Živim

317726_2215069787870_7794414_n

Svaki dan srećem odrasle ljude potpuno zavisne od pomoći bližnjih. Skrivaju se iza loše ekonomske situacije u našoj zemlji i odbijaju da se odlijepe od majčinih i očevih skuta. Ne razumijem ih. I ja sam do osamnaeste godine rasla poprilično zaštićena od svega onoga što se oko mene dešava. Nisam razmišljala da li kasne plate, koliki nam je stigao račun za struju i telefon, šta ćemo danas jesti, hoću li imati cipele za ovu zimu, koliko mi je dotrajao kaput. O tome je umjesto mene mislio neko drugi. Cipele bi me čekale kada za to dođe vrijeme. Neko drugi bi mi platio ljetovanje, ekskurzije i svakodnevne hirove. Uljuljkaš se tako u taj svijet i misliš to im je posao. Svim tvojim prijateljima roditelji plaćaju odjeću, izlaske, frizera, zubara i misliš to je normalno. Prihvataš zdravo za gotovo i uvijek ti treba još.

Po završetku srednje škole sam bila ekstremno srećna jer ću moći da živim sama. Odlučila sam se za život u studentskom domu i fakultet koji ja želim. Mislila sam da je studenjak višegodišnja ekskurzija. Radovala sam se što prilikom narednih izlazaka neću morati non-stop gledati na sat kako bih stigla kući u određeno vrijeme. Niko mi neće zvocati što cijeli dan nisam bila u kući. Biću slobodna. Da hodam cijeli dan u pidžami ako to želim, da doručkujem u vrijeme ručka. Da liježem kada drugi ustaju i da radim šta hoću. Mislila sam da je to samo po sebi neka velika blagodat i zabava. Kada me je mama sa prijateljicom i budućom cimerkom ostavila u toj studentskoj sobi i vratila se kući, mislim da sam plakala cijelu noć. Prozor nije mogao da se zatvori kako treba, tuš je bio pokvaren, prekidač za svjetlo nije radio, a sasvim sam sigurna da su i vrata bila ranije provaljena pa su mogla biti zatvorena jedino ako su zaključana. Pijani studenti koji su pjevali iznad mene, ispod mene, i u dvorištu studentskog doma su nas držali budnima gotovo cijelu noć. Jedva sam čekala petak da se zaputim kući.

Nisam mogla da se nosim sa činjenicom da me je neko istrgnuo iz sigurnosti moje kuće i sada su sve odluke bile prepuštene meni. Iako je moja porodica bila svega šezdesetak kilometara od mene, nisu mogli biti tu kada bi me cijelu noć bolio stomak. Kada sam dobila temperaturu i takvu upalu grla da nisam mogla jesti. Nikada prije toga kod doktora nisam otišla sama. Nedostajalo mi je čak i što nema nikoga da me prekori kada zakasnim kući. Da me pita jesam li pojela nešto kuvano danas ili već treći dan jedem sendvič. Kada sam prvi put otišla u kupovinu nisam imala pojma koliko košta deterdžent za suđe, omekšivač ili prašak za veš. Za nekoga ko ima osamnaest godina to je poprilično sramotno, ali istinito. Na sreću taj moj period adaptacije nije trajao previše dugo. Kući sam išla sve rjeđe, iako mi je i dalje jako nedostajala. Upoznala sam ljude koji bi znali i praznike provesti u domu jer im je bilo predaleko da idu kući radi dva, tri slobodna dana. Mislila sam, ako mogu oni, zašto ne bih mogla i ja. Naučiš da živjeti dalje od porodice, ne mora nužno značiti da moraš živjeti potpuno sam. Tvoji prijatelji i cimeri postanu tvoja surogat familija i sa njima guraš dalje. Naučiš da racionalizuješ sa novcem. Naučiš da ne trčiš odmah kući ako si pogrešno racionalizovao pa potrošio. Učiš da se snalaziš i ne plačeš za svaku sitnicu jer su odlučio da odrasteš.

Stepenik više na svom putu odrastanja sam se popela kada sam odlučila da promijenim studentski dom i preselim se u onaj koji je bio bliže mom fakultetu. To je značilo još jedno novo navikavanje i napuštanje određene sigurnosti i moje surogat porodice sa kojom sam živjela dvije godine. Shvatila sam da je u te dvije godine bilo previše zabave, a premalo ozbiljnijeg učenja i odlučila da okrenem novi list. Tu lekciju sam naučila nakon što sam obnovila drugu godinu na fakultetu. Teško sam prihvatila tu činjenicu, jednu godinu provela kod kuće kažnjavajući se na razne načine. Nisam željela da izlazim dok ne položim sporni predmet. Moji prijatelji to nisu baš mogli razumjeti. Trubili su tako kako nisam normalna, a ja sam samo željela da preuzmem odgovnornost za nepromišljene postupke koje su me doveli do toga da me je nepoložena filozofija koštala godinu dana dužeg studiranja. Mislim da se niko nije toliko ljutio na mene koliko sam se ljutila ja sama. Obećala sam sebi da se više nikada neću neodgovorno ponašati.

