Glumite li vi čestitost?

pst

Biti žena je teško. Utvrdili smo. U nekim nerazvijenim zemljama mnogo teže nego na našim prostorima, ali ni ovde ženama ne cvjetaju ruže. Mnoge žene u poprilično zatucanoj zemlji kao što je naša su doživjele i doživljavaju fizičko nasilje. Neke odlaze, neke trpe. Neke ne mogu da odu. Ne želim da ih osuđujem jer u njihovoj koži nisam bila, pa bi to bilo poprilično licemjerno od mene.

Ponekad su verbalno nasilje i predrasude mnogo gore od bilo kojeg oblika fizičkog nasilja kojem možete izloženi. Ne želim da zvučim grubo, ali svi smo mi doživjeli da bismo nekada radije da nas neko udari nego što ga moramo slušati dok nam riječima para dušu. Kada vam neko ubija sistematski samopouzdanje i ono što je suština vašeg bića.

Mnogo puta sam doživjela da o meni na prečac zaključuju ljudi koji me nikada nisu upoznali. Na uvodno predavanje na fakultetu došla sam kao vesela i neopterećena djevojka. Veliki broj mojih kolega, i muških a i ženskih je na osnovu odjeće koju sam nosila, stava koji sam imala i ne znam čega sve ne, automatski pretpostavio da sam glupača. Ne sjećam se šta sam konkretno nosila tog dana ali još uvijek pamtim poglede i došaptavanja kada bi me ljudi vidjeli u trenerci koja je otkrivala 5 cm stomaka i majici sa dekolteom. Ni danas u tome ne vidim ništa neprimjereno i skandalozno, naročito ne nešto na osnovu čega biste ocijenili nečiji karakter i intelekt. Nečiju čestitost.

Nakon prvih ispita su se iznenadili da sam sposobna i da mislim, iako na toj prvoj godini knjigu pošteno nisam ni otvorila. Bila sam pomalo umorna od potrebe mog okruženja da me uvijek vide među najboljima. Kada je jedan kolega otkrio da sam ja ta Jelena Despot koja je bila treća na rang listi kada su izašli rezultati prijemnog ispita bio je šokiran. Ja sam bila zapanjena koliko je površan. Ja o njemu do tog momenta nisam zaključivala uopšte. Bio je za mene samo kolega kao i dvadeset drugih. Ja sam u njegovim očima do tog momenta već bila nemoralna glupača.

Nikada nisam imala potrebu da im objašnjavam ko sam i da nisam takva. Puštala bih one koji su bili spremni da o meni pretpostavljaju najgore da i dalje misle tako. Danas mislim da se praviti naivna i nevina uopšte nije loše. Naprotiv, mnogo je jednostavnije. Razumjete, zar ne?

Glupa žena za mene nije ona kojoj je intelekt ograničen jer za to u dobroj mjeri nije ona kriva. Glupa žena je ona bez samopouzdanja, samopoštovanja. Kupljena žena. Prevarena žena koja se uporno vraća. Ponižena. Ošamarena. Zaslijepljena. Ukalupljena. Mnogo je takvih i među visokoobrazovanim i naočigled emancipovanim ženama.

Dok su o meni oni koji su mislili da me poznaju pretpostavljali sve najgore, ja sam u svojoj studentskoj sobi pisala poeziju i plakala radi, više se ne sjećam ni koje nesrećne ljubavi. Uživala sam u tom osjećaju koji je izazivala neuzvraćena ljubav jer mi je on omogućavao da pišem. Neki će možda razumjeti, neki sigurno ne. Ne pokušavam da vam se opravdam nego želim da dočaram. Do svoje 23 godine nisam imala ni jednu značajnu dugu vezu. Ozbiljnu. Dok sam ja „nemoralna glupača“ sa dekolteom i slobodnim ponašanjem spavala sama i maštala o velikoj ljubavi koja treba da mi se desi, ove zakopčane i smjerne, fine studentice, kćerke i drugarice su se nakon ponoći krišom uvlačile u muške studentske sobe. I neka su.
Jedino što mi je smetalo u njihovom ponašanju je bilo licemjerje. Zašto bi te bilo briga šta o tebi misli neko drugi dok uživaš? Dok si srećna? Zar je sex u XXI vijeku još uvijek tabu? Koga briga ako si s njim samo radi sexa? Moja prijateljica je jednom imala sjajnu opasku koje se i danas rado sjećam.

– A što da krijem, pa ne spavam ja s njim radi njega? Ja to radim zbog sebe…

Žene i djevojke imaju potrebu da glume „poštenje“ i „čestitost“ čak i onda kada to niko od njih ne zahtjeva. U redu ako je njihov izbor da se čuvaju za onog nekog. Ali, čemu gluma ako niste takve.
– Bila sam sinoć sa Bojanom, ali nemoj, molim te nikome reći.
Koliko sam se puta nad ovom i slični rečenicama zapitala: zašto? Zašto ti je stalo šta o tebi misli Ivana, Milana, koleginica sa fakulteta ili komšinica? Naročito kada su u pitanju tako banalne stvari kao što je ta da si se sinoć ljubila sa Bojanom i možda ti je dotaknuo grudi. Koga briga? Jesi li bila srećna? Jesi. Zašto se osjećaš krivom?

Zašto nam je nametnutno da moramo nositi košuljice zakopčane do grla? Imati samo jednog momka za kojeg češ se kasnije i udati. Djecu. Diplomu. Posao. Kuću ili stan. Zavidne kulinarske sposobnosti. Da moramo biti pametne i obrazovane. Lijepo počešljanje i decentno našminkane. Isfenirane. I sve da bismo bile dobre i poštene žene. I kad sve to postignete opet ćete za nekoga biti kurva. Kada budete strijepile a neko na ulici za vama ne bi dobacivao: kakve si.. Jer se dobacuje samo „uličarkama“. Meni su dobacivali. Uvijek sam gledala da to govori mnogo više o njima, nego o meni. Smijala bih se. Zabavljali su me vrlo često sa svojim zabludama i pretpostavkama o meni utemeljenim na onome što su mislili da znaju. Nekad bi me i povrijedilo. Jednom neandartalcu sam tako pokazala srednji prst nakon čega je došao da me udari. Znači, bilo je u redu da on meni dobacuje vulgarnosti, a zabolio ga je moj srednji prst. Prkosno sam mu se unijela u facu i rekla da čekam da me udari. Odšetao je.

Htjela sam da zaključim da vas ni najmanje ne treba biti briga šta o vama misli neko drugi dok god u svom srcu znate ko ste. Čekati blagoslov da uradite nešto što bi vas usrećilo. Opravdavati se zato što se uradile nešto što vam je izmamilo osmijeh na lice. Pokušavati da razbijete predrasude koje o vama imaju. Truditi se da im pokažate da iza vašeg dekoltea stoji i intelekt. Ma… Oni koje pustite dovoljno blizu će sigurno vidjeti vaše prave boje.

