Kad volim

ljubav

Malo je onih koje volim. Istinski. Bezuslovno i beskompromisno. Prva ljubav i moj najbolji prijatelj je bio tata. Kakav kraj je imala ta priča o bezuslovnoj ljubavi znaju svi oni koji su čitali neke od mojih tekstove. Kao dijete naučila sam kako jako može da boli kada izgubiš nekoga koga voliš i nesvjesno odlučila da svoju ljubav ne poklanjam i ne shvatam olako.

Sjećam se da sam jako voljela životinje. Ljutila bih se kada pas nije mogao da bude jednako zainteresovan za mene kao što sam bila ja u nastojanju da ga gladim cijeli dan. Razvila sam tako svoj svijet u kojem sam se podsvjesno plašila da se vezujem za ljude i da ih volim jer sam znala koliko gubitak ljubavi može da boli. Da je to osjećaj kao da ti neko kida utrobu, sastavlja je, samo kako bi mogao opet da ti pokida još svježe rane. Nisam vidjela sva ona lijepa osjećanja koja ljubav i privrženost nekome nose sa sobom, u mojim mislima je samo bio krajnji ishod koji je u mojoj glavi prije ili kasnije morao biti fatalan.

Sledeća velika ljubav u mom životu je bila i još uvijek jeste baka. Ne mogu da se sjetim nijednog momenta u životu u kojem me je baka iznevjerila, povrijedila ili nekog drugog stavila ispred mene. Uvijek je bila tu da utješi, da obriše suze, da me tetoši dok sam bolesna, da se raduje mojim uspjesima. Sjećam se kako sam vrlo često kada bi se baka uspavala znala stati iznad nje da vidim da li još uvijek diše. Nebrojeno puta sam sanjala kako će izgledati kada nas bude napustila, budila se prestravljena i molila se da što duže bude živa, zdrava i sa nama.

Nikada neću zaboraviti scenu kada sam se vratila sa puta da bi me dočekala vijest da je mama u bolnici. Kao muva bez glave zaputila sam se da je tražim. Nisam znala ni na kojem je odjeljenju, ni kada je stigla, ni šta joj se tačno desilo. Stajala sam u holu bolnice i vidjela kako je bespomoćnu guraju u kolicima. Ta inače drčna i snažna žena u tišini je plakala kada me ugledala. Suze su same tekle, prestravljenost se opet vratila, i mislila sam nevolja je opet tu. Na sreću, izgledalo je mnogo strašnije nego što je zapravo bilo, ali vidjeti svog bližnjeg bespomoćnog nikoga ne bi ostavilo ravnodušnim.

Ušetao se u moj život jedne novembarske noći i Nemanja. Svi koji su sa mnom pričali duže od pet minuta znaju ko je Nemanja. Neko koga sam se usudila da volim bezuslovno, na momente i nezdravo, prvi put poslije dugo vremena. Bojažljivo sam mu pokazivala i najmračnije dijelove moje duše nadajući se da mu neće dosaditi da se bavi sa komplikovani slojevima moje ličnosti. Nemanja je moja potpuna suprotnost. Dok ja o svojim emocijama trubim cijelom svijetu, on ih najčešće vrlo škrto čuva za sebe. On nije naučen na velike i sladunjave geste. On ne želi da spava cijele noći zagrljen. Ljeti ne voli da se mazi jer mu je vruće, i idem mu na živce kada plačem zbog sitnica. On želi da ga vole i stranci, dok ja o tome mnogo ne marim. Imam svoje malo, odabrano društvo koje na moju pažnju može računati dok živim.

Kada volim, ja volim do srži. Rijetko, ali snažno. Ne postoji ono što ne bih uradila za osobe koje volim. Borila bih se sa jačima. Grizla. Uvijek bih njihove interese stavila ispred svog, jer je moj najveći interes da su mi voljeni dobro. Sjećam se kako sam tako kao dijete hiljadu puta imala poriv da odbranim svoju majku. Od tračeva i zluradih komentara. Sjećam se kada sam to zaista i učinila. Svi su čudili kakav je to glas i kakve su to psovke koje izlaze iz inače miroljubivog bića kao što sam ja.

I moja porodica kao i svaka druga ima svoje unutrašnje razmirice. Prepirke. Svađe. Umjeli smo mi dobro da vičemo jedni na druge, ali sam ih uvijek na kraju dana jednako voljela i imala poriv da ih branim od svih onih koji bi o njima poželjeli da kažu ružnu riječ. I znali su svi oni koji bi htjeli, da u mom prisustvu o onima koje volim ne mogu mnogo.

A ja. Ja bih uvijek bez riječi odlazila od onih koji bi me povrjeđivali. Onih neiskrenih i lažnih osmjeha. Od tapšanja po ramenu samo kako bi snimili mjesto u koje mogu da zariju nož ako se ukaže prilika, jer kome u životu trebaju takvi.

Ja želim ove koji su jednaki kao ja. Iskreni. Koji umiju da vole život i ljude oko sebe. One koji su spremni da brane one koje vole. Da viču o svojoj ljubavi tako da ih cijeli svemir čuje. O onima koji će stajati pored tebe i uz tebe bezuslovno. Koji će te voljeti i u danima kada nisi jednako dobar i veseo.

