Vaše Visokopreosveštenstvo

Nedavno je jedan od visoko rangiranih poglavara Srpske pravoslavne crkve (SPC) imao oštro obraćanje javnosti u kojem je srpske majke nazvao „čedomorkama“. Nakitio je on tu još štošta. Njegovo ime nije važno, jer ne želim da mu dajem još više na značaju. Njegov stav je važan jer dopire do jedne velike grupe ljudi koji djele interesnu sferu sa gospodinom. Ili kako ih u službenom obraćanju u crkvenim krugovima nazivaju dva puta gospodnom (?!), njegovo visokopreosveštenstvo gospodin gospodin TAJ I TAJ. 

Pa gospodine, prije nego što tako generalno istupate i osuđujete, ja bih vas podsjetila da u našoj vjeri, mi koji smo na zemlji nismo pozvani jedni drugima da sudimo, pa tako ne biste trebali ni vi. Kao pastir možete da ukažete, usmjerite, ali nikako da takvim grubim riječima osuđujete. Vaš visoki čin vas ne čini bližim Bogu, niti njemu milijem, sam po sebi. 

Vaše obraćanje, koliko je moj intelekt mogao da shvati, nije bilo usmjereno samo na abortus, kao svjesni čin prekida trudnoće, već i na svaki kontrolisan seksusalni odnos, jer složićemo se da na taj način takođe vršimo sprječavanje začeća i donošenje novog života na svijet. 

Kada bismo potpuno postupali po postulatima naše vjere, a govoreći pravično, bilo bi suludo da sada to posmatramo jednostrano, mi ne bismo ni trebali da stupamo u seksualne odnose prije braka. A gospodine gospodine, ja znam dosta uposlenika i sledbenika naše vjere pa tako sa sigurnošću mogu da tvrdim, da se veoma mali broj njih toga i pridržava. Postoje i oni, koji su se svojim izborom služenja isključivo Bogu, odrekli i seksualnih odnosa, samo u teoriji. Oči im i dalje cakle kada vide žene, a meni dođe pomalo licemjerno jer znam i vjerujem da nas ovaj gore vidi. Zar oni u to ne bi trebali da vjeruju više od mene?

 
Moj lični stav je protiv abortusa. Moj lični stav je takođe za kontracepciju. Lično, volim i seks. Moj stav je takođe i da je pravo svakog bića da bira kako će i šta će, jer ćemo i on i ja kada dođe vrijeme za to pred jednog istog koji će nam suditi. Moje stavove ne naturam drugima. Mogu potpuno da razumijem poriv žene koja je odlučila da prekine trudnoću koja je nastupila npr. nakon silovanja. Mogu da razumijem i ženu koja je odlučila da prekine trudnoću jer nema snage da se nosi sa teškoćom odgajanja bolesnog djeteta. Mogu, jer nisam ja ta koja treba da im sudi dok su još na ovom svijetu. Trebali biste i vi da razumijete jer u njihovim cipelama nikada niste hodili. 

Vidite, ja lično mislim da našu naciju više ubijaju oni političari sa kojima crkva kao instituacija vijekovima unazad dobro sarađuje i rijetko kada ih kritikuje. Nisam nikada čula da sa tako mnogo žara osuđujete poslodavce koji izrabljuju svoje radnike namećući im radno vrijeme od 15 sati. Nisam nikada čula da je neko kritikovao predsjednike ovih naših država koji pune svoje džepove a svoj narod su doveli do propasti.

Vidite, gospodine, mislim da bi srpske majke rađale i više kada bi imale čime da hrane svoju djecu i da mi osiguraju svjetliju budućnost. 

Nisam primjetila da ste lomeći hljebove sa kumovima, predsjednicima i premijerima njima držali ovakvo oštre besjede a ubijaju nas i oni, vjerujete. Više nego svi ovi koje ste nabrojali. Ubijaju volju za životom, a kamoli za seksom. Njima se vi pozabavite. 
Nije na meni da sudim ni njima ni vama. Ja svoje račune odavno polažem samo ovome gore.
Čedo nemam, nisam ga ni nikada ni umorila. 

Imam samo glas, a glas služi da nekome kažete kada nije u pravu!

Advertisements

Nije do tebe, do mene je!

Ja sam optimista i idealista. Iako me stvarnost bezbroj puta demantovala, ja zaista vjerujem u dobro. U ljudima, u prilikama. U samoj sebi. Zaista vjerujem u onu devizu da se radom i trudom sve može postići. Da je mnogo bitnije da se smiješ. Da vjeruješ.

U poslednje vrijeme stvarnost me demantuje više nego ikada. Umorna sam. Ne bori mi se. Ne smije mi se. Ne vjeruje mi se.

Ko je kriv?

Ja sam kriva jer sam vjerovala previše. Ja sam kriva što sam odgojena da vjerujem u pravdu. Ja sam kriva što ne umijem da igram prljavo.

Ja!

Država je odlična, ja sam ta koja ne razumijem!

Ja nisam svjesna gdje živim, a rekoše mi jednom da toga treba biti svjestan.

Ja sam naivno očekivala da sam čovjek, isto kao i onaj u Americi, Njemačkoj ili Kini. Ja sam vjerovalo u pravdu i pravedno, a izgleda da nisam trebala.

Izgleda da u ovoj državi žive neki građani trećeg reda kod kojih pravda postoji samo na papiru. U kojoj se zakoni prave kako bi postojali, a ne kako bi se poštovali.

Ja sam kriva što živim u državi koja me ne razumije, a ni ja nju.

Ja sam ta!

Ja sam ta koja vjeruje da plata nije nagrada, već nešto što si zaradio. Ja sam ta koja vjeruje da trebaš biti plaćen u skladu sa svojim kvalifikacijama. Ja sam ta koja smatra da ne trebaš raditi poslove za koje nisi kvalifikovan. Ja sam ta koju bi bilo sramota da drugi vuku rukave za mene. Ja sam ta koja misli da godišnji odmori nisu nikakva privilegija, već ono što ti po zakonu pripada. Ja sam ta koja ne razumije koncept „koverte“ dok svi drugi sa odobravanjem klimaju glavom.

Ja!

Ja sam ta koja svakim danom može sve manje da gleda nepravdu. Ja sam ta koja misli da se malim koracima dolazi do cilja, a ne sa fakulteta u načelničke kabinete i na pozicije kojima nista dorasli. Ja sam ta koje vjeruje da se prilike zaslužuju, a ne nasleđuju.

Ja neću tako!

Ja sam ta koja ne gleda dnevnik i ne pali televizor jer mi je želudac postao preosjetljiv na gluposti koje se tamo emituju. Ja sam ta koja ne želi da gleda dnevnik koji se pretvorio u predsjednikov vlog.

