Ja, Jelena Despot

“Voljela bih da nikad ne promijenim prezime, je li ti to OK”, rekla sam odlučno gledajući u njegova leđa.

Ćutao je nekoliko sekundi, i ne gledajući me odgovorio: „Ma, radi kako hoćeš, ne smeta mi“. Grč u njegovim ramenima je govorio drugačije, činjenica da me nije ni pogledao nije pomagala.

„Znaš koliko mi to znači, zbog tate“, trapavo sam dodala.

Dobila sam opet jedno ravnodušno: „Ma, ne smeta mi“. Nisam ni očekivala da njegovo uvijek racionalno ja razumije moje emotivne razloge. Toliko smo drugačiji da se nekad pitam kako uopšte jedno drugo tolerišemo. A mi se volimo. Još malo pa devet. Godina. Ne znam koliko dana i sati, ali kao da traje oduvijek.

Nije on mogao razumijeti da ja jedino umijem biti Jelena Despot, i da je to Despot još jedino što me čini da se osjećam njegovom kćerkom i njegovom djevojčicom. Jer se skoro ničega drugog više i ne sjećam. Nije on znao koliko ponosa je u meni krilo to Despot, kada bi me nakon njega upitao jesam li Zdravkova kćerka. I kako sad da dam to svoje nešto? Kako da se sutradan probudim poslije trideset i dvije godine i budem neko drugi. I da pripadam nekima drugima, makar i deklarativno.

A on dobro zna da sve moje godinama pripada njemu. Svaki osmijeh, uzdah, misao, korak. I svaki put kada sam se borila da ne budem tako tužno zavisna od njega, uvijek bi moj jedini put bio onaj kojim on ide. Iako su to bili putevi kojih sam se plašila, na kojima sam se nekad slamala i izlazila iz svoje zone komfora, kao mali poslušni vojnik uvijek sam ga pratila jer je on u svojim rukama nosio moje srce i sve ono što je postojalo unutar te Jelene Despot.

Kao da je odjednom zaboravio da je bilo dana kada sam mislila da neću moći da dišem ako ga ne vidim. Kada je njegov zagrljaj bio jedino mjesto gdje sam se osjećala kao kod kuće. I kako sam mirisala njegove majice onda kada bi se dugo zadržao, pa mi je nedostajao. Kao da je odjednom zaboravio da je bio moj najbolji prijatelj pred kojim nisu postojale nikakve tajne, nikakvi skriveni planovi.

Rekla sam mu jednom kako je za mene biti samo njegova žena degradacija naše ljubavi, jer je žena toliko, a ja sam željela da budem i više od toga. Nešto posebno i samo naše. Opet njegovo racionalno nije moglo razumjeti moje sladunjave faze. Njegovo racionalno nije meni pisalo pjesme, dok sam ja njemu ispisala hiljadu redova. Njegovo racionalno ponekad zaboravi da me treba i pomilovati po kosi, iako ćemo već da gazimo i tu desetu.

Moje emotivno njega još pokrije po leđima. I poljubi svih hiljadu mladeža tako simpatično raspoređenih po njegovim leđima.

Prije nekoliko dana mi je u šali rekao kako ga više ne volim, kao da bih ja znala živjeti bez da njega volim. Kao da bi bilo šta u mom životu moglo postojati bez njega, kao ljepila koji me drži cijelom. Kao da bi bilo ko mogao baciti sijenku na sve one naše trenutke sreće, tuge, borbe, mojih suza, njegovih „biće sve u redu“. Onih jutara kada smo zoru čekali zajedno jer sam ja imala potrebu da beskonačno govorim o onome što me plaši i da slušam njegovo umirujuće razuvjeravanje.

I kao da to sve na vagi ne može zamijeniti to jedno moje prezime. To jedino još moje što mi je ostalo, jer je sve drugo već odavno njegovo. I biće zauvijek.

Neoprezno sam mu hiljadu puta rekla da će, ako ikada odluči da ode, odnijeti i sve moje sa sobom. Obećavao je da nikad neće, ali nikad ne znaš šta te čeka na stepenicama života.

Kao da bi bilo šta moje moglo ikada pripadati nekome drugom, a da već nije njegovo. Kao da bi mogla postojati veća ljubav od ove. U kojoj sam ponekad tako čvrsto držala njegovu ruku plašeći se sebe, svojih osjećanja i života, da bi me opominjao da popustim stisak i da je sve u redu.

Vidim nas kako se radujemo Božićima i Novim godinama. I njegovim položenim ispitima. I mojim pobjeđenim demonima. I kako je prihvatio sva moja nesavršenstva i samo ponekad me za njih prekorjeva.

I kako smo oni i ja – mi i zauvijek ćemo biti. Sami. I kako pridržavamo jedno drugo kada život odluči da gurne bilo koga od nas. I kako se u meni probudi zaštitnički nagon kada bilo ko poželi o njemu da kaže loše.

Obećao je da nikada neće umrijeti prije mene, jer ja bez njega ne bih mogla. Obećao je da će me voljeti zauvijek.

Ja sam njemu obećala da ću ga voljeti. Onako kako samo jedan Despot može.

Advertisements

Srećni ljudi

Jutro je tek svitalo. Mirisalo je na proljeće. Na behar, bagrem i maslačak. Udahnula je punim plućima. Osjećala se slobodno, kao da je sinoćnja odluka bila životno otkriće nakon kojeg će sve biti kako treba. Znala je da treba pročitati još to jedno poglavlje kako bi mogla zatvoriti korice knjige i ispisivati neke nove stranice. Na brzinu se obukla. Kosu nemarno svezala u rep i obula najudobnije patike. Uzela je ključeve auta, duboko udahnula i krenula.

