakmica u kojoj uvijek pobjeđuješ.

Nadam se da ima rijeka.

Nadam se da ću ako jednog dana dođem na to mjesto gdje si ti, ako ono uopšte i postoji, ja imati devet a ti trideset osam. I da ćemo nastaviti gdje smo stali. Nadam se da ćeš me naučiti mnogo bolje nego što sam se učila sama.

Nadam se da ima vrba.

I da ćeš mi opet napraviti kolibu od pruća.

I da će moje srce konačno biti cijelo.

Sama.

Opet sam jutros ustala prerano. Ima nešto umirujuće u tome otvoriti prozore dok svi spavaju.

Dok ti je um čist i možeš da popričaš sam sa sobom.

Ja obično pričam s tobom. Jer ti si nekako uvijek u dubinama moje podsvijesti.

Uvijek sa mnom.

Rekla sam ti jednom da vrijeme ne liječi ništa. Ono je samo bolni podsjetnik naše prolaznosti.

Ono ne umiruje nedostajanje. Ono samo podsjeća šta smo sve propustili i šta ćemo propustiti.

Valjda je tako moralo biti.

Rekla sam prije par dana prijateljici da nas ne mogu da razumiju oni koji spavaju do 12h.

Oni kojima su mame i tate servirali i ostavili sve.

One koje je na stolovima čekao doručak, a u krevet su odlazili sa poljupcem u kosu.

Oni kojima su čitane priče pred spavanje.

Oni koji i danas imaju iza čijih leđa da se sakriju.

I ne volim taj nametnuti feminizam koji mi kaže da mogu sve sama. Znam da mogu. Jer i jesam.

Sve sa jednom velikom prazninom unutra.

Popunjavala sam je različitim ljudima misleći da će neko od njih biti bezuslovno moj. Bezrezervno. Nije.

Nije bilo ni fer očekivati da neko popravi sva ta oštećenja koja mi je život servirao.

Željela sam da budem najbolja i nekoliko puta sam omanula.

Nisam se nikada samožaljevala jer te nema. Samo me boljelo što ne možeš da se ponosiš sa mnom.

Možda ne bih bila najbolja kćerka, ali bih se sasvim sigurno trudila.

Nadam se da sa tog mjesta gdje počivaš vidiš koliko se trudim da budem ispravna i koliko uvijek žargonski rečeno „fejlujem“.

Iako me svako malo grubo gurne neko koga volim, ti znaš da ja uvijek nasjednem ponovo. To je valjda taj štof od kojeg si me stvarao.

Onda kada si me kao djevojčicu držao u zagrljaju kako bih lakše disala.

Ti znaš da se ničega nisam plašila dok si bio tu.

I znaš kakvi su me sve strahovi progonili kada te više nije bilo.

Znaš i da me rijetko šta može slomiti. I da tričarije ovozemljskog svijeta, sitna ogovaranja, šaputanja i ćuškanja, za mene nisu nikakav problem. Jer toliko puta sam nokautirala samu sebe i ustala.

Mogu još mnogo.

Samo… Nemam vremena ni volje da opraštam.

Extra small?!

Živimo u brojevima.

Etiketama.

Ulogama.

Naljepnicama.

Jesi li S ili XS? XS je definitivno stvar prestiža. Noblesa. Oznaka da brineš o sebi. Govorim o konfekcijskom broju, razumije se. XS za one koji možda nekim čudom nisu znali, označava veličinu extra small ili ti doslovno prevedeno veoma malo.

Ja sam u svojih trideset pet godina posjedovala jednu veoma malu suknju, kupljenu u second handu za marku. Sjećam se kako sam trijumfalno zakoplača rajfešlus na pozadini misleći kako sam konačno stala u kalup kojim bi me društvo klasifikovalo kao „zgodnu“, jer ako si XS niko ne to ne može osporiti. Trebala sam valjda da budem srećna. Nisam. Osjećala sam se baš malo, slabašno, iscrpljeno i gladno. Svaki put kada više nisam mogla da je zakopčam osjećala sam se nedovoljno lijepom.