Ona koja ne može da razumije lopovluk.

Ona koja ne može da ne razumije kako se lopovi ne boje pravde i kako imaju želudac da tlače ionako životom potlačene.

Ja sam ta koja se smješka, a u sebi kuvam!

Ja sam ta!

I nije do vas. Do mene je.

Ja nisam svjesna gdje živim i s kim!

Imaš li petlju da živiš kako ti se živi?

Ljudi često komplikuju smisao života. Traže rješenja na pogrešnim mjestima. Žive po uzoru na druge. Žive u skladu sa željama i vizijama drugih. Ne misle na sebe. Tada krenu da traže ključ, da lutaju, da se spotiču. I dobro je dok ga traže. Ovi koji sjede začahureni u vlastitoj nesreći i ne vide izlaz niti ga traže, su već izgubljeni. Oni misle da je nesreća obavezna. Oni ne vide da mogu napregnuti mišiće i potrgati okove kojima su se sami zavezali.

Kako ne bih pričala hipotetički, konkrentih primjera je suviše. A odgovor je vrlo jednostavan. Živi tako da budeš srećan. Skloni se od situacija i ljudi koji ti stvaraju nelagodu. Skloni se od situacija koje te ljute. Skloni se iz veza koje te ne oplemenjuju. Skloni se od negativnih. Ne dozvoli nikome da ti kvari sreću i govori kako da živiš. Znaš sam. Zna tvoje srce. Ono, ako si sposoban da ga čuješ, uvijek kaže. I uvijek ćeš znati šta je ispravno.

Postoje situacije iz kojih ne možeš da se skloniš i koje ne možeš da biraš. Postoje one na koje ne možeš da utičeš. U takvim samo možeš naučiti da plivaš najbolje što možeš. Ali, toliko je negativnih stvari u tvom životu kojih se možeš riješiti, ako imaš dovoljno hrabrosti.

Ljudi se žene i udaju iz različitih razloga. Mislim da je procentualno najmanje onih koji se vezuju iz čiste i iskonske nesebične i filmske u knjigama opjevane ljubavi. Žene se udaju da ne bi ostale „usjedilice“, da „rode jer tako treba“ i kako ne bi ostale same jer svima treba „muška ruka“. Udaju se jer su se sve drugarice već udale, pa to automatski implicira da s tobom nešto nije u redu. Udaju se jer misle da treba. Da je vrijeme. Udaju se jer ih je pitao. Udaju se, a pojma nemaju. Muškarci se žene iz gotovo istih razloga. I jer im treba neko da kuva. Da pegla. Čisti i sprema. Treba im nova mama jer mama više nije toliko u snazi, a i volja je izdaje. Tako se vezuju oni neserećni. Onda žive nesigurni i nezadovoljni. Svima pričaju kako ljubav umire u braku i kako je teško. Kako žena zvoca a i sex je sve rijeđi. Kako više nemaju vremena za drugarice i drugare. Misle da tako moraju da žive cijeli život. A, ne moraš. OK je shvatiti da si se zajebao. Ako jesi. OK je reći hvala i doviđenja, ja idem dalje. OK je jer nesrećan nisi ni dobar partner, ni dobra supruga.

Druga zabluda ovih nesrećnih je da moraš imati gomilu prijatelja. U tim prijateljstvima najčešće nema mnogo kvaliteta ni ljudskosti. U tome nema nesebičnosti. Rijetko ko može da prevaziđe ljubomoru. Rijetko koji odnos se zasniva na tome da ne „olajavate jedni druge sa trećima“. I to je toliko zamorno i besmisleno, da mi je nemoguće naći razlog zbog kojeg bi neko želio da bude u takvom odnosu. U tim odnosima su konstantno neka prepucavanja i spuštanja. Brojanja onoga koliko se puta ona javila, a ti nisi. Brojanja kafa koje ste popili. Brojanja puta koje si ti otkazala. A nisi mogla. NIJE TI SE DALO. NIJE TI SE SLUŠALO. Pravi prijatelji bi trebali da razumiju. Pravi prijatelji ne kamče odnose. Pravi prijatelji ti ne zvocaju za gluposti. Pravi prijatelji ne ruše tvoju sreću. Pravi prijatelji ti ne guraju prst u oko, kada već plačeš. Pravi prijatelji su rijetki. Gotovo unikatni. U redu je ako ih nemaš.

U redu je.
Nemaš na koga računati, ali nećeš imati ni nekoga ko će ti pod krinkom osmijeha i dobronamjernosti trljati so na ranu. Ljudi često ne shvataju koliko su takvi odnosi toksični i koliko čine da se osjećaš nesrećno.

Treći primjer kukavičluka na vlasititu štetu su porodični odnosi. Tu bi se već mogla napisati knjiga u nekoliko tomova. Ljudi su često, nesvjesno, žrtve svojih roditelja. Oooo, jesu, jesu. Ne mislim u smislu fizičkog zlostavljanja, već onog emocionalnog. Ima toliko ljudi kojima roditelji svakodnevno ispiraju mozak i nameću svoje životne stavove, a da oni toga nisu ni svjesni. Ima ovih sadista koji su svjesni, ali i dalje žive život kako bi ugodili mami i tati, zanemarujući svoje želje. „Zaslužili su“. „Odgojili su me“.

Zaslužili jesu. Pomoć i poštovanje (a ni to nisu svi).

Nisu vlasnici tvog života, niti njegovi režiseri. Nisi dužna da se udaješ (ili ženiš) za onoga za koga oni misle da je podoban. Nisi dužan da im daješ cijelu svoju platu jer su oni davali tebi. Ti nisi birao da se rodiš. S druge strane, oni nisu vlasnici tvog života.

Ne moraš da živiš s njima, ako ti se ne živi. Ne moraš da rješavaš baš sve njihove probleme. Ne moraš da znaš za svaku migrenu i bol u kostima.

A postoje i blesavi roditelji koji su žrtve svoje „tridesetogodišnje“ djece. Ne mogu da shvate da djeca trebaju da odu. Da žive. Da padaju i ustaju. Pa takvi nosaju šerpice i kada im ćerka gazi tridesetu jer „ona ne stiže da kuva“. Takve peru prozore i brišu prašine u kućama svojih sinova. Takvi čuvaju unučiće kako bi „djeca“ mogla da izlaze svaki vikend u klub. I kukaju. Teško im je. Unučići su preživahni za njihove godine. Njima se odmara. Djeci se igra. I svi su opet nesrećni, a glume sreću.

