Plastično društvo

silikoni

Okruženje u kojem živimo nam nameće dosta toga. Možeš biti trava koja se povija pred vjetrovima koji duvaju ili onaj jedan prkosni cvijet koji stoji u livadi prepunoj maka. Ne trebaš pod svaku cijenu težiti različitosti ali ne moraš ni slijepo pratiti trendove koji ti se plasiraju. Ne moraš i ti biti „krkan“ ako odrastaš u „krkanskoj“ državi.

Poslednjih godina na našim prostorima je trend da budeš poznat. Ne priznat. Ne ostavaren. Dovoljno je biti poznat, a poznavati te mogu po mnogim stvarima. Možeš npr. biti kurva, ako si se nekoliko puta prikazala na televiziji i na nekim metodama postala poznata narodu koji očigledno od tebe ništa bolje nije ni zaslužio, hiljadu djevojčica će željeti biti ti.

Možeš biti poznata i prema tome koliko si glupa. Pa se time dičiš. Briga te. Skupljaš lajkove, skupljaš srca, svom imenu nakačiš neki debilni nadimak koji si zaradila zbog svoje gluposti. Reklamiraš na društvenim mrežama neke trećerazdredne proizvode ovdašnjih šanera, oni ti poklone koju krpicu kako bi i dalje mogla da se prezentuješ narodu koji te želi. Narod kliče, narodu si heroina.

Pisala sam i ranije kako se sav taj teret ponora u kojem se nalazimo pripisuje televiziji, a televizija samo ljudima daje ono što žele. Talent šou, pa da budeš pjevačica. Sa tobom će u pratnji doći pola rodbine i komšinica Mara. Za tu priliku tvoji će posuditi koji dinar kako bi namjestili novu frizuru i kupili koju krpicu jer mora da se zasija u velikom gradu. Ti pjevaš, oni strijepe i znoje se. Sve oči su uprte u tebe jer ti si ta koja trebaš da postigneš nešto. Da budeš ta.

Pojavljuju se neke „kraljice silikona“ kojima se daje medijski prostor a uz čiju sliku bi trebalo biti upozorenje da nije za mlađe od osamnaest, ne zbog količine seksipila već degutantnosti. Te osobe će sa još nekoliko operacija prestati da liče na ljudska bića.

Čini mi se da je taj trend šunda izražen svuda u svijetu poslednjih godina, ali opet nigdje kao kod nas. Neimaština u kojoj većina ljudi živi navodi ljude da ne biraju sredstva kako bi se lako obogatili. Prvi zarađeni novac se dalje proslijeđuje u hijaluron, silikon i ostalu plastiku kako bi postala što napredniji model jer tvoje suparnice galopiraju. Kada dođu do nekog nivoa poznatosti, ti do juče anonimusi se najednom vrijeđaju na ime starleta, teatralno napuštaju emisije u kojima se nalaze. Možda su i same zaboravile šta su do juče bile, budući da su zbog količine operacija svima drugima postale neprepoznatljive.

I ne krivim ih, ne kriivm televiziju, ne krivim rijaliti. Krivim nas. Predstava koja nema publiku se vrlo brzo gasi, a ovoj publika kliče i traži još. Pošten rad se ismijava. Poštenje se izjednačava sa glupošću. Dobrota sa naivnošću. Nastojimo da izopačimo sve što je dobro i plemenito.

Shvatile su seke da je jednostavnije i ekonomski isplativije biti glupača nego biti na birou, pa se i one pametne pretvaraju da su zaglupile. Biti pametan danas nema baš nikakvu vrijednost. Nego da vidimo kolike su ti sise, jesi izbijelila zube i napumpala usne. I neke male nedostatke popraviće brzo oni koji su spremni u tebe da ulože, a tvoje je samo da dalje sijaš.

Smatram da svako ima pravo da od svog života i tijela radi šta hoće. Da se „uljepšava i popravlja“. Da bude ono što želi biti, ali neka onda bude to što je od sebe napravio. Nemojmo od prostituki praviti heroine.

