Plašiš li se ti poslednjeg otkucaja?

snovi

Prije nekoliko dana sam gledajući seriju po prvi put onako ozbiljno razmislila o smrti. Gledam, čovjekov život se gasi, aparat pokazuje ravnu liniju, ne pomažu elektro-šokovi, jedno: „biiiip“ i gotovo. Kraj.

Naša vjera kaže da nije kraj i to je utjeha koju imamo u ovom našem ovozemaljskom životu mi koji vjerujemo. Gdje će ko nakon tog završnog biiip ostaje da vidimo. Nadati se najboljem, jer šta bi život bio bez nade i utjehe koju nam pruža spoznaja da poslije kraja nije gotovo.

Kada govorimo o smrti i razmišljamo o tome obično govorimo o onima koji ostanu. Da li im je teško? Kako se bore? Pritišće li ih tuga? A šta je sa onim životom koji završi? Šta ostaje iza njega? Kako ga sačuvati od zaborava, kako ga učiniti smislenim. Kako da se jednog dana i oni koju budu živjeli poslije tebe makar u jednom danu sjete tebe.

Ja ne pamtim neke od svojih bližih srodnika. Očev otac je umro kada sam imala godinu dana, a majčina majka mnogo prije nego što sam bila i u planu. O njima znam jako malo. Zašto? Zato što je one koji su ostali nakon njih suviše boljelo da o njima govore. A trebali su. Treba čovjek da živi ovozemaljski život i da ostavi trag kako bi ga se sa radošću sjećali oni koji dolaze nakon njega.

Mene ponekad uspomene na mog oca bole, ali ne želim da ih potiskujem i tjeram u bezdan zaborava. Ne bih željela da jednog dana ja budem zaboravljena. Ne bih voljela da kada dođe vrijeme za moj poslednji otkucaj u sebi pomislim: „Čekaj, još samo malo“. Ne bih željela da mi kroz glavu prođu sve one stvari koje sam željela, a nisam smjela. Ne bih voljela da kada dođe vrijeme za taj poslednji otkucaj u meni ostane kajanje i pomisao na sve ono što sam trebala, a nisam.

Zato se trebamo osvjestiti. Prestati se smijati kada nam se ne smije. Prestati se ljutiti radi sitnica. Prestati piti kafe koje nam se ne piju. Voditi telefonske razgovore koji nas zamaraju.

Sa tom jednom takvom banalnom scenom iz neke banalne američke serije meni je toliko toga prošlo kroz glavu. Ne znam kada će doći moje vrijeme, ali da li ću biti spremna kada dođe? Shvatila sam da bih trebala prestati govoriti: „Sutra ću. Kasnije ću. Nema veze.“

Ima veze. Ne bih željela da moj život obilježe svi oni momenti koje sam čekala, a nisam imala hrabrosti da im krenem u susret. Ne bih željela da me se sjete kao nekoga ko je svoj život obilježio strahom od onoga da budem što jesam rizikujući da se nekim ljudima baš i ne dopadam takva.

Neko ko se obazire na tuđe podsmijehe. Neko koga je strah da od života uzme ono što želi i što mu pripada.

Mnogo nas je malih i uplašenih koji stojimo na toj stazi života i hodamo onuda kuda svi idu. Ne pomišljamo da ponekad skrenemo. Ne znamo ni gdje ćemo. Važno je da idemo, radi kretanja, jer tako treba.

Ne treba tako. Na toj stazi ne znamo koliko je koraka nama namijenjeno. Trebali bismo koračati tako da je svaki korak važan. Nije lako, ali je hrabro. Nije jednostavno preispitivati se svakodnevno, misliti o svojim odlukama. Misliti o sebi. Kažu da je najteže ostati sa samim sobom. Možda, ako se plašiš sebe.

Život bi trebao biti ispunjen srećom. Trenucima koje biramo za sebe. Putevima kojima želimo poći. Kada dođe do onog poslednjeg otkucaja da oči sklopimo spokojni misleći da taj dar koji smo dobili nismo uzalud potrošili.