U novom domu su živjeli ljudi potpuno drugačiji od onih sa kojima sam do tada živjela. Moje cimerke su bili zaposlene studentice i ja sam se pored njih osjećala ekstremno razmaženom. Oni bi zarađivali i za život i za sve one sitne potrepštine, a ja sam samo trebala da nazovem mamu i saopštim joj šta mi sve nedostaje. Ona se tada, kada nisam živjela kod kuće, još više trudila da imam sve što mi je potrebno. Još uvijek pamtim kako bi mi znala nasjeckati meso i tako upakovano poslati plašeći se da to neću moći sama učiniti jer nemam dovoljno oštar nož.

Da li je to roditeljska potreba da znaju da nam još uvijek trebaju ili dominira naša potreba da budemo zaštićeni? Mislim da je od svega pomalo. Krivi smo i mi i oni. Oni jer pokušavaju da nas ubijede kako će nam cijelog života trebati, i mi koji se tako lako damo ubijediti da bez njih ne možemo živjeti. Naravno da ćemo ih voljeti i da ćemo ih trebati, ali to ne znači da bez njih nismo sposobni egistirati.

Ja sam kroz svoj samostalni put i odrastanje, koje je sasvim sam sigurna nastupilo tek nakon ostamnaeste godine, prošla poprilično teško. Vraćala bih se često nazad, da obrišem suze od mamine skute, da zagrlim baku, da zatražim od brata riječi podrške. Ali što je najvažnije vraćala bih se i odlučila da koračam naprijed ma koliko to teško ponekad bilo.

Kada sam bila na završnoj godini fakulteta znala sam da se ne želim vratiti kući. Ne jer ja manje volim svoju porodicu od onih koji sa svojima žive. Ne ni zbog toga jer su moji manje dobri od tih brižnih porodica, već želim sama. Želim i da padnem i da ustanem. I da se ponekad uplašim spavati sama. Da razmišljam kako da od jednog dinara napravim pet i da se borim sa životom.

Mislim da mi dobro ide. Mnogo bolje nego onima koji sa svojih trideset i dalje žive sa roditeljima, ili trče kući za svaku sitnicu. Imaju svoje porodice a još uvijek nose šerpice sa ručkom od mame. Čekaju da mama dođe, opere, složi i ispegla. Nebitno kojeg su roda.

Plašim se za ove zavisne. Šta će se desiti kada jednog dana njihovi roditelji napuste ovaj svijet? Viđala sam tako potpuno slomljene odrasle ljude kada bi im umrla majka ili otac. Kao neko ko se sa takvim gubitkom suočio sa devet godina, ja sam posmatrala koliko su blagosloveni da su imali radost dočekati svoje pedesete sa roditeljima pored sebe. Oni to nisu mogli gledati mojim očima, ali su to trenuci kada shvatiš da je u redu što je život ponekad bio surov prema tebi!

Svoje slobodno vrijeme provodim u pidžami i pomislim kako bi se mojoj mami podigla kosa na glavi. Kako bi me brat prekorio jer ne usisavam svaki dan i što mi krevet nije uvijek perfektno zategnut. I nasmijem se. Kada dolaze potrudim se da sve bude kako oni žele kako ne bi mnogo brinuli, a kada se okrenu, ja opet po svom. I nije mi žao što uveče moram da kuvam ručak za sutra. Što ponekad ne mogu da se odmorim jer nema nikog drugog da ispegla ili skloni moj veš, jer tada shvatiš da nije bitno je li ostao dan duže na žici za sušenje, i da niko neće umrijeti jer nisi oprao šolju od čaja prije nego što si otišao na posao.

Živiš kako stigneš, ali najbitnije živiš. Ne živiš za druge i drugi ne žive kroz tebe!


Pogled u prošlost

317726_2215069787870_7794414_n

Za manje od dva mjeseca imaću trideset godina. I uzeti trideset prvu, rekla bi moja baka. Uspori bako, ni sa ovih trideset se ne znam izboriti. Veliki broj, a tako mala ja. Rezimiram tih proteklih trideset. Gdje sam htjela stići, a gdje sam sad?

Htjela sam svašta. Usput bezbroj puta mijenjala nadanja i ciljeve. Jesam li srećna – jesam. Jesam li postigla sve ono što su od mene očekivali – ni blizu. Mama bi sigurno htjela da imam već dvoje djece. Muža po konvencionalnim pravilima, a ne ovu ni tamo ni ovamo “vanbračnu zajednicu”. A za mene su sva ta pravila takva gnjavaža. Neka svadba sa muzikom koju mrzim a koja bi usrećila moje goste, rodbina koju nisam vidjela deset godina, a eto baš tog dana bismo trebali da se smješkamo jedni drugima i glumimo ljubav. Zašto? Da u obrascu za kredit mogu popuniti kvadratić “udata”. Ali tridesete su tu. Uskoro me više niko neće pitati, ni “kad ću” ni “šta ću”. Preostaje još samo par godina da te prestanu pitati i počnu sažaljivo gledati. Da te pogledom prekorijevaju oni roditelji nepodobni da čuvaju dva kamena i misle kako si promašen i jadan jer nemaš dijete. Kako iza tebe ništa neće ostati. A zašto bi i moralo?

Nebitno, kao da je nekoga briga.