Ko je od nas napravio takvo društvo? Ovi u skupim odijelima koji sve to osuđuju i prave se bolji od njih, a zapravo su isti. Oni su nas srozali na rub egistencije gdje ljudi više nemaju šta da ponude i prodaju osim sebe.


Moje srećno mjesto

13626344_261652730877093_2965934949851067398_n

Često tako u mislima odem na mjesta koja mi mnogo znače. Pokušavam da se vratim u misli Jelene koja je tada stojala na tom mjestu. Šta je osjećala? Šta je željela? Čemu se nadala? I evo me opet.

Na prvoj stanici svog života. Na nekom malenom ostrvu u Sani koje su napravili nizak vodostaj i vrućina. Tata me nosi zajedno sa stvarima jer do ostrva treba pregaziti. Ruku stisnutih oko njegovog vrata, vrištim od sreće kada me voda dotakne po nogama. Srećna sam. Mogu i sada jasno da se sjetim tog osjećaja spokoja. Vjerovatno je sa nama bila i mama. Ali kada je on bio sa mnom, cijeli svijet je prestajao da postoji. Svi drugi bi bili samo kradljivci njegove pažnje. Mislim da bih i sada mogla da nađem to maleno ostrvo od bijelih oblutaka. Najljepše ostrvo mog djetinjstva.

Da sam tada kao djevojčica znala kako će život početi da me šamara i povrijeđuje stisnula bih te ruke oko njegovog vrata još jače. Ne bih mu nikada dala da ode. Rekla bih mu: „Ostani! Godine bez tebe će previše boljeti“! Rekla bih: „Ne ostavljaj me. Ne znam da li ću moći sama“.

Idem dalje. U stanu smo gdje su nastale i ostale neke od najljepših uspomena u mom životu. Tada smo prvi put ponovo imali dom. Iako sam znala da su ostrvo od bijelih oblutaka i moj tata sada samo uspomena, naučila sam da budem sretna. Ništa drugo mi nije ni preostalo. Naše sjajne komšije su učinile da se osjećamo dobrodošlo . Gotovo svake večeri bismo se okupljali u nečijem stanu. Mi djeca smo imali svoje teme, igrali bismo tada popularnu Segu, karte i bili smo samo djeca. Željko, Sanja, Ogi, Vanja i Goran bili su moji i bratovi drugari. Prihvatili su nas kao da smo tu bili oduvijek. Naša komšinica teta Mira je pravila najljepše kolače i peciva koje nikada ne bi zaboravila podijeliti i sa nama. Neko bi pozvonio na vrata, a sa druge strane na tanjiru bi već mirisale njene delicije.

Nisam je nabrojala zajedno sa ostalima jer je ona bila posebno značajna osoba u mom djetinjstvu. Moja prijateljica Jovana. Mislim da bi neke godine sigurno mnogo više boljele da nije bilo nje. Ona je imala ljubav za svakoga, a i mene je voljela. Voljela sam i ja nju. Kao što bih voljela sestru da sam je imala. Ona je znala da me zagrli kada je bilo teško, znala je da plače sa mnom kada mi se plakalo. Djelile smo ponekad i četkicu za zube i znale smo prepoloviti jednu žvaku. Obilježila je moj život i djetinjstvo sigurno mnogo više nego što i sama može zamisliti. Pomogla je da mnogo manje mislim o onome što sam izgubila i da se mnogo više osjećam kao obična djevojčica.

Treće mjesto kojem se rado vraćam je moja osnovna škola. Nedaleko od zgrade okružena borovima. Škola kao škola, rekli bi neki. A, za mene je mjesto na kojem sam se osjećala sigurno i prijatno. Bila sam odličan učenik. Osjećala sam se uspješnom. Nekome ko je imao 9 godina i već bio u četvrtoj školi, jako je značilo što se osjećam da pripadam. Tada sam već počela da sanjam o velikim stvarima koje želim za sebe. Podrška mojih nastavnika i njihove pohvale su činile da pomislim da mogu biti što god poželim. Željela sam mnogo. Željela sam biti neko. Ne zbog svog ega, već zbog njega koji više nije tu. Tako mala postavila sam sebi na leđa teret da bih trebala da živim i za sebe i za njega i da kroz mene živi i on. Nikome nikada nisam rekla. Kada bi nešto bilo teško bodrila bih se riječima: „Učini to za njega. Bio bi srećan.“ I ja sam tada bila srećna. Ja sam bila Jelena Despot. Nastavnici su znali ko je Jelena Despot. Dobre ocjene i dugačak jezik. Vječiti buntovnik.

