Nema veze

whatever

Već duže vrijeme nisam napisala ni slovo. Zašto? Ništa me ne pokreće. Još davno sam zaključila da uglavnom mogu da pišem ili kada sam tužna ili razočarana, ili ljuta, bijesna. Rijetko kada pišem kada sam srećna. Još rjeđe kada sam ravnodušna.

Vidim ja sve te stvari koje me iritiraju, ljute. Zbog kojih bih najradije vrištala na sav glas zbog ove kolektivne ravnodušnosti koja nas je sve obuzela. Gledam svoje prijatelje kako se muče da obezbjede minumum egzistencije. Mlade i inteligente ljude koji se zadovoljavaju da su siti i da imaju gdje leći. Je li to krajni domet? Ne mogu da se pomirim sa činjenicom da nismo sposobni da želimo više, da čeznemo za boljim. Kada već lako ne možemo ostvariti, da barem želimo, da težimo ka boljem. Lakše nam se ubijediti da nam je svakodnevica sjajna. Da je ovo maksimum koji od života možemo da dobijemo.

Neki poslić. Televizor na kredit, šporet na kredit, patike na kredit – život na kredit. Dijete koje ćemo odgojiti u državi u kojoj ljudi koricu hljeba sve češće traže u kontejneru i učiti da i ne treba da sanja. Da je srećan kada ima gdje da legne i kada nije gladan.

Lijepo je biti skroman. Ali uslovi u kojima mi živimo su davno prešli ispod granice skromnosti. Lagali se mi više ili manje, to je istina. Naravno da je najveća sreća kada su ti bližnji dobro i zdravo, kada si sit i imaš krov nad glavom. Ali to je polazna tačka, a nikako ne životni cilj!

Ne želim ja kuću od 500 kvadrata, najnoviji auto i petocifrenu platu kao iz nekog američkog sna, ali ne želim ni da budem podstanar cijeli život. Da vozimo aute kojih se neko u Evropi zasitio i da se zadovoljavamo platom koja jedva može da pokrije životne potrebe. I to one minimalne, za koje smo se ubijedili da su normalne.

Kod nas se smatra dobrostojećim čovjekom onaj koji je kupio polovni auto od deset hiljada, otišao ove godine na more, i dva dana na Jahorinu. Kod nas se intelektulacima smatraju oni koji su kupili radna mjesta. Najbolji sa fakulteta se puštaju da odu gdje god žele. U nekoj normalnoj državi već bi ih neka firma željela za sebe. Kod nas ne. Zašto? Zato što bi mogli da vide i spoznaju koliko je loše sve to što postojeći dupeuvlakači rade.

Moji prijatelji odlaze, u Ameriku, Njemačku, Austriju, Francusku, Australiju, pa čak i Srbiju. Odlaze gdje god mogu otići jer im je jasno da ovde ne mogu ništa ostvariti. Da o boljem mogu samo sanjati. A ja ne želim da idu. Nije ova država vlasništvo onih čiji očevi su se sumnjivim metodama obogatili pa da oni dobijaju najbolje prilike. Nisu oni to koji će odlučiti ko odlazi a ko ostaje. Ali kada su zasjeli na sva moguća radna mjesta, ništa drugo ti i ne preostaje nego da odeš. I da te tamo negdje u dalekom svijetu muči nostalgija. Kontam, bolje i nostalgija nego gađenje.

Kakav je život u državi u kojoj moraš vječito nekoga da vučeš za rukav? Kod doktora, u opštini, u pošti, u banci? Da nosiš bomobnjere i skupa pića da nekoga odobrovoljiš da radi svoj posao! I da živiš u ubjeđenju da je to normalan obrazac ponašanja.

Lijepo je nekome pokazati zahvalnost. Ali ga podmićivati da radi minimum onoga za što je i onako previše plaćen je suludo. Reći će ljudi da drugog načina nema. Ima ga za onoga ko želi da ga nađe.

Učeni smo da ostajemo na „svojim ognjištima“. Da se ne busamo mnogo. Da pred „jačima“ poginjemo glavu. E, pa ja neću! Ne zato što se gordim, nego zato što jači i bolji niste! Boljem ću uvijek iskazati poštovanje, pružiti ruku, ali je u ovoj ravnodušnoj državi boljih sve manje.

Doktorka je umalo ubila pacijenta. Nema veze, nije primila platu. Elektro vam je i ovaj mjesec pogrešno obračunao potrošenu struju, ni to nema veze, jer ako se buniš samo ćeš potrošiti vrijeme i ništa nećeš riješiti. U redu vas je neko već treći put zaobišao i otišao prije vas – ni to nema veze.

Život prolazi pored tebe, najbolje prilike uzimaju drugi, a ti samo posmatraš i sliježeš razmenima – nema veze, ovo je Balkan!


Preljuba(v)

LOVE MORE

Prije nekoliko dana sam gledala film. Tipični američki lagani film. Sa predvidivom radnjom i poznatim glumcima. Mislila sam da će to biti jedan od onih opuštajućih filmova, a zapravo o poruci koja se krije iza tog filma razmišljam već nekoliko dana.

Glavni lik je uspješna žena. Ostvarila američki san. Preko noći joj je kompanija prešla put od male do uspješne. Odlična šefica, ljubazna. Ubija se od posla. I naravno u filmu se pojavljuje njen muž. Do juče isto uspješan, napustio posao da bi žena mogla da se posveti svojoj firmi. Čuva dijete, igra se sa lutkicama, kuva ručak, vodi dijete u školu, druži se da drugim mamama. Druge mame mrze našu glavnu akterku. U njihovim očima ona je previše uspješna poslovna žena, a nedovoljno dobra mama.

