Život provodimo tražeći ono što već imamo

Rađamo se slobodni. Barem u ovoj eri u kojoj živimo. Nemamo ništa. Ni uspomene, ni sjećanja, ni nadanja. Mi smo kao prazan list papira. Kako život ide tako ispisujemo. Nešto mi, nešto sudbina. Naše reakcije na ta sudbinska uplitanja određuju ton naše priče. Ona je farbaju u sivu, ili ružičastu.

Niko ti ne kaže kako se živi i kako se osjeća. Gledaš. Nešto radiš po ugledu na okruženje. Nekuda te usmjere roditelji. Nekad želiš biti kao tvoji prijatelji. I sve je u redu dok to kako živiš i osjećaš čini da se osjećaš zadovoljnim. Dok smo djeca, sve je vrlo prosto. Najčešće radimo ono što nam se radi i šta volimo da radimo. Jedemo (ili ne jedemo) šta nam se jede, iako to ponekad izluđuje naše roditelje. Igramo se sa onim igračkama koje nam se dopadaju. Spavamo kada nam se spava. Radujemo se onima vrijednim radovanja. I uglavnom smo srećni. Spokojni i bezbrižni.

Sa odrastanjem dolaze i komplikacije. Čovjek nastoji da se uklopi u neke društvene okvire kako bi bio prihvaćen i kako bi osjetio pripadnost. Pravi kompromise na uštrb želja svog bića. Ima i onih koji su svoje želje toliko utišali da ih više i ne čuju, te tako gaze kroz život u gomili kuda ih god ta gomila odnese i svejedno im je. Ne žele previše, ne očekuju ništa. Ne sanjaju.

Moderni čovjek je danas toliko fokusiran na traženje sreće i unutrašnjeg mira, da je to postalo previše tužno. Joga, meditacija, life coachevi, ishrana, treninzi, wellnessi, spa centri, vježbe samokontrole, disanja, psiholozi i psihijatri. Sve su to lijekovi koje koristimo da bismo zamazali posledice onoga što nas muče, dok problem i dalje ostaje. Mi ga ne vidimo. U trci za materijalnim, u trci za onim što mislimo da bi život trebao biti, a zaboravljamo onaj prazan list koji smo dobili na rođenju koji je bio samo naš da ga ispišemo kako želimo.

Ljudi se danas plaše biti drugačiji. Globalističko društvo u kojem živimo nam nameće novac kao imperativ. Ljudi trče za novcem, misle da je on garancija sreće i mira, a upravo je ta trka ono što stvara nemir. Na kraju dana nije važno. Na kraju mjeseca plata ne može nadomjestiti prazninu koju osjećaš u grudima, nemir koji te kida. Na kraju dana novac ne može kupiti spokoj. Koja je uopšte poenta da provedeš svoj život radeći nešto što ne voliš i ne želiš i zbog čega se osjećaš nesrećno pa kupuješ stvari zbog kojih misliš da ćeš se osjećati bolje i umanjiti osjećaj nezadovoljstva?!

Pojedine majke nakon porođaja žure na posao kako bi što prije mogle da rade, sačuvaju poslove, plate, iz brige da svom djetetu obezbijede novac i kako mu ništa ne bi falilo, a ne shvataju da je dječiji svijet vrlo jednostavan i da mu najviše od svega trebaš ti.
Kada sam bila najviše tužna u životu, osmijeh i spokoj nisu mogle da mi vrate stvari, već zagrljaj onih koje volim, i neka topla riječ. Za mene sreća nikada nije bila proporcionalna količini novca koji imam, a imala sam i više i manje. Za mene se sreća uvijek mjerila količinom mira u mojoj duši.
Ljudi su zaboravili kako se prosto živi. Kako ti ne treba previše da bi bio srećan, a kada bismo većinu ljudi pitali šta je krajnji cilj njihovog života i šta bi željeli za sebe, većina bi odgovorila da samo žele da budu srećni.

A srećan se može biti i u patikama sa pijace, i sa margarinom i pekmezom namaznim na domaći hljeb. Srećan se može biti i u trenerci koja je bratu postala mala. Srećan si mogao biti i na obali jedne male rijeke. Sreća nije značila rođendan u igraonici, niti tortu sa fondanom. Sreća je mogla biti u torti koja je trebala da bude zeko ali je negdje usput više zaličio na medu.. Tvojih šest, sedam drugara i zdjelice sa smokijem i tanjiri kiflica koje bi napravila neka komšinica vještija od tvoje mame. I teta Mirina pogača. I pokloni tvojih drugara. Sveske, dezodoransi, čarape, čokolade, kasete i obične stvari.
Smiješno je kako su neke od najdražih uspomena upravo one iz djetinjstva, kada se sa jedne strane rušio moj svijet i porodica, a kada sam imala iskrene drugare. Kada smo bili djeca pa nismo znali da se neiskreno smijemo. Kada smo se nevješto trudili da sakrijemo simpatije. Kada smo jedni drugima iskreno pomagali. Kada sam jedva čekala da svane kako bih ugledala svoju drugaricu, pa da zajedno pričamo o našim simpatijama, slušamo kasete i lijepimo postere.

Negdje usput zaboravimo i sve to uprljamo. Kalkulacijama, lažnim osmjesima, zavišću. Počnemo da trčimo u pogrešnom smjeru, umjesto da opušteno šetamo putem kojim smo krenuli. I borimo se protiv svog bića, jer ovaj svijet želi brže, bolje, jače, ratobornije, a ti sa životom ne želiš da se boriš. I onda se umaramo, iscrpljujemo, više mentalno nego fizički i onda tražimo „kreme“ kojima ćemo zamazati svoje živote, umjesto da zastanemo i udahnemo.

Sjetimo se početka. Sjetimo se esencijalnog i važnog. Sjetimo se ko smo i čemu težimo. Prisjetimo se mira u duši. Za sreću ti ne treba krema od 100 eura, niti preskupi časovi joge. Ne trebaju ti veća usta, niti torba od hiljadu eura. Trebaš samo ti sam sebi. Da se sjetiš ko si bio i kuda si krenuo. Da se prisjetiš ko želiš biti i kome želiš pripadati.

I tada ćeš imati sve!

Advertisements

Život igraš sa kartama koje dobiješ

Osnove života, i meni i vama su nametnuli neki drugi. Kao prvo, nismo imali pravo da biramo da li ćemo se uopšte roditi. To su umjesto nas izabrali naši roditelji. Kada, kako? Ko će biti ti naši roditelji? Ko će nam biti braća i sestre, bake i dede? Znam da ima i onih koji vjeruju u suprotno. Sudbine, duše koje plove i biraju svoje roditelje itd. Nisam od tih, iako nemam ništa protiv ljudi koji djele i takva ubjeđenja.