Sjećam se osnovne škole. Svojih prijateljica. Naših prvih izlazaka, simpatija. Kako smo kao Pepeljuga morale trčati kući kako bismo stigle do ponoći, ali vrijedilo bi ostati tih dodatnih deset minuta u svijetu odraslih, mislile smo. Kladim se da smo tim momcima i djevojkama bile smiješne dok sa svojih četrnaest godina pijemo gusti sok sa šlagom i prenaglašenom šminkom pokušavamo biti dio svijeta odraslijih pa makar i do ponoći. Nismo znali tada da svijet odraslih nije baš tako zanimljiv. Da jesmo, sigurno bismo više uživali u nevinim dječijim igrama u okruženju naše zgrade. Sjećam se prvih simpatija u krugu naših prijatelja, drugara iz škole. Svih tih zbunjućih osjećaja sa kojima nisi znao da se nosiš. Navalom emocija kada bi čuo neku tužnu pjesmu i pomislio na svoju simpatiju koja voli neku drugu djevojčicu, a ne tebe. Nisi znao tada da se to zove pubertet i da ti zato hormoni divljaju. Tinejdžerski magazini u kojima si čitao o prvom poljupcu, kako trebaš da se ponašaš, šta da učiniš i kako taj prvi poljubac i nije ni bio „big deal“ kada se zapravo desio. Od svih emocija koje si očekivao bio si samo prestrašen. Jesi li ispoštovao stavku broj dva u tekstu o ljubljenju koji je objavljen u najnovijem Teen-u? Iako su tada izgledali kao najveći problemi na svijetu, danas su samo drage uspomene. Mislila sam o tada o sebi sa trideset. Biću ozbiljna žena, sa vjerovatno dvoje djece, nosiću kompletiće i cipele na visoke pete. Posjećivaću frizera svaki drugi dan i imati zalakiranu frizuru kakvu nose i ostale tete. Nisam ja željela tada da budem ta, mislila sam da to tako mora i treba. Nisi dovoljno mudar sa svojih četrnaest da znaš da ništa ne moraš, a da trebaš samo ono što želiš. I ne nosim kompletiće, ni visoke pete, frizeru idem samo kad moram jer me beskrajno smaraju tračarenja u frizerskom salonu, i ni malo me ne brine šta o tome misli moja okolina.

U srednjoj školi se prvi put suočiš sa činjenicom da tvoji prijatelji neće uvijek biti tu uz tebe. Da se vaši putevi već polako razilaze. Teško prihvataš, ali i to je život. Shvatam da ni malo ne volim ekonomsku školu i da mi bubanje definicije društvenog bruto proizvoda stvara glavobolju i takvu odbojnost da sam u srednjoj školi zaradila i prvu jedinicu iz osnova ekonomije. Kontam ako ne volim osnove, ni suština me neće sigurno oduševiti. Shvatiš da nazad ne možeš, da moraš pregurati tu školu u koju si se sam doveo misleći da kao dobar matematičar moraš biti i dobar ekonomista. Zaboraviš da voliš i pisati, čitati i sanjariti mnogo više nego što voliš biti okupiran brojkama. Zadovoljim i taj standard da budem odličan učenik i u srednjoj školi najčešće sa zaljučenom dvojkom iz tih vražijih osnova. Kada su moji profesori i rodbina čuli da umjesto ekonomije želim studirati novinarsto bili su razočarani. Zašto bi neko potencijal da bude ekonomista mijenjao za nestalnu i stresnu profesiju kakva je bila novinarsto. A ja sam jednostavno nakon promašenog izbora srednje škole pomislila šta najviše volim raditi. Odgovor je bio pisati. Budući da nisam mogla da smislim adekvatniji fakultet koji bi mi omogućio da razvijam svoje vještine i sklonosti ka pisanju izbor je pao na novinarstvo.

Kajem li se danas kada nemam ni dan novinarskog staža? Ne. Ja zapravo nisam nikada ni željela da pišem o onome što bi mi drugi odredili, na način na koji oni žele i kada žele, a takvo je novinarstvo danas. Možda previše maštam i imam previsoka očekivanja, ali ne vidim nikakav problem u tome što radim nešto drugo a ne skakućem po konferencijama za novinare i prepričavam laži političara. Da živim u državi koja ima više od jednog ozbiljnijeg magazina možda bih i bila novinarka. Ovako sam službenica u studentskoj službi. I volim da radim sa studentima. Da im pokušam bar malo olakšati njihov put do željene diplome. Da ne budem neko staro gunđalo koje maltretira studente umjesto da im bude na usluzi. I radujem se iskreno kada osjetim da cijene moj rad. Kada ti uzvrate osmijehom i kažu da si bio im bio velika pomoć na njihovom četverogodišnjem putu. Ponekad i previše brinem, jesu li prijavili ispite, hoće li stići položiti sve. Kako im idu predispitne obaveze i zašto su se previše opustili.

I kada bih rezimirala ono što sam radila u proteklih trideset godina najjednostavniji odgovor bio bi – ono što sam željela. Situacije koje sam manje željela a u kojima bih morala biti, nastojala bih prilagoditi sebi kako bi bile podnošljivije. I koje zadužen za tu tvrdoglavu crtu u mom karakteru ja ne znam, ali mu hvala. Genetika ili odgoj,ne znam. U svakom slučaju nikada me nisu doveli do toga da predugo radim nešto što ne želim. Da se družim sa ljudima koji ne zaslužuju moje povjerenje. Da volim one koji su toksični. Popneš se stepenik više i ne osvrćeš se. Kad te život posječe, staviš flaster, ne pridaješ previše pažnje i ideš dalje. Ako i dalje krvariš, staviš još jedan. Zarašće.