Negdje, u međuvremenu sam se slomila. Okružila se strahovima i dopustila da me sputaju. Postala sam preoprezna. Bez žara da se borim. Bez vjere da mogu biti šta god poželim. Iako je mnogo onih koji me bodre i govore mi da mogu. Da trebam. Da pišem i pišem. Ja im se nasmiješim, zahvalim, ali duboko u sebi im ne vjerujem.

Osvrćem se i gledam svoje dvadesete. I nisu su se proslavile. Nema nijednog mjesta na koje bih željela da se vratim i udišem sreću. Osim njegovog zagrljaja, ali on je i danas tu pa ne moram da mu se vraćam.

Mnogo putujem. Na svakom od tih putovanja pronađem poneki izgubljeni djelić sebe. Kao dio slagalice ga vratim, nadajući se da ću se uskoro biti cijela. Imam nekoliko sjajnih prijatelja kojima bih povjerila svoj život. Dosta njih koji cijene ono što radim i kako radim, i studente koje doživljavam kao svoje prijatelje iako oni i dalje poštuju granice koje moram postaviti. Osmijehnu mi se svaki dan. Zastanu pa popričaju koju. Razvesele me. Vrate me u neke moje mnogo bezbrižnije dane.

Rekao bi neko ko ima više od mene da trideset i nije tako mnogo. Ja sam za tridesetogodišnju sebe imala mnogo planova. Sada samo mogu da se vratim na svoje srećno mjesto i zagrlim se.

Možeš ti to! Mogu i ja! Moram! Kada prvi put odbaciš stvari koje voliš zbog stvari koje moraš tada umreš prvi put, i onda nastaviš da umireš dok od onog snažnog i hrabrog tebe ne ostane samo sjenka. Moraš se vratiti sebi. Prestati da se plašiš. Neuspjeha, podsmijeha, onih koji misle da su mnogo snažniji i moćniji od tebe, onih koji misle da si slabić jer nisi dijete nekih bitnih roditelja. I kada ih sve prevaziđeš onda postaneš veliki. Onda se zaštitiš i onda si nedodirljiv za tugu! I svako mjesto je srećno mjesto jer ga nosiš u sebi.


Koga ne grije ljubav nadrljao je ove zime

upitnik

Već nekoliko dana gradonačelnik Banja Luke, Igor Radojičić, nam priča o lošem stanju banjalučke Toplane. Nema mazuta, kaže on. Pomalo teatralno naziva Toplanu, noćnom morom.

Kako se samo nekoliko mjeseci od izbora u kojima je Republika Srpske predstavljana kao obećana zemlja pretvorismo u noćnu moru. Za nas noćna mora nije ništa novo, niti strano.

Ali evo, pitam se, zašto bi nas trebalo da boli uvo za probleme koje ima Toplana? Da li ja plaćam uslugu? Plaćam i to dobro, svaki mjesec. Da li ja želim ono što platim? Naravno da želim. Da li treba da bude moja briga kako Toplana naplaćuje svoje usluge od drugih korisnika, kako nabavlja mazut, kako raspoređuje svoja finansijska sredstva i od kojeg novca plaćaju radnike, vrše popravke i sl. Apsolutno, NE.

Vidite, ni vi ne razmišljate o tome kako ja raspolažem sa svojim novcem. Kako pokrijem sve troškove koje imam i nabavim ono što mi treba, pa tako ni mene ne zanima kako ćete vi raditi svoj posao. Posao rukovodstva Toplane je da se brine o stvarima, sa kojima vi već danima opterećujete svoje građane. Ukratko, nas to ne bi trebalo da zanima, jer na to uticati ne možemo niti je naš posao da se time bavimo. Sasvim sam sigurna da ti rukovodioci imaju jako dobra primanja pa bi trebali i da ih opravdaju.