Dobro poznatim putem zaputila se ka djetinjstvu. Znala je svaku krivinu na putu, udubljenje i neravninu. Sjećala ih se još iz vremena kada je kao djevojčica u polusnu ležala na zadnjem sjedištu „fiće“ dok bi roditelji šaputali mislivši da spava. Mogla je da vidi siluete roditelja. Oko srca joj se na trenutak steglo, a u očima je zapeklo. Odmahnula je glavom. Nije još bilo vrijeme da se slomi. Nastojala je da se fokusira ne cestu ispred sebe.

Slike su počele da se redaju. Vidjela je kuću ispred koje je bio prgavi pas kojeg se plašila i koji je lajao kada bi prošla, ali je to nikada nije spriječilo da posjećuje svoju omiljenu drugaricu iz djetinjstva koja zapravo nije bila djevojčica već deset i kusur godina starija djevojka. Sjetila se da joj je jednom sašila tada moderne zvoncare i kako je patila kada su se rašile po šavu. Tako se i ona sada osjećala. Kao da će svi šavovi koje je učvršćivala popucati i da će se rasuti kao pijesak. Nije se plašila. Ionako je godinama kao vješti šnajder zašivala djelove srca, krpila sjećanja i prišivala dijelove sebe.

Oronula, napuštena i sa razbijenim staklima rugala joj se zgrada. Izgledala je baš kao i njihov život od onog trenutka kada su je napustili. Suze su se nekontrolisalo slijevale dok je kao okamenjena posmatrala broj 25. Sjetila se ponosa sa kojim je kao četverogodišnja djevojčica saopštavala ljudima na kojem broju se nalazi njena „kuća“. Vidjela je mjesto na kojem je bio bakin cvjetnjak. Izgledao je kao obična zarasla travnata površina, ali je u njemu i dalje prkosno stajao dud.

– Baš kao što i ja stojim, rekla je neobično glasno.

Bojažljivo je gurnula ulazna vrata. U hodniku zgrade je zaudaralo na vlagu i zaborav. Pomislila je da su vjerovatno prošle godine otkako je neko poslednji put otvorio ta vrata.

Vrata stana su bila obijena, pa se tako u dva koraka našla u dnevnom boravku i sjećanje joj je sjevnulo pred očima.

Vidjela je žutu nijansu tepiha. Trpezarijski sto. Kauč. U lijevom uglu je sjedio tata. Ispod njegove ruke, kao da je za njega srasla mogla je da vidi sebe kako spokojno gleda televiziju. U drugom uglu kauča, vječito smrznuta, tik uz šporet sjedila je njena tridesetogodišnja mama. Primjetila je kako je spokojna i kako nema onu duboku brazdu između očiju koja je danas tako vidljiva. Brat je sjedio pored nje. Na stolici nedaleko od njih baka je plela i povremeno gledala prema televizoru. Na programu su bili „Srećni ljudi“. Bila je nedelja. Mogla je da namiriše njihovu sreću i svoj spokoj.

Iz razmišljanja ju je prenulo škripanje dotrajalog poda. U krhotinama stakla vidjela je svoj uplakani odraz kako se osmjehuje. Sa mjesta gdje se nekada nalazila komoda sa igračkama rugao se išarani i vlagom nagriženi zid.
Pogledala je kroz prozor. Ono što joj je nekada ličilo na najljepšu i najprostraniju aleju je sada bio obični sokak sa nekoliko poluosušenih stabala.
Nije mogla tačno da se sjeti koji je bio dan i sat kada je poslednji put vidjela tatu i kada su prestali da budu porodica. Znala je da je bila jesen.

– Jeste li poznavali vlasnike tog stana, čula je glas starije gospođe.

– Onako, dalji smo rođaci. Slučajno sam prolazila ovuda, pa sam poželjela da svratim, na brzinu je slagala.
– Šteta je što nisu renovirali taj stan i što zjapi napušten, dobacila je.

– A, šta ćete?! Valjda oni znaju zašto, ravnodušno joj je odgovorila.

Bilo joj je drago što se nikada nisu vratili u taj stan jer je bilo i previše sjećanja. Znala je da to nije i jedini razlog. Vlasništvo nad stanom bilo je suviše komplikovano i zahtjevalo je previše birokratije, advokata i novca. Tako je i ostao napušten, sam i ničiji.

Osvrnula se još jednom i pogledala u prozor sa kojeg su je nekada gledali dragi ljudi. Osjećala se kao da putuje kroz vrijeme u kojem je prošlost bila kao neki davno izgubljeni san.

Stvarnost je bila ruinirana, napuštena i smrdila je na mokraću i vlagu. Shvatila je da više nema šta da traži tu, niti čemu da se vraća. Željela je da mahne toj zgradi kao da je živo biće, ali se suzdržala. Njene uspomene nisu više bile među tim zidovima.

Podigla se na noge, otresla prašinu sa farmerki i uzela ruksak. Nije se osvrnula.

Nema te situacije koja će od dobrog čovjeka napraviti govno!

Otkako sam ti poslednji put pisala vrijeme se nije naročito promijenilo. I dalje teče. I dalje svako malo sunčane dane kvari kiša. Zagušljivo je i teže se diše.

Možda je do vremena, a možda i do ljudi.

Znaš, otkako si otišao u svijetu je sve manje bratstva i jedinstva, sve manje prijatelja i drugara i sve više zlobe. Čudan neki vakat. U tim vodama, a trideset i dvije mi je, ja ne umijem da plivam. Učio si me da plivam u čistoj i bistroj, koja je mirisala na ljeto , sreću, ribe i vrbe. U kojoj su se presijavali bijeli oblutci, pa valjda logično dođe da ne umijem da plivam u mulju, gdje miriše na žabokrečinu. Razumio si ovu moju malu metaforu, znam.