Sjećanje na Sanski Most

15036655_10209771191110213_5165555998043061847_n

Fotografija: Jelena Vučenović

Prije nekoliko dana sam je vidjela na slici. Svoju staru ulicu i na dnu nje staru zgradu. Bljesnulo je negdje u sjecanju. Slika mene kako vozim svoj stari bicikl. U mom sjećanju to je bila aleja sa drvećem gustih krošanja. Sa ove slike mi se smiješio mali sokak. Mali park. Raspala zgrada. Nisu to slike mojih sjećanja.

Da li sam ih kao dijete gledala nerealno? Da li sam ih u svom sjećanju napravila ljepšim nego što su ikada bili? Naša zgrada je i tada bila stara, ali je bila posebna. To je bila stara željeznička zgrada iako pruge više nije bilo. Moj deda kao otpravnik vozova tu je dobio stan.

Kada sam vidjela sliku pitala sam brata je li to naša ulica. Njegova sjećanja su jasnija od mojih. On je mnogo češće i posjećivao grad u kojem smo se rodili. Ja svega tri puta. Prvi put sam koračala ulicama pognute glave sprečavajući tako sjećanja da me napadnu. Prepoznavala bih ulice koje su vodile do SUP-a. Obrise, kuće i zgrade. Navirale bi slike mojih drugara iz poznatih „devetki“. Potisnula bih ih. Postoji u sjećanju jedna slika kako trčim tati u zagrljaj u toj istoj ulici. Iz daljine me nije prepoznao jer su mi dok je bio na ratištu kosu skratili na paž. Tamo gdje je njegovo lice u sjećanju je mutno a ja tu sliku popunim nekim sjećanjima sa fotografija.

Drugi put sam samo prošla autom. Pored trga. Vidjela sam poštu i sjetila sam se kako sam jednom prilikom tatinom drugaru na njegovo „zdravo“, odgovorila „pas mi šapu dao“. To je bila moja i tatina šala i nije bila namjenjena drugim ljudima, ali meni je bilo smiješno. Na sreću, i drugaru. U sjećanju taj trg je bio ogroman, sjećam se i jednog žutog kioska na koji su me često znali poslati po cigare. Sjećam se. Pušili su „partner“. Kutija je bila plavo-bijela sa crvenim. Nedaleko od trga je bila samoposluga. Tu bismo baka i ja išle u nabavku. I ona je bila mnogo manja nego što sam se sjećala. Most više nije izgledao kao kilometarska staza. Sjećam se da sam kao dijete nekoliko puta sanjala da na mostu nema ograde, a da trebam da pređem i kako me je bilo strah. Onda je sjevnula jedna uspomena. Mama usred noći vuče mene brata i baku da pređemo sa druge strane mosta, iz starog u novi stan. Valjda ako budu srušili most da nam bude lakše da bježimo. Zaustavljaju nas vojnici i pitaju nas kuda ćemo u gluvo doba noći dok padaju granate. Odbacujem i to sjećanje.

Gledam u Sanu. Neke od najljepših porodničnih uspomena ostale su na njenim obalama. Tu sam sa šest godina naučila da plivam. Naučio me tata, koji sam nikada nije bio neki plivač. I sada kad gad se sjetim mogu se sjetiti koliko me volio i koliko sam ja voljela njega. Nije to samo zato što smo ga izgubili, on je zaista bio moje djetinjstvo. Sana je i dalje bila kakvu je pamtim. Zelenkasto-plavičasta. Ugledala sam i poznatu vrbu. Sjetila sam se kako sam sa drugarima pravila vjenčice od njenih grana a roditelji su se ljutili kada se igramo blizu rijeke.

Sanski Most je za mene tata. Sva sjećanja iz naših zajedničkih devet godina su tu. Zato ga ne posjećujem. Sanski Most je grad u kojem sam bila sasvim obična djevojčica. U svim drugim gradovima sam bila izbjeglica i dijete poginulog borca.

