Koji je to broj partnera koji te od žene vodi do drolje?

Rodila sam se kao druga. I kao djevojčica. To je valjda uticalo da se cijeli život borim da budem jednaka. Inat da mogu sve kao dječak. Da ne moram nositi suknjice i kompletiće za djevojčice, ako ne želim. Kasnije je to iz okvira porodice i borbe da mogu sve kao i brat, prešlo na dječake iz zgrade, škole i uvuklo se u cijeli moj život toliko da odmah dobijem vatru u obrazima i počnem da vičem kada čujem da nešto na bilo koji način diskriminiše mene, ili druge žene.

Kao djevojčica ja sam bila daleko odgovornija od brata. Marljivija. Ja sam imala sve petice, dok se njemu tolerisala i trojka i dvojka. Njegovo opravdanje je najčešće bilo da mu se ne da. Mene niko nije ni pitao. Podrazumjevalo se. Na njihovu radost, ja sam i željela.

Njemu nikada nisu rekli kada mora doći kući, moje kretanje je uvijek bilo ograničeno. Zašto? Razumijem da kao srednjoškolka i ne bi trebala da lutaš u pet ili šest ujutru po kafićima, ali nisam mogla da razumijem zašto srednjoškolac može, ali ne i srednjoškolka. Zašto njen boravak na ulici u sitne sate implicira na nedostatak odgoja ali ne i njegov?

Zašto sve nervira kada se priča o nasilju nad ženama? Zašto postoje propisane dužine suknje? Zašto žene pljuju druge žene? Zašto pristojne žene ne hodaju same noću? Zašto žena ne smije da ima više od jednog muža? Zašto žene da bi bile žene moraju da se šminkaju? Zašto žene nemaju pravo da kažu da ne vole frizera? Čim su to žene zaslužile da ih neko udari? Koji je to broj partnera koji te od žene vodi do drolje? I zašto sva ova ograničenja, ma koliko apsurdna bila, niko ne primjenjuje kada određuje kvalitete nekog muškarca? I otkud društvu pravo da mjeri moju ženstvenost, čestitost i da nekome da blagoslov da me prebije?

Prije nekoliko dana na svom facebook profilu sam se osvrnula na slučaj Nataše Bekvalac, prisjećajući se i Milice Dabović, pedesetak ljudi je like-ovalo taj status. Simptomatično među njima su bila samo dva starija muškarca. Možda slučajno, a možda to samo još jednom pokazuje kako je njima dosadilo da mi „cvilimo“ za svoja prva.

Niko nema pravo da ograničava slobodu drugog živog bića. Koliko sam puta samo iz usta muškarca čula kako bi mnogo lakše posložili kockice svog života da su žene, jer je u njihovim očima naše oružje vagina i sex preko kojeg bi u svojim glavama oni da su na našim mjestima dobili sve ono za čim žude. Shvatate li koliko je to jadno?

Sijeda kosa muškarca ukazuje na šarmantnost, dok kod žena, u očima društva, ukazuje na nemarnost, zapuštenost i gotovo nedopustivo ponašanje. Muškarac koji ima karijeru je uspješan. Niko, osim možda njegove porodice, ne broji njegova odsustva i sastanke. Žena sa istom količinom obaveza je najčešće karijerom opsjednuta nemajka koja ne voli svoju djecu.

Žene ne hodaju same noću. Žene čuvaju djecu. Žene kuvaju. Žene u četrdesetim ne nose kratke suknje. Žene su rođene da budu majke i žene. Da budu poslušne!
Slobodno i vi možete nastaviti ovaj niz apsurda koji vam nameće neko drugi, samo zato što ste se rodile kao djevojčice. Nisu ništa lošije žene koje žive kao takve. Majke, žene, neofarbane ili ofarbane, karijeristkinje ili domaćICe, DOKLE GOD JE TO ISKLJUČIVO NJIHOV IZBOR!

I zato žene ne smiju biti neprijateljice jedne drugima. Već je dovoljno neprijatelja u ovoj stereotipima i tradicijom zatrpanoj zemlji da nam ni dva vijeka neće biti dovoljna da prvo same u svojim glavama razlučimo da biti jednak nije nikakva nagrada već pravo koje dobijamo rođenjem kao slobodna bića.

Molim muškarce i ograničene žene da prilikom čitanja ovog teksta ne kolutaju očima. Dok god ispod tekstova koji ukazuje na nasilje nad bilo kim ima komentara koji ukazuju na to „da je kurva i sama zaslužila“ moramo govoriti. Nikad ne znaš kad bi u nečijim očima i ti mogla postati kurva koja je sama tražila.

Advertisements

23

Da tuga ima ime i godine, da ima rođendane, sutra bi punila dvadeset tri. Neću ti upaliti jednu od onih šarenih malih svjećica, već žutu, voštanu. Sigurno ću kupiti one deblje, kako bih duže čekala da izgore. Nigdje više ne osjećam tvoje prisustvo kao ispred crnog kamena na kojem je neko vješto preslikao tvoj lik koristeći fotografiju iz lične karte. Djeluješ ozbiljno, a ja bih voljela da se sjećam i tvog osmijeha.

Krug tvog života se slučajno zatvorio na tvoj rođendan. Nisu te tada ubili. Tada smo te sahranili. Datum tvog rođendana i tvoje sahrane su i datum moje lične smrti. Smrti mog djetinjstva i bezbrižnosti. Datum kada je umrla i nada da ćeš odnekud došetati i reći nam da si uspio.
Dvadeset tri godine tebe nema. Toliko godina sam imala ja kad sam se zaljubila. Toliko godina sam imala kada sam ga dovela kući, ali tebe nije bilo tu da ga upoznaš. Kažeš mi možda neku oštru riječ i njega poprijeko pogledaš, jer sam ja tvoja djevojčica.