Prije nekoliko dana sam se preselila jubilarni 15. put. Pričaću ti jednog dana i o tome, ako si slučajno propustio da vidiš. Ono malo pravih prijatelja koje imam, nudili su pomoć. Odradili smo to sami, držeći se za ruke, kao i uvijek. Znaš otkako tebe nema, on je postao moje sve. Toliko se stoički trudi da podnese sve moje hirove i nervoze, i da me podigne kada padnem, da često mislim da je zaslužio mnogo bolje i lakše. U onim drugim trenucima vjerujem da ga je sudbina poslala baš meni kao utjehu za sve ono što mi je uzela.

Mojih 15, kako ih volim nazvati seoba, kao asocijacija na one Miloševe, bile bi možda i duže i opširnije nego što ih je sam Crnjanski opisao, pa ću ti o tome drugi put, natenane. Svih tih 15 puta, a ja već nazirem i 16. nosili su sa sobom nove početke. Znaš ima ljudi koji ne mogu spavati kada promijene krevet i prostoriju, ili još apsurdnije jastuk, deku, ja sam na to već navikla. Drugačije nije moglo. Niko me nije ni pitao. Neke od tih seoba bile su prinudne, neke željene.

Naučila sam da se snalazim. Da padam. Da ustajem oguljenih koljena i nosim ih kao da su najljepši ukras. Na ljude se nisam naučila i znaš ponekad se ljutim na vas. Iako nisi imao mnogo vremena da me učiš, ljutim se što mi nisi malo više pričao o tome kakve su ljudi zvijeri. Da si mi možda umjesto onog kompleta Svjetlosti iz Sarajeva sa Mikinim pjesmama i Grimovim bajkama, sa Alisom i Ježevom kućicom, ostavio neki zapis o tome kakva ljudi mogu biti govna…Znam, nisi ni ti pretpostavio koliko je malo pjeska ostalo u našem satu. Jebi ga.

Mama ne razumije. Nikada i nije. Znaš i sam da ona i ja kao da nemam nijedan zajednički gen. Dok je ona navikla da kida, mene i najsitnije zvijeri mogu povrijediti. Ona obično kratko kaže: „Pusti govna, zar ćeš dozvoliti da budu jači od tebe“. A ja bih naivno željela da se svi poštujemo i da ovaj život malo manje bude ring, a malo više bratstvo i jedinstvo.

Znam da znaš da ponekad zbog toga plačem i kidam se, ali drugačije ne umijem. On mi kaže da sam kao paučak (znaš onaj kućni kojem je i malo vjetra dovoljno da bi ga oduvao). Oni koji me ne poznaju misle da sam jako opasna. Ne znaju oni da tako šminkam svoje nesigurnosti.

Ovih dana se ponovo osjećam kao u osnovnoj školi kada bi me pedagogica uvela u razred prepun radoznalih očiju, a ja u džepu stišćem šaku i trudim se da se veselo smiješim dok sam prestravljena od njihovih pogleda. „Ovo je Jelena, ona je naša nova učenica“. Pogledom biram klupu. Najčešće je to ona koju mi dodjeljuje učiteljica, a ja se u tišini molim da u njoj pronađem saveznika. I tako je i bilo. U četiri osnovne i jednoj srednjoj školi bilo je more iskrenih očiju, prijatelja, drugara, saboraca u toj bitki koju smo zajedno vojevali. Mislili smo tada, znaš, da je strašan životni problem kad dobiješ keca ili neopravdan čas. Trudila sam se da i ja budem drug.

Niko nije rekao da kroz život škole postaju opakije. Možda zato što kroz život uprljamo svoja nevina dječija srca pa ne umijemo više da budemo drugari. Nema ni učiteljice. Niko više ni ne očekuje da je potrebno da te podstrekuje i drži za ruku, a ja se pred zlobom ukopam. Znam da to znaš. Ja na zlobu uvijek želim da uzvratim osmijehom. I pokušavam, iako me odguruju. Kao maleni uporni ulični pas kojeg šutnu u prolazu, a on i dalje molećivo gleda.

Ti neki loši ljudi, opravdanja za svoje loše karaktere traže u situacijama koje im život dodjeli, a ne znaju da nema te situacije koje će od dobrog čovjeka napraviti govno, ako već ranije nije bar djelimično smrdio.

Nije ni svanulo, a ja ti se opet jadam. Izvini. Nisam ni pitala kako si ti? Kao da se svaki put ljutim na tebe što si otišao i ostavio me da se borim, iako te niko nije pitao želiš li da odeš. Moje srce je takvo da ne umijem da mrzim ni one koje su tebe ubili. Kažnjavam se, često, misleći da bi sve ovo bilo drugačije da si ti tu. Možda bih ja bila drugačija. Manje ranjena i oštećena.

Jebi ga.

P.S. Izvini što psujem.

Učinilo mi se da sam te vidjela

Ne znam kako je tamo gdje si ti, ali u Banjaluci ovih dana stalno pada kiša. Neki kažu ništa više od uobičajenog, neki kažu da ljeto tek stiže, a meni je pomalo dosadio ovaj sivi oblak. Preslikava mi se na dušu, a i glava me boli više nego inače. Vjerujem da znaš. Toliko kukam da bi me i Bog čuo, a ja volim da vjerujem da si ti negdje blizu njega.

Nadam se da tamo gore nema kiše i sivila. Da nema migrena i pritiska u prsima. Da od tebe niko ništa ne očekuje i da dani teku glatko.

Nadam se da ti dani mirišu na planinu, svježinu i djetinjstvo. Da nije sparno i da se ne boriš za dah kao ja dok se ovih dana gušim više nego inače. Što od alergije što od tereta koji sama sebi stavljam na leđa.