Ljudi poimaju ljubav na različite načine i mnogo je komplikuju. Za mene je ona vrlo jasna. Do kraja ili nikako!


Kad đavo odnese šalu

free-vector-graduation-cap-and-diploma-vector_001862_1-01

Vrlo često sam sklona da potcijenim sebe. Valjda smo tako odgajani brat i ja. Ne štrči previše, ne hvali se previše i ne misli o sebi previše. U svađama sa drugom djecom smo u očima naših roditelja uvijek bili mi krivi, i nikada se ne bi išli prepucavati sa drugim mamama a kamoli djecom. Bili smo ostavljeni da sami bijemo svoje bitke.

Drago mi je zbog takvog odgoja. Nisu me učinili egoistom i nadmenom osobom. Ne rizikujem da izgledam smiješno u očima onih koji znaju mnogo više od mene, kao paun koji se šepuri sa samo jednim perom. Ne smatram se naročito pametnom, niti naročito glupom. Niti lijepom, ni ružnom. Ni dobrom ni lošom. Volim misliti da sam u sredini, i tu se savršeno dobro uklapam. Ne štrčim, kako me i naučiše.

Ne smetaju meni oni koji se svojim svijetlim primjerima ističu. Mislim da bi pojedinci trebali dobiti i više pažnje. Pametni, vrijedni, talentovani, sposobni. Trebamo znati da su tu, kako bismo znali da nije sve otišlo dođavola. Nažalost, oni se vrlo često sakrivaju ili štrče negdje širom svijeta, dok domovinu obilaze samo praznicima.

Nama su ostavljeni ovi šupljoglavi da ih gledamo svaki dan kako paraju nosom oblake. Ističu svoju glupost kao zlatnu medalju. Bez imalo poniznosti i pokornosti uspravno koračaju, kao da svi mi nismo svjesni da su tu zlatnu medalju sami obojili nekom jeftinom farbom.

Znate vi dobro o kome govorim. O stručnjacima sa kupljenim diplomama i radnim mjestima, o onima koji peglaju kožne fotelje i prazne državni budžet. Koji su do posla došli na sve moguće načine a najmanje svojim znanjem i zalaganjem. I koji misle da im svi mi zavidimo. Ne zavidim vam, dražesni pljačkaši državnog budžeta! Za razliku od vas, ja sam se za svoj posao potrudila pa mogu i više da ga cijenim! Znam koliko sam srećna bila što nisam morala da se prijavim na biro, vučem takve skorojeviće kao što ste vi za rukav, i molim vas. Da gazim preko svog dostojanstva, za nešto što uopšte nije vaše da biste mi mogli dati.

I reći će neko da nisu svi takvi. Naravno da nisu. Ima i na takvim mjestima 10% onih koji moraju da urade posao koji ovi nesposobni ne znaju ili ne žele. Ali ne mogu da podnesem tu nepravdu i činjenicu da misle da su bolji od svih ostalih. Ovim kancelarijskim piskaralima, i mogu da oprostim. Oni svojim postupcima rijetko kada mogu nekome nanijeti veliku štetu. Ali ljekari, prosvetari. Oni moraju biti besprijekorni! Jedni vam lijece tijelo, a drugi mogu nepopravljivo da vam ubiju duh i sve ono što možete postati.

Od osnovne škole do fakulteta tu je more neznalica i plagijatora koji svoje nedostatke skrivaju upirući u ono što je „privatno“, a zapravo je „državno“ najveći rasadnik svega što je loše. Kako drugačije objasniti učiteljicu koja ne zna da odvoji negaciju od glagola, nastavnicu engleskog koja ne zna da napiše „continuous“, „professor“ i „very“ i one koji su meni tvrdili da ne znam da pišem dok su oni svoje radove prepisivali. Koga će oni da nauče? Ko će da ispravi sve ono pogrešno što su oni usadili u glavu jednom djetetu i potencijalno ga trajno upropastili.

Mene ovi koji su mi govorili da ne umijem, nisu mogli odvratiti od mojih namjera, ali su mogli ozbiljno da mi poljuljaju vjeru u moje sposobnosti. Na sreću, prisjetila bih se onih drugih koji su mi govorili da umijem. Moje nastavnice srpskog iz osnovne škole zahvaljući kojoj nisam morala ni da se spremam za prijemni ispit na fakultetu. Nastavniku likovnog koji je u meni probudio želju da ponešto naslikam i da pomislim da umijem. Profesorici matematike koja je nekima od srednje škole napravila pakao, a meni pokazala da matematika mora da se vježba. I da činjenica što sam iz osnovne škole donijela Vukovu diplomu njoj ne znači gotovo ništa. Rado ih se sjećam, iako sam ih u tim danima ponekad mrzila. Tu Tanju kod koje smo morali da odgovaramo dvadeset puta u toku jednog polugodišta, Vladu zbog kojeg sam hiljadu puta bacila crtež u kantu u smeće, za koji bi mi nakon toga rekao da je zapravo dobar, samo me htio motivisati da se još malo potrudim. Sjećam se tog kabineta umrljanog bojama i njega koji je radio slike koje sam kasnije prepoznavala na zidovima kafića ili restorana. Draginje koje su se svi bojali, ali su je neizmjerno poštovali.