Ne obazireš se na one koji te osuđuju i okružiš se onima sa kojima se osjećaš dobro. To može biti neko koga si upoznao juče. Ne razumijem zašto smo opterećeni njegovanjem nekih odnosa koji odavno nisu ono što bi trebali biti. Ja imam svoj mali mikrosvemir u koji rijetko koga puštam da uđe. Nemanju i iznajmljeni stan. I ne patim što nije naš. Dok god mi u njemu živimo, naš je dom. Hiljadu uspomena sa sjajnih putovanja po Evropi, još hiljadu koje želim upisati u svoje sjećanje.
I ne želim još mnogo. Kućicu u prirodi. Psa. Pasoš ispunjen pečatima. Zdravlje. I barem jednu knjigu sa mojim imenom na koricama.


Oligarhija

upitnik

Pitaju me ponekad prijatelji otkud mi inspiracija za pisanje i koji je to momenat u kojem se odlučim da svoje misli materijalizujem. Iskreno, ne znam. Inspiraciju crpim iz svega onoga što osjećam, što me ljuti, nervira, i onda razmišljajući o tome rečenice u mojoj glavi same počnu da se oblikuju. Ponekad pomislim da nije dobro da javno govorim o svim tim mojim unutrašnjim borbama i razmišljanjima, ali one čekaju. Stoje na vrhovima prstiju i čekaju da ruke postavim na tastaturu. Nakon prve rečenice ruke same pišu ono što glava misli. Vrlo rijetko brišem napisano. Još rijeđe ispravljam. Kažu mi ponekad da bih trebala da se autocenzurišem jer napišem ponešto o ljudima iz mog orkuženja. Sami se prepoznaju pa im ne bude pravo. Ne mogu ni to.

Država u kojoj živim je zaista nepresušan izvor inspiracije za mnoga razmišljanja, unutrašnja previranja, diskusije pa i tekstove. Ranije me ljutila, sada sa ravnodušnošću objektivno mogu da opserviram. Odavno od ove naše države ne očekujem mnogo, ali me to ne sprječava da se divim njeni apsurdima. Ponekad pomislim da je problem u meni, i da sam ja neki naročiti utopista, pomalo neracionalan i sanjalački nastrojen lik, a onda se sjetim da ima još onih koji razmišljaju kao ja.

Poslednji u nizu apsurda koji je zagolicao moje neurone se tiče uvijek aktuelne nezaposlenosti. Visokoobrazovani čekaju, prijavljuju se na biro. Traže načine i metode da odu odavde. Posla nema. Barem ne za svakoga. Kad kažem posla, mislim na onaj posao u državnim organima, institucijama, o kojem svi tako često i rado maštaju. Ne i ja. Mnogo je tu neiskrenih i neralnih odnosa. Prekomjernih očekivanja, previranja i podmetanja. Za jednog utopistu kao što sam ja, rad u takvom okruženju bi bio poguban. No, tema nisam ja.

Jasno je danas i pticama na grani da moraš imati nekog da te „preporuči“. Po kuloarima se priča i o cijeni pojednih radnih mjesta. Kontakt osobama i transferima. Ništa novo i ništa skandalozno. Poslednji u nizu fenomena koji me iziritirao – zapošljavanje djece u firmama u kojim im rade očevi i majke? Sjećam se da je toga bilo i ranije, da li je zaostavština komunizma ili ne, nemam dovoljno godina a ni znanja da zaključujem, ali se sjećam priča da si mogao da se zaposliš na mjesto oca ili majke kada bi ovi otišli u penziju, ukoliko si za radno mjesto kvalifikovan. Danas je situacija uznapredovala. Ne moraš čekati do penzije, možeš odmah, jer to direktor duguje tvojima mami i tati, a on je taj koji odlučuje kako će se trošiti pare iz državnog budžeta koji punimo svi mi. Je li to neki novi oblik državnog uređenja i neka new age aristokratija? Logikom daj posao onome kome i majka i otac rade, a ovaj koji nema ni majke ni oca na istaknutim mjestima neka crkne! Više sreće drugi put i nadati se reinkarnaciji pa se roditi kao dijete nekih buržuja!

Imam ja takvih primjera u svom okruženju koji su se zapošljavali u sudovima, bolnicama i drugim institucijama, ali da je bezobrazluk dotle uznapredovao da više nije nikakva tajna da se u bolnici raspisuje konkurs čiji imperativ je da se zaposli četrnaestero djece ljekara to je nešto što ne mogu da prećutim! Da se to javno govori svima onima koji bi okušali svoju sreću na tom konkursu i da oni uprkos svemu o tome ćute, ni to ne mogu da shvatim. Da li je 100% istina, materijalne dokaze nemam da potvrdim, ali smo svi mi čuli dovoljno ovakvih primjera da bi svi bili laž! Dokle više ovako? Jesmo li mi toliko zaglupjela nacija pa da dozvoljavamo svakom da nas tlači. U redu i Turci i Njemci i Austroguari, ali ovi skorojevići? Dakle, uprošteno, naša država funkcioniše tako da treba još više dati onome koji ima, a onaj koji nema neka emigrira, spusti kriterije ili crkne! Od gladi, od stida, od nepravde! I gdje je neki savremeni Robin Hud, nije moguće da je i on bio samo mit?