Dvadeset i tri godine ja skupljam ostatke sjećanja i evociram ih kako ne bih zaboravila na koju stranu si češljao kosu. Dvadeset tri godine oživljavam osjećaj spokoja u tvom zagrljaju i osjećaj sreće koji bi me preplavio kada bih te ugledala na vratima. Dvadeset tri godine se povrjeđujem sjećanjima jer mi je od boli važnije da te nikada ne zaboravim. I zato pišem o tebi i tebi.

Po već ustaljenom scenariju kupićemo ti plastično cvijeće i baciti staro. Baka već dvadeset tri godine odvaja novac za tu namjenu. Da je sudbina bila drugačija, ja bih ti napravila najljepšu tortu, i ti bi bio ponosan kako umijem da kuvam. Punio bi šezdeset jednu i sigurno bismo se radovali.

Dvadeset tri bi trebale biti dovoljne da preboliš, a ja znam da ne bi bilo dovoljno ni sto, jer si ti bio moj najbolji prijatelj, moj tata. Dvadeset tri godine ja sam djevojčica bez tate. Dvadeset tri godine je kako se ne plašim smrti jer je ona za mene nešto poznato. To je broj godina u kojima se nadam da ćemo se jednog dana kada se i moj put završi opet sresti. Voljela bih kada bih mogla imati devet, a ti trideset osam, pa da nastavimo tamo gdje smo stali.

Znam da ću suzdržavati suze kada nas vidim okupljene oko mjesta na kojem smo te ostavili da spavaš zauvijek.

Jutros sam pomislila kako bi izgledalo kada bi me čekao. Za rođendan. Vaskrs. Da li bi me i ti ponekad živcirao kao i mama i baba kada me opominju da obujem papuče ili obučem nešto „preko leđa“? Znam da bi i njega volio onako kako ga oni vole. Znam i zato mi se srce slama kada ga pogledam pored tvog spomenika i pomislim koliko smo tih momenata ti i ja propustili. I svih onih koje ćemo tek propustiti.

Kada bi tuga imala ime i godine, sutra bi joj bio rođendan. Podsjetnik jednog života i nekoliko smrti.

Vrijednost se ne mjeri tuđim odobravanjem

U digitalnom svijetu, kada je mogućnost da budemo dostupni svima veća nego ikada, sve više je izražena i potreba ljudi da budu prihvaćeni, voljeni i odobravani od strane drugih. U nekim normalni granicama, sasvim je logično i opravdano da želite da vas voli partner, prijatelj(i) ili porodica, ali biti žrtva i podrediti svoj život odobravanju i ovih najbližih je, iako nisam stručnjak, vjerovatno i psihički problem. Problem ide i dalje pa smo opsjednuti sviđanjem i odobravanjem i šire okoline, poznatih i nepoznatih, pa i svoju vrijednost mjerimo proporcionalno količini tog sviđanja.

U adolescentskom dobu je i logična ovolika količina nesigurnosti, kada i sami tražimo sebe i spoznajemo vrijednosti. Postoje i oni srećnici koji nikada nisu bili dio tog začaranog kruga, već su oduvijek furali nešto svoje. Oni su uglavnom dio srećne manjine.
Opsjednuti smo vlastitom dopadljivošću toliko da pažljivo biramo i projektujemo sadržaje za društvene mreže slikajući ih po nekoliko puta, filtrirajući ih do neprepoznatljivosti, za jedno srce u vidu odobravanja. Zar nam je zaista potrebno to srce da nam kaže: “Lijepa si”? Zar nam zaista trebaju aplauzi i poznatih i nepoznatih da nam kažu kako je naš život vrijedan i zanimljiv.

Iz te naše potrebe da se sviđamo svima i da nađemo one koji se nama sviđaju se stvorilo i zanimanje influensera. Ti ljudi zarađuju novac jer se nama dopada njihov život, i po svaku cijenu želimo da prihvatimo savjete i približimo se tom željenom idealu da barem malo budemo lik iz tih glamuroznih postova na društvenim mrežama. Kopiramo. Slikamo kolač sto puta prije nego što ga pojedemo. Naručujemo fotegenične kafe. Zaboravljamo da je tim ljudima to posao, a da smo mi obični smrtnici koji treba da uživamo u svojoj kafi i kolaču, i da je jedino bitno da se nama svidi njihov ukus jer smo mi ti koji ih konzumiramo.
Djeluje sasvim jednostavno i prosto, zar ne?

Čemu onda potreba da i naša kafa bude prihvaćena i dopadljiva? Čemu onda gomile prijatelja i poštovalaca među kojima je vrlo malo iskrenosti?

Ne znam.

Da li je to kompleks niže vrijednosti, pa nam poveliki broj pratilaca na društvenoj mreži govori da vrijedimo više nego što o sebi mislimo, ili je to potreba da mislimo da smo popularni i samim tim nekome važni.

Ja nikada nisam imala potrebu da se sviđam ljudima. Nikada se nisam upakivala u šarene papire sa mašnom, predstvaljala lažno, smijala usiljeno kako bih drugima bila simpatična. Nije mi bilo jasno kakav bi bio moj benefit od toga da se ljudima sviđa ono što sam odglumila, jer bih se sa tim osjećala lošije. Ne dajemo sebi ni priliku da se dopadnemo drugima onako, obični. I ljuti, i nervozni i čupavi i normalni. Sve mora biti napumpano i obojeno visokim sjajem. I u čemu je draž? Da se drugima sviđamo zbog neke izmišljene verzije sebe koja u stvarnosti i ne postoji?