Učinilo mi se da sam te prije nekoliko dana vidjela. Mirisalo je na žito i na čas sam mogla da te vidim kako sjediš pored mene. Mogla sam da vidim tvoj crveni obraz, koji sam i ja naslijedila, crnu majicu i moju gumicu za kosu u duginoj boji. Ti si kosu počešljao na stranu, a moja se neposlušno uvila, baš kao i jutros dok sam se spremala za posao.

Ja volim vjerovati da me stalno gledaš. A onda se prisjetim da tamo gdje si ti sigurno imaš i pametnijeg posla. Tamo u beskrajnom prostranstvu spokoja, zelenila i cvrkuta ptica. Nekako vjerujem da si među planinama bio najsrećniji. Barem mi o tome govori tvoja slika ispred seoske škole šezdeset i neke. Tu se zagonetno smiješiš baš onako kao da ti je sve potaman, pa volim vjerovati da je tvoj lični raj ušuškan negdje u zelenilu planinskih pašnjaka. Nadam se da tu vrijeme stoji i da me život opet neće prevariti da jednog dana kada ja dođem tebe ne bude.

I po ko zna koji put se pitam ko je tvorac one glupave krilatice koja kaže kako vrijeme liječi sve. Vremenom samo nedostaješ više, jer nedostaješ duže. Vrijeme samo donosi neke nove trenutke u kojima nema tebe i neće te biti. Vrijeme samo čini da na čas zaboravim tačnu nijansu tvoje kose, ali ne i da mi nedostaješ.

Ja se više ne mogu sjetiti kako je to bilo biti tvoja kćerka. Pamtim to po mirisu, a mirisalo je na sreću, spokoj i rijeku. Ponekad je mirisalo na kožu fudbalske lopte ili užareni asfalt na igralištu kada si me učio da pogodim koš. Toliko nam je malo vremena dao ovozemaljski život da je vjerovanje u život poslije ovog za mene bila jedina opcija. Sve drugo bi bilo suviše nepravedno.
Možda si mi mogao reći malo više o ljudima. Možda sam i ja tebe mogla naučiti ponešto.

Ako imaš nekog uticaja molim te neka sutra bude sunčan dan,umjereno topao i blag. Svima nam je dosta i sivila i vreline. Sunčani dani čine da mi nedostaješ malo manje i da bude podnošljivije.

Ovi beskrajno sivi čine da se osjećam sjetno i da ponekad plačem. Čudno je kako se kada plačem osjećam nekako najbliže tebi. Toliko je sati mog života prošlo dok sam te plačući dozivala kao da bi se mogao vratiti. Još je čudnije kako bih se poslije toga osjećala lakše, kao da si me uistinu pomilovao po kosi i rekao biće sve u redu. A dobro znamo i ti i ja da sa mjesta gdje si ti otišao, povratka nema.

Iako sam na pragu trideset druge često mi zatreba to tvoje spiritualno milovanje po kosi i da me malo poguraš. Neka te ne zavara taj osmijeh kojim varam sve oko sebe kako sam „baš super“ i hrabra i kako znam sve o životu.

Znam da znaš da nemam pojma i kako se još uvijek bojim neizvjesnosti. Znam da znaš da me tvoj odlazak naučio kako se stvari lako preokrenu i kako se tlo pod nogama vrlo lako izmakne. Znam da znaš da vječito čekam neku katastrofu da me pogodi, pa čak i one dane u kojima je sve sjajno, prihvatam sa rezervom.

Znam da te to sigurno živcira.

Mene živciraju glupost, nepravda i pakost. I ova komšijska djeca koja ne znaju za red pa ne biraju vrijeme u koje će da viču ispod prozora.

Ne pitaj me zašto nemam svojih. I već mogu da te vidim kako me uvrijeđeno gledaš i pogedom pitaš: „Zar ja?“. Znam da bi me pitao.

Toliko se sjećam.

Javno pljuvanje

Godinama unazad ljudi na našim prostorima se dijele na one koje gledaju “rijaliti programe”, one koji ih ne gledaju i one koji ih gledaju ali nikada to neće priznati ni sebi ni drugima.

U kojoj god grupi se nalazili imuni na njih ne možemo ostati, osim ako ne posjedujemo televizor, internet, ne čitamo novine, ili ne boravimo u nekom zabačenom kutku zemlje u kojem do nas ništa ne dopire. U suprotnom, gledali ili ne gledali, informacije će do nas dospjeti, direktno ili indirektno.

Nego da krenemo od početka.

Vjerovatnoća da u našoj zemlji postoji neko ko nije čuo za Pink televiziju je vjerovatno ravna 0. Vjerovatnoća da neko nije čuo za rijaliti programe ove komercijalne televizije je vjerovatno isto tolika. Broj onih koji poslednjih mjeseci nisu čuli za glavne aktere popularne Zadruge je sudeći po broju ljudi koji ih komentarišu je takođe veoma mala.

Samim tim mislim da je suvišno napominjati da su jedan brak koji se raspada i jedna prevara glavna tema poslednjih nekoliko mjeseci.

Ljudi su se podijelili na one koji žustro brane instituciju braka, najčešće se pozivajući na neke naše patrijarhalne vrijednosti, tradiciju, vjeru i moral. Smiješni u svemu tome su komentari koje čitam ispod novinskih tekstova, na portalima, ispod “ju tjub” klipova, a koji na najgori mogući način klasifikuju djevojku sa kojom je “posrnuli suprug” prevario ženu. Malo je manji broj onih koji opravdavaju prevaru klasifikujući je pod “ljubav koju nije bilo moguće iskontrolisati, a još manji onih koji prosto gledaju svoja posla.

Meni je nepravda zaparala oči i uši.