Vratila sam se na sliku. Pogledala sam ponovo. Sjetila sam se svih ulica Evrope koje sam vidjela i pomislila kako bih voljela da se samo još jednom mogu vratiti u ljeto ranih devedesetih. Da spakujemo stvari u neku torbu za plažu. Sjednemo na bicikl i krenemo. Da uveče moji roditelji sjede ispred zgrade a ja molim da još par minuta ostanem sa drugarima. Da upijem svaku crtu lica mog tate kako ga ne bih nikad zaboravila. Da upijam boju njegovog glasa i način na koji se smijao. Da se smjestim u njegovom zagrljaju i nikada ne zaboravim kako je mirisao. Da mu kažem da ga volim i da ga zamolim da nas vodi negdje daleko. Da ne dočekamo u Sanskom Mostu devedeset petu.

Umjesto toga je nedelja. Sjedim sama i mučim se sjećanjima. Nedelja je porodični dan. Kod nas je godinama bio dan kada se ide na groblje, pa se onda ćutke ruča. Povlačili bismo se u svoje sobe svako sa svojim mislima. Pogladila bih tatinu sliku u sobi. Sklonila suzu. Zagrlila baku. Ona je bila djelić njega koji mi je ostao.

Brišem suze i oblačim se. Pogledam u nebo i nasmiješim se. Danas će, kažu, biti lijep dan. Sjećanja, Sanski Most i moj tata Zdravko će zauvijek biti u mom srcu i u redovima koje pišem kako nikada ne bi bili zaboravljeni.


Ko ste vi da mjerite težinu nečijih udaha?

med. sestra

Danas on prima diplomu Medicnskog fakulteta. Danas će dobiti i zvaničnu potvrdu da je ljekar. On i njegove kolege će izreći Hipokratovu zakletvu. Da li će misliti ono što će obećati?

Danas je drugi dan kako moj osamdesetogodišnji djed pokušava da dobije zdravstveni tretman koji mu pripada. Danas je drugi dan kako on satima čeka da se doktorica pojavi i smiluje mu se. Juče mu je rekla da je on dobar, da odradi nalaze i dođe za mjesec dana jer sad nema mjesta da ga primi na bolničko ležanje za koje je prethodno dobio preporuku. A za mjesec dana će imati? Šta se sve može desiti za mjesec dana čovjeku sa respiratornim problemima i hipertenzijom u tim godinama? Ona je zaključila da će on biti sasvim u redu.

Ona ne zna kako on diše ujutru kad se probudi. Ona ne zna kako on zvuči kada se zakašlje i bori se za dah. Ona zna da će on biti dobro u tih mjesec dana i spreman da dođe ponovo i u tom hodniku sjedi i čeka. Ona ne zna da je potrebno da njegova pluća budu što bolje kako bi mogao sam da unese drva, naloži vatru, pusti ovce i da im da jedu. Nahrani psa i macu. Zaokupljeni svojim životima i obavezama mi ne možemo to da uradimo za njega a njega bi ubilo da napusti sve svoje i dođe nama.

Nakon jučerašnje intervencije jednog porodičnog prijatelja ljekara rekla je da bi ga ipak primila. On je opet spakovao svoje stvarčice, ostavio svoje životinje i zaputio se da u tom hodniku čeka. U startu ih je otpilila rekavši: „Ja sam rekla da ću vas primiti kad se oslobodi mjesto, ali sačekajte“. Kako bi on mogao da zna da će se mjesto osloboditi i kada? Zašto bi mu drugi ljekar rekao da je rekla nešto što nije rekla. Zašto bi on sa svojih osamdeset godina morao da čeka satima? Da čeka nečiji trenutak dobre volje. Nečiju procjenu da su i njegova pluća dovoljno važna da dobiju pomoć.

I evo ga još čeka. Kaže mi ako ga ne prime on kući neće, ostaće tu da čeka. A ja sam po hiljaditi put bijesna! Na ovu komediju od države i sve njene ustanove! Bijesna sam na ljekare što u sebi nemaju mrvicu ljudskosti i saosjećanja!

On je radio i gradio. Stvarao. I danas redovno plaća sve svoje račune i obaveze i ne duguje nikome ništa. Duguje li ova država našim najstarijima makar dostojanstven tretman za sve ono naslijeđe koje su nam ostavili? On je pomalo čudan i teškog karaktera ali i to je posledica života koji ga nije naučio drugačije. On je moj, a ja mrzim kada ne mogu da zaštitim one koje volim.