A svijet? Koga briga šta misli svijet?!


Sto šezdeset sedam bijelih mantila

stetoskop

Imam li sad vašu pažnju? Sada kada me špijunirate po društvenim mrežama i kada ste se naoštrile da me kritikujete zbog štiklica i šminke. Htjela bih još nešto da vam kažem. I vama, drugarice, koje ste mi aplaudirale i smijale se sa mnom moru negativnih komentara ispod mog teksta. Imate li strpljenja da pročitate do kraja? O nečemu mnogo bitnijem od fizičkog izgleda, od mene, od tebe.

Gledamo to svaki dan. Nekad se pravimo da ne vidimo kako bismo lakše pregurali dan. Priznajem i ja. Riječ je o državi koja propada i omladini koja odlazi. Radi se o 167 ljekara na Zavodu za zapošljavanje, o duplo toliko ekonomista, pravnika, profesora, novinara. Nisu ovi drugi manje bitni pa da zbog toga ne navodim njihove brojke, ali prvi su se pobunili. Progovorili su o svome problemu javno, a sa jednim od njih i živim. Subjektivna sam, znam. Imam pravo. Kad već vi sa uticajem subjektivno djelite državne pare i radna mjesta imam i ja pravo da subjektivno kažem.

Kada sam razmišljala o svom budućem pozivu nisam tačno znala šta će biti ali sam znala da neće biti medicina. Nisam bila spremna da se nosim sa tolikim odricanjima koja takav fakultet nosi sa sobom. Pitala sam se zašto bi neko htio studirati minimalno šest godina, kada može četiri. Zašto bi neko želio da drži tuđi život u rukama ili da nekome bude poslednja slamka spasa? Zašto bi neko htio da mu dolaze bolesni i tužni? U bolnicu osim trudnica niko ne ide radi dobroga.

Imaju oni koji žele. Različite su im pobude, ali ih znam mnogo iskrenih i humanih. Iz skromnih porodica, trudili su se i učili želeći da pomognu a i logično željeli bi da budu nagrađeni za jedan od najtežih poslova koje možete obavljati. Pa valjda svi znamo da samo jedna injekcija nekome ko je alergičan može biti smrtonosna? Jedna nepravilno zbrinuta posjekotina može biti vaš put u smrt. Jasno vam je šta hoću da kažem.

Njihova početna plata u Republici Srpskoj je oko 1200 maraka, otprilike. Mnogo više imaju razni činovnici u agencijama, ministarstvima, zavodima. Znam, ne volite ni njih, ali njima ne idete kad vas boli. U Americi je npr. prosjecna plata ljekara oko 15 hiljada dolara mjesečno i to je jedno od najplaćenijih zanimanja. Ja taj posao ne bi bila sposobna da obavljam ni za milion. Pacijenti ih vrlo često mrze. Dođu kod njih pa bi da se svađaju. Vremenom valjda i neki od njih izgube živce pa i sami postanu takvi. Neki su loši ljudi, pa samim tim i ljekari ali ovo nije priča o njima.

Ovo je priča o 167 bijelih mantila koji stoje u ormarima i čekaju da ih neko obuče. O 167 stetoskopa koji stoje zabačeni u ladicama. O 167 snova. 167 mladih ljudi koji uče njemački i nadaju se da će što prije otići odavde. Otišli bi i pravnici i ekonomosti. Sasvim sam sigurna i profesori i novinari, kada bi ih neko htio. Javnost ih prekorjeva, ljudi ih ne vole. U danima kada kasne i penzije i plate, koga briga za 167 ljekara koji hoće da idu.

„Nek’ idu!“

A šta ćemo vi i ja kada svi odu? Niti će imati ko da nas liječi ni sa kime da se svađamo. Šta ćemo kad odu svi koji su vrijedili. Kada ostanu nepismeni i poltroni. Beskičmenjaci.

„Šta hoće, ni mi nemamo posla, ionako hoće samo pare?“

Vidite kada izmisle način da možemo da živimo bez novca, možda ćemo svi moći da budemo mnogo veći humanitarci nego što smo danas. Nažalost ni doktori, kao ni mi obični smrtnici ne možemo otići u poštu i ponuditi hvala kao nadoknadu za naš račun za telefon, smeće ili grijanje.

„Ionako uzimaju mito“

Ovih 167 mladića i djevojaka, dragi moji, nisu dobili priliku ni plate da zarade, a kamoli da uzmu mito. Meni su hiljadu puta ljudi donijeli čokoladu na radno mjesto. Zašto? Ne znam. Kažu da sam ljubazna. Nikada ona nije bila sredstvo kako bih nešto brže uradila, najčešće zahvala kada završe studij, pri čemu ja nisam ništa uradila što nije bilo u opisu mog posla. Samo to. Kada je doktorica koja ima svoju privatnu ambulatnu, u kojoj je razumije se, pregled mnogo skuplji nego u državnoj bolnici, pronašla ispravnu terapiju da ublaži simptome moje alergije koja me je mučila mjesecima ja sam bila spremna da joj dam cijeli svijet. Dovoljno je bilo trideset maraka koliko je koštao pregled. Kada mi je zubarka riješila problematični zub koji me je bolio danima i ujedno me oslobodila straha koji sam imala od zubara, željela sam da je zagrlim pred punom ordinacijom pacijenata. Mislim da sam joj bezbroj puta rekla hvala, a žena me je samo zbunjeno gledala. Samo je radila svoj posao.

Razlika između mog i njihovog posla je što ja ta dan nisam mogla nikoga da ubijem, oni jesu. Moje greške ne mogu biti fatalne. Zamislite kakvu odgovornost ima pedijatar. Ljekar koji mora da se bori i sa bolesnim djetetom i sa zabrinutim roditeljima. Zamislite otvoreni prelom butne kosti. Ne možete. Znam. I ja okrenem glavu kada vidim krv. Zamislite knjigu koja ima preko hiljadu stranica, pa još jednu, i još jednu i još, i još. I kada ih sve pročitaš i naučiš i dobiješ diplomu ljekara – uvijek ima još. Specijalizacije, subspecijalizacije, nove metode i tehnike, novi lijekovi.

Ko će njima da pomogne sada kada ih boli? Boli ih nepravda! 167 srušenih snova. 167 razočaranih bijelih mantila stoji na našoj granici i moli da ih zaustavimo. Ne žele da idu, kažu. Na njihovom mjestu ja bih trčala. 167 mladića i djevojaka su proveli godine nad knjigama da bi ljudi danas likovali nad njihovom sudbnom.
„Ko im je kriv, kad neće na selo“, dovikuje neka nepismena baba. Ćuti baba i heklaj u miru kad ti je Bog dao. Prva ćeš se žaliti kad odeš kod doktorice a bude gužva. Logično da je gužva ona jedna, a vas dvije hiljade.
Ovih 167 hoće i na selo, oni neće da idu na zapad dok cijela država mašta o zapadu. Oni su molili političare za pomoć.
Tap – tap po ramenima. Šmrc – šmrc. Kriza. Država. Svima je loše. Prilog dva u medijima. Neće ni od ovih 167 da idu svi kad treba da se snima. Kad trebaš da se boriš i da kažeš javno nije lako biti hrabar!