Odjednom je ta jedna djevojka postala sinonim za sve one žene kojima se muževi, momci i simpatije upućivali neke čežnjive poglede (ili nešto više) i samim tim dala oblik svemu onome što godinama hoćemo da pljunemo, zgazimo, ošamarimo, a nismo imali priliku.

Odjednom je opet žensko postalo sinonim svog zla, a njemu smo bili spremi oprostiti da se pokajao.

Odjednom je žensko krivo. Odjednom je prljavo. Glupo. Pohotno i razvratno. Odjednom smo poželjeli da je komadamo, šibamo, gađamo jajima i lijepimo najgorim mogućim epitetima pozivajući se pri tom na Boga.

Daleko od toga da trebamo javno navijati za raspad jednog braka. Daleko od toga da trebamo navijati za preljubu, ali ono što je dovoljno čvrsto neće upropastiti moj ili vaš “amin”. Onaj koji ne želi da vara i koji voli neće zbog nekog društvenog odobravanja poželjeti da ljubi drugu ženu ako njegovo srce voli onu njegovu.

Zašto je to tako? Zašto tako željno tražimo opravdanja za muškarce dok žene tako rado guramo u ambis? Zašto kada smo i same žene? Zašto mislimo da se nešto ne bi moglo dogoditi nama?

Zašto je raspad jednog braka odjednom postao predmet tolike pljuvačine od koje se svakom normalnom prevrće želudac? Zašto nas je odjednom više briga nego što je akterima stalo do njega?

Zašto jednakom silinom, ako već imamo poriv da pljujemo, ne pljujemo oboje?

Zašto ipak malo više nju? Jer je žena?

Ili?

Zašto prosto ne gledamo svoja posla? Svoje veze, brakove i svoje muškarce? Možda ćemo tako lakše uočiti da za prevaru nisu krive neke druge nepoznate žene, već oni. Oni koji ti se kunu u ljubav dok ljube druge. Oni su te slagali. Izdali. Njih treba da pljuneš. Ona je samo neka usputna žena koja je bila dovoljno naivna da bude ta.

Dok mi pljujemo, vlasnici televizije, i akteri raspalog braka, trljaju ručice dok inkasiraju čekove i ostvaruju druge benifite na račun prodate privatnosti. Kakav je to brak kojem je bilo dovoljno sedam dana da se raspadne, i zašto je on sinonim za brak? On je sinonim svega onoga što brak ne bi trebao da bude i sa čime brakove ne bismo trebali poistovjećivati.

Umjesto toga mi smo odlučili da svu svoju gorčinu istresemo na djevojku koja je rekla da se zaljubila u oženjenog muškarca, jer svi mi svetice nikada nismo ni pogledale tuđeg!

Molim vas?!

Život nije odglumljeni orgazam

Rodila sam se u prosječnoj radničkoj porodici. Kao dijete nisam razmišljala o tome šta imamo i koliko imamo. Nosila sam i nošenu i novu garderobu, ponekad nešto bratovo za šta bi mama procijenila da je „unisex“, a da se ne lažemo gotovo sve što mi je bilo taman je i bilo. Na njegovu sreću on je bio stariji pa je tako preskočio potencijalno nošenje mojih rozih džempera.

Kako su rane devedesete izgledale u Bosni, i okruženju, svima onima koji su bili djeca je više nego jasno. Kako je život izgledao u drugoj polovini devedesetih zavisilo je od toga koliko ste imali sreće. Našu porodicu je odlučila da napusti. U tim godinama naučila sam mnogo toga. Naučili smo se šta je bol i kako se preživljava tuga. Naučili smo šta znači „nemam“ i „ne može“. Naučili smo o prolaznosti života i da smrti ne znači dočekati duboku starost, zaspati i otići sa anđelima. Naučili smo da može biti nasilna i da će neko morati prepoznati ostatke tvog tate i da on poslije toga ide u hladnu i sivu zemlju, a ti moraš dostojanstveno da ga ispratiš i baciš neki grumen te odvratne, vlažne i smrdljive zemlje, iako ti je svega devet.

Takvi trenuci te nauče da je poslednje u životu što želiš nečije sažaljenje. Godine su mi trebale da naučim kako i ja imam pravo da od života želim najviše. U našoj kulturi i mentalitetu je uklesano da nas uče skromnosti i poniznosti i tako utučeni gledamo kako život prolazi pored nas plašeći se da kažemo kako nešto želimo i kako nešto zaslužujemo. Najčešće o tome zaista i ćute oni koji najviše zaslužuju nesvjesni svojih vrijednosti jer su tako naučeni.
Ja sam samu sebe naučila da o sebi nikada ne ćutim. Toliko tuge i suza, toliko svoga sam već dala ovome životu da bih sebe tretirala kao nekog građanina „drugog reda“ i da bih se zadovoljila životom u kojem imam „krov nad glavom“ i u kojem me „ne tuku“.

U svačijem životu je potrebna ona mala doza nezadovoljstva jer te ona tjera da guraš dalje. Ona te tjera ka višem, ka boljem, ka onome što želiš za sebe. I nije to sebično. Nije to pohlepno. Nije to neskromno. To je ono što duguješ sebi.

Mi ne bismo trebali da budemo srećni činjenicom da IMAMO platu, jer ukoliko savjesno obavljamo svoj posao mi smo te plate i zaradili. One nisu nikakve nagrade ili pokloni. Godišnji odmori nisu nikakva privilegija, već ono što ti pripada. Mi ne bismo trebali da čekamo plate koje kasne, jer ni mi ne kasnimo na svoje poslove. To nisu naši problemi, isto kao što ni problemi poslodavaca ne bi trebali da budu da li me boli glava ili imam bolnu menstruaciju. Njih to najčešće ne zanima, a zašto bi onda trebale da zanimaju nas njihove loše poslovne odluke i nedostatak preduzetničkog umjeća?