I ona se grize oko toga. Da li da dio svojih poslova prepusti nekom drugom, njen brak pati, ne stiže da vidi svog muža. Kada se vide oboje su iscrpljeni i nezainteresovani jedno za drugo. I onda nastupa ono što me frustira najviše, saznaje da je njen suprug ipak zainteresovan za neke druge žene. Ima vezu sa nekom drugom mamom. Svjesna toga ona pokušava da ga opravda, da prebaci krivicu na sebe, da pronađe razloge njegovog ponašanja u svom prevelikom odsustvu. Uzrok traži u sebi. Svom prijatelju iznosi svoju najveću bojazan, da ostane sama, umre sama i da je sahrane samu. Na kraju ovaj muž, pokajnik, shvata da je pogriješio, u napetoj i romantičnoj sceni izjavi ljubav svojoj ženici i oni nastavljaju da žive happily ever after.

Kada je počela da kuka oko ovog umiranja u samoći, prag moje toleranije je bio davno pređen. Takve scene nažalost nisu rezervisane samo za filmove. U stvarnom životu ih je mnogo više nego što možemo i zamisliti. I razmišljam do kad će se žene ponašati kao glupače? Konkretno, uspješna žena, sposobna da vodi firmu od 500 zaposlenih se plaši da neće biti sposobna da živi sama! Da će umrijeti sama, i da joj život određuje jedan kreten koji će joj okrenuti leđa čim situacija postane napeta.

I uvijek sam se pitala kako neko može svom partneru da oprosti prevaru? Ne onu prevaru kada je neko pogledao drugog, pomislio kako je zgodan, već kada si svjesno otišao, zaveo drugu osobu i spavao s njom. I nastavio to da radiš dok spavaš i sa svojom ženom, djevojkom ili mužem i dečkom. Ako želiš da spavaš sa nekim drugim, onda taj drugi treba da postane tvoj prvi izbor. Niko od nas još nije sam umro, osim ako je to želio. Niti je neko vječno ostao sam, ako je bio otvoren da pronađe nekog s kim će provesti život.

Prebacivanje krivice na sebe, zato što si pronašla nekog skota koji te toliko cijeni da je mogao da spava i sa tobom i sa njom je poseban stepen ženske (a i muške) gluposti. Jeste, ti si kriva što si pomislila da možeš da imaš karijeru i život, i zaslužila si da hodaš okolo sa rogovima. Ne govorim ja sada samo o filmu, on me samo potaknuo da razmislim o svim primjerima iz mog okruženja.

Jedan poznanik je odlučio da vara svoju djevojku. Zašto? Njena majka je bila bolesna, te je ona bila previše zaokupljena time i nije mu posvećivala dovoljno vremena, pa je on utjehu pronašao kod neke druge. I tvrdio je da i dalje voli svoju djevojku. Pa koji to stepen bezosjećajnosti i sebičnosti mora biti! Teško mi je i da zamislim.

I nije mi jasno zašto bi neko pristao da bude sa nekim kome nisi dovoljan? Nekome čiji svaki pokret moraš da provjeravaš. Da mirišeš njegove košulje i tražiš tragove drugih žena. Ja bih se osjećala potpuno degradirano, obezvrijeđeno i jadno da se nalazim u takvoj vrsti odnosa. Da imam takve sumnje.

Ne tvrdim da mi se ne bi moglo desiti, ali odgovorno mogu da tvrdim kakva bi moja reakcija nakon toga bila. Imala jedno ili petero djece. Jedini logičan slijed bi bio rastanak. Pa i nakon deset ili petnaest godina braka. Od onih koji mi kažu „a ne znaš ti dok ti se to ne desi“ ili „vidjela bi ti“ mi se posebno diže kosa na glavi. Znam, jer svojim ponašanjem upravljam isključivo ja. Isto kao što je moj suprug mogao da izabere da spava sa drugom ženom, tako bih ja mogla da izaberem da više nikada ne vidim tog skota. Za mene veze i brakovi nisu neka igrica, već odnosi zasnovani na uzajamnoj ljubavi.

Nije to nikakva slijepa ljubomora ili nedostatak tolerancije. To je poštovanje prema sebi. Prevaru doživljavam kao krajnje nepoštovanje osobe sa kojom si u braku ili vezi. To bi mi bilo kao da me je neko s kim dijelim sve u sobi punoj ljudi pljunuo. Ošamario. I za nju nema opravdanja. Jedino opravdanje jeste da me ne voliš. Ljude koje voliš ne povrjeđuješ. I voliš ih i kada su zauzeti, i ljuti i bezobrazni prema tebi! Jer ljubav nije racionalna. Prevara jeste! Racionalan čin u kojem si izabrao da nekoga poniziš.

Nemojmo od sebe praviti neka nespobna bića. Nedovoljno zrele osobe da žive i egzistiraju same. Nedovoljno sposobne da pronađemo nekoga ko će nas voljeti bez obzira na sve naše mane. Treba biti dovoljno hrabar i priznati sebi da nisi dobro izabrao. Da si pogriješio i kada je vrijeme da nekome kažeš da ode.

Nije lako, ali je hrabro!