Daće posao za najbolje. Ono što najboljeg izdvaja u odnosu na nas jeste što je on jedan. Bolji od nas stotinu. Nekad ih bude dvoje, troje, ali šta ćemo sa ostalima. Mi koji nismo ni najbolji ni najgori. Ni bogati, ni siromašni. Ni kćeri ni sinovi ovih sa uticajem. Ni političari. Mi što smo ničiji?

Šta da vam kažem ljekari bez pacijenata osim: bježite! Bježite brzo i ne osvrćite se! Nemojte zastati, razmisliti, pokleknuti! Ova zemlja nije zaslužila više žrtava. Niste vi kao staro olinjalo kuče da vas šutira ko stigne. Vi ste intelektualci, ljekari! Ej! Ne vucite političare za rukave kada vas tamo negdje čeka dostojanstvena prilika. Ne okrećite se i idite. Pustite nas koji nemamo gdje!


Put u prošlost

12311249_10207513129457978_2875947900509569236_n

Koliko je život nepredvidiv, nedokučiv i ponekad misteriozan najbolje vidim gledajući u prošlost. Gdje sam bila kao djevojčica od devet godina a gdje sam danas. Šta se sve usput promijenilo. Kako na neke scenarije ne bi ni pomislio a kamoli ih ispisao. Prepun je taj život anegdota i komičnih scena, loših sjećanja koje danas služe kao podsjetnik šta si sve u životu preživio i koliko možeš da podneseš.

Bila je ’95. godina. Oktobar. Nakon što smo morali pobjeći iz Sanskog Mosta otišli smo kod tetke u Prijedor. Mama, brat, baka i ja. Ako neko ne zna zašto smo bježali, bio je rat, morali smo. Gotovo svi su negdje bježali. Bez obzira na nacionalnost. Rat. Bezumno doba.

Ne sjećam se tačno koliko dugo smo bili u Prijedoru kada je mama odlučila da idemo dalje. Kod njene sestre u Užice. O Užicu nisam imala pojma, osim da se nalazi u Srbiji. Kao dijete roditelja komunista znala sam sve o drugu Titu, pa sam tako prelistavajući brojne knjige, čula i za Užice. Sjećam se kao kroz maglu priča da nam treba garantno pismo za Srbiju, da su autobusi prenatrpani izbjeglicama koje traže spas u Srbiji. Na kartu se čeka i po nekoliko dana. Tu bi trebao da nam pomogne rođak koji se bavio prevozom. Sjećam se da smo nagurani sjedili na sećiji. Moja mama je imala tada trideset pet godina. Pokušavam da zamislim sebe sa takvim teretom na leđima kroz pet godina i stresem se. Baka nije željela da ide. Noć je i stižemo na stanicu u Beograd. Naš rođak ne vozi dalje. Trebamo preći u autobus koji ide za Užice. Na stanici neki čovjek viče:

– Vi ste nam, bre, bedu doneli!

Obraća se nama. Izbjeglicama. Neki njegovi sugrađani ga prekorjevaju, drugi ga ignorišu. Bojim se. U autobusu za Užice nije bila tolika gužva. Mislim da izbjeglica nije ni bilo. Rijetko ko je išao tako daleko u unutrašnjost Srbije. Sjećam se da je put bio ružan, da smo prolazili kroz kanjon. Gledala sam u tu provaliju i opet bi me bilo strah. Nikada prije toga nisam otišla dalje od Prijedora do kojeg je iz Sanskog Mosta vodio prilično ravan i monoton put.

Za užinu smo ponijeli pile koje nam je spremila tetka. Moj brat je tada imao 13 godina. Sjedio je dijagonalno od nas. Bio je u pubertetu i stidio se što mi jedemo to pile koje i nije baš najpraktičnija hrana za ponijeti.

– Uzmi Aco, uzmi, pruža mu mama batak preko uskog hodnika autobusa.

Smrkao se, nešto opsovao i okrenuo glavu. Bilo ga je sramota.

– Makni taj batak!

Ona ga je uprono držala zajedno sa komadom hljeba.

– Uzmi sine, uzmi!

Danas se toga sjećamo kada prepričavamo smiješne scene iz naših najtežih godina. U Užicu nas je dočekala tetka. Pomalo hladna i suzdržana pitala nas je hoćemo li uzeti taksi. Uzeli smo. Na kraju vožnje smo ga i platili. Ne baš dobrodošlica kakvoj smo se nadali. Otključala nam je sprat kuće u kojem je predivdjela da privremeno živimo. Rekla gdje se šta nalazi i otišla. Pomalo razočarani nadali smo se barem nekom toplom tanjiru supe poslije tolikog puta. Brat je sada bio srećan što smo imali ono pile. Mama je rekla kako nije gladna.

Sjećam se da smo kasnije ona i ja išle u izvidnicu i da pronađemo prodavnicu. Novca smo imali, jer su ga roditelji čuvali za „ne daj Bože“ . Kupili smo ulje i krompir. Svjež hljeb. U Srbiji se tada nije pucalo, iako su se osjećale posledice rata. Na kratko smo bili srećni. Bezbrižni. Najviše moje pažnje je zaokupio telefon u obliku žabe koji je stajao u hodniku. Tada smo se prvi put mogli čuti sa porodicom koju nismo čuli godinama. Imali smo video-rekorder, stalno je bilo struje, pronašli smo kasete i gledali bezbroj puta film Glup i gluplji. Brat je bio nostalgičan. Ja sam bila srećna što me više ne bude noću da idem u podrum kako bismo pobjegli od granata.

Došao je ujak. Pomalo sam se stidila. Nismo se vidjeli godinama. Došao je i majčin ujak sa njim. Naša svakodnevica, do tada monotona, dobila je neke mnoge vedrije note. Po prvi put sam se poslije dugo vremena osjećala zaštićenom. Iako nam je tetka ponudila krov nad glavom, suzdržana osoba kakva je, nije mogla da nam ponudi toplinu, utjehu. Vjerovatno jer se kao nerođena sestra moje majke sa njom vidjela svega deset puta u životu prije toga. Sjećam se da sam provela cijeli dan na kapiji čekajući ujaka. Tada nije bilo mobilnih telefona da ga pitamo dokle je stigao. Jasno se sjećam scene kada nas je zagrlio. Kao djeca koja u tom momentu nismo znali da li nam je otac živ, taj zagrljaj je za nas imao puno veće značenje od običnog „dugo se nismo vidjeli“ zagrljaja. U godinama koje su slijedile poslije toga bio je naš oslonac.