Ljudi muče svoja tijela i svoj duh da bi zadovoljili neke društvene norme. Izgladnjuju se ili jedu na silu kako ih neko ne bi pitao „što si mršava ili debela?“. A takvim pitanjima se samo treba naučiti smijati. I voljeti svoj veliki nos ili male grudi, veliku guzicu ili mršave noge. Dok god ti je ono što nosiš u grudima dobro. Jedi krofnu, jedi brokoli, jedi šta god hoćeš ako se ti poslije toga osjećaš dobro.

Dok god tvoje srce cvrkuće i poskakuje, radiš dobro. I one koji se smiju ovakvim opaskama, koji se izruguju sreći, tvojoj ili mojoj, njih drži daleko od sebe, jer takvi su najtoksičniji.

Poslednjih godina ja se trudim da svoj život ispunim srećom. Često se smijem. Ponekad se smješkam. Trudim se da više slušam svoje srce, a manje druge ljude. Trudim se da ispunjavam svoje želje, jer sam tooooliko dugo stavljala sve druge ispred sebe. Kako bih bila dobro i fina. A zašto?

Sve toksične odnose prekidam. Govorim jasno šta mislim. Negativnu energiju guram od sebe i zaobilazim kao zaraznu bolest, makar je emitovali i moji najbliži.

Zašto? Zato jer želim da moje srce pjevuši a ne da je konstantno okruženo tuđom tamom.
Zato što imam njega i on ima mene.
I zato što je to jedino bez čega ne bih mogla zamisliti dan.

I zato što je to ljubav.

Filmska.

Neopisana.

I samo naša!

Kako su me na smisao života podsjetili grupa baba i jedno boli me k….

Nisam dugo pisala. Spremala sam se za prvi „pasivni odmor“ od 2010. Nakon ovog odmora mogu reći da mi izležavanje na plaži poslije samo pet dana prelazi u dosadu, a duh traži da se hoda, vozi, i kreće. Bilo kuda.

Kao i svaka luda žena, prije odmora sam morala da kupim pet novih krema, haljinu, još jedan kupaći i još ponešto što mi sigurno neće trebati. I nije. Od kofera veličine manjeg ormara sve se svelo na dva šorca i majice, kupaći, peškir za plažu i jednu haljinu. Onih ostalih 100 majica nisam ni izvadila iz kofera. Ali uspjela sam čak i dva puta uključiti mašinu za veš.

Prvih par dana odmor mi je bio prijeko potreban. Potpuno isključeni tumarali smo do plaže, od plaže do apartmana, dobro poznatim putem. Jeli, spavali. I to i preko dana. Bez obzira na vremenske prilike glava me nije boljela. Gužva mi je smetala samo u kontekstu da je prekomentarišem. Kilometarski red u marketu me nasmijavao. Bilo mi je toplo u duši. Miris soli i šumice, šum valova, sunce koje je grijalo su bili ono što je moj mozak očajnički trebao da se iz stanja pregrijavanja prebaci u potpuni off.

Posmatrala sam ljude na plaži. Raznih oblika i veličina. Manje ili više potamnjeli. Nije bilo onih „super modela“ sa savršenim trbušnjacima, namještenim frizurama koje kasnije u moru možeš prepoznati jer dok plivaju izgledaju kao nojevi kako ne bi skvasili svoje frizure. Zar nisi došao na more da se odmoriš i budeš slobodan? Da ti kosa bude slana, da te kamenje bocka po petama, da skineš šminku i odmoriš kožu. Kome su sloboda figaro i fen na +50?

No nisu oni bili moj fokus, jer je takvih kao što rekoh bilo jedno ili dvoje. Jedna prezgodna teta koja je na plažu došla sa naušnicama, rumenilom, namještenom frizurom, nije ni ušla u more, već je samo dodavala nijanse tamne na svoj ionako preplanuli ten. Na kraju dana njen muž i dva sina su kao pravi „džentlmeni“ ostavili prezgodnu tetu da sama nosi pet cekera dok su oni ponosno ispred nje odšetali sa plaže. Po njenim asesoarima se vidjelo da imaju novca. Svi ostali na toj plaži su bili obični.

Mogli smo jedino da se razlikujemo prema tome kojim jezikom govorimo, pa smo tako N i ja imali svoje komšije „Slovence“ i „Švabe“. Razlikovali smo se po bojama kupaćeg. Po količini stvari koje smo dovukli na plažu. N i ja smo zaključili da je svijet otišao do đavola jer smo bili jedni od rijetkih koji su na plažu ponijeli samo flašicu vode, kremu za sunčanje i peškir. Sada se na plažu nose šatori, stolice na rasklapanje, vlastite ležaljke, podmetači „za ispod peškira“, zepice „za u vodu“, šlaufi, flamingosi i ostale gluposti. Nije mi bilo jasno ko svoj odmor želi da optereti misleći da li je „poteglio“ sve te stvari SVAKI DAN sa sobom.

Ono što je bio fokus mog razmišljanja je što smo uprkos svim tim sitnicama koje sam nabrojala bili isti. Nisi mogao da vidiš ko je tu doktor, ko je advokat, ko je šljaker, ko konobar, jer smo svi nosili samo svoju kožu. A koža nam je bila više ili manje preplanula. Mogao si da vidiš kad je ko došao na more, čija je tolerancija na sunce slabija i ništa više od toga. Možda oni vrhunski poznavaoci mode mogu bolje da prepoznaju brendove na kupaćim kostimima, ali meni su svi bili isti. Osim gore pomenute tete koja je sa svojim premasivnim zlatnim naušnicama i ogromnim Dior cvikama vrištala „vidi šta ja imam“, a sve nam o svom imetku rekla onog momenta kada je ostavljena da sama nosi cekere za plažu.

Mogao si da vidiš ljude koji nisu iz časopisa i provučeni kroz filtere instagrama. Sa strijama, celulitom, borama. Sa nesavršenim tijelima. I upravo zbog toga je bilo sve savršeno jer smo tu svi bili samo ljudi. Nisi mogao da dovezeš svoj auto na plažu. Nisi znao ko je došao sa Fiat-om a ko sa BMW-om. Nisi znao koliko je ko bogat jer su kafa i pivo bili isti za sve. Nije bilo razlika između nas, mogao si samo da se sakriješ iza stakala naočara dok odmjeravaš nekog zgodnog tipa. Sve ostalo je bilo transparentno. I bilo me briga. Bila sam srećna. Tu sam ponovo spoznala svu ljepotu jednostavnog i neopterećenog življenja i bila toliko uzbuđena zbog tog saznanja kao da sam u najmanju ruku otkrila novi kontinent.