Sjećam se i ovih koji su nas ocjenjivali u zavisnosti od simpatičnosti. Da li nam je lijepa kosa, kojeg smo pola i ko su nam roditelji. Takvima sam se trudila da još više idem na živce, a gotovo nikada i nisam bila u kategoriji koju bi simpatisali. Tvrdili bi mi da ne znam, a nisu znali da me nauče! A to im je posao. Nije njihov posao da čitaju iz knjiga, i da kasnije od mene traže da to reprodukujem onako kako je napisao neki autor. Oni bi me trebali naučiti da razmišljam i promišljam. Bilo je nekoliko naših profesora na fakultetu koju su nam dozvoljavali taj luksuz da kažemo šta želimo. Da mislimo. Da sa nama ulaze u rasprave kao da smo jednaki.

Ne boli mene činjenica što ovi „državni“ imaju više plate, benificije, odmore i tople obroke, koliko me boli činjenica da nas upropaštavaju! Ko će ostati u ovoj državi kada djeca sa šest godina više ne znaju sama zavezati pertle. Kada odlikaši u drugom razredu slovkaju umjesto da tečno čitaju. Kada sa devet godina ne znaju sami put od škole do kuće.

Ne volim sebe da veličam, ali sa ovakvom konkurencijom mislim da mi mjesto odavno više nije u sredini.


Patriota

tunel

Nikada o sebi nisam mislila kao o patrioti. Postojalo je mnogo razloga da se ljutim na zemlju u čije nastajanje su utkani toliki životi. Smatrala sam da mi je uzela mnogo više nego što mi je dala. Bile smo ona i ja u nekom konstantnom odnosu između ljutnje i mržnje.

Sanjala sam oduvijek kako ću je napustiti. Zemlju u koju je utkano toliko mržnje. Toliko zla. Nepravde. Nepotizma. Snobizma. Mislila sam da smo ona i ja u nekom jasno definisanom odnosu. Mrzim je i tačka.
Nisam se čak nikada naročito ni trudila da promijenim svoj odnos prema državi. Bila je to samo teritorija na kojoj živim. Kritikovala sam je mnogo puta. Njene institucije, narod, uređenje. Sve!

Onda sam počela mnogo da putujem. Boravila sam u svim tim sjajnim gradovima i državama. Sa uređenim cestama, čistim ulicama, blještavim trgovinama. Uživala sam i uživam na svakom putovanju. Nikada nisam bila tužna na graničnom prelazu koji me je vodio dalje od Bosne i Hercegovine. Dalje od sivila svakodnevice, parastosa na TV-u, genocida, ratnih zločina, mržnje koja se svako malo podgrijava i servira onima koji su spremni da progutaju sve.

Prvi put kada sam osjetila da se emocije između moje države i mene kreću u suprotnom smjeru bilo je kada sam se vraćala nakon trinaestodnevnog puta po Evropi gdje smo većinu vremena proveli u Francuskoj. Divna je ta Francuska, ali tako daleka i drugačija. Hrana mi se nikako nije dopala. Ljudi su nekako bili hladni i nezainteresovani. Komunikacija mi je usled nepoznavanja francuskog bila jako otežana i po prvi put sam osjetila leptiriće u stomaku na graničnom prelazu koje je vodio u Bosnu i Hercegovinu.

Čekala me tu dotrajala zastava, neljubazni graničari, pohabani putevi, ali bilo mi je drago što sam tu. To je mjesto koje ja mogu da zovem svojim. Benzinska pumpa na kojoj smo stali je bila daleko ispod onih njemačkih, francuskih. Toalet je bio u kritičnom stanju, ali mi je bilo svejedno. Tu radnik neće cupkati nogom jer ništa nismo kupili. Neće gledati da li smo popili kafu i kada ćemo ustati. Tu me voda i loš sendvič neće koštati deset eura.

I svaki naredni put kada bih se vraćala shvatila bih da je svakog puta malo više volim. Ne toliko da na putovanjima imam neki osjećaj nelagode, već taman toliko da mi je drago kada se vratim kući. Tu je moja kuća. Narod koji poznajem. Koji me iritira ali koji na kraju volim. I onu nadobudnu sestru iz ambulante, i onu nervoznu šalterušu u opštini, i tetu u obližnoj trgovini sa kojeg svakog dana razmijenim par riječi. Ovde smo svi mnogo bliži i prisniji. Koliko god nam ponekad smetalo zabadanje nosa u naše privatne stvari, toliko je lijepo kada sa nekim možeš progovoriti nekoliko riječi. Možda su za nekoga to danas jedine riječi koje je podijelio sa drugom osobom.

I nije tuđa trava zelenija, i nije vazduh čistiji, i nisu ulice sjajnije i uglačanije. Možda je problem naše zemlje upravo taj, da je suviše nas koji smo je mrzili ili je mrzimo. Uništavamo je, eksploatišemo. Ratujemo sa njom, umjesto da je prihvatimo kao domovinu jer druge nemamo. Nigdje se nećemo osjećati tako slobodnim. Nigdje korak nije tako lagan, iako je breme koje nosimo poprilično teško.
Sjećam se kada smo jedne prilike u Turskoj bili napadnuti na ulici zbog limenke piva, kako sam u tom momentu više nego ikada u životu željela da sam kod kuće. Kako mi je tada ta moja zemlja zvučala evropski i kultivisana. Slobodna.