Rekao je da tu nećemo ostati. Pitao je da li bismo voljeli otići u Novi Sad. Tamo je bila očeva nerođena sestra. Moja tetka Lela. Obožavali smo je. Moja sestra Aleksandra je tada imala 11, a ja 9 godina. Kada bi dolazila u Sanski Most u posjetu baki, sestri mog djeda, za mene je to bio praznik. U Novom Sadu je već bila tetka Ljuba, djedova sestra i majka moje tetke kod koje smo se zaputili. Ona je za nas u tim narednim mjesecima bila neko naš i poznat. Neko ko je preživio našu sudbinu. Izbjeglica. Iako još uvijek nismo znali ništa o tati, vrijeme je lakše prolazilo u Novom Sadu. Tetka se trudila na sve moguće načine da nam pomogne, da se osjećamo dobrodošlo, da se socijalizujemo. Sestra je bila srećna što smo tu. Mi smo bili srećni koliko smo u takvim okolnostima mogli biti. Tetak bi se trudio oko brata. Vodio ga je u vrt i da mu pokaže svoje zečeve. Mom bratu koji je u Sanskom Mostu ostavio svojih dvadest ljubimaca zečeva, to je mnogo značilo. Da živim još tri života nikada im ne bih mogla vratiti svu ljubav koju su nam tada pružili. Počeli smo da se osjećamo normalno.

Sjećam se da je mama odlazila u Crveni krst. Tražila je tatu ili bilo kakve vijesti o njemu. Kao djevojčica koja je beskrajno voljela tatu nisam ni pomišljala na bilo kakav drugi ishod nego da će se vratiti. Tu je negdje. Sakriven u šumama i čeka da prestane rat u koji nikada nije ni želio da ide. Sjećam se kako sam obećavala Bogu da ću biti najbolja djevojčica ako se što prije vrati. Smišljala sam šta ću mu reći kada ga vidim. Gledala sam u ormaru odjeću koju smo mu ponijeli da ima kada se vrati. Brižljivo je gladila i svako malo provjeravala da vidim da li je i dalje uredno složena.

U Novom Sadu sam prvi put saznala da burek može biti i sa sirom, a ćevapi bez lepinje. Poslije mnogo godina pojeli smo pizzu. Tada sam prvi put vidjela i moderni tržni centar. Rijeku koja je bila 5 puta veća od Sane. Zgradu sa staklenim krovom koja nam je bila orijentir na putu od stana u kojem smo živjeli do SPENS-a. Bili smo podstanari kod tetkovog oca. On nam je u tim momentima bio zamjenska porodica. Taj dobrodušni djedica činio je sve kako bismo se osjećali kao u svojoj kući. Sjećam se kako bi nam ujutru donio topla peciva da doručkujemo prije škole i kako bismo zajedno u njegovoj sobi gledali seriju Srećni ljudi.

U tim mjesecima sam prvi put bila u Beogradu. Prvi put sam probala pire krompir iz kesice i to neprijatno iskustvo pamtim i danas. Kako je moguće da krompir stane u kesicu, i zašto ima ovako čudan vodenkast ukus. Poslali su me u trgovinu ne rekavši mi da se vrata zaključavaju automatski. Sjećam se panike dok sam vukla vrata shvatajući da su zaključana. Nisam znala broj tetkinog stana, pa sam pozvonila nasumično. Na sreću otvorili su mi.

Kada je potpisan Dejtonski mirovni sporazum odlučili smo da se vratimo. Kao nevino dijete od devet godina slušajući o tome mislila sam da će sve biti kao prije. Vratićemo se u naš stan. Svi moji prijatelji će se vratiti. I Amila i Jelena, i Azemina sa kojom se i nisam baš najbolje slagala, ali sam željela da i ona bude tu. I čika Braco i njegova supruga. Sjećam se da me je taj čovjek jako volio. Uvijek bi ga veselila moja duga kosa i lokne. Sjećam se i zgrade u kojoj je živio. Nisam znala da ga u momentima mog dječijeg sanjarenja već odavno nije bilo među živima. Teta Beisa i čika Marko. I tata će nas čekati. Čika Marko će mu opet prepoznatljivo zviždati ispod balkona. Opet ćemo kao nekad na biciklu otići na rekreaciju u dvoranu Mladost. On će igrati a ja ću tumarati okolo hodnicima i „čuvati njihove stvari“ kako sam znala da kažem kada bi me pitali zašto djevojčica ide na fudbalske utakmice. Kupaćemo se na Sani i opet jesti ćevape sa lepinjom. Burek će opet biti samo sa mesom. Sa bakom ću ići kod njene sestre, tetke Stane, i opet ću uživati u njenom soku od ruže i besprijekorno uređenom dvorištu. I mi ćemo opet biti srećni ljudi.

Nikada se nismo vratili u Sanski Most. Ni mi, ni tetka Stana, ni Amila. Tatine stvari su zauvijek ostale u našem ormarima iako smo znali da on više nikada neće doći. U mom srcu je ostalo nekoliko uspomena i sjećanja. Često ih oživljavam kako ne bi izblijedile iako više ne mogu da se sjetim njegovog glasa.

Naučili smo ponovo da živimo. Naučili smo da se radujemo. Možemo čak i da pričamo o tati a da se ne rasplačemo. Voljela bih da mi o njemu pričaju više, iako znam da ih to boli. Volim kada sretnem njegove prijatelje pa mi kažu da ličim na njega! Volim kada mi kažu da u rat ikada nije ni htio i da je bio pacifista. Volim jer sam i ja takva!

Naučila sam da se kroz pisanje borim sa emocijama koje su ponekad prijetile da me unište. Shvatila sam da obožavam da putujem. Iako se ’96. nije tako činilo naš život je uspio da poprimi mnogo vedrih tonova. Brat i ja smo završili škole. Zaposlili se. Volim da mislim da smo odrasli u poštene ljude. Cijelog života sam se trudila da budem neko ko nikada ne bi ukaljao uspomenu da mog oca. Vjerovala sam da kroz mene živi i on i nikada nisam dozvolila da kažu: „Vidi onu Zdravkovu malu šta je postala“.

Vrlo rano sam shvatila šta znači izgubiti člana porodice pa sam tako naučila da do krvi branim i čuvam one koj imam. Acu, mamu, baku i kasnije Nemanju. Oni su postali moj svijet. Oni su me voljeli i vole. Brinu o meni iako mi je trideset. Najmlađa sam, valjda to tako dođe! Sa devet godina sam shvatila da postoje mnogo bitnije stvari u životu od šminke i odjeće, od materijalnog. To najbolje shvatiš kada ti kažu da imaš samo jedan ruksak i vrlo malo vremena da poneseš najdraže stvari.