U Americi postoji veličina ZERO ili ti 0. Zamisli da želiš da te definiše 0.

Ne želim da kažem da ljudi koji su prirodno fit, koji vode brigu o svojim tijelima i nose pomenute veličine nisu srećni. Ne želim da kažem kako svi trebamo biti pretili, bucmasti, zaobljeni. Trebamo biti zdravi i srećni. U kojoj ćemo veličini to biti, to je mnogo manje važno.

Nisi ti broj. Nisi slovo, nisi ni kombinacija.

Nisi ti ni samo žena. Ni samo sestra. Ni samo djevojka ili kćerka.

Nisi samo gospođa ili gospođica.

Ti si kompleksan splet boja, veličina, etiketa.

Nisi ti ni samo tvoje ime. Nisi ni prezime.

Ti si sve ono što želiš i što možeš biti.

Mnogo više od jedne uloge.

Mnogo više od jednog broja.

Daleko više od jedne etikete.

Danas možeš biti sestra.

Sutra budi djevojka.

Budi i kćerka.

I sasvim je u redu ako si nekada pomalo umorna od svake od tih uloga.

Budi prvo svoja.

Miluj sebe u svim svojim veličinama i oblicima.

Prestani da se kritikuješ.

Prestani da krešeš svoj ego kako bi se smjestio u nečije tuđe okvire prihvatljivog.

Budi bez okvira.

Budi bez definicije.

I dodjeli je sebi svakog dana kada to poželiš.

Naša suština je mnogo kompleksnija od brojeva 34 ili 48. Mi dolazimo u svim tim veličinama.

I prestani da misliš o onome što svijet misli o tebi.

Da li si lijepa ili vitka.

Jer znaš, svijet je vrlo često i pokvaren.

Vrlo često će ti stvoriti pogrešne slike o tebi jer ih na neki način žuljaš.

Tvoj intelekt. Ili tvoje vitke noge, pa će ti reći kako su premršave.

Tvoje velike grudi, pa će ti reći kako je to zato što si debela.

Svijet će se truditi da ti kaže kako je taj karmin previše. Ili kako je ta šminka nedovoljno.

Svijet će se truditi kako bi te smanjio da bi za sebe imao više mjesta.

Ne nasjedaj.

Okruži se onima koji će ti uvijek pružiti ruku i pokazati kako da rasteš.

Pruži ruku svojim kompleksima i nauči kako da živiš sa njima.

Pomiluj i to salo na stomaku. Ono je samo znak da si malo više uživala. Ono nije znak da si ljenština koja ne želi da vodi brigu o sebi. Ono je znak da si u tom momentu imala drugi prioritet. Nisi mogla. Nisi željela. Ili ti nije bilo bitno. Totalno tvoja stvar.

Bilo bi lijepo da smo svi drugari. Bilo bi lijepo da se svi trudimo biti najbolje verzije sebe.

Ne okreći se za ogovaranjima. Pruži im ruku i nastavi svojim putem.

Oni ne znaju bolje.

Nemoj živjeti u tuđoj ogorčenosti.

Prestanimo se šamarati sa mršava, debela, niska, previsoka, ravna. Svi smo mi daleko više od jedne etikete, jednog broja, jednog opisa. Svi smo mi spektar boja, veličina.

Zašto bismo željeli da nas neko vidi samo ako smo extra small?

Ni filer, ni filter!

U moru gluposti koje nam se serviraju preko društvenih mreža, jutros (ne znam više ni gdje) ugledah ovogodišnjeg „kralja gluposti“. Odnekud iskoči „story“ na kojem se (valjda je trebalo biti duhovito) ženama (a možda i muškarcima) poručuje „NE TREBA TI FILTER, TREBA TI FILER“.

Aludirajući na hijaluronski filer, razumije se.

Trebao je neko tvorcu ove krilatice reći da nije svaka rima pametna.