Nisu zemlja korumpirani političari i sitni lopovi. Zemlja su Sana i Una. Kozara i Jahorina. Igman i Trebević. Pašnjaci. Šume u kojima možeš da bereš pečurke, a ne moraš da platiš naknadu. Zemlja u kojoj uzgajaš svoje svinje, ovce i ostalu stoku. Proizvodiš svoj sir, pekmez i jaja. Prodaješ ih na pijaci bez specijalne deklaracije u koju će država da se ugradi. Zemlja su ljudi koji će skupiti 300 hiljada maraka za liječenje bolesnog dječaka. Zemlja je grad koji će postaviti „kuke dobrote“ da ostaviš hranu za gladne. Zemlja je grad u kojem nema na stotine ljudi koji spavaju po ulici.

To je zemlja koju ja volim! Kada uspije da se riješi ovih nametnika koji su se kao zloćudni tumor prikačili za nju i trude se da isisaju ono malo života što je u njoj ostalo, biće ona dobro. Kada uspješni ljudi prestanu da je napuštaju, biće ona sjajnija od Švajacarske, nadam se samo da ću biti među živima kad se to desi!


Njeno božanstvo – medicinska sestra

med. sestra

Srijeda je. Budi me kiša i nelagoda u stomaku jer moram kod doktora. Od kad znam za sebe mrzim medicinske ustanove. Pomalo ironično živim sa ljekarom. U šali mu vrlo često znam reći kako može biti sasvim siguran da ga nikada neću iznenaditi na poslu.

Ambulanta u kojoj se liječim je nekoliko puta bila pomenuta u medijima jer joj je postojanje zbog malog broja pacijenata bilo upitno. Prolazim pored nje svakog dana na putu do posao i gotovo nikada nije gužva. Pomalo brzopleto zaključujem da se ne trebam naručiti jer sa doktoricu trebam svega pet minuta.

Ulazim u ambulantu, dvoje ljudi čeka. U sebi pomislim da odluka da se ne naručim možda i nije najbolja ideja, jer žurim na posao i imam svega petnaest minuta, no šta da se radi. Dolazim do medicinske sestre. Drži telefonsku slušalicu i ćuti, da li telefonira ili ne, ne znam. Iz pristojnosti, nakon izgovorenog dobro jutro, ćutim i čekam da mi se obrati. Svojim visokim i prodornim glasom para uši svih u prostoriji. „Šta ste trebali?“. Gleda me sa podozrenjem. „Pet minuta kod doktorice“, odgovaram, „nisam se naručila, oprostite, sačekaću“. E tu počinje njen ničim izazvani i potpuno nepotrebni monolog. „Niste se naručili. Mi ovde imamo jako puno posla, i znate morate se naručiti. Ako vama to ne odgovara vi idite tamo gdje se ne morate naručivati“. Sasvim smireno joj odgovaram da je to moja krivica i da ću sačekati. Ona teatralno nastavlja povisujući ton svoj maleni monolog. Svi u ambulanti naravno slušaju, jer ju je nemoguće igonrisati. Pobjednički sa skrštenim rukama na grudima me pita: „Jesmo li se dogovorili?“. Eufemizam za „jel ti jasno?“.

Uzimam karton i dok čekam, rečenice same naviru. Draga gospođo, ukoliko ste jutros željeli da nabildate svoj ego, trebali biste znati, da ste završili samo srednju školu, a ja fakultet. Dakle, obrazovanija sam od vas. Druga stvar, u svom poslu svakodnevno komuniciram sa ljudima i obično im se obratim sa „dobar dan, izvolite“, a ne kao vi sa „šta ste trebali“. Iako je razlika između ljudi koji nas posjećuju velika, jer vama dolaze oni bolesni, pa bi trebali i malo više empatije nego ovi moji. Treća, i možda najbitnija stvar, ukoliko ne primate pacijente koji se nisu naručili, sasvim uljudno i korektno ste to mogli da mi saopštite, kao što sam vam i sama napomenula, to je bio moj propust i spremna bih bila da dodjem i neki drugi dan. Umjesto toga vi ste odlučili da mi držite predavanje i da se ponašate krajnje neprofesionalno i neljubazno. A vi ste zapravo samo jedan maleni točkić u ogromnoj mašineriji sujete.

Razumijem ja, vrlo dobro, koliko ljudi ponekad mogu biti teški i nepristupačni, neljubazni i nedokazni, ali to nije razlog da nas sve poistovjećujete sa takvima. Možda vam oni upravo neljubazni i bezobrazni dolaze, jer su kao i ja jutros, uvidjeli da se sa vama ljubazno vrlo teško može komunicirati. Šta mislite koliko je neljubaznih jutros imala ona kasirka u Konzumu svega petsotinjak metara od vas, pa je opet morala ljubazno da se nasmiješi. Ona draga gospođo, ima platu gotovo duplo manju od vas, a mnogo više „pacijenata“ u toku dana. Po obrazovanju je možda i iznad tako da ne biste trebali misliti o sebi tako mnogo. To što nosite bijeli mantil ne znači da ste doktorica. Nosi ga i pekar, pa ne uobražava sebi mnogo. Da tragedija bude veća, doktorica je zapravo bila sasvim ljubazna i pristojna. Ali vi, sa svojim trijumfalnim koračanjem kroz ordinaciju i prepiranjem sa pacijentima ste začinili moj dan.
Ironično, neposredno prije posjete ambulanti sam gledala prilog na televiziji o poslovnoj komunikaciji. Kako se izboriti sa neljubaznim ljudima, koliko smo kao nacija ljubazni i sl. O profesionalizmu i posmatranju klijenta, pacijenta kao živog bića.