Ako Toplana ne može da posluje, pa dajte da je zatvorimo. Vratimo se šporetu i drvima, kao u neka ratna vremena. Samo, molim vas, nemojte da nas maltretirate. Veliki broj građana plaća usluge i opet mora da se dodatno zagrijava grijalicama, šporetima na drva, pećima. Da li je to normalno? Da li je normalno da Banjaluka kao najveći grad u RS ne može da riješi problem prije zime i da li je moguće da svake zime slušamo jednu te istu priču?

Prvo će neko reći, šmrc, šmrc, nema mazuta. Napravićemo malo paniku među građanima, onda će se neki superheroj pojaviti sa kojim milionom i mi bismo nakon toga trebali da ga slavimo. Da slavimo što nam je dao nešto što smo već platili.

Tužno je da postoji dobar dio građana koji „puši“ te vaše priče.

Bili moji radijatori hladni ili topli, mene to iznenaditi neće. Ukoliko nemate i ne znate kako ćete, bilo bi lijepo da nam kažete pa da i mi prestanemo da plaćamo uslugu koju ne dobijamo.

Tužno je čim se mi bavimo u XXI vijeku. Bitno je da će nam neko zapjevati na trgu, ako malo poskočimo i zaigramo, možda se i ugrijemo.


Ko tebe kamenom, ti njega čokoladom

317726_2215069787870_7794414_n

Iako je afera sa sprskim čokoladicama koje je hrvatska predsjedncia dijelila djeci povodom Dana dubrovačkih branitelja, već svima dosadna i ispričana priča, moram i ja da kažem nešto. Škakljiv moment da dijeliš baš srpske čokolade. Razumijem. Ne razumijem ono što je nastupilo poslije.

Predsjednica se izvinila pod maskom : „Pogriješila sam jer nisam djeci dala hrvatsko“. Ona promoviše kampanju da se kupuje domaće.Hajde sada da ne vrijeđamo jedni drugima inteligenciju, da li bi bio problem da je dijelila npr. švajcarske čokolade. Nije problem bio u tome što nije hrvatsko, već što je srpsko.

Mi ljudi kao ljudi smo od svega toga napravili sprdnju, jer sprdnja i jeste. Propust njenog protokola, ogroman. Da je u bilo kojem drugom momentu i bilo koji drugi političar napravio ovaj propust, nego ona. Iz stranke koja zastupa „nacionalni interes“ više od bilo koje druge stranke u Hrvatskoj. Ona koja ljudima dira u te najosjetljivije i nacionalne osjećaje. Prst sudbine, šta li.

Ja volim Hrvatsku. Volim i Srbiju. I Makededoniju. Nedavno sam se u Sloveniji sjajno provela. A ni Austrija me nije razočarala. Iako su mi preci bili direktne žrtve Hitlerovog režima, lijepo mi je i u Njemačkoj. Razumijete šta hoću da kažem. Ne dozvoljavam da moje osjećaje prema nekoj zemlji ili narodu kroji politika. Naći će se neko ko će reći da sam izdajnik srpskog roda što smatram da su moja najljepša ljetovanja bila u Hrvatskoj. Trebala bih da idem 20 sati do Crne Gore, i nikako da ne idem u Hrvatsku.

Meni je u Hrvatskoj lijepo. Lijepa mi je i Dorina. Kao dijete sam obožavala Kraš ekspres. Više volim Lino ladu od Takovo eurokrema, jer nije ni približnog kvaliteta kakav je nekad bio. U mojoj kući se uvijek kupovala i kupovaće se Vegeta. Ne samo zato što je hrvatska, već zato što je najbolja. Da li smo toliko maloumni da nećemo za sebe uzimati najkvalitetnije samo zato što je hrvatsko, njemačko ili američko? Mi time nismo naškodili njima, naškodili smo sebi, kupujući nešto lošijeg kvaliteta.