Je li normalno? Nije. Ko je kriv? Svi mi. Koji trpimo, gledamo i najtužnije – ćutimo. Bojimo se! Čega i koga? Naši djedovi i bake se nisu bojali mnogo gorih neprijatelja a mi smo spremni da pokleknemo pod svakom čizmom koja je spremna da nas gazi. I nije ovo kritika vlasti i omaž opoziciji. Ista je to bagra koja uglavljuje svoje gdje i kako može a o malom i običnom čovjeku prestane da misli onog momenta kada ovaj zaokruži broj na glasačkom listiću. Svi smo mi instrument za njihovo bogaćenje. I možda ne možemo ni ti ni ja nešto iz korijena da promijenimo, ali to ne znači da je u redu da ćutimo. Da gledamo nepravdu i da sa njom koketiramo, šminkamo je veselim bojama, kako bi bila malo manje iritantna.

Nikada nisam mogla ni umjela da ćutim. Kao što napisah, nije to stvar mog izbora. Te rečenice same dođu. Vrpolje se na vrhovima usana i na jagodicama prstiju dok ih ne izbacim napolje!

Moj je otac poginuo! Nikada mi nije palo na pamet da „unovčim“ njegovu pogibiju. Da štrajkujem u parkovima, tražim za sebe desetak hiljada maraka i kada ih dobijem pretvaram se da je ova lakrdija od države naprasno postala fer mjesto za život svih nas. Ja sa ljudskim životima ne trgujem. Mog oca nema da ga pitam, ali sasvim sam sigurna da nije išao tamo negdje da brani samo mene, pa sam tako gotovo potpuno sigurna da ne bi želio da je u ovoj državi samo meni dobro. Kada bih ja mogla da tražim neku kompenzaciju, tražila da bih da ona bude fer i pošteno mjesto za sve! I za mene, i za Milana, i Dragana. Da se zapošljavaju najbolji, pa nakon njih oni do njih, a ne najpodesniji. Da nema mita i korupcije, da nema prečica, preskočenih stepenica i guranja u redovima.

Nemoguće! Znam. Rekoh vam da sam utopista!


Kad volim

ljubav

Malo je onih koje volim. Istinski. Bezuslovno i beskompromisno. Prva ljubav i moj najbolji prijatelj je bio tata. Kakav kraj je imala ta priča o bezuslovnoj ljubavi znaju svi oni koji su čitali neke od mojih tekstove. Kao dijete naučila sam kako jako može da boli kada izgubiš nekoga koga voliš i nesvjesno odlučila da svoju ljubav ne poklanjam i ne shvatam olako.

Sjećam se da sam jako voljela životinje. Ljutila bih se kada pas nije mogao da bude jednako zainteresovan za mene kao što sam bila ja u nastojanju da ga gladim cijeli dan. Razvila sam tako svoj svijet u kojem sam se podsvjesno plašila da se vezujem za ljude i da ih volim jer sam znala koliko gubitak ljubavi može da boli. Da je to osjećaj kao da ti neko kida utrobu, sastavlja je, samo kako bi mogao opet da ti pokida još svježe rane. Nisam vidjela sva ona lijepa osjećanja koja ljubav i privrženost nekome nose sa sobom, u mojim mislima je samo bio krajnji ishod koji je u mojoj glavi prije ili kasnije morao biti fatalan.

Sledeća velika ljubav u mom životu je bila i još uvijek jeste baka. Ne mogu da se sjetim nijednog momenta u životu u kojem me je baka iznevjerila, povrijedila ili nekog drugog stavila ispred mene. Uvijek je bila tu da utješi, da obriše suze, da me tetoši dok sam bolesna, da se raduje mojim uspjesima. Sjećam se kako sam vrlo često kada bi se baka uspavala znala stati iznad nje da vidim da li još uvijek diše. Nebrojeno puta sam sanjala kako će izgledati kada nas bude napustila, budila se prestravljena i molila se da što duže bude živa, zdrava i sa nama.

Nikada neću zaboraviti scenu kada sam se vratila sa puta da bi me dočekala vijest da je mama u bolnici. Kao muva bez glave zaputila sam se da je tražim. Nisam znala ni na kojem je odjeljenju, ni kada je stigla, ni šta joj se tačno desilo. Stajala sam u holu bolnice i vidjela kako je bespomoćnu guraju u kolicima. Ta inače drčna i snažna žena u tišini je plakala kada me ugledala. Suze su same tekle, prestravljenost se opet vratila, i mislila sam nevolja je opet tu. Na sreću, izgledalo je mnogo strašnije nego što je zapravo bilo, ali vidjeti svog bližnjeg bespomoćnog nikoga ne bi ostavilo ravnodušnim.