Koliko bi danas ljubaznih mladih ljudi bilo presrećno da može da obavlja bilo kakav posao. Koliko se medicinskih sestara zaputilo u Njemačku, dok vi, gospođo, tako traljavo obavljate svoj posao. Vaš posao nije da se svađate sa pacijentima, već da im pomognete i da ih uputite. To bi valjda vaše zanimanje trebalo da podrazumjeva.

Zašto ste vi jutros imali potrebu da se na mene, žargonski rečeno, otresete. Nemam ja problem sa egom, niti mislim da morate da mi podilazite. Od vas samo tražim da budete normalni i uljudni. Ja jutros nisam došla kod vas da se svađam, već da dobijem uslugu za koju plaćam zdravstveno osiguranje, i mene ne interesuje jeste li vi ustali na lijevu ili desnu nogu. Sasvim sam sigurna da to ne interesuje ni one koji će danas doći kod mene i zatražiti nešto, a ja ih neću opteretiti time što ste me vi jutros bez potrebe, iznervirali.

I najveći problem našeg društva, i ljudi koji u njemu odrastaju, sazrijevaju i egzistiraju je upravo u tome što za svoje postupke ne snose nikakve posledice. Kada bi vas neko pozvao na red, svaki put kada ste bez potrebe neljubazni prema nekome, kada biste platu primali na osnovu vaše učinkovitosti i kada bi neko čitao sve one žalbe koje pacijenti upućuju, možda biste se vi i drugačije ponašali. Ali, ne. Ljudi su umjesto toga navikli da vas podmićuju, kafama, bombonjerama i čokoladama. Tako vašem božanstvu dajući još više na značaju.

A i vi ste zapravo samo samo čovjek, kao i svi mi koji smo jutros došli. Na vašu veliku štetu, birate da ne budete čovjek ispred svega, i zbog toga mi je iskreno žao, jer ako želite da se igrate titulama i položajima, mnogo je onih koji će biti iznad vas.


Šta je sreća?

ljubav

Svi jurimo za srećom. Težimo joj. Sanjamo. Nadamo se. Često je poistovjećujemo sa materijalnim. Mislimo da je sreća novi auto. Novi sat. Telefon. Cipele. A nije. Sreća je obično vrlo skromna, prizemna i lako dokučiva. Kada razmišljam o nekim svojim najsrećnijim trenucima shvatim da su oni najčešće bili lišeni bilo kakvog luskuza. Ogoljeni, pojednostavljeni ali istinski srećni.

Sreća je probuditi se živ i zdrav pored osobe koju voliš. Osmjehnuti se životu, dobiti poljubac u kosu i shvatiti da si spreman da se danas boriš sa svim izazovima, jer te danas opet čeka taj osmijeh i zagrljaj.

Kada smo Nemanja i ja odlučili da živimo skupa zabavljali smo se manje od godinu dana. Oboje smo bili studenti. On medicine, a ja žurnalistike. Bio je septembar. Ja sam bila apsolvent na fakultetu i upravo sam pronašla studentski posao od četiri sata u biblioteci. Sjećam se kako sam trijumfalno saopštila mami da ćemo Nemanja i ja, sada kad zarađujem, da živimo zajedno. Nije se protivila. Ja sam trebala da napustim sigurnost studentskog doma u kojem sam četiri godine boravila, u kojem nije bilo računa za struju i grijanje i da pronađemo novi stan. Silno sam se plašila tih cijena u oglasima. Tristo, četristo maraka samo za stan. I uglavnom su svi bili izdati. Septembar je inače najnepovoljnije vrijeme da u gradu u kojem boravi ne znam ni koliko studenata tražiš stan. Pronašli smo ga. Stan u suterenu. Eufemizam za stari stan u podrumu koji niko nije htio. A nama je izgledao kao vila. Sastojao se iz hodnika, kupatila, kuhinje i dnevne sobe sa dva kauča. Jedan od njih je bio potpuno bez federa, pa ako bi neko bez prethodnog upozorenja pokušao da se uvali, naišao bi na neprijatno iznenađenje. Prozori su bili tako visoko da smo mogli da vidimo jedino noge do koljena onih koji bi prolazili. Kauč na kojem smo spavali je za Nemanju bio tako kratak da se nije mogao ni okrenuti kada bi legao. Imali smo dvije šerpe i jednu tavu koju mi je dala mama. Nekoliko rasparenih šolja i tanjira iz studentskog doma, ali smo bili istinski srećni i zaljubljeni. Nekako bezbrižni. Neopterećeni. Nismo bili ni malo tužni zbog tog našeg podruma u kojem smo živjeli, nama je bilo lijepo.