Otkako sam spoznala da mi za sreću nije potrebna gomila prijatelja i njihovo odboravanje (a kamo li odobravanje onih koje i ne poznajem), živim srećnijim životom. Neopterećenim. Naravno da i ja pratim ponekog blogera i influensera, ali ne sa namjerom da budem oni, već zato što mi se jednostavno sviđaju.
Nikada ne bih kupila nešto za šta mi je neko drugi rekao da je IN ako mi se ne sviđa. Odbojna mi je pomisao na trenerku sa štiklama. Oversize poderane majice koje imitiraju haljine, oversize usta, oversize guzice, a minimum mozga i želje da ugodiš sebi.

Drago mi je kada se ljudima dopada ono što pišem. I to je moja jedina potreba za tuđim odobravanjem. Nikada ne bih pisala samo da se dopadnem drugima, niti ono što je dopadljivo. Niti bih prestala da pišem zato jer se drugima ne dopadam. I da želim, ne umijem. Uprkos tome, postoje ljudi kojima se sviđam i koji me vole. I pisanje, i ono ostalo. Oni koji me poznaju u svim izdanjima. I to je bogatstvo. Kada dopustiš svijetu da vidi sve tvoje strane, i vrline i mane, a on ti vrati zagrljajem.

Da mi je ova pamet, a one godine

Mi, ljudi, smo skloni da se opterećujemo raznim trvijalnostima. Šta bismo i kako bismo. Kako bismo živjeli da nam je ova pamet, a neke druge godine. Šta bismo kada bismo mogli da se vratimo u prošlost? Ne bismo ništa, jer se nikada nećemo ni vratiti. Ipak, zgodno je u trenucima puke dokolice maštati kako bismo bili mnogo pametniji, snalaživiji i mudriji.

Ja sam jedna od onih koja nikada nije prespavala čas, zakasnila na posao, sastanak, kafu sa prijateljicom. U većini slučajeva sam se budila i prije nego što bi alarm zazvonio. Popij kafu kod kuće, da na to na poslu ne gubiš vrijeme, doručkuj, počešljaj se i operi zube. Uvijek dođi malo ranije kako bi spremna dočekala one kojima će danas možda zatrebati tvoja pomoć. Moji PMS-ovi, glavobolje, kostobolje, nervoze i sve ostale boljke su bile samo moje. Nisam smatrala da su one izgovor da prema nekome budeš nekulturna i bezobrazna, jer to nije profesionalno.

Ja ulicu uvijek prelazim na semaforu i uvijek na zelenom svjetlu. Pješački prelaz, ako semafora nema u blizini. Civilizovani smo pa ne pretrčavamo gdje god nam se prohtje, zar ne? Ne vozim, ali insistiram da se u autima u kojima se nalazim poštuju saobraćajna pravila i ograničenja brzine. Trudim se da budem uljudna i kulturna. Da ispoštujem rođendane. Pamtim neke bitne datume. Trudim se da poštujem one koji dolaze u moju kuću. Gostu se uvijek treba ponuditi ono najbolje. Onima koji ostaju dati najbolji jastuk i pobrinuti se da im je dovoljno toplo.

Vježbaj matematiku i fiziku i uči engleski. Čitaj. I opet uči.

Lijepo se ponašaj i uvijek reci dobar dan. Nasmij se i kada ti se ne smije, jer je to lijepo ponašanje.

Da se ja mogu vratiti, kao što ne mogu, molila bih one koji su me učili da me nauče sve drugačije. Samo bih nastavila da čitam. Da sam učila i znala mnogo manje, mnogo bi manje bilo onoga što bi me iritiralo. Da su me učili da budem malo prljavija, lakše bih mogla da progutam sve ovo što oko sebe vidim.

U mom životu crvenih svjetala, koje sam sama sebi upalila, puno je više zabave za one druge koji drže prekidač. I vidim da je mnogo takvih kao ja, koji se kao Don Kihoti bore sa nekim svojim vjetrenjačama. A jebem li ga i život, zar ne dođe nekad i momenat kad ne mora sve biti borba.

Kada te baš briga i za semafore, i alarme i satove i sastanke i lijepo ponašenje. Kada ćeš odjebati one oko sebe i misliti NA SEBE, a nećeš se zbog toga osjećati sebično. Kada nećeš misliti „o redu“ već da si „u redu“. Koga više briga za red?

Vratiti se ne možeš. Ne mogu ni ja.

Ispred sebe imamo samo puteve koji vode u budućnost. Naše je da izaberemo kojim ćemo.

A šta ako nisam?

Sjedim na podu i gledam u sjećanja. Spajam komadiće onoga što imam. Plačem. Tješim se da je do PMS-a. Zar nije baš on i tvoj univerzalni krivac za sve? I kad si plačljiva i kad si se prejela. Nehotično gledam u ikonu na zidu. Razmišljam kako u poslednje vrijeme i nisam tako dobar vjernik. I ko je uopšte taj koji definiše ono dobro u meni, ili vama? Je li to pop u mercedesu ili je to ono što je u mom srcu? Do Isusa ne mogu da ga pitam, pa se vodim ovim drugim. Sve manje vjerujem institucijama i pravilima. Pretvaram li se u anarhistu na sekundu se pitam, dok mi podsvijest odgovara da sam previše opsjednuta pravilima da bih mogla da živim bez njihovog prisustva.

Udišem i izdišem. Imam osjećaj kao da nešto čekam. Ne znam šta i to me pomalo zbunjuje. Sve ono u što sam vjerovala se nije ostvarilo i imam osjećaj kao da mi je život poslednjih mjeseci lupio nekoliko šamara. Neke sam vjerovatno i zaslužila.