Ja sam zapravo vrlo dosadna i obična. Ne slušam life coacheve, ne idem na jogu, ne meditiram, ne postim, ne idem nedeljom u crkvu, iako duboko vjerujem i molim se. Odavno sam prestala da izlazim. Najviše zabave pronalazim između redova koje ispisujem ili čitam. Pokreće me nepravda. Pokreće me ono za šta ja smatram da nije logično i opravdano. Da nije u redu. Taj osjećaj za stvari koje nisu u redu mi je dat. Taj vječito oponentski stav prema svemu što nije dobro mi je zapisan negdje u dubini bića i ne da mi da mirujem. Konstantno me frustriraju „tuđe stvari“ i problemi na koje ne mogu da utičem. Ispravljam tuđe krive Drine, iako to od mene niko nije tražio.

Jebena nafaka.

Jako sam osjetljiva osoba kada su tuđe sudbine u pitanju. Imam neodoljivu potrebu da brinem o svima. U sve odnose, pa i one poslovne, ulazim srcem. Nedavno sam proživljavajući neki emotivni trenutak zaplakala žaleći za tim što sam tako osjetljiva i emotivna i zašto jednostavno kroz život ne mogu da gazim, ne obazirući se na okruženje. Onda sam shvatila da protiv sebe, ne mogu i ne želim da se borim, iako sam cijeli život radila suprotno. Do jednog trenutka život, a kasnije i ja sama, mi nisu dozvoljavali da budem nježna i osjetljiva, morala sam da se odmaknem od nekih ljudi, namjerno budem gruba, jer su me boljele njihove sudbine koje nisam mogla da popravim. Morala sam da prihvatim činjenicu da je jedna od najsjajnih zvijezda mog djetinjstva morala da se ugasi prerano i da sam ja ta djevojčica bez tate koja je godinama gutala knedlu kada bi me neko pitao o ocu jer nisam preko usta mogla da prevalim da je „poginuo“. Morala sam da se pravim da je poslije određenog broja godina to prestalo da me boli, a zapravo me svakim danom boli sve više. I vrijeme ne liječi ništa. Vrijeme samo čini da postaneš svjesniji svojih gubitaka.

Oni neosjetljivi i bezobzirni gaze kroz život ne osvrćući se. Postavljaju jasne ciljeve. Sebe uvijek stavljaju na prvo mjesto i to je ono što se današnjem čovjeku plasira kao jedino i apsolutno tačno. Ja sam sebi gotovo uvijek na desetom mjestu, jer se ja najbolje osjećam kada su svi oni koji su meni važni, dobro. Kada je njihova dobrobit u mojim rukama i moći ja ću uvijek učiniti sve da njihove potrebe stavim ispred svojih. Na mojim putevima do cilja uvijek postoji bezbroj prepreka, skretanja i uličica, jer ja ne umijem da gazim ne osvrćući se. Moje srce uvijek ima svoj put.

I koliko god klišeirano zvučilo, „srce“ je moja religija jer jedino protiv njega ne mogu i ne umijem. Najveći komplimenti za mene su bili kada bi mi ljudi rekli da ih je dotakla moja dobrota, da su prepoznali moje iskrene namjere i osmijeh. Najveća sreća za mene je bila kada bih pronašla one jednake. One sa kojima porazgovaraš i cijelog dana se osjećaš dobro. Oni koji čine da ti se zagrije cijela duša.

Niko od mojih najbližih nije toliko nalik meni, a sigurno je da sam proizvod svih njih. O ocu ne bih mogla da kažem, jer nisam imala tu privilegiju da ga upoznam dovoljno. Sjećam se samo da je u njegovom zagrljaju bilo najtoplije i da sam oduvijek tu najviše voljela da budem. Da sam sjedila gdje je i on sjedio. Da sam potpuno netipično za djevojčlice sa njim najviše voljela da idem u kupovinu. Da sam njemu pravila frizure. Da sam ga pratila u stopu, kao da sam mogla da naslutim koliko malo vremena nam je ova sudbina namjenila. Možda je sve to odredilo da moje srce bude ovoliko krhko i lomljivo.

Možda je konačno došlo vrijeme da sve te stvari prihvatim kao svoju prednost i kvalitet u ovom svijetu pomjerenih vrijednosti i da prestanem da se zbog njih osjećam kao slabić. Možda je vrijeme da shvatim da je danas privliegija imati dušu i umjeti da osjećaš.

Život se ne uči. Život živiš. Po osjećaju, ako si privilegovan da osjećaš. Život nije neka formula u koju uneseš faktore i dobiješ željeni rezultat. Život igraš sa kartama koje dobiješ. U zavisnosti koliko te sreća poslužila. U životu treba imati mjesta i za suze, i za osmijehe. I za zagrljaje i rastanke. Za pogotke i promašaje jer je jedino tako iskreno i autentično. Sve drugo što odglumiš je samo predstava za neke druge u kojoj nema mnogo tebe.

Samoća

Snijeg je kovitlao danima. Temperatura se spuštala ispod nule i voda u cijevima je zamrzavala. Kuću je bilo nemoguće zagrijati, a u tome nije pomogao ni prozor bez stakla u špajzu. Skinuo je to okno dok je bilo ljeto i sada više nije mogao da ga pronađe. Razvukao je najlon na mjestu gdje je nekada bilo staklo i pričvrstio ga ekserima. Poslužiće, mislio je.

Tih dana u grudima je počelo da ga probada više nego inače, ali nije posustajao. Životinje zavise od njega i morao ih je svaki dan nahraniti. Jedva je očistio puteljak kako bi prišao štali jer hladan vazduh nije prijao njegovim bolesnim plućima pa se umarao više nego inače. Ovce su mogle jedino na njega računati, a već godinama i on na njih. Osim što bi mu prodano jagnje donosilo zaradu kojom bi platio troškove života, bile su i njegovo društvo. Ponekad bi jedine riječi koje bi razmjenio u toku dana bile upravo one sa ovcama.

Čim je otvorio vrata pas se propeo na zadnje noge razdragano mašući repom. Zaboravio je na psa. Moraće i njemu donijeti nešto da jede. Vratio se u kuću i počeo otvarati poklopce šerpica. Imao je malo graha od prije tri dana. Nije bio siguran da li će pas htjeti da jede grah, ali ni on ovih dana ne bira, pa neće ni psa maziti. Nasuo mu je grah u metalni tanjirić, a ovaj je samo ponjušio i okrenuo leđa.

„Ješćeš ti meni i krušaka divljakinja“, ljutito mu je odbrusio.