Kraljevstvo nadmenih

upitnik

Vjerovala sam nekada da postoji pravda. Sistem u kojem najbolji bivaju nagrađeni. Najvrijedniji priznati. Pošteni cijenjeni. Danas na pragu tridesetih praksa me bezbroj puta demantovala, te iluzije sam davno odbacila. Kao da smo se vratili u doba kraljeva kada su se preimućstva sticala rođenjem, kao i prilike, bogatstvo i ugled. Dakle, vijekovni proces evolucije i društvenog razvoja kod nas nije stigao. Jedina razlika je što je ranije bilo mnogo manje plemića, kraljevića, prinčeva, nego što je to slučaj danas.

Da li nas obične koji nismo plemićkog roda takva situacija ljuti? Ljuti naravno! Šta radimo? Uglavnom ništa!

Kada u medijima na nekoj poziciji čujete zvučno prezime, već je vrlo jednostavno postalo da ga povežete sa jednako zvučnim mamom i tatom. Često puta sam čula da bi svaki roditelj pomogao svom djetetu, i ko je nama kriv što nemamo nekog da nam pomogne. I to ne od ovih plemića, nego od običnog pučanstva. Ja sam gotovo sigurna da mi moji roditelji ne bi tolerisali nesposobnost, niti bi mi omogućili prilike koje ne zaslužujem. Odgojena sam tako da mi je previše da ih očekujem, ili da im stremim. Da se nadam da sa dvadesetak godina i tek završenim fakultetom budem direktor firme sa hiljadu zaposlenih.

Ne želim ja reći da su ovi plemići nesoposobni ili manje sposobni, ali ako misle da su jednako kvalitetni i obrazovani zašto se za prilike u poslovnom svijetu ne bore jednako ravnopravno. Kako je moguće da je neko sa dvadeset pet godina podoban da bude rukovodilac sektora u Vladi, savjetnik predsjedniku, ministru, direktor neke firme. Moguće je u izuzetnim slučajevima da u tim godinama ima dovoljno iskustvo da može da rukovodi stotinama ljudi, ali gotovo je nemoguće da su svi jednako podobni da obavljaju najsloženije poslove.

Možda se ti talenti genetski nasleđuju, a da ja nisam upućena. I zašto ti bogati i zvučni plemićki roditelji svojoj djeci ne obezbijede privatne firme u kojima će se igrati direktora. Resurse svakako imaju. Po mogućnosti u Austriji, Engleskoj i drugim zemljama u kojima se školuju. Neka se bore na pravom tržištu i tako pokažu svoje kompetencije. U državi u kojoj se CV mjeri po tome ko si i čiji si, lako je biti direktor kada imaš uspješnog tatu.

Ja im ne zavidim! Gledam ih kako uljuljkani u svom malom svijetu egzistiraju misleći kako su bolji od svih nas. Misle da se kompetencije u životu mjere visinom plate koju zarađuješ. Misle da je život jedan savršeni ružičasti balon i da će tu zauvijek biti tata da te štiti. Uslijediće tu šamar stvarnosti prije ili kasnije. A mnogo se teže podnosi u zrelijoj dobi.

Ja sam davno naučila na život bez tate. Ne jer sam tako željela, život je izabrao umjesto mene. Ja znam kako je kada u životu većinu stvari moraš ostvariti sam. Kada se moraš osloniti na sebe i mogućnost da u ovom svijetu postoji neko ko će biti dovoljno otvoren da prepozna i tvoje kvalitete, bez uspješnog prezimena u svojoj biografiji. Ja volim svoj posao. Znam da sam svaku priliku za sebe stvorila sama. Nije bilo nikoga da za mene zove, da pita, da moli.

I više poštujem ljudi koji su sopstvenim trudom zaslužili svoje prilike, nego ove koji su ih naslijedili. Prodavačica u butiku koja je otišla na bezbroj razgovora za posao, nakon što je završila fakultet, zaslužuje više mog poštovanja, nego sin čiji je tata obavio stotinjak poziva dok naslednika nije smjestio na odgovarajuću poziciju. I nije to samo do sina, to bi naškodilo i tatinom imidžu. Kako bi sutra jedva prevalio preko usana da mu je sin npr konobar.

Ne shvataju da mi nismo poslovi koje radimo. Radimo da bismo mogli sebi da priuštimo da budemo ono što volimo. To nikako ne znači da novac određuje našu vrijednost. Upoznala sam dovoljno ljudi čije su porodice generacijama bile bogate koji se ponašaju sasvim normalno i skromno. Koji razgovaraju sa drugim ljudima bez nadmenosti u glasu.

Koliko sam samo puta prilikom predstavljanja nekoga čula. „Ovo je Maja. Ona radi u Vladi“. Ma boli me i da je i sama predsjednica Vlade. Je li najveći kvalitet neke osobe radno mjesto na kojem se nalazi? Ako jeste, onda je situacija još tužnija jer dobar dio tih prinčeva i princeza prilike nije ni zaslužio. Kolika je tek onda njihova vrijednost? I kako se međusobno rangiraju? Po uspješnosti tate ili mame?
Kao što ranije napomenuh, daleko od toga da im zavidim, na njihovom mjestu na takav način nikada nisam ni željela biti, nego mi je puna kapa ovih njihovih malih podanika kojih ih štuju. Daju im na značaju dok se smatraju privilegovanima jer su u njihovom društvu.