Pred naš polazak na plažu je stiglo i desetak baka. Možda u ranim sedamdesetim. Dofurale su bake sa sobom cijelu dnevnu sobu, zauzele pola plaže. Donijele sto i stolice i bezbroj plastičnih zdjelica. Popile po rakijicu koju su same donijele, glasno se smijale i psovale, ponosno šetale svoja stara tijela u kupaćim kostimima upadljivih boja i dezena. Za mene i N su bile nepresušan izvor zabave. Dublje gledano pokazale su mi svu suštinu srećnog života. U glavi sam pravila paralelu između njihovih srećnih izboranih lica i plastičnog osmijeha gore pomenute sa Diorom i zlatom.

Kad je baba glasno ispalila: „Ma boli me kurac“, ovi koji su razumjeli su se sa zgražavanjem okrenuli. Ja sam se umalo grohotom nasmijala, jer baba je u ove četiri riječi sažela svu suštinu života i odmora. Jer bi upravo takvo i trebalo biti! Ako si u takvom stanju uma, ne treba ti ni flamingos ni Dior. Ni instagram ni filter. Ni skupi koktel, niti te kamenje bocka, jer te za sve boli ona stvar!

Šta sve znaš ako imaš trideset (i više) i ziviš u Bosni

Ako imaš trideset i više godina i živiš još uvijek u Bosni ti si ili egzibicionista ili mnogo hrabra.

Ako nemaš mamu i tatu, kuma ili tetku, da za tebe povuku jedan ili deset rukava, najvjerovatnije radiš neki osrednji posao, za osrednju platu.

To znači da plaćaš stanarine, kredite, i patike kupuješ na rate.

I to nije samo po sebi toliko strašno.

Strašno je što si ti u startu deset koraka iza današnjih generacija koje tek stupaju samostalno u život. Strašno je što si sto koraka iza svojih vršnjaka u nekim drugim zemljama koje nisu iskusile odrastanje u ratu.

Ako imaš trideset i koju, riječi parastos, izbjeglički centar, geler, vazdužna opasnost, bombardovanje, podrum, haubica, automatska puška, kolona, groblje su riječi koje si naučio još u djetinjstvu. To su slike koje čine tvoje djetinjstvo, zajedno sa prostorijom osvjetljenom svjećom ili zaglušujućom bukom granata koje padaju.

Ako imaš oko trideset gotovo sigurno su te jednom u toku noći izvlačili iz kreveta na pod, jer je sigurnije ukoliko granate budu pale blizu tvoje kuće. Ili si prenoćio u podrumu. Ako imaš oko trideset velika je vjerovatnoća da si izgubio nekoga od svojih bližnjih. A apsolutno je nemoguće da neko iz tvog okruženja nije poginuo. Poginuo je riječ koja je odzvanjala u svačijoj kući i postala tako domaća i obična u dječijim ušima.

I plašiš se. Plašiš se neizvjesnosti života. Plašiš se riječi rat koja se u našoj državi tako olako prevaljuje preko usta. Plašiš se sirene za vazdušnu opasnost. Trgneš se svaki put kada neko na slavljima odluči da puca. Mrziš petarde. Mrziš 15. u mjesecu kada se testira ta vražja sirena koji ti je toliko puta prekinula dan, djetinjstvo i život.

Ako imaš trideset, trebalo bi da si još uvijek mlad i pun duha, a ti si često već toliko umoran i svakom optimizmu dodaješ i previše pesimizma, jer znaš kako se životi lako okrenu u sunovrat. Znaš kako preko noći možeš napustiti svoju kuću i ne vratiti se nikad više.

Ako si u tridesetim i živiš u Bosni, vjerovatno si se samo u toku svog djetinjstva nekoliko puta selio. Mijenjao si škole. Drugare. Komšije.

Ako imaš trideset vjerovatno si morao nekoliko puta spakovati samo svoje najosnovnije stvari jer si morao da bježiš. Nisi tada shvatao zašto bježiš i od koga. Govorili su ti da se pakuješ.

Ako imaš trideset ili više sigurno si jeo margarin sa pekmezom, mnogo puta kao jedinu vrstu poslastice. Ako imaš trideset kao dijete si naučio značenje riječi restrikcija i sankcija.

Ako si bio lošije sreće onda su ti i riječi ekshumacija, obdukcija i razmjena potpuno poznati termini od djetinjstva.

Ako imaš oko trideset vjerovatno ti se život tek oko dvadesetih vratio u normalu. Da imaš kuću i opet krov nad glavom. Da imaš komšije koje više nikuda ne idu. Da te nije strah da kupuješ stvari jer znaš da više nećeš morati birati šta da poneseš. Barem u onim danima kada optimizam uspije da pobjedi pesimizam.

Ako imaš trideset ili si na pragu, umjesto bajki slušao si priče iz rovova. Znaš šta je „VEK“ i u kakvom pakovanju se prodavao, ili mnogo češće donosio sa ratišta. Ako imaš trideset onda potpuno sigurno znaš kako izgleda muštikla ili krstić koje je neko od drveta napravio u rovu.

Ako imaš blizu trideset, ili više, sigurno ti je tokom djetinjstva nedostajao otac, deda, stric, ujak. Ako su danas još uvijek živi, smatraj se srećnikom. Ako nisu, to te sigurno ojačalo, nakon što te hiljadu puta slomilo. To je život, na koji ni ti ni ja nismo mogli uticati. I boli te. Boli te često tako jako da misliš da ćeš svisnuti. Ali hodaš. Smiješ se. Boriš se. Jer si od malena naučio tako.

Ako imaš trideset i živiš u Bosni, želiš da odeš, ali uvijek ostaješ. Ne znaš ni sam zašto. Možda jer si se već „naodlazio“. Možda jer se broj puta pakovanja svega što imaš popeo na dvocifreni broj i već ti je dosta.

A onda dođe 15. u mjesecu i otkuca podne, i čuješ je. I krv u žilama ti se lagano sledi. Pomisliš na budućnost. Pomisliš na djecu. Pomisliš da bi moglo opet, i uvučeš se u svoju ljušturu dublje nego ikad.

Ako imaš oko trideset, plašiš se da pustiš korijenje jer znaš kako boli kada se iščupa. Znaš kako ga je teško opet pustiti. I zato uvijek čvrsto u rukama držiš svoje kofere uspomena jer znaš da je jedino sigurno ono što posadiš u sebi.

I živiš. Najbolje što umiješ.

#Nisammajka, samo živo biće

Žene se često klasifikuju kao nježna bića. Brižna bića. Saosjećajna. A šta je sa onom drugom stranom? Pakosnom? Zavidnom?

Nikada iz usta nekog muškarca nisam čula toliku količinu mržnje koju sam znala da čujem (i pročitam) od pojedinih žena. NIKAD!