Mislila sam da sam tako pametna i hrabra i da znam sve o životu, a ustvari nemam pojma. Mislila sam da imam neki naročit talenat za pisanje, a u suštini sam samo prosječno piskaralo kakvih je danas i previše. Sve rjeđe se mogu natjerati da bilo šta napišem, a više ni ne marim zbog toga.

Vjerovala sam da mogu mnogo.

Sve konce koje sam čvrsto držala u rukama sam pustila i sada se osjećam kao u nekom limbu. Bez ravnoteže i stabilnosti. I nekako mi je svejedno. Vješto uvjeravam sve oko sebe kako sam „baš super“, a oni žele da vjeruju ili jednostavno tako dobro glumim sreću.

Osjećam se poraženom.

I trudim se da budem zahvalna na svim onim stvarima i ljudima koje imam, a iz prikrajka mi se rugaju sujeta i osjećaj vlastite promašenosti. Ja sam mogla sve,a izabrala sam onaj put srca, i možda me zato više boli. Ja sam mogla ostvariti sve ambicije, a nisam dobro birala, iako sam se borila, ponekad i protiv sebe.

I prezirem što se tako poražena i uplakana dodatno samosažaljevam, i mislim na sve one koje je sudbina još jače gurnula od mene. I tješim se onom da ti život daje baš onoliko koliko možeš podnijeti, i vidim to u očima one koja je moj stub. Vidim da se i ona polako gasi, iako se nikada nije slomila, a ja ne znam kako ću bez njenog svjetla moći da sijam. Moji porazi naspram njenih su kao da me neko gađao zrncima pijeska, dok je na nju bacao stijene, i znam da sam i ja bila jača dok je i ona bila.

Ona me naučila da sam svemoćna. Danas je onaj dan kada se osjećam najslabije. Danas je dan kad očajnički trebam ono nešto samo moje što će me definisati, i ruke su same počele da pišu.

Ona mi je govorila da sam superheroina.

A šta ako nisam?

Druge prilike uvijek postoje

U životu sam se uvijek trudila da radim ono što me čini srećnom. Da li je to uvijek bilo lako i moguće? Naravno da nije. Da li je to uvijek bilo realno? Još manje.
Koliko god puta u životu sam imala privilegiju da radim isključivo ono što ja hoću, toliko puta je bilo situacija i u kojima sam morala da budem u okolnostima u kojima ne želim zbog nekih drugih stvari koje volim.

Svako od nas najbolje poznaje sam sebe. Ima tu i onih koji su spremni da vam žargonski rečeno sole pamet o tome ko ste i šta biste trebali. Nikada nisam bila od tih. Nikada nisam nudila savjete koje neko nije tražio i uvijek bih prilično oprezno obraćala ljudima dozvoljavajući im slobodu da o svom životu promisle sami, slušajući srce.

Poslednjih nekoliko godina živjela sam zaista srećan život, ali bilo je i onih stvari u njemu koje su me pritiskale i jednostavno nisam mogla svoj duh da spakujem, potisnem i prilagodim im se. Bilo je dana kada sam bila ravnodušna, a bilo je i onih u kojima sam znala da ne želim život provesti radeći posao od 9 do 5 koji je bio daleko od onoga što sam željela za sebe kada “porastem”. Da se razumijemo, posao kao posao nije bio ništa posebno. Ni težak, ni lak. Običan posao za koji bi većina ljudi bila presrećna da ga obavlja. Ja u životu nikada nisam željela obično i isprogramirano.

Poslednjih godina ja sam se osjećala kao poklopljen lonac u kojem voda predugo kuva. Znate ona osjećaj kada kuvate vodu, pa poklopite i zaboravite na nju, a poklopac počne da odskače i tek tada se sjetite svoje vode. Tako sam i ja spakovala svoj duh, i ono što sam željela i zaboravila na to pretvarajući se da ne čujem ono što je kuvalo ispod moje kože. Naravno bilo je perioda kada o nekoj drugoj opciji nisam mogla ni pomišljati i kada sam ispred sebe imala jasan cilj i ograničeno vrijeme u kojem ću se žrtvovati da bismo ostvarili neke druge ciljeve. I nije mi bilo teško! Ali to vrijeme je došlo i prošlo, i ja sam se plašila svjesno birajući da budem nesrećna u poznatom okruženju nego da konačno presječem i prihvatim neizvjesnost u kojoj me nije čekalo ništa.

Pred kraj godine koja je prošla, potpomognuta nekim novim okolnostima, odlučila sam da napustim posao koji sam obavljala poslednjih 7 godina. U državi u kojoj je broj nezaposlenih koji sanjaju o bilo kakvoj prilici, napustiti posao da bi se pronašao i odmorio je bilo suludo. Luksuz rijetkih i hrabrost pomalo ludih. Da nisam imala njegovu podršku nikada to ne bih ni u radila, jer je sada on morao biti taj koji će pomoći meni. Niko bolje od njega nije znao šta se u tih sedam godina dešavalo sa mnom, sa mojim duhom, koliko mi je ponekad bilo teško, koliko me rad sa ljudima umarao i kako bih dolazila kući bez želje da ponekad izgovorim ijednu riječ.

Bio je to administrativni posao bez ikakvih intelektualnih izazova. Bio je to posao zbog kojeg sam upisala novinarstvo, misleći da nikada neću moći da ga radim, jer me statičan posao užasavao. Bio je to posao kao i svaki drugi u kojem se svaki dan dešavaju gotovo iste stvari. Bio je to posao sa danima u kojima nisi imao više od jednog sata efektivnog posla, a ostalih sedam si morao da potrošiš nekako. Bio je to posao na kojem sam ja izgubila sebe i ono što sam od sebe željela. Pritiskao me je.
Ljudi su bili ti zbog kojih sam se zadržala toliko dugo.