Trebalo bi prinjeti i nekoliko kanti drva, zaključio je pogledavši na gomilicu ispred vrata koja se smanjila. Imao je običaj da ih prinese do ulaznih vrata kako ne bi morao svaki put ići do drvarnice što je bilo prilično apsurdno jer je svaki dan na putu do štale prolazio tuda. Volio je imati neku obavezu kako bi što manje mislio na samoću. Znao je da će i noć uskoro pasti, da će ga u plućima još više probati, a kašalj mučiti, i zato nije zaključavao vrata od kuće tokom noći.

„Ako umrem noćas da niko ne mora razvaljivati da uđe“, govorio bi onima koji su ga pitali.

Nakon što mu je preminula treća žena ostao je opet sam. Sa sjetom je znao govoriti da se nikada ne bi ponovo oženio da mu prva žena nije umrla tako rano. Ni druga nije poživjela, a muškarcu njegovih godina bilo je teško živjeti samom na selu. Uvijek je imao dovoljno navikavši da radi i obrađuje zemlju, prodaje ovce i jagnjad, rakiju i žito. Kućanske poslove nikada nije radio. Vjerovao je da ne umije, a nije se ni trudio da nauči. A vidi ga sada! Naučio je i da ispeče krompir sa batakom i da skuva grah. Peglao je i prao svoje košulje.

Samo da dođe ljeto pomislio je uvukavši se u vuneni prsluk. Dohvatio je vunene čarape. Primjetio je da su pukle na peti. Nema veze, i ovako će biti od pomoći ravnodušno je zaključio. Šiti nije znao.

Pomislio je kako ovo odavno nije život. Nekada je sam orao ove njive. Mogao da izvuče drva iz šume, a sada jedva pređe deset koraka do štale. Djeca mu dođu ponekad. Unuci još rjeđe. On se ne ljuti jer je navikao da živi s tim. Dostojanstven i tvrdoglav nikada nikoga u životu nije molio za pomoć, pa neće ni sada. I sam je bio prilično grub i nenaviknut na emocije. Nikada nije prebolio što je sin nakon završenog studija izabrao da se ne vrati kući.

„Da je ponovo pravim, ne bi napravio više od jedne sobe“; govorio je tužno pokazujući na svoju dvospratnicu.

Oko podne je već shvatio da se ne osjeća dobro, pa je odlučio da preskoči ručak. Legao je da odmori i navukao na sebe staro ćebe. Primjetivši to, mačak je napustio svoje skrovište pored šporeta i sklupčao se pored njegovih nogu. Zahvalno ga je od rada ogrubjelom rukom pomilovao po glavi.

„Šta ćemo ja i ti?“, prošaputao je.

Kao da ga je mogao razumjeti mačak se propeo kako bi se ponovo očešao o njegovu ruku.

Juče je napravio i sliku za nadgrobni spomenik. Nije želio da bilo koga opterećuje s tim, niti da mu stave neku sliku koju on ne bi želio. Pažljivo ju je umotao u maramicu i tutnuo među posteljinu u ormar kako se ne bi oštetila. Od juče je tri puta provjerio da li je i dalje tu, kao da bi slika mogla nekuda da ode.

Oko tri je osjetio da ga jače propada u grudima.

Obukao je čistu košulju i presvukao veš. Umio se i počešljao nekoliko sjedih vlasi. Provirio je napolje i vidio da je pas pojeo grah koji mu je dao. Mačku je dao ručak koji je preskočio, jer svoju hranu nikada nije podgrijavao.

Legao je.

Oko pet je počeo teže disati.

Ovako, dakle, izgleda smrt, pomislio je spokojno.

Ionako odavno nije živ.

Dostojanstveno i ponosno!

Moji roditelji su živjeli u komunizmu. Da li su zaista voljeli Maršala ili je njegova slika krasila zidove našeg stana tek onako, ne mogu sa sigurnošću tvrditi. Vjerovali su u dobro i poštenje. Moj otac je bio dobar čovjek. Neka druga vremena koju su nastupila nakon Titove smrti, kada su oni koji su željeli da komadaju Jugoslaviju izazvali rat, su oteli moje djetinjstvo i njegovo prisustvo u mom životu.

Pouzdano mogu da kažem da nije mrzio nikoga. Kako bi im drugačije vjenčani kum bio Hrvat, a mnogi prijatelji Muslimani. Tada nije bilo Bošnjaka. Tada su svi bili drugovi. Kao dijete nisam ni znala da su ti ljudi po bilo čemu bili drugačiji od nas. Godinama su nas ubijedili da više nismo komšije i prijatelji. Mislim da je i do nas, jer ne bismo tako lako prihvatili da se međusobno ubijamo da smo se istinski uvažavali. Zbog čega? Zbog zemlje koja na kraju nije ničija i u kojoj smo svi mi obični, mali i nevažni.

Moji pošteni i skromni roditelji su me učili da se ne ističem, da ne budem sujetna, da budem vrijedna i poslušna. Nisam sigurna da su to prave vrijednosti za plivanje u rijeci koja danas teče. Ali, naučili su me i da plivam uzvodno.
Usput sam ja samu sebe naučila dosta toga. Na teži ili lakši način, ovako ili onako, dolazila sam do svojih malih istina koje sam jedine prihvatala kao apsolutne jer niko nije mogao da zna šta čuči u mom biću.

Moji su vrlo rano shvatili da mi ne mogu odrediti koga ću voljeti, šta ću studirati, s kim ću se družiti, pa su me pustili, uvjerivši se da sam dovoljno odrasla da moji izbori neće naštetiti meni, niti drugima oko mene. Mene je uvijek vodilo srce. To me činilo ranjivijom u odnosu na ove proračunate i prefrigrane, ali ja za drugi put nisam znala. Nikada prijatelje nisam birala prema tome ko su im roditelji, kakve su patike nosili, koliko novca su imali, već da li je njihovo srce kucalo u istom ritmu kao i moje. Naučila sam da prepoznam dobro.

Bilo je vremena kada sam glumila oštinu i bahatost kako bih se zaštitila od ljudi. I ne znam koliko puta sam čula „kako nisam takva kakvom su me zamišljali“.

Životne okolnosti u kojima sam se rodila, odrasla i naučila da plivam su od mene napravile nekoga sa čvrstom ljušturom. Sklonom trpljenju. Sklonom žrtvovanju. Za moje i ono što vjerujem. I ne sjećam se koliko sam puta govorila protiv nepravde, i ne pamtim koliko sam puta sjela i ispisala redove jer me neka nepravda boljela. Prema meni ili drugom biću. Bez ikakve koristi. Bez ikakve namjere. Zbog glasa, jer nam je glas svima dat da govorimo.