Ne gledam hrvatske filmove. Ne zbog toga što su hrvatski već zbog činjenice da su im glumci potpuno netalentovani. Postoje dva-tri izuzetka koji opet ne mogu da glume sami u cijelom filmu. Za razliku od toga, srpska kinematografija je neprikosnovena. Spske serije i filmovi zbog produkcije, radnje i ljudi koji nam tu radnju donose čine da se osjećam beskrajno ponosnom.

Nikada nijedan smoki neće biti kao Štarkov. Nikada nijedan sladoled kao Ledo. Nikada nijedan jaffa biskvit kao onaj Crvenkin i samo je jedna Plazma. Zašto ste svoja politička sranja umiješali i u ono što ćemo jesti? Ja uglavnom vrlo rijetko kupujem ono što je proizvedeno u BiH. Zašto? Naječešće jer mi se ne dopada.

Evo proglasite me državnim neprijateljem ali ja svoj veš perem Faksom. Pa taj brend uz suvu mješavinu začina je bio toliko popularan da su se i svi drugi slični proizvodi zvali Vegeta i Faks. To je do juče bila jedna država i sve je bilo naše. Jugoslovensko. I kako sad da mrzim i zašto?

Razočaram se kada čujem da mladi ljudi toliko zadojeni mržnjom da ne bi pojeli Pionirovu čokoladu ili Krašov keks. Pustite vi Kolindu i slične. Ona je igrajući na kartu nacionalnog prije svega i postala predsjednica. Njen je posao i obaveza da voli više“ svoje“. Moje je da volim ono što hoću.

Ja mogu da volim sve dobre ljude i dobre čokolade. Lijepe zemlje i lijepu prirodu. More koje želim. I da i dalje budem ponosna što sam Srpkinja!


Dijete nije modni dodatak

12311249_10207513129457978_2875947900509569236_n

Nikada nisam bila opterećena onim šta ljudi o meni misle. Nije mi bilo potrebno da o meni misle uopšte. Kada imaš takav stav, ljudi najčešće o tebi misle. Zašto? Zato što imaš hrabrosti da radiš sve ono što oni žele, a nemaju…petlju. Išlo mi je na živce da budem u bilo kojoj grupi i da pratim bilo kakve trendove.

Radim ono što mi se u trenutku radi, dokle god nije ilegalno. Ne drogiram se, da bih bila cool. Nemam japanske obrve. Ne iscrtavam usta da bi došla do nosa. Ne šminkam oči da ličim na rakuna. Rekao bi neko da sam sad pomalo licemjer. Zagovaram slobodu a kritikujem druge. Opet moja sloboda. Zašto ih kritikujem? Zato što je broj onih koji će se povesti za bilo kojim trendom premašio sve granice zdravog razuma. Broj plastičnih guzica i sisa i napumpanih usta je postao toliki da ga je nemoguće ignorisati. I dok god to radite sebi, živo me zaboli. Ali, ostavite djecu na miru.

Rekao bi neko, njihova djeca, njihova stvar. Samo ček…dijete nije stvar da se sa njim okolo razmećeš po instagramu i fejsu. Broj video klipova u kojoj majke snimaju svoju duhovitu i pametnu djecu je prešao sve granice. Došlo je do toga da je svako od te djece postao svojevrstan „reality“ pa tako majke kritikuju dijete, snimaju njegove odgovore i tako manifestuju svoje sjajne sposobnosti odgoja. Skupljaju se lajkovi, neki nepoznati ljudi se dive britkom umu šestogodišnjakinje. U svijetu pedofila i predatora nuditi tako svoje dijete svakome ko ima internet i telefon ili kompjuter je suludo. Nuditi intimu svog djeteta. Strašno!

Mi kao odrasli imamo pravo da sa svojim životima radimo što god želimo. Dijete ne zna i nije svjesno opasnosti interneta. Kroz nekoliko godina će odrasti a ono što je na internetu ostaje zauvijek. Zašto želimo da ga nudimo svima? Nije dijete novi sjajni modni dodatak pa da sa njime paradiraš pred svijetom. Jer to gleda svijet. Većina tih videa su otključani i dostupni svima onima koji žele da ih gledaju. Zašto i šta time roditelji planiraju postići?