Zašto stare odbacujemo uz komentar: „Uh on se naživio!“. Ko ste vi da odlučujete koliko će ko da živi?

Ko ste vi da mjerite težinu nečijih udaha?

On mora da čeka. Čeka da ga prime u bolnicu kao da čeka na luksuzni odmor na Kubi.

Nekome je problem ugnjetavani slon u Africi. Meni je jutros najveći problem moj deda koji mora da čeka. On ne traži nježnost, i kada je dobije, on se od nje brani kao od neželjene bolesti. On ne traži doktorski osmijeh, tapšanje i zagrljaj. On traži ono što mu pripada. Za šta se od njegove plate godinama odvajalo. Za šta se od moje i tvoje odvaja.

Jasno je meni da je naše zdravstvo samo za sebe pacijent kojem nema spasa. Pronaći će oni za sebe hiljadu izgovora, ali koji vam je izgovor da budete loš čovjek?


Optimizam je zarazan

317726_2215069787870_7794414_n

Ponedeljak je. Dan kad se vraćamo svojim obavezama, ustajemo iz kreveta i suočavamo se sa realnošću. Ponedeljak je obično dan kada sebi obećamo da ćemo nešto započeti. Ponedeljak je dan kad odlazimo kod ljekara, zubara. Ponedeljkom se produžavaju dokumenti koji su istekli. Ponedeljkom se sjetimo fakulteta. Od ponedeljka smo na dijeti i počinjemo da učimo.

Utorkom obično sve to pogazimo.

Ja se ponedeljkom obično probudim srećna. Znam da vam već pomalo idem na živce sa svojom pričom o sreći, ružičastom svijetu, srcima i medvjedićima. Nisam ni ja uvijek jednako raspoložena i nasmijana. Često se rasplačem, dođe mi da otjeram sve dođavala, pa onda dođe ponedeljak, odmorim se i razmislim.

Pravim jutros retrospektivu svojih trideset godina. Pospremam u ladice sjećanja gdje šta pripada i dolazim do zaključka da sam do sada dobila sve što sam željela, a da nisam ni shvatila. Da li sam željela premalo? Ne znam. Ali, evo ga, tu je. Moja vlastita sreća jutros mi se smiješi.

Kada bih kao dijete trebala da poželim neku želju, uvijek bih poželjela da budem srećna. Zar je bitno kako i zašto? Bitno je da sam srećna. U kakvim god okolnostima bila i kako god me one do toga dovele nema ljepšeg osjećaja nego kada plutaš na svom vlastitom oblačku sreće, nedodirljiv i nasmijan.

Kako sam bivala starija željela sam da putujem. Probudim se jutros i shvatim da je sve manje zemalja ostalo na mojoj listi onih koje moram vidjeti. Barem kada je u pitanju ovaj kontinent. Ne postoji veći spokoj nego kada u autobusu ili autu posmatram predjele koje nestaju. Kao da sve ono što me danima prije toga pritiskalo ostaje iza mene i ne može da me stigne.

Željela sam i nekog svog. Nekog ko će me voljeti bezuslovno. Nekog ko će stajati pored mene. Nekog ko će me zagrliti kada kažem da više ne mogu. Nekog koga ću ja zagrliti. Kada sam već bila ubijeđena da su priče o takvoj ljubavi mit, on se pojavio. On je svemu dao smisao. On je svaki moj problem učinio manje važnim.

Usput sam završila fakultet, dobila posao, kupila auto, a da nisam ni primjetila kako sam sve te stvari postigla sama dok me on držao za ruku i gotovo neprimjetno gurao naprijed kada sam htjela da potrčim nazad.

Mnogo je važno da imaš nekog ko je samo tvoj i ko vjeruje. Mnogo je važno da u svojoj blizini imaš nepopravljivog otpimistu jer je optimizam zarazan.

Važno je da si skroman. Sve one priče o tome da moraš željeti mnogo jer ćeš samo tako mnogo i dobiti su zapravo jako isprazne. One dovode do toga da misliš da si neuspješan jer to „mnogo“ nije tako lako postići. Kada ispred sebe postaviš male staze mnogo ih je lakše preći sa osmehom na licu. Kada pređeš jednu, a ti kreni na drugu. Ako ispred sebe postaviš kilometrima dug put i kreneš pješke velika je vjerovatnoća da će ti ubrzo dosaditi.