Jer, mila, ne treba filer. Ne treba ti ni filter. Ni jedan ni drugi neće ispeglati nezdovoljstvo koje nosiš u sebi a koje su nam nametnuli ovi izgladnjeli, pretegnuti i napumpani koji nas godinama terorišu svojim imperativima ljepote.

Treba najednom da se stidimo svojih guzica, oblina, stomaka. Treba da jadikujemo nad svakom sijedom i da svaku poru nabrzinu napunimo hijaluronom? Zbog čega? Da bismo se ugurale u neki krug „lijepih“ i onih koji vode brigu o sebi jer je tako grozno i neumjesno biti debeo i „zapušten“.

Žene treba da „vode“ brigu o onim dijelovima tijela o kojima one žele. Ne trebaju da se stide prirodnih procesa starenja. Žena od 50 nikada neće moći biti djevojčica od 20, a malo je i tužno kada tako izgleda.

Ne treba ti filter. Ne treba ti filer. Treba ti mozak, djevojčice. Treba ti briga o sebi. Trebaju ti svi oni gušti zbog kojih život ima smisla.

Treba ti hrana, jer je ona vijekovima unazad, osnovna ljudska potreba.

Da se ne lažemo, lijepa su zgodna i utegnuta tijela, ali pod koju cijenu.

Da li svaki momenat našeg života treba da provedemo fokusirane na naša nezadovoljstva i nastojanja da ih popravimo. Zar je tako loše biti obično ljudsko biće? Nesavršeno. Ali srećno.

Moramo li svi imati tijela fitness modela da bismo bile lijepe?

Moramo li sve stati u SMALL ili extra Small.

Moramo li se time ponositi?

Moramo li time paradirati pred nosom djevojci koja se već stidi svog tijela jer ljeto je pred vratima a njeno tijelo nikako nije ono što nam se servira pod „beach body“. Da li postoje tijela koja treba da idu na plažu i ona koja treba da ostanu kod kuće?

I zašto mi to radimo sebi? Da bismo se dopale nekom mužjaku sa pivskim stomakom. Njegovo tijelo je uvijek dobrodošlo na „beach“ i vrlo rijetko doživljava „body shaming“.

Neću da ufiksavam hiljuron u sebe, neću ni filter, jer kakvo god bilo, ovo lice je moje. Ja ga znam. I gledam. I jako mi je žao ako vi imate problem da pogledate u njega zbog dvije velike bore urezane u čelo. Rekli su mi da je to zato što imam izraženu mimiku i licem pokazujem svoja osjećanja. Trebala bih valjda da ih zakopam u sebe, da se kao plastična lutka smiješim kako bi sve bilo na svom mjestu?  

I neću da se stidim ovog tijela koje staje u konfekcijski broj 40. Koji je nekada M, a nekada Boga mi i L.

I nikada neću preskočiti plažu.

I nikada više sebe neću izgladnjivati da bih nekom drugom bila ugodnija za oko.

Postoji toliko zdravih načina kojima možete pripaziti šta jedete, onda kada malo pretjeramo sa guštima.

Ali život i treba da bude pretjeran. Pretjerano dobar. Pretjerano ispunjen. Zašto bi bio pretjerano izgladnjen? Pretjerano iskompleksiran? Pretjerano neostvaren?

U životu treba da se uživa.

Da se hrana jede rukama, znaš onako kako Italijani rade u nekom filmu u kojem automatski želiš da budeš. Da se zalije vinom. Da se zasladi kolačem.

I zašto bi nam to bilo nametnuto kao neumjerenost? I zašto samo ženama? Zašto prihvatamo?

Mučiš sebe da bi bila lijepa nekome?

Mužu koji gleda neke mlađe i ljepše? Pa njemu više nikada nećeš biti predmet interesovanja, koliko god da se smanjiš. Barem ne onako kako želiš.