Žene ne bi trebale da se udaju za muškarce koji su „prvi pitali“, koji su „u redu“ i koji „ne tuku“. Život bi trebao biti mnogo više od onoga da se budiš, jedeš, dišeš, ideš na posao i umreš.

Naravno da ti život uvijek neće biti samo sunce, duga, a svjetlo na kraju tunela neće uvijek biti na par koraka od tebe. Neki tuneli će biti duži i mračniji, vlažniji i mirisaće na strah, ali ti samo nastavi dalje ka svom svjetlu jer je ono sigurno tu. Ničija tuga i ničija borba nije trajala vječno. Nikada nije bilo ni lako, ali to ne znači da nije vrijedilo.

I nikada im nemoj dozvoliti da te ubjede da je život skup prosječnih dana i da je prosječno OK. Život ne treba da bude samo OK. Život treba da pršti i blješti. Od smijeha, pa i od suza. Život nije skup ravnodušnih dana i stepenica na koje ćeš se lako popeti na putu do svog konačnog cilja koji te vodi do hladne ilovače.

Život nisu odglumljeni orgazmi, lažni prijatelji i mlaki poljupci. Život nije uvijek ušuškan i mekan, i upravo su to trenuci koji prelome nešto u tebi da od njega želiš više.

I samo tako, i samo tada, kada prestaneš da se plašiš sebe, svojih želja, tuđeg mišljenja i htijenja, samo tada ćeš prestati da se plašiš i smrti. Zato što si i istinski živio.

Koji je to broj partnera koji te od žene vodi do drolje?

Rodila sam se kao druga. I kao djevojčica. To je valjda uticalo da se cijeli život borim da budem jednaka. Inat da mogu sve kao dječak. Da ne moram nositi suknjice i kompletiće za djevojčice, ako ne želim. Kasnije je to iz okvira porodice i borbe da mogu sve kao i brat, prešlo na dječake iz zgrade, škole i uvuklo se u cijeli moj život toliko da odmah dobijem vatru u obrazima i počnem da vičem kada čujem da nešto na bilo koji način diskriminiše mene, ili druge žene.

Kao djevojčica ja sam bila daleko odgovornija od brata. Marljivija. Ja sam imala sve petice, dok se njemu tolerisala i trojka i dvojka. Njegovo opravdanje je najčešće bilo da mu se ne da. Mene niko nije ni pitao. Podrazumjevalo se. Na njihovu radost, ja sam i željela.

Njemu nikada nisu rekli kada mora doći kući, moje kretanje je uvijek bilo ograničeno. Zašto? Razumijem da kao srednjoškolka i ne bi trebala da lutaš u pet ili šest ujutru po kafićima, ali nisam mogla da razumijem zašto srednjoškolac može, ali ne i srednjoškolka. Zašto njen boravak na ulici u sitne sate implicira na nedostatak odgoja ali ne i njegov?

Zašto sve nervira kada se priča o nasilju nad ženama? Zašto postoje propisane dužine suknje? Zašto žene pljuju druge žene? Zašto pristojne žene ne hodaju same noću? Zašto žena ne smije da ima više od jednog muža? Zašto žene da bi bile žene moraju da se šminkaju? Zašto žene nemaju pravo da kažu da ne vole frizera? Čim su to žene zaslužile da ih neko udari? Koji je to broj partnera koji te od žene vodi do drolje? I zašto sva ova ograničenja, ma koliko apsurdna bila, niko ne primjenjuje kada određuje kvalitete nekog muškarca? I otkud društvu pravo da mjeri moju ženstvenost, čestitost i da nekome da blagoslov da me prebije?

Prije nekoliko dana na svom facebook profilu sam se osvrnula na slučaj Nataše Bekvalac, prisjećajući se i Milice Dabović, pedesetak ljudi je like-ovalo taj status. Simptomatično među njima su bila samo dva starija muškarca. Možda slučajno, a možda to samo još jednom pokazuje kako je njima dosadilo da mi „cvilimo“ za svoja prva.

Niko nema pravo da ograničava slobodu drugog živog bića. Koliko sam puta samo iz usta muškarca čula kako bi mnogo lakše posložili kockice svog života da su žene, jer je u njihovim očima naše oružje vagina i sex preko kojeg bi u svojim glavama oni da su na našim mjestima dobili sve ono za čim žude. Shvatate li koliko je to jadno?

Sijeda kosa muškarca ukazuje na šarmantnost, dok kod žena, u očima društva, ukazuje na nemarnost, zapuštenost i gotovo nedopustivo ponašanje. Muškarac koji ima karijeru je uspješan. Niko, osim možda njegove porodice, ne broji njegova odsustva i sastanke. Žena sa istom količinom obaveza je najčešće karijerom opsjednuta nemajka koja ne voli svoju djecu.

Žene ne hodaju same noću. Žene čuvaju djecu. Žene kuvaju. Žene u četrdesetim ne nose kratke suknje. Žene su rođene da budu majke i žene. Da budu poslušne!
Slobodno i vi možete nastaviti ovaj niz apsurda koji vam nameće neko drugi, samo zato što ste se rodile kao djevojčice. Nisu ništa lošije žene koje žive kao takve. Majke, žene, neofarbane ili ofarbane, karijeristkinje ili domaćICe, DOKLE GOD JE TO ISKLJUČIVO NJIHOV IZBOR!

I zato žene ne smiju biti neprijateljice jedne drugima. Već je dovoljno neprijatelja u ovoj stereotipima i tradicijom zatrpanoj zemlji da nam ni dva vijeka neće biti dovoljna da prvo same u svojim glavama razlučimo da biti jednak nije nikakva nagrada već pravo koje dobijamo rođenjem kao slobodna bića.