Putovala sam Evropom, radovala se, završila fakultet i dobila posao. Ovih dana planiram da kupim i prvi auto. Potpuno sama zahvaljujući poslu i onima koji su imali povjerenja da mi ga daju. Smijem se sve češće i sve rjeđe plačem, zahvaljući Nemanji. On je kriv što je moj život osunčan vedrim bojama! On je moj svijet i prva osoba kojoj sam se usudila poslije ’96. dati svoje srce.

Koliko god tužno, tragično i teško život izgleda u nekim danima, mjesecima i godinama, on uvijek pronađe i put do sreće. Koliko god da su vam oči umorne od suza a osmjehujete se samo po navici, smijaćete se opet i glasno i iz dubine duše.

Vjerujte mi. Ja znam!


Kome se ne dopadamo, neka nas zaobiđe!

317726_2215069787870_7794414_n

Sad kad smo zaključili da su nas sigurno u nekom momentu života pitali jesmo li se udale i zašto nismo, reći ću vam ponešto o drugoj stvari koju mene vrlo često pitaju, a sasvim sam sigurna i vas. To je ono što svaku ženu, priznala ona to ili ne, boli i iritira. Ono kad stanete na vagu, a kazaljka ne pokazuje baš onoliko koliko ste se nadali. Kamuflirate odjećom, branite se osmijehom, ali u podsvijesti je uvijek taj broj koji ste jutros vidjeli. A i ona je tu – dušebrižna komšinica, prijateljica, prodavačica. Slučajna prolaznica.

– Oooo, jesi li se to malo udebljala?

– Pa ne znam, možda, možda je do odjeće, pokušavaš da je zavaraš.

– Boga mi, vidi se. Ma znaš kako je to, moraš vježbati, izbaciš hljeb i tjesteninu, slatkiše i voće, i ide to!, dijeli ova dušebrižna savjete.

Kiselo se smješkaš dok u sebi misliš da ti je danas samo još ona falila. Kao da se već sama nisi dovoljno puta prekorila zbog one pljeskavice koju si pojela juče u deset uveče.

Ne znam za vas, ali meni je dugo trebalo, da na ovakva pitanja odgovorim. „Da, jesam se udebljala“ i da se osmijehnem. Da se sa svojim prijateljicama šalim o tih nekoliko kilograma viška koje smo nabacile od zime, i da nakon toga ne osjećam grižnju savjesti kad poželim kolač, sladoled ili voće. Da prihvatim sebe i činjenicu da neko misli da sam debela i da s tim nemam problema!

Nemojte vi mršave misliti da ste se izvukle. Ooo, ima moja komšinica pitanje i za vas. Iako od kad znam za sebe o sebi mislim kao o debeljuci, bilo je godina kada sam imala mnogo manje kilograma. I tada sam u svojoj glavi, kao nesigurna djevojka u pubertetu, bila debela. Nije bilo dovoljno što vaga pokazuje 55 kg, što su mi pojedine stvari bile u velični extra small, bila sam nezadovoljna.

– Jao, koliko si smršala. Je li sve u redu? Da nisi bolesna?, sažaljivo bi me gledali.

– Me ne, u redu je. Daleko sam ja od mršavice.

– Ma ne mogu da vjerujem, nije ti to zdravo. Razbolićeš se. Moraš voditi računa o željezu. Cvekla je za to odlična!, govorila je samo jedna u nizu dušebrižnica.

Kako je vama koje imate 50kg i 175 cm visine ne mogu ni da zamislim. Sa kakvim receptima vas zasipaju i kakvi su to pogledi sažaljenja.

– Ravna je k’o daska.

– Krive su joj noge!

– Ma kakvo je žensko bez oblina.

Imaju ljudi komentar za sve. A, ako se uhvatiš u kolo da k srcu primaš sve ono što mogu i žele da ti kažu shvatiš da si u konstantnom krugu nezadovoljstva. Uvijek će naći nešto što im se na tebi ne dopada. I kada ti nešto pohvale, pronaći će nešto drugo da te ponize, vjerovatno kako bi se oni osjećali bolje.

Zamislite kada bismo mi koji svakodnevno primamo takva pitanja, što smo debeli, mršavi, visoki, niski, koščati, prsati ili ravni, pitali vas, zašto ste glupi?

Zašto ste nekulturni? Neotesani? Zavidni? Nepismeni? Neobrazovani? Jesu to nove bore?

– Hej ćao, šta ima? Čini mi se da si danas gluplja nego inače?

Nerealno bi bilo očekivati da će ovi neotesanci prestati sa ovakvim pitanjima. Ono što mi nesavršene žene možemo učiniti za sebe jeste da promijenimo način na koji ih doživljavamo. Prihvatite ih kao kompliment i onda se one obično razoružaju.

Šta se desilo sa starim dobrim pitanjem: „Kako si?“. I da zaista sačekate na odgovor. Šta se desilo sa kulturom razgovora? Kulturom uopšte?

Jesu li se naši razgovori sveli na međusobna prepucavanja, gdje ćeš ti primjetiti mojih nekoliko kilograma viška a ja tvoju ispucalu kosu.

Kada vam je neko poslednji put rekao da lijepo izgledate? Lijepo izgledati može i osoba koja ne izgleda kao da je sišla sa bilborda reklame za veš. Daleko od toga da protiv takvih imam nešto. Ali moja komšinica bi i na njima pronašla neko nesavršenstvo. Vjerovatno onaj jedan milimetar celulita koji se jedva nazire na butini.

Biti žena nije lako. Uz poslove, obaveze, muževe (ko ima), djecu (ko ima), pa opet one kućne poslove, treba misliti i da ti je obrok nutritivno izbalansiran, da nisi unijela previše šećera, da ni slučajno ne jedeš bijeli hljeb, da piješ najmanje dvije litre vode dnevno (i ne nikako ne smiješ piti sok ili pošećeriti svoju kafu), i da vježbaš. Da su ti nokti savršeno nalakirani, iako mi nije jasno kako ako svaki dan moraš oprati suđe, očistiti kupatilo. Da su ti noge uvijek savršeno izdepilirane, a kosa ošišana i ofarbana. Da si nasmijana i ljubazna. Da uvijek imaš skuvan ručak i da ne jedeš fast food.

Sve i kada bi mi neko odao čarobnu formulu, ne bih željela biti isprogramirano savršena. Kome se ne dopadamo, neka nas zaobiđe!

Je l’ tako?


Jeste li se udali?

12311249_10207513129457978_2875947900509569236_n

– Imate li djece, jeste se udali?

I meni je drago što vas vidim, mislim ironično.

Kada imate trideset godina kao ja, ljudi misle da je sasvim logično i opravdano da vam postavljaju ovakva pitanja. Meni ne smetaju previše. Zašto? Zato jer sam neudata u formalnom smislu isključivo svojim izborom. Djece nemam iz istog razloga.