Ja više volim biti u društvu svog djeda i njegovih životinja nego pojedinih „stručnjaka“. Sa njim uvijek zdravorazumski mogu da se ispričam o politici, životu, prilikama, koja ovca se ove godine ojagnjila, koliko je malih. Da li je pšenica rodila, koliko je ječma uspio da proda, a koliko je njemu dovoljno? To su tako divni, prosti i opuštajući razgovoru. Iskreni. Neću ja mog djeda daviti sa božićnim marketom u Austriji, prilagodiću razgovor temama koje su njemu zanimljive.

To je najmanje što možete učiniti za svog sagovrnika. Sjetite se to kada neki naredni put nadmeni budete paradirali okolo. Pričali o skijanju u Austriji nekome ko je ovaj mjesec jedva preživio sa svojih tristotinjak maraka. Ne paradirajte svojim krpicama ispred nekoga ko je ovaj mjesec jedva prehranio svoju porodicu. Ako su vam sve prilike u životu servirane na zlatnom tanjiru budite makar toliko pametni da se naučite biti makar i lažno skromni.

Često zaboravljamo da smo na kraju života svi isti. Obični, mali i smrtni. Privilegije vječnog života na ovom svijetu se ne mogu kupiti!


Neko poseban

ljubav

Zauvijek. Jedina. Najveća. Prva. Ljubav! Pojava koja je oduvijek inspirisala. Ona pokreće. Neosporno najljepši osjećaj za one koji su imali priliku da je spoznaju. Ali koliko je sama pojava precijenjena?

Pisala sam prije nekoliko dana o apsurdu ljubavi izraženoj u procentima. O nemogućnosti da se ona izmjeri i objasni. O onom nekom posebnom ko ti izaziva leptiriće u stomaku i čini da se kao blesav smiješ dok sam šetaš ulicom. Da li se taj neko sreće samo jednom u životu? Da li je moguće voljeti više puta? Da li se ljubav podrazumjeva ili gradi?

Da bi sa nekim prešao put od prvobitne privlačnosti do ljubavi moraš ga upoznati. Da bi ga upoznao, moraš prvo poželjeti. Dakle, bez privlačnosti nema ni ljubavi. Isto funkcioniše i u suprotnom smjeru, ako mene pitate.

Najveći apsurd u vezi sa ljubavlju je onaj koji nas još od djetinjstva i bajki koje nam čitaju uči, da za svakoga postoji ta jedna posebna osoba. Tvoja druga polovina koja šeta možda negdje Kinom i čeka da se sretnete. Glupost! Zbog takvih maštanja, neralnih očekivanja ljudi ostaju sami zauvijek, ili nesrećni zauvijek. Oni koji misle da je moguće voljeti samo jednom u životu će tako vrlo često ostati i njegovati neke loše odnose misleći da je upravo to ta ljubav koja je za njega ili nju predodređena.

I kakav pritisak to stavlja na nas misleći da postoji samo taj jedan neko poseban? Neko će za tebe biti poseban onoliko koliko se ti potrudiš da ga učiniš posebnim. Onoliko koliko ga ti navedeš da se prema tebi ponaša posebno. Onoliko koliko ga ti budeš voljela da poželi da se ponašaš kao da si jedina osoba na svijetu.

Rijetko će te neko voljeti dugo ukoliko ne dobija ništa zauzvrat. Rijetko će te neko smatrati posebnom ako se prema njemu ponašaš kao prema komadu namještaja. Ako ga prihvataš zdravo za gotovo i ako vašu ljubav podrazumjevaš.

Često čujem kako ljudi poslije određenog vremena počnu da podrazumjevaju svog partnera. Prihvataju da će on zauvijek biti tu i da je on ta „posebna osoba“ koja zasigurno nikada neće poželjeti da ode. Te se tako ponašaju, podrazumjevajuće. Ne daju ništa, još manje traže. Smatraju se zbrinutim. A najveća stigma je ostati sam, kažu. Neoženjen ili neudata. Bez djece. Mnogo je lakše ubijediti se u postojanje te jedne specijalne ljubavi i specijalne osobe, nego provesti život dok te drugi sažaljevaju. Ako te ta jedna specijalna ljubav napustila ili prestala voljeti, mnogo je lakše okriviti sudbinu nego prihvatiti svoju odgovornost. Da te neko volio 100% nikada ne bi poželio da ode sa drugom! Činjenica!

Vrlo često mislimo da se ta potpuna ljubav eto tako stvori. Sama od sebe. Ljubav je naučiti živjeti sa nekim. Ljubav je i kada nervirate jedno drugo. A to vam sigurno nisu rekle Pepeljuga i Trnoružica. Put od zaljubljenosti do ljubavi nije lagan, ali ga apsolutno vrijedi preći. I njega možete sagraditi onoliko puta koliko ste spremni da se trudite. Nikako ne samo jednom, ako tako ne želite!

Vrlo često kažu „slušaj svoje srce“. Mislim da nam je svima jasno da srce neće progovoriti, ali treba poslušati svoje želje. Porazgovarati ponekad sa sami sobom i odgovor je uvijek tu. Sviđao se on tebi ili ne. Znaćeš šta voliš, želiš i o čemu sanjaš. Koliko god ponekad nerealno i teško izgledalo, moguće je ostvariti.
Kada je mene srela ljubav, ja sam se sa njom bila pozdravila. Umorna od raznih pokušaja i dopola pređenih puteva, od privlačnosti koje se nikada nisu razvile u simpatije i simpatija koje nisu mogle da se približe ljubavi, shvatila sam da je sasvim normalno provesti život sam. Zaboraviti na tu jednu, veliku, fatalnu ljubav koja obilježi tvoj život, i usrećiti se nekim drugim stvarima. A za mene je tih drugih stvari bilo mnogo. Daleko od toga da sam bila spremna provesti život u celibatu, ali sam bila spremna da ljubav percipiram na drugačiji način. Kao simpatiju koja sigurno nikada neće prerasti u nešto više, ali će omogućiti da se neko vrijeme osjećam prijatno.