Sjećam se kako je moja mama kada je prvi put došla, jedva uspijevala da zadrži suze. Promrljala je nešto u stilu kako nije loše, ali joj je pogled bio prikovan za crvenkasti lakirani šifonjer, kakav su baba i deda imali na selu pedesetih. Išla mi je na živce. Neki naši prijatelji bi pokušavali da nam skrenu pažnju da možemo da pronađemo i drugi stan. Ne. Meni je bio dovoljan moj zagrljaj. Osmijeh. Nisam vidjela ni dotrajali tepih, ni stari televizor. Bilo je nebitno. I nisam pokušavala da se ubijedim da sam srećna, i da budem lažno skromna. Ja sam istinski uživala u tim našim prvim ručkovima koje bismo napravili u posuđenim šerpama i na nekom starom šporetu.

Od ljubavi zaista može da se živi! Jer kad imaš ljubav sve drugo ti je manje potrebno. Kada si zadovoljan i srećan, ne misliš o stvarima koje ti nedostaju, već si zahvalan na onome što imaš.

Iz tog stana smo prešli u drugi. Navodno skuplji i bolji. Stan su izdavali učitelj i učiteljica u penziji. Kako zbog specijalne veze sa mojom bakom, volim starije ljude, mislila sam da će i ovo dvoje biti neki dobrodušni baka i djed. Stan je bio u visokom prizemlju, pa smo se vrlo često zezali kako smo se prenaglo vinuli iz podruma. Nismo bili ni manje ni više srećni. Bili smo jednako zaljubljeni, a ja sam u životu jedino željela da Nemanja više vremena provodi u stanu, a manje na putu. Preselili smo se u februaru, zima je bila na izmaku, pa smo poprilično čudne navike oskudnog grijanja našeg novog gazde pripisali dolasku proljeća. Kada je zima ponovo stigla, sjećam se da bismo u krevet dovlačili sve moguće pokrivače jer je u stanu bilo nenormlano hladno. Kada se danas toga sjetim, pomislim kako je bilo divno jer smo uglavnom spavali sklupčani jedno pored drugog, toliko stisnuti, kako bi bilo što toplije. Taj naš „kralj pingivna“ kako smo ga kasnije prozvali, je vrlo brzo postao prošlost i pronašli smo ljude i stan u kojem se osjećamo još zaljubljenijim i srećnijim. To ne znači da svi ti prosti i skromni momenti nisu bili dovoljna sreća sama po sebi.

Bila sam srećna i kada sam imala jedne patike, jedne cipele, jednu jaknu. Kada nisam imala mobilni telefon. Kada bih dobila dvije marke da kupim sendvič na velikom odmoru. A oni koji su nosili pet ili deset nisu bili srećniji od mene. Nisu ni danas.

I kada sam se vozila autobusom na fakultet, i kada sam hodala pješke po kiši. I kada su mi propuštale cipele. Bila sam srećna! I kada sam sama otišla na taj prvi razgovor za posao. Kada sam sve ono što je kasnije uslijedilo u životu postigla uglavnom sama uz osmijeh i poljubac u kosu za laku noć i dobro jutro. I nije mi nikada bilo bitno koliko novca je u mom novčaniku. Ni onda kada sam imala dvije marke za sendvič ni danas kada zarađujem svoj novac. Kada bih kao dijete trebala da poželim neku želju za Novu godinu, ili rođendan, uvijek je to bilo da budem srećna.

Danas kada već godinama ne živimo u tom podrumskom stanu, kada imam i cipele koje ne propuštaju i mnogo više od jedne jakne, ja se ponekad sa sjetom prisjetim tih jednostavnih dana. Mog djetinjstva kada sam nosila, ko zna čije omanjale džempere, i košulje sa ogromnim kragnama.

I volim svoj život zbog iskustava koja su me naučila da u životu težim ljubavi i sreći. Poštenim ljudima i iskrenim prijateljima koje novac ne kupuje. I zbog jednog Nemanje koji je upotpunio moj život i naučio me da mu se još više radujem.


Imali smo sve

family

Kada sam ja bila dijete, bio je rat. Kada sam imala 6 godina, bila je ’92. Je li me to spriječilo da budem srećna? Nije! Pamtim mnogo srećnih momenata iz tih najranijih godina svog života. Trudim se da oni ustupe mjesto većini ovih uspomena koje su nastupile kasnije. Djetetu je za sreću potrebno vrlo malo. Ne novac, ne skupe igračke. Potrebni su mu njegovi roditelji i njihova ljubav!

Naša dotrajala zgrada, u kojoj je deda kao otpravnik vozova dok je Sanski Most još imao prugu, dobio stan. Ispred zgrade naš žuti fićo. U kući brat, mama, tata, baka i ja. U kuhinji žuti tepih, ispod televizora naša komoda sa igračkama. Mama ju je kupila u ŠIP-u gdje je i radila. Ko god je živio u Sanskom Mostu zna za ŠIP. I za rudnik. Tu je radio tata. Najsrećniji dani za mene su bili kada bi me poveo na posao. Znali su me svi, od kuvarice koja bi mi uvijek napravila neki sendvič do sekretarice koja bi mi rado ustupila svoju pisaću mašinu. Voljela sam da kuckam, da se igram sa uzorcima uglja.