Ali, evo razmišljam. Ti ljudi koji me pitaju ne poznaju me dovoljno da bi to mogli znati. Oni ne razmišljaju o ljudima koji iz medicinskih razloga ne mogu da imaju djecu. Koliko je to pitanje za njih bolno? Koliko je zadiranje u intimu nekih ljudi bespotrebno? Ne znaju ni koje je moje seksualno opredjeljenje. Možda mi država ne dozvoljava da se vjenčam.

U sekundi se ne snalazim pa i sama počinjem mehanički da se pravdam nekom nebitnom liku.

– Ma imam dečka, živimo već šest godina skupa, ali eto nismo se još formalno vjenčali.

U mislima sam se nakon toga ošamarila. Zašto joj to govoriš? Kao da bi bilo sramota da nemam dečka i da nisam udata i da nemam djece. Kao da bih zbog toga ja ili bilo ko bio manje vrijedna osoba u nečijim očima.

Kada ste već u tridesetim, ili na pragu, nebitne su sve druge stvari koje ste postigli u životu. Iako sama nisam postigla ništa pretjerano značajno postoje sjajne žene koje jesu. Niko ih ni ne pita kako je npr. biti doktor nauka sa trideset. Nisi se udala – nebitna si.

Postoje i one koje su svoj život posvetile karijeri. Možda su u životu srele dovoljno gubitnika da bi znale da neki muškarac nije presudan da bi bile uspješne u životu. Nemaš dijete – jadna si. Jedini razlog zbog kojeg imaš uspješnu karijeru je taj što nemaš djece pa imaš vremena. Frustrirana si i zatrpavaš se poslom kako bi mogla da podneseš svoju starnost. Oni to zaista misle o tebi. Sažaljevaju te iako si veći čovjek i borac od većine muškaraca patrijarhalnog društva u kojem živimo.

Možemo mi da foliramo da smo otvoreni i da smo se kroz godine kultivisali, naša stvarnost nas svakog dana demantuje. Dvije žene iz akademskog kruga su mi nakon uvodnog minuta ćaskanja postavile pitanje sa početka teksta. Nijedna od njih me nije pitala čim se bavim, kakav mi je posao? Pišem li? Bavim li se novinarstvom?

Ne želim da kažem da su brak i porodica nešto što bismo trebali odbaciti. Želim da kažem da one koji to nemaju nikako ne bismo smjeli osuditi. Staviti na njih neki žig srama i činiti da se radi toga osjećaju loše. Poznajem mnogo sjajnih uspješnih žena koje su i majke i supruge. Takve nikada ne postavljaju glupa pitanja onima koje to nisu.

Zamislite da mi neudate žene koje nemamo djecu pitamo vas koje imate.

– Što si se udala? A što imaš dijete?

Mislim da bi većina onih iskrenih odgovora bili poražavajući. Ako bi ih iskrenih uopšte i bilo.

Dovoljno sam kulturna da takva pitanja nikome ne postavljam. Pitam se ponekad u sebi kada vidim da bi dijete trebao da odgaja neko ko nije sposoban da vodi brigu o sebi. Pitam se, ali ćutim. Pitam se zašto se udala za njega kada je svima, osim njemu, očito da ga nikada nije voljela? Zašto je ona sa njim kada ju je juče ošamario, a i sutra će?
Ne pitam na glas, a da pitam ponudile bi mi bezbroj kukavičkih izgovora. Bolje je biti i prebijena i prevarena nego sama.

Misliš? Razmisli još jednom!


Lutati Rimom

pogled

U svojih trideset godina vidjela sam mnogo sjajnih evropskih gradova, gradića i sela. Ponekad kad ih trebam onako “iz prve” nabrojati ne mogu se svih ni sjetiti. Pomisliće odmah neko kako imam mnogo novca. Nemam. Samo mnogo sreće i volje. Veliki broj mojih prijatelja kojima kažem da na ljeto idem autobusom u Moskvu je prevrnuo očima. Kako možeš? Mogu jer hoću i volim. Ponekad mi je put do nekog grada jednako zanimljiv kao i sam grad kojem idem u posjetu.

Jedna od mojih najvećih ljubavi je Italija. Zbog čega? Zbog svega! U toj mojoj ljubavi mnogo je sjajnih gradova. Mnogo onih koje tek planiram posjetiti. Reći ću vam o svima, ako mi date dovoljno vremena i prostora. A odakle početi nego od početka, a početak i kraj za mene je uvijek u Rimu.

Rim sam do sada posjetila tri puta. Svaki put je bio drugačiji i svakog puta bih se zaljubila u nešto novo. I nije mi bilo dosadno tri puta ići u isti grad, ako se neko pita. Moja preporuka ako želite u Rim kada je u pitanju godišnje doba bi svakako bilo proljeće. Tokom ljeta je jako vruće pa bi vam to moglo biti „kill joy“.

Kada je u pitanju smještaj u Rimu ukoliko nemate problema sa hostelima smještaj biste mogli pronaći prilično jeftino. U eri interneta, bukinga (booking.com)i tripadvisora (tripadvisor.com) i prilično jednostavno. Gotovo svi komentari, savjeti i kritike ostalih putnika budu na mjestu. Kako sam putovala sa većom grupom ljudi, neki hotel sa razumnom cijenom u samom gradu nije bilo moguće naći, pa sam tako spavali van grad. Imajući u vidu velike gužve u Rimu i lošu povezanost tog dijela grada metrom, i ne baš tako dobra ideja ukoliko u Rim idete prvi put. Mi smo na raspolaganju imali autobus koji nas je vozio do grada pa nam je bilo daleko podnošljivije iako je gužva bila neizbježna.

Jedna od obaveznih stvari kada posjećujem neku zemlju je provjera nekih specifičnih barova za taj grad, hrane, slatkiša, lokalnih običaja. Opet moj BFF tripadvisor. Upišem ono što mi se dopada i napravim u glavi okviran raspored. Kada je Italija u pitanju, nikako, ali nikako nemojte ići ukoliko ste na dijeti. Ako ste čvrst karakter propustićete mnogo, ako ste labilan karakter kao ja kada je hrana u pitanju, dijeta je propala.

Ja u Rimu već imam omiljeno mjesto na kojem sam jedem specijalitete italijanske kuhinje. Mjesto u kojem sam jela najbolji tiramisu. Najbolji sladoled na svijetu. I na svakom slučajno odabranom mjestu je za mene sve bilo sjajno. I mit da je italijanska pica loša apsolutno nije tačan.

Pizza

Kako vas ne bih mnogo davila sa mojim gurmanlucima iz zemlje koja je za mene pored svoje impresivne istorije zasigurno i kolijevka hrane, rećiću vam ponešto i o znamenitostima. Kako je moj brat duhovito zapazio, za picu je čulo i dijete od 3 godine i moja baka od 84 godine koja je u životu otišla samo jednom van granica Bosne i Hercegovine – do Slovenije.