Važno je i da znaš sebi reći: bravo! Važno je da imaš nekog drugog da ti to kaže, jer je mnogo onih koji će ti govoriti suprotno.

Ostvariš želje, pa poželiš nove. Kreneš prema njima i nadaš se da ćete se sresti. Ja odoh!


U redu je i kad nisi u redu

sloboda

Budim se jutros oko 6 sati. Sat vremena ranije nego što je potrebno. Takva sam. Čujem kišu kako lupa po krovu nadstrešnice i nasmiješim se. Volim kišu. Zadovoljno se umotam i protegnem u krevetu. Imam još sat vremena da ljenčarim.

Kuvam kafu, doručkujem čokoladni keks. Šminkam se. Uvijek volim da izgledam vedro kada su svi sumorni zbog kiše. Čitam na portalima da bi Donald Trump mogao biti novi predsjednik Amerike. Smješkam se. Iskreno, jebe mi se za njihove izbore. Ali ne bih mogla svoj glas nikada dati ženi bez dostojanstva kao što je Hillary. Možeš ti H da se smješkaš, grliš dječicu, promovišeš mir u svijetu i ženska prava. Oprostila si Lewinsky dok je cijeli svijet gledao. Kako?

Veselo koračam do posla. Vazduh je svjež. Negdje je sigurno pao snijeg. Jedino što volim više od kiše je snijeg. Poželim napraviti selfie, jer nisam uzalud stavila crveni karmin. Primjetim tri bore duž cijelog čela. Umjesto selfija napravim instagram story i pokažem ih svijetu. Kao da je svijet briga za moje tri bore, i kao da ih već nisu primjetili.

Ja nisam, ali sam primjetila nešto drugo.

Nemam više živaca za kompromise. Površna smješkanja. Površna prijateljstva i površne ljubavi. Nemam strpljenja da čekam. U redu, na semaforu, na kasi. Nemam volje da čekam da ljudi budu kulturni. Da budu normalni i tolerantni. Nemam volje čekati da se neko „prvi javi“. Da me neko „dovoljno voli“: Da me „voli uopšte“.

Sa ove tri bore sam naučila mnogo o sebi. Naučila sam da volim sebe. Naučila sam da ne zavisim od drugih. Naučila sam da jasno izrazim ono što mislim, čak i kada se to drugima ne sviđa. Naučila sam da živim kako mi se živi.

Sa trideset u vanbračnoj zajednici. Sedam godina u vezi. Bez želje za potomstvom. A ipak, nikad mi nije bilo ljepše. Ne čekam ničiji aplauz ni naklon. Ne bojim se da budem ono što jesam. Nisam se bojala da volim koga ja hoću. Nisam se bojala da kažem svojoj porodici da nakon manje od godinu dana želim da živim s njim. Nisam ih pitala za mišljenje. Već skoro deset godina ne tražim dozvolu od majke da udahnem.

Zašto vam ovo govorim?

Zato što primjećujem mnogo onih koji nisu došli do tog stepena slobode. Žive život po scenariju koju im ispisuju roditelji, partneri ili prijatelji. Udaju se da bi usrećili roditelje. Rade poslove koje misle da bi trebali, vole one koje misle da bi morali i svakog dana pomalo umiru. Zašto?

I ja sam se plašila. Stvarala sam zavisnost o ljudima misleći da ne umijem sama. Da je loše kad si sam. Da moraš imati oko sebe što više ljudi kako bi bio srećan, a zapravo su me samo umarali. Mislila sam da mi treba njihovo odobravanje da bih bila srećna, a zapravo sam znaš šta želiš i šta ti treba. Dovoljan ti je jedan prijatelj kojem ponekad možeš reći šta te boli bez straha da će te osuditi ili držati predavanje. Potreban ti je neko samo da sasluša, jer sa ove tri bore već sam dobro znaš šta trebaš činiti.
Sigurno i vi imate neku svoju slobodu. Neku žudnju. Zašto je sputavate?