Onog dana kada sam samu sebe oslobodila iz situacije u kojoj više nisam željela biti koračala sam lagano i ne osvrćući se. Lagala bih kada bih rekla da nije bilo dana kada sam posumnjala u svoju odluku i njenu ispravnost. Lagala bih kada bih rekla da se kajem zbog svoje odluke. Ne kajem se. Danas teče sedamdeset peti dan kako ne radim. Vrijeme mi prolazi brže nego inače.

Zezala sam se sa prijateljima govoreći kako neke od najvećih američkih priča o uspjehu počinju sa „he/she quit her job“. Mene je sačekala kuća, i one neke sitne i male obaveze koje sam željela raditi toliko dugo, a nisam imala vremena. Nedostajala mi je moja dokolica jer iz dokolice nastaju najsjajnije stvari.

Neki unutrašnji osjećaj mi govori da će se nešto sjajno desiti, a ja ne znam je li on posledica moje ludosti, ili jednostavno instinkt. Budim se srećna, a tako i zaspivam. Zar to samo po sebi nije već smisao kojem svi težimo?
Bilo je i dana u kojima sam plakala a to su bili oni dani u kojima sam „podigla poklopac i pustila da sve izađe iz mene“. Sve ono što sam željela biti, a nisam bila. Sve ono čemu sam težila, a nisam ostvarila.

Na tom putu sa mnom su uvijek bile moje riječi i oni koji su ih čitali. Njima sam često znala govoriti da se ništa ne mora, da je lična sreća najvažanija, a ponekad sam lagala jer sam sebe zarobljavala sama u vlastitu nesreću u kojoj nisam željela da budem. I onda sam se oslobodila. Osjećaj je bio sjajan.

Razumijem da mnogi misle kako nemaju taj luksuz da kažu životu jebi se i jednostavno odu od situacije koja ih ne usrećuje, ali ko će, ako nećete vi? Neki način i izlaz mora postojati. Ja sam shvatila da ne želim živjeti život u kojem ću brojati dane do petka i trošiti zarađeni novac kako bih zakamuflirala nezadovoljsto za koje sam glavni i jedini krivac ja.

Druge prilike uvijek postoje. Naše je da ih tražimo! Ni zbog koga drugog već zbog nas. Iako otrcano zvuči, život nema reprizu, zašto bi svoje dane provodio tamo gdje ne želiš biti.

Milion ožiljaka

Nedavno mi jedan poznanik priča o svojoj djeci. Ističe kako su uspjeli. Na studiju negdje u inostranstvu. Kaže mi kako do tridesetih čovjek treba da stvori nešto. Tada je najjači. Do tridesetih njegov sin planira da zaradi milion.

Gledam. Slušam. Klimam glavom.

Ja imam trideset jednu. Nemam ništa, osim ovog života i nekoliko sjajnih ljudi u njemu. Neki su svojevoljno izašli iz njega i hvala im. Imam i milion. Ožiljaka. Noćnih mora. Nisu oni opravdanje za to moje nemanje materijalnog. Oni su me definisali. Ponekad unazadili. Ponekad na smrt preplašili.

Razmišljam koliko godina sam samo potrošila kako bih se opet osjećala normalno. Da se ne plašim. Da ne plačem. Da ne sanjam sve one užase koji su me proganjali. Da se ne plašim da volim. Da neće oni koje volim nestati. Još uvijek ne puštam korijenje. Još uvijek ne mislim da je ono gdje se nalazim baš ono i gdje pripadam. Još uvijek ne cijenim materijaalno jer znam da nekad sve što imaš moraš staviti u jednu torbu i krenuti negdje.

To sam naučila sa devet godina. Od tada bezbroj puta spakovala svoje torbe i sitnice. Niko me kasnije nije tjerao, osim unutrašnjeg nemira.
Lako je biti hrabar kada život prema tebi nije bio okrutan. Lako je biti samouvjeren kada te život nije nokautirao. Mene jeste. Znam kako umije biti surov i zato stalno držim stisnute šake. Kada me udari ja sam gotovo spokojna jer nema više neizvjesnosti. Očekujem. Mirno i spokojno ispratim nekom suzom. Podignem ruke, i idem dalje.

Lako je biti samouvjeren kada nisi morao da se boriš za osnovno. Da preživiš. Da se uklopiš hiljadu puta. Da nosiš pečate i ožiljke. Da spoznaš koliko je tih stvari koje moraš sam. Da znaš koliki stres će biti kupovina svesaka i patika za novu školsku godinu, jer baš tada treba i ogrjev i zimnica. Da ponekad odeš u školu bez marke za kiflu, ali i to našminkaš osmjehom, pa niko i ne zna.

Lakše je biti hrabar kada nemaš jednu ogromnu rupu i srcu i boriš se da uhvatiš sjećanja koja blijede. Lako je gaziti kada si tu jedine uspomene na nedelju idilični ručak sa porodicom. Moji su počinjali odlaskom na groblje i gorčinom koj bi nakon toga ostajala u grlu.

Jednostavnije se bori kada te neko bodri.

Kada ne znaš kako su teški Božići, rođendani i Nove godine.

Trebale su godine da se vratim na početak. Na normalno. Iako još uvijek nisam potpuno tamo. Nikada neću ni biti.
Milion i ne želim.
Sve što sam željela bilo je da jednog dana prebolim. Hiljadu Božića i Novih godina je prošlo sa samo jednom željom sebi da budem srećna.

Imam milion koraka. Padova. Nekoliko miliona suza. Stotinjak novih početaka. Milion snova. Ono što posjedujem me ne definiše, već ono što nosim u sebi. A nosim mnogo. Dovoljno da znam da milioni nisu garancija ničega.