Prije nekoliko dana sam vidjela da su jedini muškarac Kardašijan i njegova deformisana supruga napravili profil na instagramu svom tek rođenom djetetu. Dokle ludilo ide? Možda je naredni korak da se profili prave dok je dijete još u majčinoj utrobi? Prvi selfie neka bude onaj sa ultra-zvuka. Doduše i to je već viđeno. Trebalo bi otići korak dalje.

Kada sam ja bila dijete moje drugarice i ja bismo nosile helanke, šarene patike, neke vesele šnalice. Vezale su nam se kikice. Danas se djeca feniraju, nose kožne jakne, čizme i haljine identične onima kakve nose njihove tridesetogodišnje majke. Uče da poziraju sa blago napućenim ustima i izbačenim kukovima. Ne moraš ih tražiti, oni vire iz svakog ćoška.

Nemam ništa protiv propagiranja majčinstva. Imam protiv predstavljanja majčinstva kao nekog uzvišenog poziva i „posla“ uz koji ništa drugo ne možeš da obavljaš. Majke su postale posebna grupa koje će nemilosrdno sažvakati i ispljunuti svakoga onoga ko je spreman da ih i najmanje kritikuje. A ja ne mogu, a da se ne zapitam da li sva druga interesovanja u životu prestaju kada postaneš nečija žena i majka.

Veliki je broj onih profila na društvenim mrežama u kojima će žene u rubrici o sebi napisati da su nečije majke ili supruge. I samo to. Nerijetko uz emoticon planete. Šta to govori o tebi? I koliki teret stavljaš na leđa djetetu tretirajući ga kao cijeli tvoj svijet. Ono treba da bude svijet za sebe.

Zašto ga oblačiš kao što si obukla sebe? To nije simpatično. To je tužno. Znači ili da je dijete obučeno previše zrelo za svoje godine ili da si ti infantilna. Razumijem poriv djevojčica da žele i uživaju da nose garderobu kakvu imaju njihove majke, ali to bi trebalo ostaviti za dječiju igru. I ja sam uživala da u 10 brojeva većim štiklama moje mame hodam po stanu, da se okitim svim nakitom koji sam mogla da pronađem u njenoj kutiji, to svakako ne znači da je ona to odobravala ili da bi mi kupila štikle kakve nosi i ona.

Šta će tim djevojčicama biti zanimljivo kada uđu u pubertet, strah me i da pomislim.


Plašiš li se ti poslednjeg otkucaja?

snovi

Prije nekoliko dana sam gledajući seriju po prvi put onako ozbiljno razmislila o smrti. Gledam, čovjekov život se gasi, aparat pokazuje ravnu liniju, ne pomažu elektro-šokovi, jedno: „biiiip“ i gotovo. Kraj.

Naša vjera kaže da nije kraj i to je utjeha koju imamo u ovom našem ovozemaljskom životu mi koji vjerujemo. Gdje će ko nakon tog završnog biiip ostaje da vidimo. Nadati se najboljem, jer šta bi život bio bez nade i utjehe koju nam pruža spoznaja da poslije kraja nije gotovo.

Kada govorimo o smrti i razmišljamo o tome obično govorimo o onima koji ostanu. Da li im je teško? Kako se bore? Pritišće li ih tuga? A šta je sa onim životom koji završi? Šta ostaje iza njega? Kako ga sačuvati od zaborava, kako ga učiniti smislenim. Kako da se jednog dana i oni koju budu živjeli poslije tebe makar u jednom danu sjete tebe.

Ja ne pamtim neke od svojih bližih srodnika. Očev otac je umro kada sam imala godinu dana, a majčina majka mnogo prije nego što sam bila i u planu. O njima znam jako malo. Zašto? Zato što je one koji su ostali nakon njih suviše boljelo da o njima govore. A trebali su. Treba čovjek da živi ovozemaljski život i da ostavi trag kako bi ga se sa radošću sjećali oni koji dolaze nakon njega.