Sjećam se kako su me duboko potresle priče iz istorije mog, i drugih naroda. Sjećam se kako sam plakala zbog mojih predaka koji su odvedeni i nikada se nisu vratili iz Jasenovca. Sjećam se kako me boljela bakina sudbina i kako sam već kao djevojčica željela da ušetam u njenu prošlost i sve popravim.

Već tada sam shvatila da je ključ za sve mir, a ne rat i osveta. Već tada sam shvatila da kada nisi opterećeni materijalnim, i kada ne mrziš i ne zavidiš, da niko s tobom ne može da upravlja. Da si slobodan. Već kao dijete sam shvatila koliko ljubav oplemenjuje, a mržnja truje. I nisam mrzila. Ni one koji su mi željeli nauditi.

Bila bih duboko tužna kada bih prepoznala nečije loše ili skrivene namjere prema meni. Neko vrijeme bih glumila da ih ne vidim. Šminkala bih stvarnost u vesele boje, a onda bih shvatala da u ovom svijetu postoje i drugačiji. Oni koji ne poštuju. Oni koji ne vole. Oni koristoljubivi. Oni čija srca ne kucaju na istim frekvencijama. Vjerovala sam da su njihovi životi bili proizvodi drugačijih okolnosti i obično bih od takvih odlazila bez nekih velikih riječi i gesta.

Dostojanstveno i ponosno. Tako su me i učili!

Vaše Visokopreosveštenstvo

Nedavno je jedan od visoko rangiranih poglavara Srpske pravoslavne crkve (SPC) imao oštro obraćanje javnosti u kojem je srpske majke nazvao „čedomorkama“. Nakitio je on tu još štošta. Njegovo ime nije važno, jer ne želim da mu dajem još više na značaju. Njegov stav je važan jer dopire do jedne velike grupe ljudi koji djele interesnu sferu sa gospodinom. Ili kako ih u službenom obraćanju u crkvenim krugovima nazivaju dva puta gospodnom (?!), njegovo visokopreosveštenstvo gospodin gospodin TAJ I TAJ. 

Pa gospodine, prije nego što tako generalno istupate i osuđujete, ja bih vas podsjetila da u našoj vjeri, mi koji smo na zemlji nismo pozvani jedni drugima da sudimo, pa tako ne biste trebali ni vi. Kao pastir možete da ukažete, usmjerite, ali nikako da takvim grubim riječima osuđujete. Vaš visoki čin vas ne čini bližim Bogu, niti njemu milijem, sam po sebi. 

Vaše obraćanje, koliko je moj intelekt mogao da shvati, nije bilo usmjereno samo na abortus, kao svjesni čin prekida trudnoće, već i na svaki kontrolisan seksusalni odnos, jer složićemo se da na taj način takođe vršimo sprječavanje začeća i donošenje novog života na svijet. 

Kada bismo potpuno postupali po postulatima naše vjere, a govoreći pravično, bilo bi suludo da sada to posmatramo jednostrano, mi ne bismo ni trebali da stupamo u seksualne odnose prije braka. A gospodine gospodine, ja znam dosta uposlenika i sledbenika naše vjere pa tako sa sigurnošću mogu da tvrdim, da se veoma mali broj njih toga i pridržava. Postoje i oni, koji su se svojim izborom služenja isključivo Bogu, odrekli i seksualnih odnosa, samo u teoriji. Oči im i dalje cakle kada vide žene, a meni dođe pomalo licemjerno jer znam i vjerujem da nas ovaj gore vidi. Zar oni u to ne bi trebali da vjeruju više od mene?

 
Moj lični stav je protiv abortusa. Moj lični stav je takođe za kontracepciju. Lično, volim i seks. Moj stav je takođe i da je pravo svakog bića da bira kako će i šta će, jer ćemo i on i ja kada dođe vrijeme za to pred jednog istog koji će nam suditi. Moje stavove ne naturam drugima. Mogu potpuno da razumijem poriv žene koja je odlučila da prekine trudnoću koja je nastupila npr. nakon silovanja. Mogu da razumijem i ženu koja je odlučila da prekine trudnoću jer nema snage da se nosi sa teškoćom odgajanja bolesnog djeteta. Mogu, jer nisam ja ta koja treba da im sudi dok su još na ovom svijetu. Trebali biste i vi da razumijete jer u njihovim cipelama nikada niste hodili. 

Vidite, ja lično mislim da našu naciju više ubijaju oni političari sa kojima crkva kao instituacija vijekovima unazad dobro sarađuje i rijetko kada ih kritikuje. Nisam nikada čula da sa tako mnogo žara osuđujete poslodavce koji izrabljuju svoje radnike namećući im radno vrijeme od 15 sati. Nisam nikada čula da je neko kritikovao predsjednike ovih naših država koji pune svoje džepove a svoj narod su doveli do propasti.

Vidite, gospodine, mislim da bi srpske majke rađale i više kada bi imale čime da hrane svoju djecu i da mi osiguraju svjetliju budućnost. 

Nisam primjetila da ste lomeći hljebove sa kumovima, predsjednicima i premijerima njima držali ovakvo oštre besjede a ubijaju nas i oni, vjerujete. Više nego svi ovi koje ste nabrojali. Ubijaju volju za životom, a kamoli za seksom. Njima se vi pozabavite. 
Nije na meni da sudim ni njima ni vama. Ja svoje račune odavno polažem samo ovome gore.
Čedo nemam, nisam ga ni nikada ni umorila. 

Imam samo glas, a glas služi da nekome kažete kada nije u pravu!

Nije do tebe, do mene je!

Ja sam optimista i idealista. Iako me stvarnost bezbroj puta demantovala, ja zaista vjerujem u dobro. U ljudima, u prilikama. U samoj sebi. Zaista vjerujem u onu devizu da se radom i trudom sve može postići. Da je mnogo bitnije da se smiješ. Da vjeruješ.

U poslednje vrijeme stvarnost me demantuje više nego ikada. Umorna sam. Ne bori mi se. Ne smije mi se. Ne vjeruje mi se.

Ko je kriv?

Ja sam kriva jer sam vjerovala previše. Ja sam kriva što sam odgojena da vjerujem u pravdu. Ja sam kriva što ne umijem da igram prljavo.

Ja!

Država je odlična, ja sam ta koja ne razumijem!

Ja nisam svjesna gdje živim, a rekoše mi jednom da toga treba biti svjestan.

Ja sam naivno očekivala da sam čovjek, isto kao i onaj u Americi, Njemačkoj ili Kini. Ja sam vjerovalo u pravdu i pravedno, a izgleda da nisam trebala.

Izgleda da u ovoj državi žive neki građani trećeg reda kod kojih pravda postoji samo na papiru. U kojoj se zakoni prave kako bi postojali, a ne kako bi se poštovali.