Život provodimo tražeći ono što već imamo

Rađamo se slobodni. Barem u ovoj eri u kojoj živimo. Nemamo ništa. Ni uspomene, ni sjećanja, ni nadanja. Mi smo kao prazan list papira. Kako život ide tako ispisujemo. Nešto mi, nešto sudbina. Naše reakcije na ta sudbinska uplitanja određuju ton naše priče. Ona je farbaju u sivu, ili ružičastu.

Niko ti ne kaže kako se živi i kako se osjeća. Gledaš. Nešto radiš po ugledu na okruženje. Nekuda te usmjere roditelji. Nekad želiš biti kao tvoji prijatelji. I sve je u redu dok to kako živiš i osjećaš čini da se osjećaš zadovoljnim. Dok smo djeca, sve je vrlo prosto. Najčešće radimo ono što nam se radi i šta volimo da radimo. Jedemo (ili ne jedemo) šta nam se jede, iako to ponekad izluđuje naše roditelje. Igramo se sa onim igračkama koje nam se dopadaju. Spavamo kada nam se spava. Radujemo se onima vrijednim radovanja. I uglavnom smo srećni. Spokojni i bezbrižni.

Sa odrastanjem dolaze i komplikacije. Čovjek nastoji da se uklopi u neke društvene okvire kako bi bio prihvaćen i kako bi osjetio pripadnost. Pravi kompromise na uštrb želja svog bića. Ima i onih koji su svoje želje toliko utišali da ih više i ne čuju, te tako gaze kroz život u gomili kuda ih god ta gomila odnese i svejedno im je. Ne žele previše, ne očekuju ništa. Ne sanjaju.

Moderni čovjek je danas toliko fokusiran na traženje sreće i unutrašnjeg mira, da je to postalo previše tužno. Joga, meditacija, life coachevi, ishrana, treninzi, wellnessi, spa centri, vježbe samokontrole, disanja, psiholozi i psihijatri. Sve su to lijekovi koje koristimo da bismo zamazali posledice onoga što nas muče, dok problem i dalje ostaje. Mi ga ne vidimo. U trci za materijalnim, u trci za onim što mislimo da bi život trebao biti, a zaboravljamo onaj prazan list koji smo dobili na rođenju koji je bio samo naš da ga ispišemo kako želimo.

Ljudi se danas plaše biti drugačiji. Globalističko društvo u kojem živimo nam nameće novac kao imperativ. Ljudi trče za novcem, misle da je on garancija sreće i mira, a upravo je ta trka ono što stvara nemir. Na kraju dana nije važno. Na kraju mjeseca plata ne može nadomjestiti prazninu koju osjećaš u grudima, nemir koji te kida. Na kraju dana novac ne može kupiti spokoj. Koja je uopšte poenta da provedeš svoj život radeći nešto što ne voliš i ne želiš i zbog čega se osjećaš nesrećno pa kupuješ stvari zbog kojih misliš da ćeš se osjećati bolje i umanjiti osjećaj nezadovoljstva?!

Pojedine majke nakon porođaja žure na posao kako bi što prije mogle da rade, sačuvaju poslove, plate, iz brige da svom djetetu obezbijede novac i kako mu ništa ne bi falilo, a ne shvataju da je dječiji svijet vrlo jednostavan i da mu najviše od svega trebaš ti.
Kada sam bila najviše tužna u životu, osmijeh i spokoj nisu mogle da mi vrate stvari, već zagrljaj onih koje volim, i neka topla riječ. Za mene sreća nikada nije bila proporcionalna količini novca koji imam, a imala sam i više i manje. Za mene se sreća uvijek mjerila količinom mira u mojoj duši.
Ljudi su zaboravili kako se prosto živi. Kako ti ne treba previše da bi bio srećan, a kada bismo većinu ljudi pitali šta je krajnji cilj njihovog života i šta bi željeli za sebe, većina bi odgovorila da samo žele da budu srećni.

A srećan se može biti i u patikama sa pijace, i sa margarinom i pekmezom namaznim na domaći hljeb. Srećan se može biti i u trenerci koja je bratu postala mala. Srećan si mogao biti i na obali jedne male rijeke. Sreća nije značila rođendan u igraonici, niti tortu sa fondanom. Sreća je mogla biti u torti koja je trebala da bude zeko ali je negdje usput više zaličio na medu.. Tvojih šest, sedam drugara i zdjelice sa smokijem i tanjiri kiflica koje bi napravila neka komšinica vještija od tvoje mame. I teta Mirina pogača. I pokloni tvojih drugara. Sveske, dezodoransi, čarape, čokolade, kasete i obične stvari.
Smiješno je kako su neke od najdražih uspomena upravo one iz djetinjstva, kada se sa jedne strane rušio moj svijet i porodica, a kada sam imala iskrene drugare. Kada smo bili djeca pa nismo znali da se neiskreno smijemo. Kada smo se nevješto trudili da sakrijemo simpatije. Kada smo jedni drugima iskreno pomagali. Kada sam jedva čekala da svane kako bih ugledala svoju drugaricu, pa da zajedno pričamo o našim simpatijama, slušamo kasete i lijepimo postere.

Negdje usput zaboravimo i sve to uprljamo. Kalkulacijama, lažnim osmjesima, zavišću. Počnemo da trčimo u pogrešnom smjeru, umjesto da opušteno šetamo putem kojim smo krenuli. I borimo se protiv svog bića, jer ovaj svijet želi brže, bolje, jače, ratobornije, a ti sa životom ne želiš da se boriš. I onda se umaramo, iscrpljujemo, više mentalno nego fizički i onda tražimo „kreme“ kojima ćemo zamazati svoje živote, umjesto da zastanemo i udahnemo.