Rim je za mene posebna dimenzija. Grad koji je protkan romantikom, sjetom, tugom, istorijom. Hiljadu osjećanja proživljavate u minuti dok hodate od Koloseuma prema palati Vitorijano. Sa istorijskim podacima, godinama izgradnje i sličnim detaljima vas neću gnjaviti, jer bi ih i ja prepisala sa interneta i gotovo nikad ih ne zapamtim. Oko Koloseuma je gotovo uvijek gužva. Pomalo sebično uvijek bih željela da mogu mirno da pogledam, da uslikam, ali vjerovatno i dobar dio onih koji su to jutro bili tu. Pomisliš odmah na gladijatore ili da je npr. njegova gradnja započeta 72 godine. Prije više od hiljadu godina neko je možda stojao upravo tu gdje i ti stojiš a i Koloseum je bio tu. Fascinantno. Opisati Koloseum a ne zvučati kao desetogodišnje dijete u sastavu na temu Kako sam proveo ljetni raspust – nemoguće. Krenem da napišem, jedno od omiljenih mjesta u Rimu, pa se sjetim Fontane di Trevi, pa Španskih stepenica, pjaca Navone. Mrtva trka.

Koloseum

Na pjaca Veneciji gotovo uvijek je gužva. To je već dio kuda voze i automobili pa morate biti i oprezni. U Rimu, kao i većini italijanskih gradova pješaci vrlo rijetko poštuju i semafor i pješačke prelaze. Kao pravi štreber ja bih uvijek čekala. Na pjaca Veneciji istaknuta građevina Il Vitorijano. Iako mlađi od Koloseuma hiljadu i kusur godina i on ima veliku pažnju kod turista. Danas je tu ako sam dobro zapamtila Ministarstvo odbrane, a napravljen je u čast prvog italijanskog kralja Vitorija Emanuela II. Navodno je njegova gradnja bila sporna jer se mijenjao stari izgled grada, ali je meni upravo taj kontrast bio i zanimljiv. Vitorijano od bijelog kamena stoji ponosno i kao da svim tim smeđkastim mnogo starijim spomenicima od sebe govori „i ja sam tu“. Sama unutrašnjost me nije naročito oduševila, ali se sa vrha pruža interesanta pogled na Koloseum i okolinu.

Vitoriano

Kako bih spriječila da se ovaj tekst pretovori u roman pisaću vam o mjestima koja su se meni najviše dopala. Od Vitorijana nastavite pravo i ulazite u jednu od najpoznatijih ulica za šoping u Evropi, a vjerovatno i u svijetu – Via del Korso. Za mene bespotreban gubitak vremena, za ljubitelje šopinga raj na zemlji. Naročito ljeti kada su i velika sniženja. Ja obično kupim sitnicu, dvije koje mi trebaju i bježim.

Gdje god da se zaputite u Rimu, pogriješiti ne možete. Ja vas dalje vodim do fontane di Trevi. Vjerovatno najpoznatija fontana na svijetu. Zasluženo rekla bih. Oko nje je uvijek bezbroj turista, ali ako poranite možete i izbjeći gužvu. Ako okasnite kao ja poslednji put, zaboravite na namještanje pedeset puta kako bih napravila adekvatnu sliku mene kako bacam novčić desnom rukom preko lijevog ramena, jer kako vjerovanje kaže to je siguran znak povratka Rimu. Sa novčićem ili bez što bi rekao drug Terminator „I’ll be back“. Kažu da se svakog dana tu ubaci novčića u vrijednosti do 3.000 evra. Dakle – nisam jedini zaluđenik.

Di trevi novcic

Kada sam prvi put bila u Rimu boravili smo samo jedan dan. Nisam posjetila pjaca Navonu i od onih koji su bili dobila kritike. Drugi put Navona je morala biti uvrštena. Živopisan trg kojim dominaraju fontane od kojih je najzanimljivija Fontana četiri rijeke sa egipatskim obeliskom. Na trgu su i brojni restorani i kafići ali vam nikako ne bih preporučila da baš tu sjednete jer su vam i cijene mnogo više nego da se zavučete uličicu ili dvije dalje od trga. Upravo tu, sasvim slučajno, Nemanja i ja smo pronašli jednan simpatičan restorančić. Poslednji put kad smo boravili u Rimu smo bezuspješno gotovo pola sata tragali za tim mjestom i nismo ga našli. Na pjaca Navoni možete kupiti i slike i razne suvenire. Cijene su poprilično visoke ali uspomene vrijedne. Jedino obratite pažnju da kompjuterski obrađenu i isprintanu fotografiju ne platite kao sliku. Uvijek su tu i neki svirači. Zabavljači i plesači. Naravno u poslednje vrijeme i dosta policije.

Navona

Španski trg. Možda će za mikročesticu prevagnuti kod mene na spisku omiljenih i najljepših mjesta u Rimu. Žamor, gužva. Naravno – fontana. Stepenice na čijem vrhu se nalazi crkva Trinita dei Monti. Za nepopravljivog romantika i sanjara mjesto uživanja. Tu sam poželjela da izvadim svesku, sjednem i opažam svijet oko sebe. Da dočekam jutro i posmatram ljude koji dolaze i odlaze. Fotografišu se. Oduševljeno uzdišu. Vjerovatno je iz toga inspiraciju crpio i engleski pjesnik Džon Kits čija kuća se nalazi upravo na Španskom trgu. Danas je pretvorena u muzej.

Spanske stepenice

Popeti se do crkve uz sve te stepenice nakon cjelodnevnog lutanja Rimom nije lako, ali se isplati. Nisam vam napomenula da je za obilazak Rima najbolje obuti udobnu obuću i šetati. Tako ćete mnogo više osjetiti duh grada. Vidjeti neko mjesto. Upoznati nekog ljubaznog Italijana. Vidjeti uličnog umjetnika, kojeg nikako ne biste sreli vozeći se na krovu prenatrpanog turističkog autobusa. Kada se popnete do crkve opet pogled. Da li ja nisam dovoljna vješta sa riječima, ali opet ne pronalazim prave da opišem? Valjda se to mora doživjeti.

spanske stepenice selfie

Kad se već popnete do crkve nastavite dalje do parka i brda Pincio. Zelena oaza, kako je zovu, biće idealna za kratki predah od gužve. Tu se nalazi i vila Mediči, kao i vila Borgeze. Mislim da su kod Italijana danas popularna mjesta za održavanje vjenčanja. Barem kod onih dubljeg džepa. Park kao park me naročito nije oduševio. Očekivala sam mnogo više zelenila, ali je pogled opet bio spektakularan.

Neću ovaj put stići da vam napišem o Pantenonu, Trgu naroda, Vatikanu i mnogim drugim malim ili velikim znamentiostima Rima. Ni sama nemam dovoljno pažnje da pročitam tekstove duže od tri stranice, a treba nešto ostaviti i za naredni put kad odlučite prošetati sa mnom Rimom.