I kao što stari ofucani kliše kaže da se neke stvari dese kada im se najmanje nadaš, kod mene su se desile kada sam prestala da ih želim. I privlačnost se pretvorila u simpatiju, a simpatija u ljubav. I još uvijek traje! Ne zato što je podrazumjevamo, već zato što se oko naše ljubavi trudimo. Sasvim je sigurno da smo iza sebe imali i neke druge simpatije ja sa svojih 23 tada i on sa svojih 26, ali smo se ovaj put očigledno odlučili malo više potruditi. I trudimo se i danas.

Naša ljubav nije savršena, jer takva ne postoji. Ali je više nego dovoljna da shvatimo da mnogo više stvari volimo, nego što je onih koje nas iritiraju. I zna da me iritiraju čarape koje nisu u korpi za veš i majice koje su svoje mjesto pronašle na fotelji, umjesto u ormaru, ali kada nije tu, i one mi nedostaju.

Ljubav je nešto oko čega se treba potruditi, i ona nikada ne dolazi sama od sebe. A ako se dovoljno istrajni da pređete taj kilometarski put od zaljubljenosti do ljubavi znate da je vrijedilo. Nije to put kojim može koračati sam, a ako nisi tražio, rijetko ćeš pronaći saputnika!


Prijatelji ili simpatije?

prijatelji

U svojoj šestoj godini sam imala prvu prijateljicu. Sjećam se da mi je bila jako simpatična sa svojim rozim suknjicama od tila, dugom plavom kosom i beskrajnom željom da uvijek bude lijepo počešljana. Ja sam pak najsrećnija bila kada bi mi mala dozvolila da obučem bermude i patike, kada bih preskočila češljanje i šnalice i kada bih mogla da trčkaram za bratom i špijuniram njegove prijatelje. Željela sam da sa njima pravim kolibu, da se igram sa uličnim psima i da radim mnoge druge stvari koje su u poređenju sa igranjem sa lutkama izgledale kao prava avantura.

Čak se ne sjećam da sam imala i jednu lutku za koju sam bila naročito vezana. Da sam imala neku omiljenu haljinicu. Sjećam se jedino kako sam čeznula za društvom tih dječaka na opšte nezadovoljstvo mog brata. On se uvijek plašio da ću roditeljima odati sve njihove tajne i nije želio da se igram s njima. Govorio bi mi da su njihove igre ponekad opasne, kao onda kada sam bila sa njima a potukli su se sa dječacima iz drugog naselja, pa je i mene pogodio neki zalutali kamen.

Vrijeme je prolazilo, a ja bih se uvijek radije priklonila dječacima. U osnovnoj školi sam uživala da sa dječacima igram basket. Oni bi me uvijek rado primili kada bi im falio igrač, iako se moj nastavnik fizičkog bunio. Često bi u mom prisustvu i komentarisali druge djevojčice, i govorili ko se kome dopadao. Tada bih ja bila srećna jer sam konačno bila dio te ekipe.

Danas, često ulazim u rasprave koje se tiču muško-ženskih prijateljstava. Da li su moguća? Pod kojim uslovima? Da li su ta prijateljstva ustvari neke pritajene romanse?

Jedna prijateljica mi je rekla da joj je odnos sa muškarcem moguć jedino ako jedno drugom nisu nimalo seksualno privlačni. Nisam mogla da vjerujem koliko je zapravo površna. Ja imam mnogo prijatelja koji su muškarci, i sa njima je ponekad mnogo jednostavnije i lakše razgovarati nego sa ženama. Muškarci gotovo nikada bespotrebno ne komplikuju ionako komplikovanu situaciju. Dvije žene će od nekog običnog problema napraviti scenu globalnih razmjera.

I ne bih nikada mogla reći da mogu samo da se družim sa neprivlačnim muškarcima. Zaista suludo. Ja svoje muške prijatelje doživljavam jednako kao i ženske. Kao što sa svojim prijateljicama ne bih spavala, tako ne bih ni sa njima. To ne znači da im ne mogu uputiti neki kompliment ako su se danas posebno lijepo obukli. Ili primiti isti takav kompliment bez da umislim da sam ljubav nečijeg života, samo zato što smo suprotnog pola. Sasvim je moguće pričati sa muškarcima o seksu i svim drugim temama sa kojim mogu da pričam i sa ženama.

Zapravo je to vrlo zgodno, jer na taj način uvijek imam neku drugačiju perspektivu od one moje, ili one koju ima moja prijateljica. I dok s njima djelim neka svoja iskustva, ili razgovaram o mojima osjećam se kao dio nekog specijalnog tajnog pakta, gdje drugoj strani otkrivaš trikove neprijatelja.

Prijatelji su vrlo često mnogo odaniji od prijateljica. Sjećam se jedne scene u kojoj je moja prijateljica spavala sam mojim bivšim dečkom u trenucima dok sam ja još uvijek mislila da je on ljubav mog života, a ona me je tješila u mojoj sobi, dok bi s njim spavala u njegovoj. Muškarci su vrlo rijetko tako okrutni. Za njih je obično prijateljeva bivša zabranjena teritorija.