Ja sam kriva što živim u državi koja me ne razumije, a ni ja nju.

Ja sam ta!

Ja sam ta koja vjeruje da plata nije nagrada, već nešto što si zaradio. Ja sam ta koja vjeruje da trebaš biti plaćen u skladu sa svojim kvalifikacijama. Ja sam ta koja smatra da ne trebaš raditi poslove za koje nisi kvalifikovan. Ja sam ta koju bi bilo sramota da drugi vuku rukave za mene. Ja sam ta koja misli da godišnji odmori nisu nikakva privilegija, već ono što ti po zakonu pripada. Ja sam ta koja ne razumije koncept „koverte“ dok svi drugi sa odobravanjem klimaju glavom.

Ja!

Ja sam ta koja svakim danom može sve manje da gleda nepravdu. Ja sam ta koja misli da se malim koracima dolazi do cilja, a ne sa fakulteta u načelničke kabinete i na pozicije kojima nista dorasli. Ja sam ta koje vjeruje da se prilike zaslužuju, a ne nasleđuju.

Ja neću tako!

Ja sam ta koja ne gleda dnevnik i ne pali televizor jer mi je želudac postao preosjetljiv na gluposti koje se tamo emituju. Ja sam ta koja ne želi da gleda dnevnik koji se pretvorio u predsjednikov vlog.

Ona koja ne može da razumije lopovluk.

Ona koja ne može da ne razumije kako se lopovi ne boje pravde i kako imaju želudac da tlače ionako životom potlačene.

Ja sam ta koja se smješka, a u sebi kuvam!

Ja sam ta!

I nije do vas. Do mene je.

Ja nisam svjesna gdje živim i s kim!

Imaš li petlju da živiš kako ti se živi?

Ljudi često komplikuju smisao života. Traže rješenja na pogrešnim mjestima. Žive po uzoru na druge. Žive u skladu sa željama i vizijama drugih. Ne misle na sebe. Tada krenu da traže ključ, da lutaju, da se spotiču. I dobro je dok ga traže. Ovi koji sjede začahureni u vlastitoj nesreći i ne vide izlaz niti ga traže, su već izgubljeni. Oni misle da je nesreća obavezna. Oni ne vide da mogu napregnuti mišiće i potrgati okove kojima su se sami zavezali.

Kako ne bih pričala hipotetički, konkrentih primjera je suviše. A odgovor je vrlo jednostavan. Živi tako da budeš srećan. Skloni se od situacija i ljudi koji ti stvaraju nelagodu. Skloni se od situacija koje te ljute. Skloni se iz veza koje te ne oplemenjuju. Skloni se od negativnih. Ne dozvoli nikome da ti kvari sreću i govori kako da živiš. Znaš sam. Zna tvoje srce. Ono, ako si sposoban da ga čuješ, uvijek kaže. I uvijek ćeš znati šta je ispravno.

Postoje situacije iz kojih ne možeš da se skloniš i koje ne možeš da biraš. Postoje one na koje ne možeš da utičeš. U takvim samo možeš naučiti da plivaš najbolje što možeš. Ali, toliko je negativnih stvari u tvom životu kojih se možeš riješiti, ako imaš dovoljno hrabrosti.

Ljudi se žene i udaju iz različitih razloga. Mislim da je procentualno najmanje onih koji se vezuju iz čiste i iskonske nesebične i filmske u knjigama opjevane ljubavi. Žene se udaju da ne bi ostale „usjedilice“, da „rode jer tako treba“ i kako ne bi ostale same jer svima treba „muška ruka“. Udaju se jer su se sve drugarice već udale, pa to automatski implicira da s tobom nešto nije u redu. Udaju se jer misle da treba. Da je vrijeme. Udaju se jer ih je pitao. Udaju se, a pojma nemaju. Muškarci se žene iz gotovo istih razloga. I jer im treba neko da kuva. Da pegla. Čisti i sprema. Treba im nova mama jer mama više nije toliko u snazi, a i volja je izdaje. Tako se vezuju oni neserećni. Onda žive nesigurni i nezadovoljni. Svima pričaju kako ljubav umire u braku i kako je teško. Kako žena zvoca a i sex je sve rijeđi. Kako više nemaju vremena za drugarice i drugare. Misle da tako moraju da žive cijeli život. A, ne moraš. OK je shvatiti da si se zajebao. Ako jesi. OK je reći hvala i doviđenja, ja idem dalje. OK je jer nesrećan nisi ni dobar partner, ni dobra supruga.

Druga zabluda ovih nesrećnih je da moraš imati gomilu prijatelja. U tim prijateljstvima najčešće nema mnogo kvaliteta ni ljudskosti. U tome nema nesebičnosti. Rijetko ko može da prevaziđe ljubomoru. Rijetko koji odnos se zasniva na tome da ne „olajavate jedni druge sa trećima“. I to je toliko zamorno i besmisleno, da mi je nemoguće naći razlog zbog kojeg bi neko želio da bude u takvom odnosu. U tim odnosima su konstantno neka prepucavanja i spuštanja. Brojanja onoga koliko se puta ona javila, a ti nisi. Brojanja kafa koje ste popili. Brojanja puta koje si ti otkazala. A nisi mogla. NIJE TI SE DALO. NIJE TI SE SLUŠALO. Pravi prijatelji bi trebali da razumiju. Pravi prijatelji ne kamče odnose. Pravi prijatelji ti ne zvocaju za gluposti. Pravi prijatelji ne ruše tvoju sreću. Pravi prijatelji ti ne guraju prst u oko, kada već plačeš. Pravi prijatelji su rijetki. Gotovo unikatni. U redu je ako ih nemaš.

U redu je.
Nemaš na koga računati, ali nećeš imati ni nekoga ko će ti pod krinkom osmijeha i dobronamjernosti trljati so na ranu. Ljudi često ne shvataju koliko su takvi odnosi toksični i koliko čine da se osjećaš nesrećno.

Treći primjer kukavičluka na vlasititu štetu su porodični odnosi. Tu bi se već mogla napisati knjiga u nekoliko tomova. Ljudi su često, nesvjesno, žrtve svojih roditelja. Oooo, jesu, jesu. Ne mislim u smislu fizičkog zlostavljanja, već onog emocionalnog. Ima toliko ljudi kojima roditelji svakodnevno ispiraju mozak i nameću svoje životne stavove, a da oni toga nisu ni svjesni. Ima ovih sadista koji su svjesni, ali i dalje žive život kako bi ugodili mami i tati, zanemarujući svoje želje. „Zaslužili su“. „Odgojili su me“.

Zaslužili jesu. Pomoć i poštovanje (a ni to nisu svi).