Mene ponekad uspomene na mog oca bole, ali ne želim da ih potiskujem i tjeram u bezdan zaborava. Ne bih željela da jednog dana ja budem zaboravljena. Ne bih voljela da kada dođe vrijeme za moj poslednji otkucaj u sebi pomislim: „Čekaj, još samo malo“. Ne bih željela da mi kroz glavu prođu sve one stvari koje sam željela, a nisam smjela. Ne bih voljela da kada dođe vrijeme za taj poslednji otkucaj u meni ostane kajanje i pomisao na sve ono što sam trebala, a nisam.

Zato se trebamo osvjestiti. Prestati se smijati kada nam se ne smije. Prestati se ljutiti radi sitnica. Prestati piti kafe koje nam se ne piju. Voditi telefonske razgovore koji nas zamaraju.

Sa tom jednom takvom banalnom scenom iz neke banalne američke serije meni je toliko toga prošlo kroz glavu. Ne znam kada će doći moje vrijeme, ali da li ću biti spremna kada dođe? Shvatila sam da bih trebala prestati govoriti: „Sutra ću. Kasnije ću. Nema veze.“

Ima veze. Ne bih željela da moj život obilježe svi oni momenti koje sam čekala, a nisam imala hrabrosti da im krenem u susret. Ne bih željela da me se sjete kao nekoga ko je svoj život obilježio strahom od onoga da budem što jesam rizikujući da se nekim ljudima baš i ne dopadam takva.

Neko ko se obazire na tuđe podsmijehe. Neko koga je strah da od života uzme ono što želi i što mu pripada.

Mnogo nas je malih i uplašenih koji stojimo na toj stazi života i hodamo onuda kuda svi idu. Ne pomišljamo da ponekad skrenemo. Ne znamo ni gdje ćemo. Važno je da idemo, radi kretanja, jer tako treba.

Ne treba tako. Na toj stazi ne znamo koliko je koraka nama namijenjeno. Trebali bismo koračati tako da je svaki korak važan. Nije lako, ali je hrabro. Nije jednostavno preispitivati se svakodnevno, misliti o svojim odlukama. Misliti o sebi. Kažu da je najteže ostati sa samim sobom. Možda, ako se plašiš sebe.

Život bi trebao biti ispunjen srećom. Trenucima koje biramo za sebe. Putevima kojima želimo poći. Kada dođe do onog poslednjeg otkucaja da oči sklopimo spokojni misleći da taj dar koji smo dobili nismo uzalud potrošili.


Sjećanje na Sanski Most

15036655_10209771191110213_5165555998043061847_n

Fotografija: Jelena Vučenović

Prije nekoliko dana sam je vidjela na slici. Svoju staru ulicu i na dnu nje staru zgradu. Bljesnulo je negdje u sjecanju. Slika mene kako vozim svoj stari bicikl. U mom sjećanju to je bila aleja sa drvećem gustih krošanja. Sa ove slike mi se smiješio mali sokak. Mali park. Raspala zgrada. Nisu to slike mojih sjećanja.

Da li sam ih kao dijete gledala nerealno? Da li sam ih u svom sjećanju napravila ljepšim nego što su ikada bili? Naša zgrada je i tada bila stara, ali je bila posebna. To je bila stara željeznička zgrada iako pruge više nije bilo. Moj deda kao otpravnik vozova tu je dobio stan.

Kada sam vidjela sliku pitala sam brata je li to naša ulica. Njegova sjećanja su jasnija od mojih. On je mnogo češće i posjećivao grad u kojem smo se rodili. Ja svega tri puta. Prvi put sam koračala ulicama pognute glave sprečavajući tako sjećanja da me napadnu. Prepoznavala bih ulice koje su vodile do SUP-a. Obrise, kuće i zgrade. Navirale bi slike mojih drugara iz poznatih „devetki“. Potisnula bih ih. Postoji u sjećanju jedna slika kako trčim tati u zagrljaj u toj istoj ulici. Iz daljine me nije prepoznao jer su mi dok je bio na ratištu kosu skratili na paž. Tamo gdje je njegovo lice u sjećanju je mutno a ja tu sliku popunim nekim sjećanjima sa fotografija.