Kada su tri muškarca prijatelji oni se vrlo rijetko ogovaraju međusobno, kod žena je to ustaljen obrazac. Kada ti prijatelj kaže da danas lijepo izgledaš, to je gotovo uvijek istina. Kada ti to kaže prijateljica, prvo ćeš razmisliti o njenim motivima. Pa čak i da izgledaš upravo suprotno samo je njoj izuzetno drago da danas izgledaš lošije od nje.

A ja volim da su moji odnosi što manje komplikovani. Što iskreniji i jednostavniji. Imam nekoliko prijateljica sa kojima mogu da potpuno iskreno, otvoreno i bez igrica razgovaram o svemu. I nisu tipične ženice. Nekada sam ih imala mnogo više. Ali koja je poenta prijateljice koja ti spava sa dečkom, ili se dopisuje sa tvojom simpatijom?

Daleko od toga da u svakoj ženskoj osobi vidim isto. Neku potencijalnu prijetnju i neiskreno prijateljstvo. Daleko od toga da sam neko muškobanjasto biće koje čezne za muškim stvarima. Ne. Čeznem za iskrenim i jednostavnim odnosima, a oni su sa muškarcima uglavnom takvi. Čak su sramežljiviji od većine žena i vrlo rijetko pričaju o svojim intimnim stvarima onako kako to čine žene.

Razne studije tvrde da je ovakvo prijateljstvo nemoguće, i da je uglavnom sa muške strane povezano sa simpatijama. Jednom me neko koga sam smatrala prijateljem pokušao poljubiti, što sam doživjela tragično. On se kasnije pravdao alkoholom. U zrelijim godinima to nikada nisam osjetila. Nikada njihove šale ne bi prešle granicu prijateljstva i dobrog ukusa.

Kada sam u pretraživač ukucala „muško-ženska prijateljstva“ na prvoj stranici su svi tekstovi negirali moju tvrdnju. Čitala sam ih, pronalazila logiku u tome što govore, ali bila iskreno srećna jer sam mogla da budem taj izuzetak koji potvrđuje pravilo. Za deset ili petnaest godina bih valjda primjetila da se nekome od svojih prijatelja dopadam. Možda prijateljstvo nije moguće kada žene flertuju sa svojim prijateljima, i tako neprestano podgrijavaju njihovu maštu.

Gnjaveći svoje prijatelje otkrila sam da je moguće da sa nekom ženom budu prijatelji. Sa jednom ili dvije. Da je poštuju i posmatraju kao prijatelja. Saznala sam i da je moguće da se sa nekim sprijatelje nadajući se da će takvo prijateljstvo prerasti u nešto više. Navelo me da razmislim. Iako sam donekle komplikovana osoba, po pitanju muško-ženskih odnosa mi je vrlo jasno. Ako bi mi se neko svidio, svidio bi mi se odmah i nikada ga ne bih stavila u kategoriju prijatelja. Isto kao što je gotovo nemoguće da neko iz kategorije prijatelja pređe u nešto više.

I uvijek se sjetim te američke stvari koju furaju u gotovo svim filmovima „friends with benifits“, aludirajući na povremene seksualne odnose između dvoje prijatelja. Onako kako ja doživljavam ako su tu samo „benifits“ onda prestajemo biti „friends“.

I sasvim odgovorno sam spremna da tvrdim da prijateljstvo nema nikakve veze sa seksom. Ima veze sa tim kakav si čovjek. Isključivo. Šta vi mislite?


90% ljubavi

LOVE MORE

Svi oni koji me poznaju znaju da mogu da razgovaram satima, ukoliko mi je tema zanimljiva. Da vrlo često nemam mišljenje kao većina i da sam spremna da do krajnjih granica branim svoje stavove. Ponekad ljudi misle da jednostavno volim da kontriram, a ja u životu najviše mrzim da foliram. U odnosu sa mnom ti je vrlo jasno da li te volim ili ne volim. Da me nije briga šta misliš o tome što sam se možda preglasno smijala ili na ulici plakala.

Moja mama je vrlo često, dok sam bila dijete, znala reći koliko sam zahtjevna i naporna osoba. Koliko mi je pažnje potrebno i koliko sam spremna da se durim ukoliko je i ne dobijem. I danas se ponašam tako. Ne pristajem na polovična prijateljstva, polovične ljubavi, polovičnu sreću i osmijeh. Volim da stvari budu jasne! Želim da znam kada me neko voli, i ne želim da nagađam.

Prije nekoliko dana sam sa prijateljima razgovarala o vezama sa njihovim sadašnjim i bivšim partnerima i partnerkama. Naši stavovi nisu bili ni približno slični. Dok su oni pokušavali da me ubijede u ispravnost svojih, ja sam se trudila da ih ubijedim da se ljubav ne može izraziti u procentima. Da kad volim ja volim. Oni su nastojali da me ubijede da je moguće voljeti nekog a čeznuti za nekim drugim. Da je moguća ljubav od 90%. Da je moguće oprostiti nekome ko je odlučio da nekog drugog voli 100% dok si ti čekao. I da ga je moguće i dalje čekati.