Nismo išli na zimovanje. Imala sam neke stare sanke, koje je još brat naslijedio od nekog rođaka. Ali bi snježni dani bila moja najveća radost. Podmazali bismo sanke sa slaninom i tata bi me vodio na sankanje. Kada je brat bio dobre volje i on je ponekad znao da me povede. Sjećam se vrlo malo iz tih najranijih godina svog života, ali bi i sada jasno mogla da se sjetim uzbrdice niz koju smo se spuštali i kako se do nje dolazilo. Sjećam se i da je tada snijeg češće padao.

Na more nismo išli. Mislim da tih godina niko i nije, ali se ne sjećam da smo ijednog momenta zbog toga bili tužni. Sjećam se svih plaža na Sani koje smo posjećivali. Tata bi me vozio na biciklu, prvo u korpi a kasnije otpozadi. Paksic je naknadno bio ugrađen na sportski bicikl zbog mene. Na Sani sam sa šest godina naučila da plivam. Na Sani bi mi moji roditelji dok sam bila mlađa napravili kolibicu od vrbinih grančica kako bi me zaštitili od sunca. Na Sani sam bila srećna. Nije mi trebala Grčka, Turska, Dubrovnik i Budva. Nisam se na plaži igrala na tabletu. Pravili bismo bazenčiće i bezuspješno pokušavali da u njih naselimo ribice koje bi uvijek uspjevale da pobjegnu. Jeli bismo ono što je baka taj dan napravila za ručak, a mi odlučili da ponesemo na kupanje. Sjedila sam ispred prozora i posmatrala niz našu ulicu ko će od roditelja prvi stići sa posla da krenemo. I nisu bili umorni, nikada nas nisu odbili, nisu se žalili na krizu, teške uslove života i rada.

Imala sam neki bijeli bicikl koji je prije mene vozio brat. Kao i svaki bicikl jednog dječaka, kada sam ga ja naslijedila bio je izgreban i izudaran. Nije mi smetalo. Na njemu sam naučila da se vozim. Razbijala sam koljena i laktove ali me zbog toga niko ne bi vodio u hitnu. Malo rakije i flaster i vozi dalje.

Nisam imala dvadeset barbika. Imala sam jednu. Baka me naučila da za nju šijem odjeću. Veća zabava je bilo samo šivanje, nego ono što bi kao produkt tog rada nastalo. Ali ja sam više voljela da igram sa bratom klikere, da se igramo autićima a sjećam se i njegov voza koji je dobio na poklon. Imao je i prugu, a ja sam smjela da ga diram samo u specijalnim prilikama.

Bili smo jako srećni, sjećam se. A dječija osjećanja ne mogu da se isfoliraju. Nije nam smetalo što za desert jedemo margarin i pekmez. Bakinu štrudlu ili kiflice. Nismo imali tiramisu i sufle. Torte sa fondanom, mafine i kapkejkse.

Prije početka škole, ne sjećam se tačno da li moje ili bratove, tata nam je kupio komplet knjiga. Svjetlost, Sarajevo. Bijele korice. Unutra žućkasta hartija i neka tamno crvena slova. Tada sam upoznala Robinzona, Peru Kvržicu i ostale junake. Prije škole sam naučila da čitam i pišem. Vjerovatno jer sam tako silno željela da sustignem svog četiri godine starijeg brata, i impresioniram tatu koji me je učio kako da pišem. Prvi koraci su bili slova sa tačkicama koje bih ja kasnije spajala i na taj način ispisivala svoja prva slova.

Nigdje nisam tako lijepo spavala kao na poslednjem sjedištu našeg fiće kada bismo se vraćali sa sela. Nisam imala sjedalicu za auto, a ipak smo nekako preživjeli djetinjstvo i brat i ja.

Nismo imali pekinezera, maltezera ni retrivera. Imali bismo pse koje sam ja pronalazila na ulici i u koje bi se moji roditelji zaljubili i nisu mogli da ih odnesu. Sjećam se jednog žućkastog koje sam prozvala imenom Bijela kafa. Ni ne pokušavajte da to razumijete, ni meni nije jasno. Pa drugog Glikija, zato što je kujica bila mršava kao glista kada smo je pronašli. Tako odana je znala da trči za mamom dok bi ona na biciklu išla u posjetu djedu koji je od nas bio daleko nekih desetak kilometara. Pa naši zečevi. Imali smo preko dvadeset zečeva koji su ostali u Sanskom Mostu. Brat i ja nismo dozvoljavali da ijednom od njih zafali ni dlaka s krzna.

Najbitnije od svega, naši roditelji su nam dozvoljavali da budemo djeca. Da se smijemo, igramo, dođemo kući prljavi i izgrebani. Da se potučemo sa drugom djecom bez njihove intervencije. Da volimo životinje. Nismo voljeli da gledamo televizor, a dan proveden u kući je bio kao dan proveden u zatvoru. Nije to bilo tako davno da bi se stvari danas tako radikalno promijenile.