Nedavno je pjevačica Severina Kojić progovorila o svojoj borbi za starateljstvo na sudu u Hrvatskoj. Progovorila je u jednoj od nadgledanijih emisija Zoran Šprajca, kojeg kao novinara jako poštujem. Nisam fanatični fan Severine Kojić, iako znam gotovo sve njene pjesme (kao i svi, htjeli to priznati ili ne), ali ovo nije tekst o Severini kao pjevačici, niti Severini uopšte. već Severini kao simbolu onoga što je nakon njenog gostovanja nastupilo, a od čega mi se podiže kosa na glavi, a u kiselina iz želudca krene prema grlu.

Prvo mi je na društvenoj mreži iskočio snimak njenog gostovanja. Pogledala sam ga. Na momente sam saosjećajno klimnula glavnom, u drugim momentima sam bila ravnodušna, u trećem sam pomislila kako ja to ne bih tako. Ne bih se pojavila skrušena i slomljena, jer je na taj način kod dobrog dijela publike djelovala kako glumi. Zašto? Zato što za ljude ona nije Severina majka, već Severina pjevačica koja „polugola“ veselo skače po bini ili snima „filmove“ na jahti. Oni ne mogu da percipiraju da je moguće da žena ima sex, sa tamo nekim likom na jahti, i uprkos tome bude dobra majka. Trebala je nastupiti sa stavom i oštro, kao što i inače nastupa u javnosti. Je li ili nije dobra majka, mi to ne možemo znati, osim ako se ne nalazimo u krugu njenih bliskih prijatelja, ali nije na nama da o tome i sudimo.

Odmah nakon toga pojavio se drugi tekst u kojem žena iznosi svoju ispovijest, komentar, ili šta već, koja kaže da je na ženi odgovornost da izabere KO ĆE BITI OTAC NJENE DJECE! Nekom logikom, hajde i da razumijem, treba da biraš najbolje moguće za sebe i svoje dijete. Zaboravila je da većina žena prilikom odabira njihovog supruga upravo i misli da je to njen NAJBOLJI MOGUĆI IZBOR. Logika autorke tog testa vodi i do toga da bi žena trebala da bude odgovorna ako je neko npr. LOŠ OTAC. Kao da je to dijete samo ženino, pa ona treba da bude odgovorna ponašanje djetetovog oca, a on je tu, eto onako. Donator.

Nakon Severinog gostovanja, pored tog, nastupili su i brojni komentari.

„Ko je jebe!“

„Sama je kriva!“

„Sponzoruša!“

„Pornićarka!“

Itd.

Ostavimo sada Severinu po strani. Ona je samo ogledni primjer pošto je transparentnija i medijima interesantnija, zbog posla kojim se bavi, od drugih žena. Majki. Živih bića, ja bih rekla.

Nijedno živo biće nije zaslužilo da mu se sudi zbog odjeće koju nosi, posla kojim se bavi, niti da mu se sudi uopšte. Nijedno živo biće nije zaslužilo da bude javno (ili po haustoru, ulici, naselju, selu) pljuvano zbog dužine suknje koju nosi, zbog šminke, štikle, dekoltea. Nijedno živo biće ne treba da bude toliko licemjerno i osuđuje drugo zbog seksa, kada u privatnosti svoje sobe radi iste te stvari. Ponekad i slobodnije. Nijedno živo biće ne treba majci da govori kako da bude majka, ili ocu kako se bude otac. Dok god to radi sa ljubavlju i najbolje što umije.

Te žene koje zagovaraju tvrdnju, da je majka trebala bolje svom djetetu da izabere oca, su iste one žene koje će reći da je silovana žena sama izazivala. To su iste one žene koje će reći da pojedine žene zaslužuju batine. One koje će okrenuti glavu na nasilje i reći: „Sama je tražila“. To su iste one koje olajavaju druge jer vlastitog života nemaju. To su one koje će ti reći da si raspuštenica jer si odlučila da odeš iz lošeg braka. One koje ti šapću iza leđa, dok se same nalaze u gorim okolnostima od onih u kojima si ti bila, ali ne žele da priznaju ni sebi, ni drugima. Pa trpe. Šminkaju svoje lažne živote pred publikom, jer nemaju petlju da javno kažu. POGRIJEŠILA SAM, NE ŽELIM VIŠE OVAJ ŽIVOT!

I zašto ne možemo biti ljudska bića, pa reći žao mi je? Zašto moramo za nečiju nesreću tražiti „opravdanje“ i zašto moramo biti zajedljive i zle? Zašto moramo likovati nad lošim stvarima koje se dešavaju drugim ljudima? Zašto moramo biti ogorčene?

Javnost je ispljuvala davljenju košarkašicu, šamaranu pjevačicu. Sa Severinom su tek počeli. Komšiluk i okruženje tako svakodnevno pljuju žene u sličnim sličnim, samo što one nisu u žiži medija pa se o njima malo govori u tako širokom kontekstu. A, čuli ste. Sigurna sam.

Nisam Severina, nisam ni majka, ali sam doživjela da me na društvenim mrežama pljuju. Iz sve snage. Zbog mnogo banalnije stvari od ovih o kojima danas pišem! Prvi dan je zaboljelo, drugi dan shvatiš da ne možeš da se boriš sa bolesnim ljudima! Stoti put se već samo nasmiješ i složiš sebi u glavi da žene nisu nježne, nisu ni mile, one su vrlo često većini nasilnici od bilo kojeg drugog živog bića.

Čast onim svijetlim primjerima i izuzecima zbog kojih mi je još uvijek drago što sam žena! I ljudsko biće!

Mirisi mog života

Za mene je sreća u mirisu.

Baka se uvijek ljutila što bih svako jelo prije nego što bih ga stavila u usta pomirisala. Nije ona znala da ja pokušavam da sačuvam miris njene kuhinje kako bi u mom mozgu ostao i onda kada ona ne bude više sa nama.

Kada bi kuća mirisala na ćevape to je bio dobar dan. Obično bi značilo da je baka primila penziju i da časti mene i brata. Kada bi se kuhinjom širio miris krompiruše znalo se da nam u goste dolazi ujak, a ako bi baka pekla svoje čuvene šnicle znalo se da želi da ugodi svom najdražem unuku, mom bratu. I uvijek je hrana koju je ona kuvala, a ja mirisala, oslikavala život naše porodice.

Krajem mjeseca kada bi se prerano potrošile plate kuvao bi se grah. Na početku bi mirisao neprijatno, a na kraju je baka i od njega pravila poslasticu za koju se tražio tanjir više.