Nisu vlasnici tvog života, niti njegovi režiseri. Nisi dužna da se udaješ (ili ženiš) za onoga za koga oni misle da je podoban. Nisi dužan da im daješ cijelu svoju platu jer su oni davali tebi. Ti nisi birao da se rodiš. S druge strane, oni nisu vlasnici tvog života.

Ne moraš da živiš s njima, ako ti se ne živi. Ne moraš da rješavaš baš sve njihove probleme. Ne moraš da znaš za svaku migrenu i bol u kostima.

A postoje i blesavi roditelji koji su žrtve svoje „tridesetogodišnje“ djece. Ne mogu da shvate da djeca trebaju da odu. Da žive. Da padaju i ustaju. Pa takvi nosaju šerpice i kada im ćerka gazi tridesetu jer „ona ne stiže da kuva“. Takve peru prozore i brišu prašine u kućama svojih sinova. Takvi čuvaju unučiće kako bi „djeca“ mogla da izlaze svaki vikend u klub. I kukaju. Teško im je. Unučići su preživahni za njihove godine. Njima se odmara. Djeci se igra. I svi su opet nesrećni, a glume sreću.

Ljudi muče svoja tijela i svoj duh da bi zadovoljili neke društvene norme. Izgladnjuju se ili jedu na silu kako ih neko ne bi pitao „što si mršava ili debela?“. A takvim pitanjima se samo treba naučiti smijati. I voljeti svoj veliki nos ili male grudi, veliku guzicu ili mršave noge. Dok god ti je ono što nosiš u grudima dobro. Jedi krofnu, jedi brokoli, jedi šta god hoćeš ako se ti poslije toga osjećaš dobro.

Dok god tvoje srce cvrkuće i poskakuje, radiš dobro. I one koji se smiju ovakvim opaskama, koji se izruguju sreći, tvojoj ili mojoj, njih drži daleko od sebe, jer takvi su najtoksičniji.

Poslednjih godina ja se trudim da svoj život ispunim srećom. Često se smijem. Ponekad se smješkam. Trudim se da više slušam svoje srce, a manje druge ljude. Trudim se da ispunjavam svoje želje, jer sam tooooliko dugo stavljala sve druge ispred sebe. Kako bih bila dobro i fina. A zašto?

Sve toksične odnose prekidam. Govorim jasno šta mislim. Negativnu energiju guram od sebe i zaobilazim kao zaraznu bolest, makar je emitovali i moji najbliži.

Zašto? Zato jer želim da moje srce pjevuši a ne da je konstantno okruženo tuđom tamom.
Zato što imam njega i on ima mene.
I zato što je to jedino bez čega ne bih mogla zamisliti dan.

I zato što je to ljubav.

Filmska.

Neopisana.

I samo naša!

Kako su me na smisao života podsjetili grupa baba i jedno boli me k….

Nisam dugo pisala. Spremala sam se za prvi „pasivni odmor“ od 2010. Nakon ovog odmora mogu reći da mi izležavanje na plaži poslije samo pet dana prelazi u dosadu, a duh traži da se hoda, vozi, i kreće. Bilo kuda.

Kao i svaka luda žena, prije odmora sam morala da kupim pet novih krema, haljinu, još jedan kupaći i još ponešto što mi sigurno neće trebati. I nije. Od kofera veličine manjeg ormara sve se svelo na dva šorca i majice, kupaći, peškir za plažu i jednu haljinu. Onih ostalih 100 majica nisam ni izvadila iz kofera. Ali uspjela sam čak i dva puta uključiti mašinu za veš.

Prvih par dana odmor mi je bio prijeko potreban. Potpuno isključeni tumarali smo do plaže, od plaže do apartmana, dobro poznatim putem. Jeli, spavali. I to i preko dana. Bez obzira na vremenske prilike glava me nije boljela. Gužva mi je smetala samo u kontekstu da je prekomentarišem. Kilometarski red u marketu me nasmijavao. Bilo mi je toplo u duši. Miris soli i šumice, šum valova, sunce koje je grijalo su bili ono što je moj mozak očajnički trebao da se iz stanja pregrijavanja prebaci u potpuni off.

Posmatrala sam ljude na plaži. Raznih oblika i veličina. Manje ili više potamnjeli. Nije bilo onih „super modela“ sa savršenim trbušnjacima, namještenim frizurama koje kasnije u moru možeš prepoznati jer dok plivaju izgledaju kao nojevi kako ne bi skvasili svoje frizure. Zar nisi došao na more da se odmoriš i budeš slobodan? Da ti kosa bude slana, da te kamenje bocka po petama, da skineš šminku i odmoriš kožu. Kome su sloboda figaro i fen na +50?

No nisu oni bili moj fokus, jer je takvih kao što rekoh bilo jedno ili dvoje. Jedna prezgodna teta koja je na plažu došla sa naušnicama, rumenilom, namještenom frizurom, nije ni ušla u more, već je samo dodavala nijanse tamne na svoj ionako preplanuli ten. Na kraju dana njen muž i dva sina su kao pravi „džentlmeni“ ostavili prezgodnu tetu da sama nosi pet cekera dok su oni ponosno ispred nje odšetali sa plaže. Po njenim asesoarima se vidjelo da imaju novca. Svi ostali na toj plaži su bili obični.

Mogli smo jedino da se razlikujemo prema tome kojim jezikom govorimo, pa smo tako N i ja imali svoje komšije „Slovence“ i „Švabe“. Razlikovali smo se po bojama kupaćeg. Po količini stvari koje smo dovukli na plažu. N i ja smo zaključili da je svijet otišao do đavola jer smo bili jedni od rijetkih koji su na plažu ponijeli samo flašicu vode, kremu za sunčanje i peškir. Sada se na plažu nose šatori, stolice na rasklapanje, vlastite ležaljke, podmetači „za ispod peškira“, zepice „za u vodu“, šlaufi, flamingosi i ostale gluposti. Nije mi bilo jasno ko svoj odmor želi da optereti misleći da li je „poteglio“ sve te stvari SVAKI DAN sa sobom.

Ono što je bio fokus mog razmišljanja je što smo uprkos svim tim sitnicama koje sam nabrojala bili isti. Nisi mogao da vidiš ko je tu doktor, ko je advokat, ko je šljaker, ko konobar, jer smo svi nosili samo svoju kožu. A koža nam je bila više ili manje preplanula. Mogao si da vidiš kad je ko došao na more, čija je tolerancija na sunce slabija i ništa više od toga. Možda oni vrhunski poznavaoci mode mogu bolje da prepoznaju brendove na kupaćim kostimima, ali meni su svi bili isti. Osim gore pomenute tete koja je sa svojim premasivnim zlatnim naušnicama i ogromnim Dior cvikama vrištala „vidi šta ja imam“, a sve nam o svom imetku rekla onog momenta kada je ostavljena da sama nosi cekere za plažu.