Molim muškarce i ograničene žene da prilikom čitanja ovog teksta ne kolutaju očima. Dok god ispod tekstova koji ukazuje na nasilje nad bilo kim ima komentara koji ukazuju na to „da je kurva i sama zaslužila“ moramo govoriti. Nikad ne znaš kad bi u nečijim očima i ti mogla postati kurva koja je sama tražila.

23

Da tuga ima ime i godine, da ima rođendane, sutra bi punila dvadeset tri. Neću ti upaliti jednu od onih šarenih malih svjećica, već žutu, voštanu. Sigurno ću kupiti one deblje, kako bih duže čekala da izgore. Nigdje više ne osjećam tvoje prisustvo kao ispred crnog kamena na kojem je neko vješto preslikao tvoj lik koristeći fotografiju iz lične karte. Djeluješ ozbiljno, a ja bih voljela da se sjećam i tvog osmijeha.

Krug tvog života se slučajno zatvorio na tvoj rođendan. Nisu te tada ubili. Tada smo te sahranili. Datum tvog rođendana i tvoje sahrane su i datum moje lične smrti. Smrti mog djetinjstva i bezbrižnosti. Datum kada je umrla i nada da ćeš odnekud došetati i reći nam da si uspio.
Dvadeset tri godine tebe nema. Toliko godina sam imala ja kad sam se zaljubila. Toliko godina sam imala kada sam ga dovela kući, ali tebe nije bilo tu da ga upoznaš. Kažeš mi možda neku oštru riječ i njega poprijeko pogledaš, jer sam ja tvoja djevojčica.

Dvadeset i tri godine ja skupljam ostatke sjećanja i evociram ih kako ne bih zaboravila na koju stranu si češljao kosu. Dvadeset tri godine oživljavam osjećaj spokoja u tvom zagrljaju i osjećaj sreće koji bi me preplavio kada bih te ugledala na vratima. Dvadeset tri godine se povrjeđujem sjećanjima jer mi je od boli važnije da te nikada ne zaboravim. I zato pišem o tebi i tebi.

Po već ustaljenom scenariju kupićemo ti plastično cvijeće i baciti staro. Baka već dvadeset tri godine odvaja novac za tu namjenu. Da je sudbina bila drugačija, ja bih ti napravila najljepšu tortu, i ti bi bio ponosan kako umijem da kuvam. Punio bi šezdeset jednu i sigurno bismo se radovali.

Dvadeset tri bi trebale biti dovoljne da preboliš, a ja znam da ne bi bilo dovoljno ni sto, jer si ti bio moj najbolji prijatelj, moj tata. Dvadeset tri godine ja sam djevojčica bez tate. Dvadeset tri godine je kako se ne plašim smrti jer je ona za mene nešto poznato. To je broj godina u kojima se nadam da ćemo se jednog dana kada se i moj put završi opet sresti. Voljela bih kada bih mogla imati devet, a ti trideset osam, pa da nastavimo tamo gdje smo stali.

Znam da ću suzdržavati suze kada nas vidim okupljene oko mjesta na kojem smo te ostavili da spavaš zauvijek.

Jutros sam pomislila kako bi izgledalo kada bi me čekao. Za rođendan. Vaskrs. Da li bi me i ti ponekad živcirao kao i mama i baba kada me opominju da obujem papuče ili obučem nešto „preko leđa“? Znam da bi i njega volio onako kako ga oni vole. Znam i zato mi se srce slama kada ga pogledam pored tvog spomenika i pomislim koliko smo tih momenata ti i ja propustili. I svih onih koje ćemo tek propustiti.

Kada bi tuga imala ime i godine, sutra bi joj bio rođendan. Podsjetnik jednog života i nekoliko smrti.

Vrijednost se ne mjeri tuđim odobravanjem

U digitalnom svijetu, kada je mogućnost da budemo dostupni svima veća nego ikada, sve više je izražena i potreba ljudi da budu prihvaćeni, voljeni i odobravani od strane drugih. U nekim normalni granicama, sasvim je logično i opravdano da želite da vas voli partner, prijatelj(i) ili porodica, ali biti žrtva i podrediti svoj život odobravanju i ovih najbližih je, iako nisam stručnjak, vjerovatno i psihički problem. Problem ide i dalje pa smo opsjednuti sviđanjem i odobravanjem i šire okoline, poznatih i nepoznatih, pa i svoju vrijednost mjerimo proporcionalno količini tog sviđanja.

U adolescentskom dobu je i logična ovolika količina nesigurnosti, kada i sami tražimo sebe i spoznajemo vrijednosti. Postoje i oni srećnici koji nikada nisu bili dio tog začaranog kruga, već su oduvijek furali nešto svoje. Oni su uglavnom dio srećne manjine.
Opsjednuti smo vlastitom dopadljivošću toliko da pažljivo biramo i projektujemo sadržaje za društvene mreže slikajući ih po nekoliko puta, filtrirajući ih do neprepoznatljivosti, za jedno srce u vidu odobravanja. Zar nam je zaista potrebno to srce da nam kaže: “Lijepa si”? Zar nam zaista trebaju aplauzi i poznatih i nepoznatih da nam kažu kako je naš život vrijedan i zanimljiv.

Iz te naše potrebe da se sviđamo svima i da nađemo one koji se nama sviđaju se stvorilo i zanimanje influensera. Ti ljudi zarađuju novac jer se nama dopada njihov život, i po svaku cijenu želimo da prihvatimo savjete i približimo se tom željenom idealu da barem malo budemo lik iz tih glamuroznih postova na društvenim mrežama. Kopiramo. Slikamo kolač sto puta prije nego što ga pojedemo. Naručujemo fotegenične kafe. Zaboravljamo da je tim ljudima to posao, a da smo mi obični smrtnici koji treba da uživamo u svojoj kafi i kolaču, i da je jedino bitno da se nama svidi njihov ukus jer smo mi ti koji ih konzumiramo.
Djeluje sasvim jednostavno i prosto, zar ne?