Kada je bila dobre volje pravila bi kiflice ili krofne. Ponekad bismo je znali stotinu puta upitati hoće li nam praviti, a nekad je bilo dovoljno jednom. Sjećam se kako je znala da staklenom flašom prelazi preko krupnog šećera kako bi od njega napravila sitni, nalik šećeru u prahu.

Ni svi tiramisui, ni suflei ovog svijeta ne bi mogli da pobijede miris bakinih praznih krofni i kiflica punjenih pekmezom od šljiva.
A kako je tek mirisao pekmez.

Ko se nije kupao na rijeci, ne može ni znati kako miriše Sana. Kako ujutru i uveče miriše na svježinu, a tokom dana se osjeti i miris ribe. I kako je to najljepši miris koji se mješa sa mirisom i svježinom vrbe, i kako su ti drage neke zalutale kapi kada se spuste na vrelu kožu.

Ko se nije kupao na kiši i udisao miris vode oko sebe i ljetne kiše koja pada, nije ni bio živ.
Pa tek pokošena trava, koja u isto vrijeme kroz peškir neugodno bocka i tako lijepo miriše dok nekom grančicom maltretiraš mrava koji se našao u blizini. I miris suve zemlje, i miris vlažne zemlje. Sve su to mirisi zbog kojih osjećaš da si živ i da si dio svijeta koji se oko tebe prostire.

Nedavno sam na putu za Pizu na jednoj benzinskoj pumpi rekla svojim prijateljima kako osjetim miris mora. Smijali su mi se jer mora nije bilo ni na vidiku, ali oni istinski ljubitelji mirisa znaju osjetiti taj miris soli koji se mješa sa povjetarcem i mirisom borovine. U isto vrijeme oštar i prijatan.

Mirisi su za mene sjećanja. Mirisi su moji okidači koji me vode na neka srećna mjesta i okolnosti. Kad osjetiš mirise znači da dišeš punim plućima, a tako dišeš uglavnom kad su ti pluća puna neke miline.

Kao kada te okupa ljetni pljusak, pa se miješa miris kiše i vreline asfalta. Mnogim ljudima neprijatan, a meni podsjetnik na sva ona ljeta kada sam se kao djevojčica samo u kupaćem, ogrnuta peškirom vraćala kući sa kupanja, jer me je prije vremena otjerala kiša koja ne bi prestajala. Kiša koja je milovala, kiša koja ti je dozvoljavala da skačeš po lokvama i smiješ se sa drugarima. Dođeš kući bosa, blatnjava i srećna.

Taj miris miriše na bezbrižnost i mladost. Miriše na djetinjstvo.
Miris vatre me podsjeća na kukuruze koje smo kao djeca pekli ispred zgrade. Često nestrpljivi da budu pečeni gurali bismo ih prema vatri i tako garave jeli kao najljepšu deliciju.

Miris ruže me uvijek sjeti na hladni domaći sok tetke Stane koje je svakog ljeta brižljivo pravila od ruža koje su krasile njeno pod konac uređeno dvorište. Sa kockicama leda i uvijek i nekim posebnim čašama. Taj miris me vraća u dane djetinjstva kada smo baka i ja bili tetkini gosti.

Miris lipe i zove. Miris nane i kamilice koje se suše u bakinoj sobi kako bismo na zimu pili domaći čaj. Miris zimnice i sirćeta koji i dan danas prezirem jer je obično nagovještavao kraj ljeta i dolazak večeri kada se moraš ogrnuti trenerkom.

Miris njegove kose sa kojim počinje i završava sve.

Ako nisi mirisao mirisao život, kao da ga nisi ni živio!

Neću plastični život

Svi mi imamo neke sitnice koje čine da se osjećamo bolje kada stvari krenu po zlu. Za nekoga su to materijalne i mjerljive stvari, za drugog duhovne, za trećeg i jedne i druge. Nekoga će nakon napornog dana utješiti tanjir paste ili masna pizza (možda i brokoli), nekoga cipele, putovanje. Nekog zagrljaj voljenog, nekog osmijeh djeteta…Mogućnosti su razne.
Dokle god imamo potrebu da nas nešto utješi, to znači da osjećamo i da nismo ravnodušni prema životu. Što je dobra stvar. Možda u momentu dok ti poraz kida dušu ne djeluje tako, ali kad si bez osjećaja onda ne možeš da spoznaš ni istinsku sreću.

Osjećanja su nešto na šta svi brendovi ovog svijeta igraju kada žele da ti prodaju neku stvar. Mnogo je onih koji su svjesni toga i koji i žele da ih ta stvar u momentu usreći. Takvi sigurno neće napuniti ormare i police stvarima koje će obući, obuti ili staviti na svoje lice, jednom ili nijednom.

Nažalost, plašim se da su ovi drugi većina. Ovi koji su spremni svaku novu stvar kupiti bez pogovora. Ovi koji su spremni da isrpate sve trendove koje forisiraju sestre Kardashian i slične zvijezde. Jer kako drugačije da objasnimo hiljade istih pari patika koje šetaju gradom ili napumpana usta po uzoru na najmlađu sestru iz ove porodice.

Kako drugačije objasniti trend da sve treba da imamo savršene velike sise, uzak struk i ogromno dupe (što je prirodno gotovo nemoguće, ako niste porijeklom iz Brazila ili iz druge galaksije). Trend koji je nametnula najpoznatija starleta svijeta Kim K. Ono što mi manje znamo jeste da iza svakog njihovog pojavljivanja u javnosti stoji tim stručnjaka koji se brine o kosi, koži, kilaži, odjeći i svemu onome što čini da se njihova ličnost toliko dopada široj javnosti. Te sestre su od sebe napravile brend. Njihova „savršenost“ je ono od čega zarađuju i žive. Od našeg poriva da imamo to što one imaju, misleći da ćemo na taj način imati i taj privid sreće koje one žele da prodaju.

Nisu sestre Kardashian jedine koje su od svog postojanja napravile brend. One su samo u tom „poslu“ najuspješnije. Mnogo je manje poznatih djevojaka koje za sebe žele taj epitet IT djevojke, pa svoje instagrame i facebook-e svaki dan zatrpavaju dopadljivim isfiltriranim slikama koje će opet neke manje „popularne“ djevojke željeti za sebe. Zašto? Zato da bi se približile toj grupi koja je IN.
Grupi koja je bezbrižna i nasmijana. Grupi koja kroz život korača lagodnim korakom, ostavljajući iza sebe oblak parfema, blještavilo zuba, svilenkastost vještačkih trepavica, punoću naduvanih usta i obrise „japanskih“ obrva.