Ne mislim da nekoga mogu voljeti 20% ili 30%, pa čak ni 95%. Nije ljubav tako logična kao matematika pa da mogu da je izmjerim. Kada bi postojali neki zakoni po kojim naše emocije funkcionišu mislim da bi bilo mnogo manje slomljenih srca. Uzmeš formlu, izmjeriš ljubav, uklopiš se u jednačinu i funkcionišeš. Ako možeš da je izmjeriš to nije ljubav. Ljubav je nelogična, nestvarna. Zbog ljubavi možeš da ne spavaš i ne jedeš danima. Ljubav je nešto zbog čega možeš da se smiješ satima. Nešto zbog čega želiš da zagrliš cijeli svijet. I ne dešava se ona samo u američkim filmovima. I ne možeš da izabereš koga češ voljeti. Ne možeš da se natjeraš da voliš onog koji voli tebe. Možeš se nadati da ćeš imati sreću da je spoznaš. I ne mislim da je apsolutno moguće da traje zauvijek.

Previše se opterećujemo stereotipima, trudimo se da se ušuškamo u one najpogodnije odnose. Ljudi nemaju hrabrosti da priznaju sebi koga vole. A čak i one najnesrećnije ljubavi znaju da ugriju vaše srce. Neki bezazleni pogled može da grije tvoje srce danima, možeš da smišljaš razne scenarije i šta je on značio. Možeš da ispišeš najljepše i najtužnije stihove. Možeš da plačeš uz Nerudine pjesme, i da deset puta pročitaš Ponos i predrasude. Da vjeruješ da je ta tvoja velika ljubav tu.

Ako u nju sumnjaš ona nije ljubav, ako dok grliš nekog preko ramena tražiš drugi pogled – ni to nije ljubav. Ako ti neko deset dana nije pokazao da si ti njegov cijeli svijet – nije ni to! Ako se ujutru probudiš i možeš da zamisliš sebe kako funkcionišeš bez osobe koja leži pored tebe, ni to nije ljubav.

Bar ne ona vrsta ljubavi koju ja poznajem i priznajem. A voljeti se može mnogo puta i na mnogo načina. Ja sam beskrajno bila zaljubljena u jednog malog psa kojeg sam slučajno pronašla na autobuskoj stanici, pa kasnije u jednog olinjalog mačka koji je svako jutro dolazio ispred mojih vrata, pa u jednoj dječaka, pa u još jednog. I kako je vrijeme prolazilo otvarali su se novi horizonti i mogla sam da spoznam kakva sve ljubav može da bude. Bila je podjednako lijepa i ta kada sam kao djevojčica bila zaljubljena i ova donekle racionalnija, složenija i zrelija koju osjećam danas. Ali i jedna i druga su mi omogućavale da se osjećam kao najposebnija osoba na svijetu. Iako možda tada u njihovim očima i nisam bila tako posebna, željela sam vjerovati da je tako.

I danas se ljudi utrkuju da kažu kako preziru romantiku. Kako je biti osjećajan ofucani kliše i kako ljubav ne postoji. Kako ljubav može da bude racionalna i objašnjiva? Kako bi mogao beskonačno dozvoliti da neko koga voliš gazi po tvom srcu? Da mu opraštaš, nadaš se da će se popraviti i da će te sutra voljeti možda malo više nego danas. Ne mogu da razumijem. Ljubav je i kada voliš sebe. Kada shvatiš da će vremenom tvoje polomljeno srce možda manje boljeti, i da zaslužuješ da te neko voli all the way, pa makar to bio i ti sam.

Ljudi ostaju u neuspješnim brakovima jer se plaše biti sami. Ljudi ulaze u brakove sa ljudima koje misle da vole. Ljudi se vjenčavaju jer misle da je za to vrijeme. Misle da ljubav ima neko vrijeme kada treba da dođe. Da ona mora da se pojavi do tvojih dvadesetih, kako bi do dvadeset pete morao da imaš muža i dvoje djece. Neku ljubav za koju si se ubijedio da postoji.

A možda bi ti više ljubavi pružio pas kojeg si juče sreo na ulici nego neki muškarac. Žena bi trebala da ti se obraduje kada te vidi na vratima svaki dan. I ima takvih ljubavi. Znam!

I mnogo je iskrenije i poštenije reći nekome ko te voli da ga ne voliš jednako. Njegovo je da odluči da li će prihvatiti da ga voliš polovično. I to je hrabro i plemenito. Ja ne želim da me neko voli polovično. Ne želim da me neko toleriše. Želim da budem neko kome će se radovati svaki dan!

Najgore je glumiti ljubav, glumiti sreću, glumiti osmijeh, glumiti brak, glumiti osjećanja i gubiti sebe. Ako izgubiš sebe, šta ti je ostalo?


Peticija za zdrav razum

10583811_10204029274843790_8512621840083240376_n

Društvene mreže su preplavile slike i peticije koje se tiču zabrane nadolazećeg vala reality emisija. Ljudima smetaju. Ljudi negoduju. Kao da je neko drugi dao popularnost tim emisijama, a ne baš ljudi. O potrebi ljudi da gledaju ovakve emisije ne bih, to je njihova privatna stvar, a i napisane su o tome već mnoge studije. Ne zamjeram ni ovima koji žele da ih zabrane, ali ne razumijem njihove porive.

Mislite da će ljudi koji gledaju reality emisije preko noći postati kulturniji, pronaći vrijednost u nekim drugim stvarima ukoliko se više ne budu emitovale? Teško, rekla bih. Meni reality emisije ne smetaju. Zašto? Zato što ih ne gledam. Takve emisije se emituju na dva-tri kanala koje svakako i ne pratim. U novinama o tome preskačem da čitam. Moji prijatelji takve emisije ne gledaju, pa ih u svakodnevnom razgovoru i ne pominjemo. Spomene se tu i tamo poneka glupost koje vriši sa naslovnih srtana novina.