Trebamo li sačekati svoje pedesete da bismo sebe stavili na prvo mjesto. Ispred roditelja, partnera, djece. Ne želim reći da trebamo biti sebični i egoistični. Ne želim reći da trebamo biti zaljubljeni u sebe i mrzitelji drugih. Želim reći da trebamo prestati sa kompromisima koji nas ne čine srećnim. Želim reći da trebamo raditi ono što želimo a ne ono što drugi od nas žele. Želim reći da je sasvim u redu ako želiš prespavati vikend. U redu je i ako ne želiš. U redu je ako želiš kuvati, u redu je i ako mrziš. U redu je i ako si zaljubljena i opsjednuta partnerom, u redu je i ako nisi.

U redu je ako si pisac vlastitog života a ne glumac po tuđem scenariju. U redu je da budeš srećna. U redu je da preskočiš kafe koje ti se ne piju, zaobiđeš ljude koji te ne čine srećnim.

U redu je da budeš ono što jesi. Bila gej, strejt, visoka ili niska, mršava ili debela, školovana ili ne, majka ili nemajka, udata ili neudata. U REDU JE. Dok god si pronašla razlog da se jutros nasmiješiš kiši i životu, u redu je.


Priča o Nemanji

IMG_2326

Bio je 3. novembar 2009. Pao je prvi snijeg i mirisalo je na ozbiljnu zimu. Promrzla i umorna sam se vratila sa predavanja u svoju domsku sobu. Bilo je toplo i mirno. U skladu sa mojim ravnodušnim raspoloženjem u kojem sam bila danima odgovarao mi je takav spokoj.

Prijateljice su me zvale ne pivo. Pogledala sam snijeg koji se miješao sa kišom, pomislila na polučasovno pješačenje i odmah odbacila ideju. Kasno je, rekla sam sebi. Drugi put. No, nešto me kopkalo da idem. Ležala sam tako u polumraku sobe i odjednom sam skočila. Idem. Ko je još umro od malo snijega?

Obukla sam na brzinu svoju toplu pletenu haljinu, uzela cimerkin kišobran, jer svoj gotovo nikada nemam i krenula. Prijao mi je hladan vazduh i poneka pahulja snijega koja bi zalutala na moj obraz. Osmijehnula sam se. Bila sam gospodar svog života. Sigurna u svoj plan da se u nadolazećoj školskoj godini posvetim fakultetu i sebi.

U dobro poznatom kafiću, dobro poznata gužva. Moje dobro poznate prijateljice i sa njima neki nepoznati likovi. Osmotrim ih. Nezainteresovano im pružam ruku. Jedno ime prepoznajem iz njihovih razgovora, spominjale su ga često. Taj jedan počinje da me iritira svom nametljivošću. Taj jedan mi konstantno dobacuje dok razgovaram sa prijateljicom. Taj jedan nespretno flertuje sa mojom zauzetom prijateljicom. I već me nervira.

Taj jedan je bio Nemanja. Ne znam da li zbog piva, ili snijega ili njegove tvrodglavosti, počeli smo da razgovaramo. Trudio se da me ubijedi da o novinarstvu zna više od mene jer je bio na jednom seminaru. U poređenju sa četiri godine mog fakulteta, on je smatrao da je to i više nego dovoljno da sa mnom ravnopravno razgovara i uvjerava me u ispravnost svojih tvrdnji.

Iznenadio me svojom strpljivošću da se raspravlja sa mnom. Iznenadilo me što je imao volje da odgovara na moje provokacije. I ne znam da li već tada ili nekoliko dana poslije sam se zaljubila. Nisam više bila ona samouvjerena egoistikinja usmjerena da budem sama sebi dovoljna, sama gospodar svog života i kreator sudbine. Bilo je bitno samo da je Nemanja tu.

Sedam godina je prošlo od tog prvog snijega i nekog ukradenog poljupca u hodnicima studentskog doma a ja ga volim. Ponekad bi htjela da i on mene jednako patetično i sladunjavo voli kao ja njega, ali njegove emocije su ipak malo svedenije. A ja? Ja sam mu u stanju reći hiljadu puta dnevno koliko ga volim. Poljubiti ga sto i jedan put. Provesti sa njim sate i sate i da mi nikada nije dosadno.