Ušetao se u moj život jedne novembarske noći i Nemanja. Svi koji su sa mnom pričali duže od pet minuta znaju ko je Nemanja. Neko koga sam se usudila da volim bezuslovno, na momente i nezdravo, prvi put poslije dugo vremena. Bojažljivo sam mu pokazivala i najmračnije dijelove moje duše nadajući se da mu neće dosaditi da se bavi sa komplikovani slojevima moje ličnosti. Nemanja je moja potpuna suprotnost. Dok ja o svojim emocijama trubim cijelom svijetu, on ih najčešće vrlo škrto čuva za sebe. On nije naučen na velike i sladunjave geste. On ne želi da spava cijele noći zagrljen. Ljeti ne voli da se mazi jer mu je vruće, i idem mu na živce kada plačem zbog sitnica. On želi da ga vole i stranci, dok ja o tome mnogo ne marim. Imam svoje malo, odabrano društvo koje na moju pažnju može računati dok živim.

Kada volim, ja volim do srži. Rijetko, ali snažno. Ne postoji ono što ne bih uradila za osobe koje volim. Borila bih se sa jačima. Grizla. Uvijek bih njihove interese stavila ispred svog, jer je moj najveći interes da su mi voljeni dobro. Sjećam se kako sam tako kao dijete hiljadu puta imala poriv da odbranim svoju majku. Od tračeva i zluradih komentara. Sjećam se kada sam to zaista i učinila. Svi su čudili kakav je to glas i kakve su to psovke koje izlaze iz inače miroljubivog bića kao što sam ja.

I moja porodica kao i svaka druga ima svoje unutrašnje razmirice. Prepirke. Svađe. Umjeli smo mi dobro da vičemo jedni na druge, ali sam ih uvijek na kraju dana jednako voljela i imala poriv da ih branim od svih onih koji bi o njima poželjeli da kažu ružnu riječ. I znali su svi oni koji bi htjeli, da u mom prisustvu o onima koje volim ne mogu mnogo.

A ja. Ja bih uvijek bez riječi odlazila od onih koji bi me povrjeđivali. Onih neiskrenih i lažnih osmjeha. Od tapšanja po ramenu samo kako bi snimili mjesto u koje mogu da zariju nož ako se ukaže prilika, jer kome u životu trebaju takvi.

Ja želim ove koji su jednaki kao ja. Iskreni. Koji umiju da vole život i ljude oko sebe. One koji su spremni da brane one koje vole. Da viču o svojoj ljubavi tako da ih cijeli svemir čuje. O onima koji će stajati pored tebe i uz tebe bezuslovno. Koji će te voljeti i u danima kada nisi jednako dobar i veseo.

Ljudi poimaju ljubav na različite načine i mnogo je komplikuju. Za mene je ona vrlo jasna. Do kraja ili nikako!


Kad đavo odnese šalu

free-vector-graduation-cap-and-diploma-vector_001862_1-01

Vrlo često sam sklona da potcijenim sebe. Valjda smo tako odgajani brat i ja. Ne štrči previše, ne hvali se previše i ne misli o sebi previše. U svađama sa drugom djecom smo u očima naših roditelja uvijek bili mi krivi, i nikada se ne bi išli prepucavati sa drugim mamama a kamoli djecom. Bili smo ostavljeni da sami bijemo svoje bitke.

Drago mi je zbog takvog odgoja. Nisu me učinili egoistom i nadmenom osobom. Ne rizikujem da izgledam smiješno u očima onih koji znaju mnogo više od mene, kao paun koji se šepuri sa samo jednim perom. Ne smatram se naročito pametnom, niti naročito glupom. Niti lijepom, ni ružnom. Ni dobrom ni lošom. Volim misliti da sam u sredini, i tu se savršeno dobro uklapam. Ne štrčim, kako me i naučiše.

Ne smetaju meni oni koji se svojim svijetlim primjerima ističu. Mislim da bi pojedinci trebali dobiti i više pažnje. Pametni, vrijedni, talentovani, sposobni. Trebamo znati da su tu, kako bismo znali da nije sve otišlo dođavola. Nažalost, oni se vrlo često sakrivaju ili štrče negdje širom svijeta, dok domovinu obilaze samo praznicima.

Nama su ostavljeni ovi šupljoglavi da ih gledamo svaki dan kako paraju nosom oblake. Ističu svoju glupost kao zlatnu medalju. Bez imalo poniznosti i pokornosti uspravno koračaju, kao da svi mi nismo svjesni da su tu zlatnu medalju sami obojili nekom jeftinom farbom.

Znate vi dobro o kome govorim. O stručnjacima sa kupljenim diplomama i radnim mjestima, o onima koji peglaju kožne fotelje i prazne državni budžet. Koji su do posla došli na sve moguće načine a najmanje svojim znanjem i zalaganjem. I koji misle da im svi mi zavidimo. Ne zavidim vam, dražesni pljačkaši državnog budžeta! Za razliku od vas, ja sam se za svoj posao potrudila pa mogu i više da ga cijenim! Znam koliko sam srećna bila što nisam morala da se prijavim na biro, vučem takve skorojeviće kao što ste vi za rukav, i molim vas. Da gazim preko svog dostojanstva, za nešto što uopšte nije vaše da biste mi mogli dati.