Mogao si da vidiš ljude koji nisu iz časopisa i provučeni kroz filtere instagrama. Sa strijama, celulitom, borama. Sa nesavršenim tijelima. I upravo zbog toga je bilo sve savršeno jer smo tu svi bili samo ljudi. Nisi mogao da dovezeš svoj auto na plažu. Nisi znao ko je došao sa Fiat-om a ko sa BMW-om. Nisi znao koliko je ko bogat jer su kafa i pivo bili isti za sve. Nije bilo razlika između nas, mogao si samo da se sakriješ iza stakala naočara dok odmjeravaš nekog zgodnog tipa. Sve ostalo je bilo transparentno. I bilo me briga. Bila sam srećna. Tu sam ponovo spoznala svu ljepotu jednostavnog i neopterećenog življenja i bila toliko uzbuđena zbog tog saznanja kao da sam u najmanju ruku otkrila novi kontinent.

Pred naš polazak na plažu je stiglo i desetak baka. Možda u ranim sedamdesetim. Dofurale su bake sa sobom cijelu dnevnu sobu, zauzele pola plaže. Donijele sto i stolice i bezbroj plastičnih zdjelica. Popile po rakijicu koju su same donijele, glasno se smijale i psovale, ponosno šetale svoja stara tijela u kupaćim kostimima upadljivih boja i dezena. Za mene i N su bile nepresušan izvor zabave. Dublje gledano pokazale su mi svu suštinu srećnog života. U glavi sam pravila paralelu između njihovih srećnih izboranih lica i plastičnog osmijeha gore pomenute sa Diorom i zlatom.

Kad je baba glasno ispalila: „Ma boli me kurac“, ovi koji su razumjeli su se sa zgražavanjem okrenuli. Ja sam se umalo grohotom nasmijala, jer baba je u ove četiri riječi sažela svu suštinu života i odmora. Jer bi upravo takvo i trebalo biti! Ako si u takvom stanju uma, ne treba ti ni flamingos ni Dior. Ni instagram ni filter. Ni skupi koktel, niti te kamenje bocka, jer te za sve boli ona stvar!

Šta sve znaš ako imaš trideset (i više) i ziviš u Bosni

Ako imaš trideset i više godina i živiš još uvijek u Bosni ti si ili egzibicionista ili mnogo hrabra.

Ako nemaš mamu i tatu, kuma ili tetku, da za tebe povuku jedan ili deset rukava, najvjerovatnije radiš neki osrednji posao, za osrednju platu.

To znači da plaćaš stanarine, kredite, i patike kupuješ na rate.

I to nije samo po sebi toliko strašno.

Strašno je što si ti u startu deset koraka iza današnjih generacija koje tek stupaju samostalno u život. Strašno je što si sto koraka iza svojih vršnjaka u nekim drugim zemljama koje nisu iskusile odrastanje u ratu.

Ako imaš trideset i koju, riječi parastos, izbjeglički centar, geler, vazdužna opasnost, bombardovanje, podrum, haubica, automatska puška, kolona, groblje su riječi koje si naučio još u djetinjstvu. To su slike koje čine tvoje djetinjstvo, zajedno sa prostorijom osvjetljenom svjećom ili zaglušujućom bukom granata koje padaju.

Ako imaš oko trideset gotovo sigurno su te jednom u toku noći izvlačili iz kreveta na pod, jer je sigurnije ukoliko granate budu pale blizu tvoje kuće. Ili si prenoćio u podrumu. Ako imaš oko trideset velika je vjerovatnoća da si izgubio nekoga od svojih bližnjih. A apsolutno je nemoguće da neko iz tvog okruženja nije poginuo. Poginuo je riječ koja je odzvanjala u svačijoj kući i postala tako domaća i obična u dječijim ušima.

I plašiš se. Plašiš se neizvjesnosti života. Plašiš se riječi rat koja se u našoj državi tako olako prevaljuje preko usta. Plašiš se sirene za vazdušnu opasnost. Trgneš se svaki put kada neko na slavljima odluči da puca. Mrziš petarde. Mrziš 15. u mjesecu kada se testira ta vražja sirena koji ti je toliko puta prekinula dan, djetinjstvo i život.

Ako imaš trideset, trebalo bi da si još uvijek mlad i pun duha, a ti si često već toliko umoran i svakom optimizmu dodaješ i previše pesimizma, jer znaš kako se životi lako okrenu u sunovrat. Znaš kako preko noći možeš napustiti svoju kuću i ne vratiti se nikad više.

Ako si u tridesetim i živiš u Bosni, vjerovatno si se samo u toku svog djetinjstva nekoliko puta selio. Mijenjao si škole. Drugare. Komšije.

Ako imaš trideset vjerovatno si morao nekoliko puta spakovati samo svoje najosnovnije stvari jer si morao da bježiš. Nisi tada shvatao zašto bježiš i od koga. Govorili su ti da se pakuješ.

Ako imaš trideset ili više sigurno si jeo margarin sa pekmezom, mnogo puta kao jedinu vrstu poslastice. Ako imaš trideset kao dijete si naučio značenje riječi restrikcija i sankcija.

Ako si bio lošije sreće onda su ti i riječi ekshumacija, obdukcija i razmjena potpuno poznati termini od djetinjstva.

Ako imaš oko trideset vjerovatno ti se život tek oko dvadesetih vratio u normalu. Da imaš kuću i opet krov nad glavom. Da imaš komšije koje više nikuda ne idu. Da te nije strah da kupuješ stvari jer znaš da više nećeš morati birati šta da poneseš. Barem u onim danima kada optimizam uspije da pobjedi pesimizam.

Ako imaš trideset ili si na pragu, umjesto bajki slušao si priče iz rovova. Znaš šta je „VEK“ i u kakvom pakovanju se prodavao, ili mnogo češće donosio sa ratišta. Ako imaš trideset onda potpuno sigurno znaš kako izgleda muštikla ili krstić koje je neko od drveta napravio u rovu.

Ako imaš blizu trideset, ili više, sigurno ti je tokom djetinjstva nedostajao otac, deda, stric, ujak. Ako su danas još uvijek živi, smatraj se srećnikom. Ako nisu, to te sigurno ojačalo, nakon što te hiljadu puta slomilo. To je život, na koji ni ti ni ja nismo mogli uticati. I boli te. Boli te često tako jako da misliš da ćeš svisnuti. Ali hodaš. Smiješ se. Boriš se. Jer si od malena naučio tako.