Ko god je pričao sa mnom više od jednom zna ko je Nemanja. Ko god poznaje mene, poznaje i njega. Krenuli smo u to snježno veče na put i još uvijek koračamo. Stariji i mudriji za mnogo životnih iskustava, ali jednako srećni.

Znala bih nekad, kako bismo proveli što više vremena zajedno, otići u njegov stan da ga čekam kad stigne sa puta u 3 ili 4 ujutru. Onda bih ujutru pješačila po zimi pola sata do fakulteta, iako je moj dom od fakulteta bio svega 5 minuta udaljen. Nekog malog plišanog psića kojeg mi je poklonio sam nosila svuda sa sobom, kao petogodišnje dijete koje ima problem da se odvoji od najdraže dekice.

Kada bi mi znao reći da mora otputovati na sedam ili deset dana, moj svijet bi potonuo. Ponekad sam se plašila potrebe da toliko zavisim od ljubavi drugog živog bića jer to može biti jako opasno. Nikada nije zloupotrijebio moju bezgraničnu ljubav prema njemu. Nikada mi nije rekao da sam smiješna. Da pretjerujem i da ga davim sa svojom potrebom da sam uvijek u centru pažnje. A davila sam, sigurno.

Volim ga. Ljubavlju kakvom je nemoguće voljeti neko drugo biće. Volim što znam svaku njegovu reakciju. Volim što me voli. Volim ga već evo ima 84 mjeseca i svi oni mjeseci prije njega u mom životu kao da nisu ni postojali.
Ljudi koji me znaju znaće da nisam patetično biće. Znaće da smo se ponekad i ljutili. Da je znalo biti i teško. Da sam nekada kao mnogo veći slabić od njega plakala kada bi život postao težak, ali nikada nisam spustila gard i prestala da se borim.

Priča o Nemanji je jedna od najveselijih priča u mom životu. Možda ju je zato tako teško i napisati. U priči o Nemanji rijetko kad ima suza i izgubljenih bitaka. On je valjda moj komadić sreće koji mi je pripao!


Ti, druže ili drugarice novinarko, čekaj

novinarstvo-2

Pita me prije nekoliko dana prijateljica zašto ne pišem. Nema kaže ništa, a ona svaki dan pogleda. Obraduje me činjenica da neko moje redove smatra važnim pa da u toku dana odvoji vrijeme da pročita o onome što mi leži na duši. A ja se ponekad umorim. Zasitim. Izgubim nit i poentu, pa mi sve izgleda besmisleno. I pisanje radi pisanja, i ljubav prema pisanju.

Mnogo je tekstova napisano ovim prstima. Mnogo je rečenica oblikovano i preoblikovano. Mnogo se i plakalo prilikom pisanja nekih tekstova. Ima ih preko stotinu samo na blogu. Ima ih mnogo poklonjenih i nekim portalima. Onima koji vaše pisanje smatraju vrijednim do momenta dok ne spomenete honorar. Tada sva magija nestaje, tada ste vi bahati.

No, nema veze. I to je važna životna lekcija koju čovjek treba naučiti.

Možda mislite da znate mnogo o novinarima. Možda postoje neki koje ne volite. Možda neke smatrate bahatim, a neki sigurno i jesu takvi. Ali, ima mnogo toga što ne znate. Ili znate, ali vas nije briga.

Plate nekih moja kolega ponekad ne prelaze 400 maraka. Tačnije nisu to ni plate, već honorari. Zarađeni, a usput i potrošeni jer se u novinarstvu mnogo putuje, čeka, sačekuje a u međuvremenu moraš piti, jesti, platiti prevoz do redakcije. Ovi moji, imaju završene fakultete, nadobudne urednike iznad sebe i kriminalne uslove za rad. Uprkos svemu tome, trebali bi biti maštoviti, kreativni, dosjetljivi, duhoviti, pametni, upućeni, pismeni, uredni, oku ugodni i sve to za honorar na nivou prosječne plate nekog fizičkog radnika. No ovome radniku se makar uplate zdravstveno i penziono. Ti, druže ili drugarice novinarko, čekaj. Moraš se dokazati.