Ne sjećam se da smo imali mnogo, ali smo imali sve. To je čovjek shvatio u godinama koje su nastupile kasnije. Onim sumornim i sivim, kojih ne želim ni da se sjećam. Ali i tada bi čovjek pronašao razlog da bude srećan. Iako život nikada više nije bio potpun! Nismo imali sve, jer naša porodica nije bila cijela, i sreća je mogla biti samo polovična. Nisu to mogle nadomjestiti ni skupe patike, ni odlasci na more, ni telefoni, igrice i skupe stvari. Izgubili smo dječiju spontanost u sebi i odrasli preko noći! Niko nije mogao da nam vrati vrijeme, a to je ono što smo silno željeli!


Nema veze

whatever

Već duže vrijeme nisam napisala ni slovo. Zašto? Ništa me ne pokreće. Još davno sam zaključila da uglavnom mogu da pišem ili kada sam tužna ili razočarana, ili ljuta, bijesna. Rijetko kada pišem kada sam srećna. Još rjeđe kada sam ravnodušna.

Vidim ja sve te stvari koje me iritiraju, ljute. Zbog kojih bih najradije vrištala na sav glas zbog ove kolektivne ravnodušnosti koja nas je sve obuzela. Gledam svoje prijatelje kako se muče da obezbjede minumum egzistencije. Mlade i inteligente ljude koji se zadovoljavaju da su siti i da imaju gdje leći. Je li to krajni domet? Ne mogu da se pomirim sa činjenicom da nismo sposobni da želimo više, da čeznemo za boljim. Kada već lako ne možemo ostvariti, da barem želimo, da težimo ka boljem. Lakše nam se ubijediti da nam je svakodnevica sjajna. Da je ovo maksimum koji od života možemo da dobijemo.

Neki poslić. Televizor na kredit, šporet na kredit, patike na kredit – život na kredit. Dijete koje ćemo odgojiti u državi u kojoj ljudi koricu hljeba sve češće traže u kontejneru i učiti da i ne treba da sanja. Da je srećan kada ima gdje da legne i kada nije gladan.

Lijepo je biti skroman. Ali uslovi u kojima mi živimo su davno prešli ispod granice skromnosti. Lagali se mi više ili manje, to je istina. Naravno da je najveća sreća kada su ti bližnji dobro i zdravo, kada si sit i imaš krov nad glavom. Ali to je polazna tačka, a nikako ne životni cilj!

Ne želim ja kuću od 500 kvadrata, najnoviji auto i petocifrenu platu kao iz nekog američkog sna, ali ne želim ni da budem podstanar cijeli život. Da vozimo aute kojih se neko u Evropi zasitio i da se zadovoljavamo platom koja jedva može da pokrije životne potrebe. I to one minimalne, za koje smo se ubijedili da su normalne.

Kod nas se smatra dobrostojećim čovjekom onaj koji je kupio polovni auto od deset hiljada, otišao ove godine na more, i dva dana na Jahorinu. Kod nas se intelektulacima smatraju oni koji su kupili radna mjesta. Najbolji sa fakulteta se puštaju da odu gdje god žele. U nekoj normalnoj državi već bi ih neka firma željela za sebe. Kod nas ne. Zašto? Zato što bi mogli da vide i spoznaju koliko je loše sve to što postojeći dupeuvlakači rade.

Moji prijatelji odlaze, u Ameriku, Njemačku, Austriju, Francusku, Australiju, pa čak i Srbiju. Odlaze gdje god mogu otići jer im je jasno da ovde ne mogu ništa ostvariti. Da o boljem mogu samo sanjati. A ja ne želim da idu. Nije ova država vlasništvo onih čiji očevi su se sumnjivim metodama obogatili pa da oni dobijaju najbolje prilike. Nisu oni to koji će odlučiti ko odlazi a ko ostaje. Ali kada su zasjeli na sva moguća radna mjesta, ništa drugo ti i ne preostaje nego da odeš. I da te tamo negdje u dalekom svijetu muči nostalgija. Kontam, bolje i nostalgija nego gađenje.

Kakav je život u državi u kojoj moraš vječito nekoga da vučeš za rukav? Kod doktora, u opštini, u pošti, u banci? Da nosiš bomobnjere i skupa pića da nekoga odobrovoljiš da radi svoj posao! I da živiš u ubjeđenju da je to normalan obrazac ponašanja.

Lijepo je nekome pokazati zahvalnost. Ali ga podmićivati da radi minimum onoga za što je i onako previše plaćen je suludo. Reći će ljudi da drugog načina nema. Ima ga za onoga ko želi da ga nađe.

Učeni smo da ostajemo na „svojim ognjištima“. Da se ne busamo mnogo. Da pred „jačima“ poginjemo glavu. E, pa ja neću! Ne zato što se gordim, nego zato što jači i bolji niste! Boljem ću uvijek iskazati poštovanje, pružiti ruku, ali je u ovoj ravnodušnoj državi boljih sve manje.

Doktorka je umalo ubila pacijenta. Nema veze, nije primila platu. Elektro vam je i ovaj mjesec pogrešno obračunao potrošenu struju, ni to nema veze, jer ako se buniš samo ćeš potrošiti vrijeme i ništa nećeš riješiti. U redu vas je neko već treći put zaobišao i otišao prije vas – ni to nema veze.

Život prolazi pored tebe, najbolje prilike uzimaju drugi, a ti samo posmatraš i sliježeš razmenima – nema veze, ovo je Balkan!


Прати

Добијте сваки нови чланак достављен у ваше поштанско сандуче.