Ako imaš trideset i živiš u Bosni, želiš da odeš, ali uvijek ostaješ. Ne znaš ni sam zašto. Možda jer si se već „naodlazio“. Možda jer se broj puta pakovanja svega što imaš popeo na dvocifreni broj i već ti je dosta.

A onda dođe 15. u mjesecu i otkuca podne, i čuješ je. I krv u žilama ti se lagano sledi. Pomisliš na budućnost. Pomisliš na djecu. Pomisliš da bi moglo opet, i uvučeš se u svoju ljušturu dublje nego ikad.

Ako imaš oko trideset, plašiš se da pustiš korijenje jer znaš kako boli kada se iščupa. Znaš kako ga je teško opet pustiti. I zato uvijek čvrsto u rukama držiš svoje kofere uspomena jer znaš da je jedino sigurno ono što posadiš u sebi.

I živiš. Najbolje što umiješ.

#Nisammajka, samo živo biće

Žene se često klasifikuju kao nježna bića. Brižna bića. Saosjećajna. A šta je sa onom drugom stranom? Pakosnom? Zavidnom?

Nikada iz usta nekog muškarca nisam čula toliku količinu mržnje koju sam znala da čujem (i pročitam) od pojedinih žena. NIKAD!

Nedavno je pjevačica Severina Kojić progovorila o svojoj borbi za starateljstvo na sudu u Hrvatskoj. Progovorila je u jednoj od nadgledanijih emisija Zoran Šprajca, kojeg kao novinara jako poštujem. Nisam fanatični fan Severine Kojić, iako znam gotovo sve njene pjesme (kao i svi, htjeli to priznati ili ne), ali ovo nije tekst o Severini kao pjevačici, niti Severini uopšte. već Severini kao simbolu onoga što je nakon njenog gostovanja nastupilo, a od čega mi se podiže kosa na glavi, a u kiselina iz želudca krene prema grlu.

Prvo mi je na društvenoj mreži iskočio snimak njenog gostovanja. Pogledala sam ga. Na momente sam saosjećajno klimnula glavnom, u drugim momentima sam bila ravnodušna, u trećem sam pomislila kako ja to ne bih tako. Ne bih se pojavila skrušena i slomljena, jer je na taj način kod dobrog dijela publike djelovala kako glumi. Zašto? Zato što za ljude ona nije Severina majka, već Severina pjevačica koja „polugola“ veselo skače po bini ili snima „filmove“ na jahti. Oni ne mogu da percipiraju da je moguće da žena ima sex, sa tamo nekim likom na jahti, i uprkos tome bude dobra majka. Trebala je nastupiti sa stavom i oštro, kao što i inače nastupa u javnosti. Je li ili nije dobra majka, mi to ne možemo znati, osim ako se ne nalazimo u krugu njenih bliskih prijatelja, ali nije na nama da o tome i sudimo.

Odmah nakon toga pojavio se drugi tekst u kojem žena iznosi svoju ispovijest, komentar, ili šta već, koja kaže da je na ženi odgovornost da izabere KO ĆE BITI OTAC NJENE DJECE! Nekom logikom, hajde i da razumijem, treba da biraš najbolje moguće za sebe i svoje dijete. Zaboravila je da većina žena prilikom odabira njihovog supruga upravo i misli da je to njen NAJBOLJI MOGUĆI IZBOR. Logika autorke tog testa vodi i do toga da bi žena trebala da bude odgovorna ako je neko npr. LOŠ OTAC. Kao da je to dijete samo ženino, pa ona treba da bude odgovorna ponašanje djetetovog oca, a on je tu, eto onako. Donator.

Nakon Severinog gostovanja, pored tog, nastupili su i brojni komentari.

„Ko je jebe!“

„Sama je kriva!“

„Sponzoruša!“

„Pornićarka!“

Itd.

Ostavimo sada Severinu po strani. Ona je samo ogledni primjer pošto je transparentnija i medijima interesantnija, zbog posla kojim se bavi, od drugih žena. Majki. Živih bića, ja bih rekla.

Nijedno živo biće nije zaslužilo da mu se sudi zbog odjeće koju nosi, posla kojim se bavi, niti da mu se sudi uopšte. Nijedno živo biće nije zaslužilo da bude javno (ili po haustoru, ulici, naselju, selu) pljuvano zbog dužine suknje koju nosi, zbog šminke, štikle, dekoltea. Nijedno živo biće ne treba da bude toliko licemjerno i osuđuje drugo zbog seksa, kada u privatnosti svoje sobe radi iste te stvari. Ponekad i slobodnije. Nijedno živo biće ne treba majci da govori kako da bude majka, ili ocu kako se bude otac. Dok god to radi sa ljubavlju i najbolje što umije.

Te žene koje zagovaraju tvrdnju, da je majka trebala bolje svom djetetu da izabere oca, su iste one žene koje će reći da je silovana žena sama izazivala. To su iste one žene koje će reći da pojedine žene zaslužuju batine. One koje će okrenuti glavu na nasilje i reći: „Sama je tražila“. To su iste one koje olajavaju druge jer vlastitog života nemaju. To su one koje će ti reći da si raspuštenica jer si odlučila da odeš iz lošeg braka. One koje ti šapću iza leđa, dok se same nalaze u gorim okolnostima od onih u kojima si ti bila, ali ne žele da priznaju ni sebi, ni drugima. Pa trpe. Šminkaju svoje lažne živote pred publikom, jer nemaju petlju da javno kažu. POGRIJEŠILA SAM, NE ŽELIM VIŠE OVAJ ŽIVOT!

I zašto ne možemo biti ljudska bića, pa reći žao mi je? Zašto moramo za nečiju nesreću tražiti „opravdanje“ i zašto moramo biti zajedljive i zle? Zašto moramo likovati nad lošim stvarima koje se dešavaju drugim ljudima? Zašto moramo biti ogorčene?

Javnost je ispljuvala davljenju košarkašicu, šamaranu pjevačicu. Sa Severinom su tek počeli. Komšiluk i okruženje tako svakodnevno pljuju žene u sličnim sličnim, samo što one nisu u žiži medija pa se o njima malo govori u tako širokom kontekstu. A, čuli ste. Sigurna sam.

Nisam Severina, nisam ni majka, ali sam doživjela da me na društvenim mrežama pljuju. Iz sve snage. Zbog mnogo banalnije stvari od ovih o kojima danas pišem! Prvi dan je zaboljelo, drugi dan shvatiš da ne možeš da se boriš sa bolesnim ljudima! Stoti put se već samo nasmiješ i složiš sebi u glavi da žene nisu nježne, nisu ni mile, one su vrlo često većini nasilnici od bilo kojeg drugog živog bića.

Čast onim svijetlim primjerima i izuzecima zbog kojih mi je još uvijek drago što sam žena! I ljudsko biće!