Da vas pitam samo, da li se i pravnik ili ekonomista mora dokazati da bi dobio platu koja mu po njegovom koeficijentu pripada? Ne očekujem odgovor. Znam.

Reći će sad neko možda, pa ko im je kriv. I biće u pravu. Nije niko. Krivi su oni. Krivi smo mi. Kada bi rekli DOSTA! Možda bi samo značilo da će biti malo bolje. Kada bi rekli NEĆEMO! Kada bi rekli: „Želimo za sebe normalne uslove!“. Ali ne govore. Ćute. Bore se za druge dok su oni zgaženi.

Prije nekoliko dana sam čitala kako su linčovali novinarku, jer je iznijela svoje mišljenje o Branku Kockici. Optužiše ljudi ženu da je nemaštovita, da nije dobro „upakovala“, da se nije pripremila, očigledno propustivši poentu jer ona priliku nije ni dobila. Ne ulazim u razloge zbog kojih je tekst napisala kako je napisala, zasmetalo mi je što su je prvi pljunuli njene kolege novinari. „Jao, meni je taj sagovornik bio divan“. „Meni je isto bio neprijatan, ali nisam htjela da iznosim prljav veš“. Jesu li novinari objektivni tumači stvarnosti ili su oni „pakireri“ laži u koje treba da vjerujemo?

Novinari treba da se klanjaju veličinama poput predsjednika i kompanije. Oni odlučuju ko će postaviti pitanja, a ko nema pravo. Demokratijo vidiš li, ili si potpuno umrla? I svi opet ćute. A mene žulja, koja sa profesijom niti imam veze, niti od nje živim.

A ne žive ni oni, jer ko može živjeti u Banjaluci kao došljak sa honorarom od 400 maraka (ako je i toliki). Kako te žene rađaju? Kako brinu o svojoj djeci i porodici? Od čega novinari treba da žive? Od činjenice da im je ime potpisano ispod teksta, ili što ih je neko prepoznao na ulici? Od toga se ne živi.

Ali, ako nećeš ti, uvijek ima neko ko hoće. I onda ti ne preostaje ništa nego da ćutiš i radiš rukovodeći se devizom „bolje išta nego ništa“. Godine prolaze, a ti čekaš da zasijaš kao zvijezda na tom terenu za koji si se pripremao čitavog života. Vježbala si sa dezodoransom ili četkom za kosu. Najavljivala svoje imaginarne goste u imaginarnoj emisiji. Zapisivala u notesic svoje najbolje ideje i rečenice na koje si bila mnogo ponosna. Onda je došao neko i za sat vremena pogazio sve ono o čemu si sanjala, težila i za šta si mislila da se vrijedi boriti. I šta sad? Nemaš priliku da cmizdriš, već očvrsni i bori se.

Jednom je urednica jednog poznatog banjalučkog lista napisala kolumnu kritikujući mlade novinare i sve ono što oni nisu znali na nekom testu koji su radili kako bi dobili zaposlenje u toj medijskoj kući. Razapinjala je ona njih. Ismijavala se. Većina kritika je bila na mjestu. Činjenica je da smo sve manje upućeni i obrazovani, ali je zaboravila da napomene da su plata i uslovi koje će ponuditi najuspješnijima ispod svakog prosjeka. Zaboravila je da kaže da će onaj koji je odgovorio tačno na sva pitanja raditi prvo dva-tri mjeseca za 200 maraka. Kasnije će ako bude imao sreće taj honorar i porasti. A ako zaboravi sve svoje snove i nadanja, apetit svede na minimum, ili obaveže roditelje da ga i dalje izdržavaju, pa istraje dovoljno dugo, možda dobije i neki ugovor. Ali ne može odmah, možda za godinu, dvije. Ako bude sreće.

I zato sve češće razmišljam o smislu svega. Zašto pišem i kome? Nekolicini koja me simpatiše, pa samim tim i sve što napišem. Pišem sebi, da se podsjetim. Pišem o stvarnosti i kako je ja vidim, ali i to mogu samo jer od pisanja ne živim.

Tužno je na kakve grane nam je spala stvarnost!