Čemu onda potreba da i naša kafa bude prihvaćena i dopadljiva? Čemu onda gomile prijatelja i poštovalaca među kojima je vrlo malo iskrenosti?

Ne znam.

Da li je to kompleks niže vrijednosti, pa nam poveliki broj pratilaca na društvenoj mreži govori da vrijedimo više nego što o sebi mislimo, ili je to potreba da mislimo da smo popularni i samim tim nekome važni.

Ja nikada nisam imala potrebu da se sviđam ljudima. Nikada se nisam upakivala u šarene papire sa mašnom, predstvaljala lažno, smijala usiljeno kako bih drugima bila simpatična. Nije mi bilo jasno kakav bi bio moj benefit od toga da se ljudima sviđa ono što sam odglumila, jer bih se sa tim osjećala lošije. Ne dajemo sebi ni priliku da se dopadnemo drugima onako, obični. I ljuti, i nervozni i čupavi i normalni. Sve mora biti napumpano i obojeno visokim sjajem. I u čemu je draž? Da se drugima sviđamo zbog neke izmišljene verzije sebe koja u stvarnosti i ne postoji?

Otkako sam spoznala da mi za sreću nije potrebna gomila prijatelja i njihovo odboravanje (a kamo li odobravanje onih koje i ne poznajem), živim srećnijim životom. Neopterećenim. Naravno da i ja pratim ponekog blogera i influensera, ali ne sa namjerom da budem oni, već zato što mi se jednostavno sviđaju.
Nikada ne bih kupila nešto za šta mi je neko drugi rekao da je IN ako mi se ne sviđa. Odbojna mi je pomisao na trenerku sa štiklama. Oversize poderane majice koje imitiraju haljine, oversize usta, oversize guzice, a minimum mozga i želje da ugodiš sebi.

Drago mi je kada se ljudima dopada ono što pišem. I to je moja jedina potreba za tuđim odobravanjem. Nikada ne bih pisala samo da se dopadnem drugima, niti ono što je dopadljivo. Niti bih prestala da pišem zato jer se drugima ne dopadam. I da želim, ne umijem. Uprkos tome, postoje ljudi kojima se sviđam i koji me vole. I pisanje, i ono ostalo. Oni koji me poznaju u svim izdanjima. I to je bogatstvo. Kada dopustiš svijetu da vidi sve tvoje strane, i vrline i mane, a on ti vrati zagrljajem.

Da mi je ova pamet, a one godine

Mi, ljudi, smo skloni da se opterećujemo raznim trvijalnostima. Šta bismo i kako bismo. Kako bismo živjeli da nam je ova pamet, a neke druge godine. Šta bismo kada bismo mogli da se vratimo u prošlost? Ne bismo ništa, jer se nikada nećemo ni vratiti. Ipak, zgodno je u trenucima puke dokolice maštati kako bismo bili mnogo pametniji, snalaživiji i mudriji.

Ja sam jedna od onih koja nikada nije prespavala čas, zakasnila na posao, sastanak, kafu sa prijateljicom. U većini slučajeva sam se budila i prije nego što bi alarm zazvonio. Popij kafu kod kuće, da na to na poslu ne gubiš vrijeme, doručkuj, počešljaj se i operi zube. Uvijek dođi malo ranije kako bi spremna dočekala one kojima će danas možda zatrebati tvoja pomoć. Moji PMS-ovi, glavobolje, kostobolje, nervoze i sve ostale boljke su bile samo moje. Nisam smatrala da su one izgovor da prema nekome budeš nekulturna i bezobrazna, jer to nije profesionalno.

Ja ulicu uvijek prelazim na semaforu i uvijek na zelenom svjetlu. Pješački prelaz, ako semafora nema u blizini. Civilizovani smo pa ne pretrčavamo gdje god nam se prohtje, zar ne? Ne vozim, ali insistiram da se u autima u kojima se nalazim poštuju saobraćajna pravila i ograničenja brzine. Trudim se da budem uljudna i kulturna. Da ispoštujem rođendane. Pamtim neke bitne datume. Trudim se da poštujem one koji dolaze u moju kuću. Gostu se uvijek treba ponuditi ono najbolje. Onima koji ostaju dati najbolji jastuk i pobrinuti se da im je dovoljno toplo.

Vježbaj matematiku i fiziku i uči engleski. Čitaj. I opet uči.

Lijepo se ponašaj i uvijek reci dobar dan. Nasmij se i kada ti se ne smije, jer je to lijepo ponašanje.

Da se ja mogu vratiti, kao što ne mogu, molila bih one koji su me učili da me nauče sve drugačije. Samo bih nastavila da čitam. Da sam učila i znala mnogo manje, mnogo bi manje bilo onoga što bi me iritiralo. Da su me učili da budem malo prljavija, lakše bih mogla da progutam sve ovo što oko sebe vidim.

U mom životu crvenih svjetala, koje sam sama sebi upalila, puno je više zabave za one druge koji drže prekidač. I vidim da je mnogo takvih kao ja, koji se kao Don Kihoti bore sa nekim svojim vjetrenjačama. A jebem li ga i život, zar ne dođe nekad i momenat kad ne mora sve biti borba.

Kada te baš briga i za semafore, i alarme i satove i sastanke i lijepo ponašenje. Kada ćeš odjebati one oko sebe i misliti NA SEBE, a nećeš se zbog toga osjećati sebično. Kada nećeš misliti „o redu“ već da si „u redu“. Koga više briga za red?

Vratiti se ne možeš. Ne mogu ni ja.

Ispred sebe imamo samo puteve koji vode u budućnost. Naše je da izaberemo kojim ćemo.