Sjetimo se početka. Sjetimo se esencijalnog i važnog. Sjetimo se ko smo i čemu težimo. Prisjetimo se mira u duši. Za sreću ti ne treba krema od 100 eura, niti preskupi časovi joge. Ne trebaju ti veća usta, niti torba od hiljadu eura. Trebaš samo ti sam sebi. Da se sjetiš ko si bio i kuda si krenuo. Da se prisjetiš ko želiš biti i kome želiš pripadati.

I tada ćeš imati sve!

Život igraš sa kartama koje dobiješ

Osnove života, i meni i vama su nametnuli neki drugi. Kao prvo, nismo imali pravo da biramo da li ćemo se uopšte roditi. To su umjesto nas izabrali naši roditelji. Kada, kako? Ko će biti ti naši roditelji? Ko će nam biti braća i sestre, bake i dede? Znam da ima i onih koji vjeruju u suprotno. Sudbine, duše koje plove i biraju svoje roditelje itd. Nisam od tih, iako nemam ništa protiv ljudi koji djele i takva ubjeđenja.

Ja sam zapravo vrlo dosadna i obična. Ne slušam life coacheve, ne idem na jogu, ne meditiram, ne postim, ne idem nedeljom u crkvu, iako duboko vjerujem i molim se. Odavno sam prestala da izlazim. Najviše zabave pronalazim između redova koje ispisujem ili čitam. Pokreće me nepravda. Pokreće me ono za šta ja smatram da nije logično i opravdano. Da nije u redu. Taj osjećaj za stvari koje nisu u redu mi je dat. Taj vječito oponentski stav prema svemu što nije dobro mi je zapisan negdje u dubini bića i ne da mi da mirujem. Konstantno me frustriraju „tuđe stvari“ i problemi na koje ne mogu da utičem. Ispravljam tuđe krive Drine, iako to od mene niko nije tražio.

Jebena nafaka.

Jako sam osjetljiva osoba kada su tuđe sudbine u pitanju. Imam neodoljivu potrebu da brinem o svima. U sve odnose, pa i one poslovne, ulazim srcem. Nedavno sam proživljavajući neki emotivni trenutak zaplakala žaleći za tim što sam tako osjetljiva i emotivna i zašto jednostavno kroz život ne mogu da gazim, ne obazirući se na okruženje. Onda sam shvatila da protiv sebe, ne mogu i ne želim da se borim, iako sam cijeli život radila suprotno. Do jednog trenutka život, a kasnije i ja sama, mi nisu dozvoljavali da budem nježna i osjetljiva, morala sam da se odmaknem od nekih ljudi, namjerno budem gruba, jer su me boljele njihove sudbine koje nisam mogla da popravim. Morala sam da prihvatim činjenicu da je jedna od najsjajnih zvijezda mog djetinjstva morala da se ugasi prerano i da sam ja ta djevojčica bez tate koja je godinama gutala knedlu kada bi me neko pitao o ocu jer nisam preko usta mogla da prevalim da je „poginuo“. Morala sam da se pravim da je poslije određenog broja godina to prestalo da me boli, a zapravo me svakim danom boli sve više. I vrijeme ne liječi ništa. Vrijeme samo čini da postaneš svjesniji svojih gubitaka.

Oni neosjetljivi i bezobzirni gaze kroz život ne osvrćući se. Postavljaju jasne ciljeve. Sebe uvijek stavljaju na prvo mjesto i to je ono što se današnjem čovjeku plasira kao jedino i apsolutno tačno. Ja sam sebi gotovo uvijek na desetom mjestu, jer se ja najbolje osjećam kada su svi oni koji su meni važni, dobro. Kada je njihova dobrobit u mojim rukama i moći ja ću uvijek učiniti sve da njihove potrebe stavim ispred svojih. Na mojim putevima do cilja uvijek postoji bezbroj prepreka, skretanja i uličica, jer ja ne umijem da gazim ne osvrćući se. Moje srce uvijek ima svoj put.

I koliko god klišeirano zvučilo, „srce“ je moja religija jer jedino protiv njega ne mogu i ne umijem. Najveći komplimenti za mene su bili kada bi mi ljudi rekli da ih je dotakla moja dobrota, da su prepoznali moje iskrene namjere i osmijeh. Najveća sreća za mene je bila kada bih pronašla one jednake. One sa kojima porazgovaraš i cijelog dana se osjećaš dobro. Oni koji čine da ti se zagrije cijela duša.

Niko od mojih najbližih nije toliko nalik meni, a sigurno je da sam proizvod svih njih. O ocu ne bih mogla da kažem, jer nisam imala tu privilegiju da ga upoznam dovoljno. Sjećam se samo da je u njegovom zagrljaju bilo najtoplije i da sam oduvijek tu najviše voljela da budem. Da sam sjedila gdje je i on sjedio. Da sam potpuno netipično za djevojčlice sa njim najviše voljela da idem u kupovinu. Da sam njemu pravila frizure. Da sam ga pratila u stopu, kao da sam mogla da naslutim koliko malo vremena nam je ova sudbina namjenila. Možda je sve to odredilo da moje srce bude ovoliko krhko i lomljivo.

Možda je konačno došlo vrijeme da sve te stvari prihvatim kao svoju prednost i kvalitet u ovom svijetu pomjerenih vrijednosti i da prestanem da se zbog njih osjećam kao slabić. Možda je vrijeme da shvatim da je danas privliegija imati dušu i umjeti da osjećaš.