Kada ljudi ne bi gledali takve emisije one ne bi ni postojale. Postoje u tolikoj mjeri upravo zbog publike koja je voljna da im pokloni pažnju i zašto bih im ja branila ili ih sprječavala da gledaju ono što žele i očigledno vole.

Pročitala sam tako u komentarima na društvenim mrežama kako ljudi na televiziji više nemaju šta da pogledaju i kako je sve postalo reality. U svijetu interneta, kablovke televizije, stotina stranih i domaćih programa reći da nemate šta da pogledate osim reality show programa je stvarno ludost.

Čitajući najezde komentara ovih boraca protiv ovakvih medijskih sadržaja sam shvatila da televizor nisam upalila od ponedeljka, a danas je četvrtak. Pa čak ni onako da se nešto bezveze vrti dok spremam ručak ili sređujem kuću. Vijesti ne gledam, pošto u njima odavno nema šta da se čuje a ni vidi. Da nije dnevne štampe koju redovno čitam vjerovatno ne bih ni primjetila da se te emisije emituju u tolikoj mjeri. Ja svoje potrebe za dokolicom, kulturom, informisanjem zadovoljavam uglavnom jednim klikom miša. Tako pronađem emisije koje želim. Filmove koje volim. Knjige koje me raduju. I ignorišem reality svijet, budući da me on ne zanima.

To što ćemo zabraniti nekoj zalutaloj djevojci da pokazuje grudi na TV-u neće promijeniti činjenicu da će ih stotinu sličnih, sa vještačkim grudima, usnama i mozgovima večeras prošetati Beogradom, Novim Sadom ili nekim drugim gradom. I to je isključivo njihov problem. Nije njih na takav način odgojio televizijski program. Trebale su biti odgojene mnogo prije reality show-a.

Razlog zbog kojeg sam se jutros dovoljno naljutila kako bih napisala ovaj tekst ne leži u tome što mi smetaju peticije za ukidanje ovakvog sadržaja na TV programu, već oni koji tvrde da nam to oblikuje omladinu, odgaja djecu, preoblikuje njihova razmišljanja.

Evo npr. kada je počeo prvi reality show na jednoj hrvatskoj televiziji ja sam ga gledala. Bilo mi je interesantno. Da li sam zbog toga poželjela da i ja budem reality zvijezda – ne? Da li sam promijenila svoje životne navike – i dalje ne?! Da li sam poželjela da ugradim silikone, ljubakam se i vodim ljubav pred kamerama – odgovor bi i dalje bio ne?! Zašto? Zato što su me odgojili moji roditelji, a ne televizija.

Mi smo na televiziji gledali Branka Kockicu, Minju Subotu i Ljubivoja Ršumovića, a današnja djeca gledaju izopačene i operisane tete i neke agresivne tipove, ukazuje jedna fotografija koju vidjeh na društvenoj mreži. E pa ja sad postavljam pitanje kako ti koji su gledali Kockicu svojoj djeci dozvoljavaju da gledaje takve sadržaje na televiziji? I pitam se kako su tako ispravno odgojena djeca mogla da postano tako neodgojeni odrasi? Kako ti koji su odrastali uz čika Ljubivoja ne znaju svojoj djeci da skrenu pažnju da je kulturno i ljubazno da se starijoj osobi kaže dobar dan u prolazu. Da se sa starijima ne raspravlja. Da dijete od 8 godina nema šta da traži samo ispred zgrade u 22h.

Ja to gledam svaki dan i mnogo više mi smeta od reality showa! To ne mogu da isključim jer je svuda oko mene!

Ali eto, ja se i dalje pitam kako ti koji su gledali čika Minju danas svoje dijete uče tekstove pjesama nekakavih zvijezda Granda, kojih danas ima toliko da ne mogu ni imena da im popamtim. Ti isti koji su živjeli u „vrijeme Jugoslavije, bili pioniri, imali jedan kanal i srećno djetinjstvo“ danas svoju djecu oblače u tigraste helanke i uče kako da poziraju za facebook i instagram. Presvlače tu djecu u deset različitih kupaćih kostima, koji se slažu sa dezenom stolica u kafiću kako bi napravili adekvatne fotografije sa godišnjih odmora. Rekla bih da je u glavama i odgoju tih roditelja mnogo više zahrđalo nego što su i sami svjesni. Naručuju kolače zbog boje fila koji se slaže sa trakicom za kosu djevojčice od osam godina, jer će to biti dekorativno na instagramu!

Meni to smeta! Smeta mi što svoju odgovornost roditelja prebacujemo na škole, televiziju, internet! Što nemamo petlje da priznamo da je problem u nama. Da mi ne radimo dobar posao. Da se djeca odgajaju da budu bahata, razmažena. Da ih učimo da će sa arogancijom i nasiljem dobiti ono što žele. Da je vaspitanje i kulturno ponašanje nepoželjna karakteristika neke ličnosti. Klasifikuje vas kao slabića.

To meni smeta. I kome da pišem peticiju protiv toga? Na koje dugme da ovu stvarnost oko sebe prebacim na neki drugi kanal?


Прати

Добијте сваки нови чланак достављен у ваше поштанско сандуче.