Dakle, dogovorili smo se. Zaboravite dijetu. Patike na a put pod noge. U Pompi baru je definitvino najbolji tiramisu. Prodaju ga u nekoliko ukusa. Meni je bio najbolji klasični, ali da se ne lažemo probala sam ih sve. O popularnosti ovog kolača i mjesta će vam biti jasnije kada mu se približite jer u krugu od 200 m svi nose kutijice sa njihovim logom.

Sa picom ne možete pogriješiti. Cijene su vrlo često niže nego u Banjaluci, a o ukusima je bespredmetno raspravljati. Moja omiljena je margarita, a u Italiji je zaista prave sa mocarelom. Jedna od boljih je bila pica na komad, kako je Italijani zovu al taljo (al taglio) bila je negdje na putu između Španskog trga i Pjace del Popolo. Ona je malo deblja od klasične pice ali savršeno sočna i ukusna.

Ljudi su ljubazni i susretljivi. Iako ne barataju tako dobro engleskim kao neki drugi evropski narodi i rukama i nogama će se truditi da vam objasne ono što ste ih pitali. Pomalo simpatično lijeni sa svojim sijestama i prekidom radnog vremena u sred dana su me znali dosta puta iznervirati.

Poznavaoci Rima će mi oprostiti na eventualnim propustima, Rim se doživljava svim čulima a istorijski podaci se vrlo često u tom vrtlogu pobrkaju. Ja sam samo sanjar koji voli da putuje.

Arriverderci!


Zašto ženo?

upitnik

– Ćao, šta ima?
– Ma, ništa.
– Ljuta si?
– Ma nisam.
– Kako nisi? Šta se desilo?, počinjem lagano da gubim strpljenje.
– Ma posvađali smo se.

Odahnem. Niko nije bolestan. Samo se posvađala sa dečkom. On ne razumije, ljuti se, kaže mi. Ne voli kada hoda po gradu, a ne javi mu se. Pokušava da mi opravda te postupke. Iako su u svađi, brani ga. Pokušava da mi proda priču. Da zadobije naklonost. Želi da i ja razumijem. Da joj potvrdim. Kažem tako je.

Da joj kažem: „Budi glupa!“. Žene su se stotinama godina borile da ti i ja danas budemo slobodne, samostalne, a ti to sve odbaci zbog kretena koji bi da ti ograniči slobodu kretanja. Slobodu volje. Možeš ti da pakuješ i staviš crvenu mašnu na tu svoju tužnu istinu ali to ne znači da će biti manje ružna.

I nisi ti jedina. Nažalost. Pokušavala sam kroz godine da razumijem tebe i slične tebi. Zašto to radite? Zbog ljubavi? Zbog muškarca? Možda ih nisi srela ali postoje oni koji ti nikada ne bi napravili neprijatnu scenu jer si prošetala gradom a nisi se javila. Oni koji bi te podstrekivali da budeš samostalna, samosvjesna i uspješna. I nije ih svega pet, šest. Ima ih koliko hoćeš. Samo ti usled svoje potrage za pećinskim čovjekom nisi sposobna da vidiš. Ili ne želiš. I oni znaju da vole. To što ti ne lupaju šakom od sto ne znači da su manji muškarci od tog tvog. Naprotiv.

On je najčešće jedan uplašeni slabić koji ogračinavajući tebe daje sebi na značaju. Pretvara te u svoje vlasništvo. A ti, iako toga nisi svjesna, svakim ustupkom gubiš dio svog identiteta. Svoju slobodu. Da budeš ono što ti hoćeš. Pa i nemoralna, ako ti se prohtje. Postaneš potpuno ovisna, pa mi tako jutros tvrdiš kako je to potpuno u redu. On je samo malo nesiguran. A ti si odrasla i zrela žena. Sa mnogo prepreka iza sebe koje si premostila sama. Znaš da možeš sama. Nisi uplašena šiparica od petnaest koja traži roditelja kojeg nikada nije imala. Pokušavam da te razumijem, ali ne mogu. Ne želim da te osuđujem. Vidim da si kao narkoman kojem pokušavaš uzeti drogu iz ruku u trenutku dok krizira. Potpuno navučena na taj osjećaj zavisnosti.

Kažeš mi u ovim godinama čovjek drugačije percepira. Ljubav se ne nalazi tako lako. Oprosti, u mojim, a pogotovo u tvojim godinama čovjek bi trebao biti sposoban da više cijeni sebe. Da je svjestan sebe. Da ne podređuje tako banalne stvari kao što je šetnja po gradu jednom muškarcu, a kamoli da za to traži dozvolu. Kao što ni oni ne trebaju da gube svoj identite radi tebe ili mene.

Razgovarajući s tobom vraćam se prošlost. Imam petnaest godina. Pijem kafu sa prijateljicom. Stiže joj sms da mora ići kući. Ustaje bez pogovora. Izvinjava mi se i odlazi. Ostajem da sjedim dok se pitam. Zašto to radi? Lijepa je, inteligenta, iznad svega dobra. Želim da je uhvatim za ramena, prodrmam i vičem na nju dok joj se ne vrati zdrav razum. Umjesto toga promrmljam jedno suvoparno „ne brini, idi“. Znam da ne mogu ništa promijeniti. Ona je kao slijepac. Udara od zidove, ne želi da skrene iako je na njenom putu bezbroj uličica koje joj nude potencijali spas.

Ne želim da osuđujem te žene ovisne o muškoj pažnji. Ovisne o muškarcu. I sama sam ovisna o osjećaju koje vrijeme provedeno onim kojeg volim izaziva. Ali o osjećaju da me podstiče da budem najbolja moguća verzija Jelene. Najzdravija, najveselija, najupsješnija.

Osjećaj sputanosti nisam željela da imam ni sa petnaest godina, a kamoli sa trideset. Šta to postoji u ženi pa je tjera da bude nečija igračka na upravljanje? Šta to ima u sebi pa dozvoljava da je neko prekorijeva zbog par kilograma koje je dobila? Što joj ručak nije uspio? Što su djeca nemirna?

Prihvatši da si kriva za sve. U dvadeset prvom vijeku izabereš da se vratiš godinama unazad i dozvoliš sebi da budeš nepravedno ponižena. I ne, nije te ponizio on, ponizila si se sama onog momenta kada si pokušala da opravdaš njegove namjere!

Htjela sam joj to sve sasuti u lice. Znala sam da ne vrijedi.

Umjesto toga ponudila sam joj očajničku utjehu koju je toliko tražila. „Ma pomirićete se, i ti si vjerovatno kriva“, bacila sam joj kost, „da, da, i ja sam bila naporna“. Razočarano sam na trenutak sklopila oči.

– Kakvo je vrijeme danas kod vas, ovde će izgleda kiša, rekla sam. Nije više imalo smisla voditi unutrašnji monolog, a dijalog još manje.


Прати

Добијте сваки нови чланак достављен у ваше поштанско сандуче.