U redu je ako je tvoja priroda bila milostiva prema tebi pa ti je podarila ono što je danas IN. U redu je ako se znojiš u teretani da bi imala zgodno i utegnuto tijelo (u redu je i ako ti to nije prioritet). ALI nije u redu kada prelijepe djevojke ne vide koliko su već lijepe pa imaju potrebu da se „dorađuju“. U redu je kada imaš preveliki nos koji ti stvara kompleks i želiš da bude manji. Nije u redu kada ti smeta što je tvoj nos jedan, golim okom nevidiljivi milimetar, veći od onoga što ti smatraš da je prihvatljiv nos. Nije u redu kada svoj život zatrpavaš kompleksima, pa kupuješ stvari, zbog kojih misliš da ćeš biti srećnija, vedrija i popularnija.

Nije u redu što ne shvataš da top modeli, pjevačice, starlete i druge javne osobe moraju imati savršene zube, ten i lice bez bora jer svoju popularnost (od koje žive) u velikoj mjeri duguju i svom izgledu. Nije u redu što kasirka u supermarketu svoj teško zarađeni novac daje kako bi svoje lice pretvorila u bezobličnu masu plastike, jer misli da će tako biti srećnija i ljepša.

Nije u redu što misliš da ti treba 10 pari patika, 50 pari cipela na petu, 20 pari sandala, papuča i druge obuće kako bi bila srećna jer NIJE NORMALNO niti realno da ti toliko obuće treba osim ako sa njom kompenzuješ neko unutrašnje nezadovoljstvo. Nisi Carrie Bradshaw i ovo nije New York.

Bezveze je što vjeruješ da u životu moraš biti samo srećna i zadovoljna. Nezadovoljstvo je nešto što te tjera da se popraviš i budeš bolja. Trudeći se, a ne brzim rješenjima preko noći. Zašto, pitate se? Zašto se mučiti ako postoji „easy fix“? Zato što ti nešto što je lagano donosi kratkotrajno zadovoljstvo, a doći će stvari koje nećeš moći popraviti preko noći i tada ćeš se slomiti.

Bezveze je da sebi svakog dana namećeš kompleks da moraš biti savršena jer savršenstvo ne postoji. Bezveze je da se prekorjevaš što su ti grudi male i kosa kovrdžava, jer će kroz 5 godina možda upravo to biti trend, a ti si život posvetila jurenju trendova. Bezveze je jer industrija živi od tvoje nesigurnosti i želje da budeš savršena. Bezveze je jer će se trendovi sigurno promijeniti Kroz godinu dvije industrija će željeti da kupiš NOVE TREPAVICE. Možda ovaj put manje.

Daleko od toga da i sama nisam ponekad impulsivno kupila nešto. Daleko od toga da i mene nije zavarala reklama sa koje se neko bezbrižno smiješio, ali ponosno mogu reći da je više onih trenutaka u kojima se rukovodim razumom.
Možda bih živjela jednostavniji život kada bi stvari mogle da poprave sve ono što me muči i kada bi stvari bile sve ono što želim.

Ja želim mnogo više od života i odnosa sa drugim ljudima. Ne želim da nekome budem simpatična zbog lica bez bora, ili punih usana. Ne dozvoljavam da mi nesigurnost stvaraju moji nesavršeni zubi ili celulit. Ne želim da budem rob onog viška koji mi se nakupio na bokovima, jer sam istinski bila srećna u nekim momentima koji su me doveli do tog viška. Ne želim da otuputujem u Italiju i propustim spektakularne obroke jer sam na dijeti koja ne dozvoljava UH a da ih pri tom jedem očima i grizem se zbog toga. Ne želim jer nisam top model da bih morala biti savršena.

Ne želim da osuđujem ljude koji robuju perfekciji. Vjerovatno je to jače od njih. Pomalo ih žalim. Pomalo bih željela da promrdam ramena one savršeno lijepe i zgodne djevojčice koja ja sebi u glavu usadila da je debela.

Život prolazi. Glupo je da neke od najljepših momenata provedeš robujući svojim nesigurnostima. Glupo je da život posmatraš gladna i ispijena, jer te neko ubijedio da je samo S veličina prihvatljiva. Glupo je da kupuješ hiljadu krema kako bi tvoja koža izgledala kao iz časopisa jer takav izgled ti može omogućiti samo program za obradu fotografije. Ni on nije stvaran!

Glupo je da budeš zaorbljenik u vlastitom životu jer drugu priliku za život nećeš dobiti! Glupo je da sliku o sebi formiraš na osnovu tuđeg mišljenja o onome što je lijepo. Glupo je da budeš nesrećna zbog stvari koje novac može kupiti. Glupo je jer sve što se može kupiti ima i rok trajanja.

Govno uvijek smrdi

U svojih trideset godina trudila sam se da učim mnogo o svijetu i sebi. Svakodnevno preispitujem neke svoje odluke i postupke. Ponašanje prema drugim ljudima. Sigurna sam da se ti drugi ljudi ne bave toliko svojim odnosom prema meni.

Ono što sam naučila o drugim ljudima me mnogo puta porazilo. Ono što sam iz nečije „dobrote“ osjetla me rastužilo. Ono što sam shvatila i što mi je jedna od najdragocjenijih lekcija je da su ljudi zli i ljubomorni.

Ne svi. Možda ih imaš jedno ili dvoje u svom okruženju koji nisu.

Možda ih imaš dvoje ili troje koji misle da nisu.

Bitno je da naučiš razliku između dobronamjernog savjeta i ljubomore koja iz nekoga progovara.

Ljudima će kao povod poslužiti tvoje nove patike, frizura. Ljudi će biti ljubomorni na način na koji te on gleda. Ljudima će smetati način na koji živiš svoj život, i pokušaće ti reći da je to pogrešno. A zaboravljaju da su samo ljudi i da nisu pozvani da ti sude.

U svojih trideset godina nikada nikome nisam rekla koga treba da ljubi. S kim treba da spava. I koga će da voli. Lažem. Jednom jesam. Jednom, jer sam smatrala da nije u redu da te tuku. Jednom i nikada više.

U svojih trideset godina nikada prijateljicu (a ni prijatelja) nisam pitala: „Jesi li se to malo udebljala?“. Ne vidim poentu u tako besmislenom pitanju, osim ako nekoga želiš da pecneš. U svojih trideset godina to sam pitanje čula stotinjak puta. U svojih trideset godina, tek poslednjih pet sam spremna da se na račun toga i smijem i tako drugoj strani pokažem kako su mi takva pitanja trivijalna, pa me druge strane sve rjeđe i pitaju.

Za svojih trideset godina nikada nikome nisam rekla „kako mu posao i nije nešto“. Nikada nisam pitala: „Tražiš li u struci?“.

Nikada nisam pitala kada će se udavati, ženiti i je li došlo vrijeme za rađanje.
Nikada nisam pitala kada će drugo.