Život se ne uči. Život živiš. Po osjećaju, ako si privilegovan da osjećaš. Život nije neka formula u koju uneseš faktore i dobiješ željeni rezultat. Život igraš sa kartama koje dobiješ. U zavisnosti koliko te sreća poslužila. U životu treba imati mjesta i za suze, i za osmijehe. I za zagrljaje i rastanke. Za pogotke i promašaje jer je jedino tako iskreno i autentično. Sve drugo što odglumiš je samo predstava za neke druge u kojoj nema mnogo tebe.

Samoća

Snijeg je kovitlao danima. Temperatura se spuštala ispod nule i voda u cijevima je zamrzavala. Kuću je bilo nemoguće zagrijati, a u tome nije pomogao ni prozor bez stakla u špajzu. Skinuo je to okno dok je bilo ljeto i sada više nije mogao da ga pronađe. Razvukao je najlon na mjestu gdje je nekada bilo staklo i pričvrstio ga ekserima. Poslužiće, mislio je.

Tih dana u grudima je počelo da ga probada više nego inače, ali nije posustajao. Životinje zavise od njega i morao ih je svaki dan nahraniti. Jedva je očistio puteljak kako bi prišao štali jer hladan vazduh nije prijao njegovim bolesnim plućima pa se umarao više nego inače. Ovce su mogle jedino na njega računati, a već godinama i on na njih. Osim što bi mu prodano jagnje donosilo zaradu kojom bi platio troškove života, bile su i njegovo društvo. Ponekad bi jedine riječi koje bi razmjenio u toku dana bile upravo one sa ovcama.

Čim je otvorio vrata pas se propeo na zadnje noge razdragano mašući repom. Zaboravio je na psa. Moraće i njemu donijeti nešto da jede. Vratio se u kuću i počeo otvarati poklopce šerpica. Imao je malo graha od prije tri dana. Nije bio siguran da li će pas htjeti da jede grah, ali ni on ovih dana ne bira, pa neće ni psa maziti. Nasuo mu je grah u metalni tanjirić, a ovaj je samo ponjušio i okrenuo leđa.

„Ješćeš ti meni i krušaka divljakinja“, ljutito mu je odbrusio.

Trebalo bi prinjeti i nekoliko kanti drva, zaključio je pogledavši na gomilicu ispred vrata koja se smanjila. Imao je običaj da ih prinese do ulaznih vrata kako ne bi morao svaki put ići do drvarnice što je bilo prilično apsurdno jer je svaki dan na putu do štale prolazio tuda. Volio je imati neku obavezu kako bi što manje mislio na samoću. Znao je da će i noć uskoro pasti, da će ga u plućima još više probati, a kašalj mučiti, i zato nije zaključavao vrata od kuće tokom noći.

„Ako umrem noćas da niko ne mora razvaljivati da uđe“, govorio bi onima koji su ga pitali.

Nakon što mu je preminula treća žena ostao je opet sam. Sa sjetom je znao govoriti da se nikada ne bi ponovo oženio da mu prva žena nije umrla tako rano. Ni druga nije poživjela, a muškarcu njegovih godina bilo je teško živjeti samom na selu. Uvijek je imao dovoljno navikavši da radi i obrađuje zemlju, prodaje ovce i jagnjad, rakiju i žito. Kućanske poslove nikada nije radio. Vjerovao je da ne umije, a nije se ni trudio da nauči. A vidi ga sada! Naučio je i da ispeče krompir sa batakom i da skuva grah. Peglao je i prao svoje košulje.

Samo da dođe ljeto pomislio je uvukavši se u vuneni prsluk. Dohvatio je vunene čarape. Primjetio je da su pukle na peti. Nema veze, i ovako će biti od pomoći ravnodušno je zaključio. Šiti nije znao.

Pomislio je kako ovo odavno nije život. Nekada je sam orao ove njive. Mogao da izvuče drva iz šume, a sada jedva pređe deset koraka do štale. Djeca mu dođu ponekad. Unuci još rjeđe. On se ne ljuti jer je navikao da živi s tim. Dostojanstven i tvrdoglav nikada nikoga u životu nije molio za pomoć, pa neće ni sada. I sam je bio prilično grub i nenaviknut na emocije. Nikada nije prebolio što je sin nakon završenog studija izabrao da se ne vrati kući.

„Da je ponovo pravim, ne bi napravio više od jedne sobe“; govorio je tužno pokazujući na svoju dvospratnicu.

Oko podne je već shvatio da se ne osjeća dobro, pa je odlučio da preskoči ručak. Legao je da odmori i navukao na sebe staro ćebe. Primjetivši to, mačak je napustio svoje skrovište pored šporeta i sklupčao se pored njegovih nogu. Zahvalno ga je od rada ogrubjelom rukom pomilovao po glavi.

„Šta ćemo ja i ti?“, prošaputao je.

Kao da ga je mogao razumjeti mačak se propeo kako bi se ponovo očešao o njegovu ruku.

Juče je napravio i sliku za nadgrobni spomenik. Nije želio da bilo koga opterećuje s tim, niti da mu stave neku sliku koju on ne bi želio. Pažljivo ju je umotao u maramicu i tutnuo među posteljinu u ormar kako se ne bi oštetila. Od juče je tri puta provjerio da li je i dalje tu, kao da bi slika mogla nekuda da ode.

Oko tri je osjetio da ga jače propada u grudima.

Obukao je čistu košulju i presvukao veš. Umio se i počešljao nekoliko sjedih vlasi. Provirio je napolje i vidio da je pas pojeo grah koji mu je dao. Mačku je dao ručak koji je preskočio, jer svoju hranu nikada nije podgrijavao.

Legao je.

Oko pet je počeo teže disati.

Ovako, dakle, izgleda smrt, pomislio je spokojno.

Ionako odavno nije živ.