I reći će neko da nisu svi takvi. Naravno da nisu. Ima i na takvim mjestima 10% onih koji moraju da urade posao koji ovi nesposobni ne znaju ili ne žele. Ali ne mogu da podnesem tu nepravdu i činjenicu da misle da su bolji od svih ostalih. Ovim kancelarijskim piskaralima, i mogu da oprostim. Oni svojim postupcima rijetko kada mogu nekome nanijeti veliku štetu. Ali ljekari, prosvetari. Oni moraju biti besprijekorni! Jedni vam lijece tijelo, a drugi mogu nepopravljivo da vam ubiju duh i sve ono što možete postati.

Od osnovne škole do fakulteta tu je more neznalica i plagijatora koji svoje nedostatke skrivaju upirući u ono što je „privatno“, a zapravo je „državno“ najveći rasadnik svega što je loše. Kako drugačije objasniti učiteljicu koja ne zna da odvoji negaciju od glagola, nastavnicu engleskog koja ne zna da napiše „continuous“, „professor“ i „very“ i one koji su meni tvrdili da ne znam da pišem dok su oni svoje radove prepisivali. Koga će oni da nauče? Ko će da ispravi sve ono pogrešno što su oni usadili u glavu jednom djetetu i potencijalno ga trajno upropastili.

Mene ovi koji su mi govorili da ne umijem, nisu mogli odvratiti od mojih namjera, ali su mogli ozbiljno da mi poljuljaju vjeru u moje sposobnosti. Na sreću, prisjetila bih se onih drugih koji su mi govorili da umijem. Moje nastavnice srpskog iz osnovne škole zahvaljući kojoj nisam morala ni da se spremam za prijemni ispit na fakultetu. Nastavniku likovnog koji je u meni probudio želju da ponešto naslikam i da pomislim da umijem. Profesorici matematike koja je nekima od srednje škole napravila pakao, a meni pokazala da matematika mora da se vježba. I da činjenica što sam iz osnovne škole donijela Vukovu diplomu njoj ne znači gotovo ništa. Rado ih se sjećam, iako sam ih u tim danima ponekad mrzila. Tu Tanju kod koje smo morali da odgovaramo dvadeset puta u toku jednog polugodišta, Vladu zbog kojeg sam hiljadu puta bacila crtež u kantu u smeće, za koji bi mi nakon toga rekao da je zapravo dobar, samo me htio motivisati da se još malo potrudim. Sjećam se tog kabineta umrljanog bojama i njega koji je radio slike koje sam kasnije prepoznavala na zidovima kafića ili restorana. Draginje koje su se svi bojali, ali su je neizmjerno poštovali.

Sjećam se i ovih koji su nas ocjenjivali u zavisnosti od simpatičnosti. Da li nam je lijepa kosa, kojeg smo pola i ko su nam roditelji. Takvima sam se trudila da još više idem na živce, a gotovo nikada i nisam bila u kategoriji koju bi simpatisali. Tvrdili bi mi da ne znam, a nisu znali da me nauče! A to im je posao. Nije njihov posao da čitaju iz knjiga, i da kasnije od mene traže da to reprodukujem onako kako je napisao neki autor. Oni bi me trebali naučiti da razmišljam i promišljam. Bilo je nekoliko naših profesora na fakultetu koju su nam dozvoljavali taj luksuz da kažemo šta želimo. Da mislimo. Da sa nama ulaze u rasprave kao da smo jednaki.

Ne boli mene činjenica što ovi „državni“ imaju više plate, benificije, odmore i tople obroke, koliko me boli činjenica da nas upropaštavaju! Ko će ostati u ovoj državi kada djeca sa šest godina više ne znaju sama zavezati pertle. Kada odlikaši u drugom razredu slovkaju umjesto da tečno čitaju. Kada sa devet godina ne znaju sami put od škole do kuće.

Ne volim sebe da veličam, ali sa ovakvom konkurencijom mislim da mi mjesto odavno više nije u sredini.


Patriota

tunel

Nikada o sebi nisam mislila kao o patrioti. Postojalo je mnogo razloga da se ljutim na zemlju u čije nastajanje su utkani toliki životi. Smatrala sam da mi je uzela mnogo više nego što mi je dala. Bile smo ona i ja u nekom konstantnom odnosu između ljutnje i mržnje.

Sanjala sam oduvijek kako ću je napustiti. Zemlju u koju je utkano toliko mržnje. Toliko zla. Nepravde. Nepotizma. Snobizma. Mislila sam da smo ona i ja u nekom jasno definisanom odnosu. Mrzim je i tačka.
Nisam se čak nikada naročito ni trudila da promijenim svoj odnos prema državi. Bila je to samo teritorija na kojoj živim. Kritikovala sam je mnogo puta. Njene institucije, narod, uređenje. Sve!

Onda sam počela mnogo da putujem. Boravila sam u svim tim sjajnim gradovima i državama. Sa uređenim cestama, čistim ulicama, blještavim trgovinama. Uživala sam i uživam na svakom putovanju. Nikada nisam bila tužna na graničnom prelazu koji me je vodio dalje od Bosne i Hercegovine. Dalje od sivila svakodnevice, parastosa na TV-u, genocida, ratnih zločina, mržnje koja se svako malo podgrijava i servira onima koji su spremni da progutaju sve.