Nikada nisam prijateljici koja je oduševljena nečim novim, rekla kako joj to „novo“ i „nije nešto“.

Nikada nisam imala potrebu da namjerno budem zla prema nekome, a sasvim sam sigurna da sam nekada bila. Nikada namjerno i nikada sa ciljem da se neko zbog mog postupka osjeća loše.
Mnogo puta sam osjetila nečiju namjeru da me povrijedi. Ne slučajno. Ne potrebom da bude iskren. Ne jer mu je jezik brži od pameti (kao meni često). Već istinski i namjenski sa ciljem da me povrijedi.

Zato sve rjeđe svoje vrijeme provodim u društvu ljudi, a sve češće čitam knjige ili pišem. Zato sve češće biram da budem sama. Zato se krug mojih prijatelja sveo na prste ruke.

Život je toliko kratak da bi bio žrtva tuđe ogorčenosti. Život je toliko lijep da bi dozvolio drugima da ga kvare svojom zlovoljom. Život ti je samo jedan da bi ga proveo trudeći se da razumiješ tuđe zlo i za njega nađeš opravdanje. Život prolazi i suludo je provesti ga u nastojanju da nekoga popraviš, budeš mu psiholog i ubjeđuješ se da i „nije tako loš“.

Život živiš samo jednom, pa se okruži onima koji će ti uvijek pružiti ruku na putu do vrha, a one koji bi da te vuku nazad, i ostavi iza sebe. I ne osvrći se. Da te vole, nikada ne bi željeli da budeš na dnu. I ako se pitaš da li je moguće da te neki od tvojih najbližih ne vole dovoljno da mogu da podnesu tvoj uspjeh ili tvoju sreću, ne pitaj se više. Odgovor je jasan, dok si imao potrebu da se pitaš.

Jer sve je to život. Nauči da prepoznaš „govno“ umotano u šareni papir. Nije to teško. Govno koliko god lijepo pokušaš umotati, ono će uvijek da smrdi.

Moja sjećanja

Ne pamtim mnogo toga iz svog najranijeg djetinjstva.

Nijansu žutog tepiha iz dnevne sobe. Mjesto gdje je tata sjedio. Mjesto pored njega gdje sam kao komad namještaja vjerno sjedila i ja, kada god bi sjedio on. Mamu na drugom kraju kauča pored šporeta. Sjećam se njenog namrštenog lica. Možda jer je već u ranim dvadesetim imala dvoje djece i nekoliko godina radnog staža, i ogroman životni gubitak. Možda jer je živjela onako kako nije željela. Možda joj je samo u tom mom jednom sjećanju bilo hladno. Možda se i nije durila, već sam ja sve uobrazila.

Sjećam se šahovske table i intenzivno zelene boje materijala kojom je bilo obloženo dno figura.

Ulice. Hodnika. Stepenica. Komšije.

Drveta u parku. Staze. Puta do škole.

Sjećam se knjiga. I neka čudna toplota mi se razliva tijelom. Ne mogu baš najbolje da se sjetim nijanse očiju svog oca, ali se sjećam jasno nijanse žućkastog papira ušuškanog u bijele korice na kojima je pisalo „Vlak u snijegu“. Pa Brankovi Orlovi. Ne mogu da se sjetim kako se moj otac smijao, ali se sjećam kako je izgledao radni list iz matematike. Sjećam se i da se učitelj ljutio kada bih popunjavala zadatke unaprijed jer je mislio kako to umjesto mene rade roditelji.

Da li sam ja to sjećanja na svog oca potisnula kako bi me manje boljela?

Knjige su me uvijek radovale. U knjigama sam se uvijek sakrivala. Knjige su mi uvijek omogućavale da odem gdje želim. Dalje od maminog ljutitog pogleda. Sirene za vadužnu opasnost. Dalje od vojne uniforme koju je tata morao da obuče. Dalje od pištolja koje bih na blic vidjela. Dalje od priča koje bi obično utihnule kada mi, djeca, uđemo u prostoriju, ali prekasno jer smo ih mi već čuli.

U knjigama sam mogla da sanjam o jednom proplanku. Da se i ja igram sa „orlovima“. Da kradem nečije voće, pa čekam kaznu za svoj nestašluk. U stvarnosti je škola često bila zatvorena, jer nije bilo sigurno da idemo. U stvarnosti su nas djecu rijetko kažnjavali, jer su valjda smatrali da smo kažnjeni dovoljno okolnostima u kojima provodimo djetinjstvo.

U stvarnosti su odrasli krali iz kuća svojih komšija.

Mislim da sam pisati počela od onog momenta kada sam naučila kako da povezujući tačkice ispisujem slova. Uvijek sam željela još. Ako bi mi zadali da ispišem jedan red, ja bih ispisala pet.

Priče su važne jer ti omogućavaju da ponekad budeš neko drugi. Priče su važne jer ti pomažu da ne zaboraviš. U priče upakuješ svoju tugu, pa je na kratko skloniš iz duše. Kao predmet koji odložiš u ladicu kako ti ne bi smetao.

Možda nemam mnogo dara, ali imam ljubavi. Možda i ne umijem baš najbolje, ali želim. Možda ponekad ne znam da prenesem sve ono što hoću, ali to ne znači da ću ikada prestati.

Svaki put kada pišem o svom životu osvjestim jedno sjećanje i zapamtim ga zauvijek. Kao npr. sliku sebe ušuškanu pod njegovom rukom koja se ne bi pomjerila sa mog ramena nikada. Kao npr. osjećaj da te neko voli toliko koliko te može voljeti samo onaj od koga si potekao. Kao npr. osjećaj da je mene neko stvarno i istinski toliko volio da sam bila početak i kraj i centar njegovog svijeta. Kao npr. da sam i ja bila nečija kćerka, a neko moj tata.

I zbog takvih spoznaja vrijedi pisati. Zbog te žute nijanse tepiha na kojoj si bezbrižno igrajući se proveo neke od najljepših godina svog djetinjsta.

Zbog obrisa stolice na kojoj si sjedeći za stolom pojela prvi put sama svoj obrok. Zbog sjećanja da smo i mi nekada bili normalni ljudi. Da smo nekada, prije dvadesetak godina, imali sasvim obične probleme. Da su se mama i tata koškali oko toga da li da žive samostalno ili sa bakom. Da se ona ljutila na njega što je previše ostao sa društvom i popio koju čašicu više.

Lijepo se podsjetiti da smo nekada i mi bili ljudi, prije nego što se sve srušilo, pa smo postali sijenke koje se godinama traže i pokušavaju da pronađu svoj put.

Moj je u prstima i slovima. Jedino još tu mogu napraviti da budemo porodica.