Nekom sredovječnom dedi kojem bi trebala da se svidiš jer ima keš, i koji da bi te zadovoljio mora da popije vijagru. Za njega peglaš te bore? I za njega si sprema da platiš tu cijenu i sebe svedeš na ništa.

Kada nekoga voliš i prhvataš, ti ni ne primjećuješ njegove fizičke promjene. Ne zato što ne gledaš, već zato što gledaš dalje i dublje od toga. A tome svi težimo, zar ne? Ili i o tome lažemo?

Neću da me terorišu. Neću da me bombarduju nekim idealom kojem moje tijelo od 1.65cm nikada ne može ni prići, jer još nisu izmislili filer od kojeg možeš da porasteš. U visinu.

Neću da blokiram svoju mimiku da bih društvu bila ugodnija za oko.

I sasvim su mi normalna moja usta.

Neću ekstenzije u kosi. Neću. Ne moram svakog dana izgledati savršeno.

Hoću kreme koje mirišu. Uvijek hoću parfeme. Hoću sve ono što do prije dvadeset godina bila normalna njega dostupna svima. Hoću mirišljave kupke. Hoću vožnje biciklom kada ja hoću, a ne kada moram. Hoću da plešem i da se ne stidim što mi je haljina medium, ili ne daj Bože large. (I da vam samo kažem da se žargonski ne ložite na te oznake jer isti proizvođači za istu stvar u drugoj boji imaju ponekad drugačije brojeve). I zašto bi željela da te definiše broj?

Definiši se sama.

Tako što ćeš biti iznad toga.

To je možda najskuplji i najkompleksniji filer koji možeš da pronađeš, i koji ne možeš da kupiš.

Jača sam od rijeke govana koja teče kraj mene

Živimo u vremenu u kojem su glupost i bezobraluk postali imperativ.

U kojem se kriminal povezuje sa sposobnošću.

U kojem se laže, krade, vara.

U kojem nas političari ubjeđuju da vjerujemo njima,a  ne svojim očima.

U vremenu u kojem se novinari prodaju za honorare i bonove za hranu, jer ugovore dobijaju poslije deset godina rada oni rijetki koji izdrže teror.

U vremenu u kojem nema opozocije. U kojoj su oni koji svijet posmatraju kritički okarakterisani kao budale i strani plaćenici.

Živimo u vremenu u kojem sve košta 50 eura, pa i ono što smo platili.

U vremenu u kojem bez čovjeka koji zna čovjeka nigdje nisi prispio.

U vremenu klimača glavom i lizača guzica.

U vremenu u kojoj je diploma postala papir, a inteligencija mana.

U vremenu u kojem je uzor mladima Baka Prase koji na instagramu objavljuje slike guzice svoje jedva punoljetne djevojke. I djevojke koja mu se smiješi u kameru jer će tako dobiti klik, follow, like, i 200 eura od nekog sponzora.

U vremenu u kojima se djevojčice ne stide da slike svoje gole guzice dijele sa svijetom. Cijelim svijetom.

U vremenu kurvarluka, prostakluka i šunda.

Hijalurona i botoksa. U vremenu plastike i silikona.

Vještačkih emocija, kosa, noktiju i trepavica.

U vremenu lajka.

U vremenu promašenih brakova, izgubljenih snova, i potraćenog djetinjstva.

I nemojte mi reći kako nije sve tako crno. I crnje je.

Stidim se što sam dio predstave i što ne poduzimam ništa.

Stidim se što i ja zovem čovjeka kada mi nešto treba.

Stidim se što zaobilazim redove i preskačem stepenice.

Ali opcija je da plivaš ili da se udaviš. U govnima naravno.

Stidim se što ćutim. Što ne govorim.

Sažaljevam se što nemam želudac da svarim sve što mi život servira.

Borim se svakog dana da li da sačuvam ovo malo živaca ili da ih umirim hemijom. Neću. Jača sam od rijeke govana koja teče kraj mene.

Ja još makar s vremena na vrijeme znam da izađem na obalu.

A šta ćeš ti?