Drugi put sam samo prošla autom. Pored trga. Vidjela sam poštu i sjetila sam se kako sam jednom prilikom tatinom drugaru na njegovo „zdravo“, odgovorila „pas mi šapu dao“. To je bila moja i tatina šala i nije bila namjenjena drugim ljudima, ali meni je bilo smiješno. Na sreću, i drugaru. U sjećanju taj trg je bio ogroman, sjećam se i jednog žutog kioska na koji su me često znali poslati po cigare. Sjećam se. Pušili su „partner“. Kutija je bila plavo-bijela sa crvenim. Nedaleko od trga je bila samoposluga. Tu bismo baka i ja išle u nabavku. I ona je bila mnogo manja nego što sam se sjećala. Most više nije izgledao kao kilometarska staza. Sjećam se da sam kao dijete nekoliko puta sanjala da na mostu nema ograde, a da trebam da pređem i kako me je bilo strah. Onda je sjevnula jedna uspomena. Mama usred noći vuče mene brata i baku da pređemo sa druge strane mosta, iz starog u novi stan. Valjda ako budu srušili most da nam bude lakše da bježimo. Zaustavljaju nas vojnici i pitaju nas kuda ćemo u gluvo doba noći dok padaju granate. Odbacujem i to sjećanje.

Gledam u Sanu. Neke od najljepših porodničnih uspomena ostale su na njenim obalama. Tu sam sa šest godina naučila da plivam. Naučio me tata, koji sam nikada nije bio neki plivač. I sada kad gad se sjetim mogu se sjetiti koliko me volio i koliko sam ja voljela njega. Nije to samo zato što smo ga izgubili, on je zaista bio moje djetinjstvo. Sana je i dalje bila kakvu je pamtim. Zelenkasto-plavičasta. Ugledala sam i poznatu vrbu. Sjetila sam se kako sam sa drugarima pravila vjenčice od njenih grana a roditelji su se ljutili kada se igramo blizu rijeke.

Sanski Most je za mene tata. Sva sjećanja iz naših zajedničkih devet godina su tu. Zato ga ne posjećujem. Sanski Most je grad u kojem sam bila sasvim obična djevojčica. U svim drugim gradovima sam bila izbjeglica i dijete poginulog borca.

Vratila sam se na sliku. Pogledala sam ponovo. Sjetila sam se svih ulica Evrope koje sam vidjela i pomislila kako bih voljela da se samo još jednom mogu vratiti u ljeto ranih devedesetih. Da spakujemo stvari u neku torbu za plažu. Sjednemo na bicikl i krenemo. Da uveče moji roditelji sjede ispred zgrade a ja molim da još par minuta ostanem sa drugarima. Da upijem svaku crtu lica mog tate kako ga ne bih nikad zaboravila. Da upijam boju njegovog glasa i način na koji se smijao. Da se smjestim u njegovom zagrljaju i nikada ne zaboravim kako je mirisao. Da mu kažem da ga volim i da ga zamolim da nas vodi negdje daleko. Da ne dočekamo u Sanskom Mostu devedeset petu.

Umjesto toga je nedelja. Sjedim sama i mučim se sjećanjima. Nedelja je porodični dan. Kod nas je godinama bio dan kada se ide na groblje, pa se onda ćutke ruča. Povlačili bismo se u svoje sobe svako sa svojim mislima. Pogladila bih tatinu sliku u sobi. Sklonila suzu. Zagrlila baku. Ona je bila djelić njega koji mi je ostao.

Brišem suze i oblačim se. Pogledam u nebo i nasmiješim se. Danas će, kažu, biti lijep dan. Sjećanja, Sanski Most i moj tata Zdravko će zauvijek biti u mom srcu i u redovima koje pišem kako nikada ne bi bili zaboravljeni.