Prvi put kada sam osjetila da se emocije između moje države i mene kreću u suprotnom smjeru bilo je kada sam se vraćala nakon trinaestodnevnog puta po Evropi gdje smo većinu vremena proveli u Francuskoj. Divna je ta Francuska, ali tako daleka i drugačija. Hrana mi se nikako nije dopala. Ljudi su nekako bili hladni i nezainteresovani. Komunikacija mi je usled nepoznavanja francuskog bila jako otežana i po prvi put sam osjetila leptiriće u stomaku na graničnom prelazu koje je vodio u Bosnu i Hercegovinu.

Čekala me tu dotrajala zastava, neljubazni graničari, pohabani putevi, ali bilo mi je drago što sam tu. To je mjesto koje ja mogu da zovem svojim. Benzinska pumpa na kojoj smo stali je bila daleko ispod onih njemačkih, francuskih. Toalet je bio u kritičnom stanju, ali mi je bilo svejedno. Tu radnik neće cupkati nogom jer ništa nismo kupili. Neće gledati da li smo popili kafu i kada ćemo ustati. Tu me voda i loš sendvič neće koštati deset eura.

I svaki naredni put kada bih se vraćala shvatila bih da je svakog puta malo više volim. Ne toliko da na putovanjima imam neki osjećaj nelagode, već taman toliko da mi je drago kada se vratim kući. Tu je moja kuća. Narod koji poznajem. Koji me iritira ali koji na kraju volim. I onu nadobudnu sestru iz ambulante, i onu nervoznu šalterušu u opštini, i tetu u obližnoj trgovini sa kojeg svakog dana razmijenim par riječi. Ovde smo svi mnogo bliži i prisniji. Koliko god nam ponekad smetalo zabadanje nosa u naše privatne stvari, toliko je lijepo kada sa nekim možeš progovoriti nekoliko riječi. Možda su za nekoga to danas jedine riječi koje je podijelio sa drugom osobom.

I nije tuđa trava zelenija, i nije vazduh čistiji, i nisu ulice sjajnije i uglačanije. Možda je problem naše zemlje upravo taj, da je suviše nas koji smo je mrzili ili je mrzimo. Uništavamo je, eksploatišemo. Ratujemo sa njom, umjesto da je prihvatimo kao domovinu jer druge nemamo. Nigdje se nećemo osjećati tako slobodnim. Nigdje korak nije tako lagan, iako je breme koje nosimo poprilično teško.
Sjećam se kada smo jedne prilike u Turskoj bili napadnuti na ulici zbog limenke piva, kako sam u tom momentu više nego ikada u životu željela da sam kod kuće. Kako mi je tada ta moja zemlja zvučala evropski i kultivisana. Slobodna.

Nisu zemlja korumpirani političari i sitni lopovi. Zemlja su Sana i Una. Kozara i Jahorina. Igman i Trebević. Pašnjaci. Šume u kojima možeš da bereš pečurke, a ne moraš da platiš naknadu. Zemlja u kojoj uzgajaš svoje svinje, ovce i ostalu stoku. Proizvodiš svoj sir, pekmez i jaja. Prodaješ ih na pijaci bez specijalne deklaracije u koju će država da se ugradi. Zemlja su ljudi koji će skupiti 300 hiljada maraka za liječenje bolesnog dječaka. Zemlja je grad koji će postaviti „kuke dobrote“ da ostaviš hranu za gladne. Zemlja je grad u kojem nema na stotine ljudi koji spavaju po ulici.

To je zemlja koju ja volim! Kada uspije da se riješi ovih nametnika koji su se kao zloćudni tumor prikačili za nju i trude se da isisaju ono malo života što je u njoj ostalo, biće ona dobro. Kada uspješni ljudi prestanu da je napuštaju, biće ona sjajnija od Švajacarske, nadam se samo da ću biti među živima kad se to desi!


Njeno božanstvo – medicinska sestra

med. sestra

Srijeda je. Budi me kiša i nelagoda u stomaku jer moram kod doktora. Od kad znam za sebe mrzim medicinske ustanove. Pomalo ironično živim sa ljekarom. U šali mu vrlo često znam reći kako može biti sasvim siguran da ga nikada neću iznenaditi na poslu.

Ambulanta u kojoj se liječim je nekoliko puta bila pomenuta u medijima jer joj je postojanje zbog malog broja pacijenata bilo upitno. Prolazim pored nje svakog dana na putu do posao i gotovo nikada nije gužva. Pomalo brzopleto zaključujem da se ne trebam naručiti jer sa doktoricu trebam svega pet minuta.

Ulazim u ambulantu, dvoje ljudi čeka. U sebi pomislim da odluka da se ne naručim možda i nije najbolja ideja, jer žurim na posao i imam svega petnaest minuta, no šta da se radi. Dolazim do medicinske sestre. Drži telefonsku slušalicu i ćuti, da li telefonira ili ne, ne znam. Iz pristojnosti, nakon izgovorenog dobro jutro, ćutim i čekam da mi se obrati. Svojim visokim i prodornim glasom para uši svih u prostoriji. „Šta ste trebali?“. Gleda me sa podozrenjem. „Pet minuta kod doktorice“, odgovaram, „nisam se naručila, oprostite, sačekaću“. E tu počinje njen ničim izazvani i potpuno nepotrebni monolog. „Niste se naručili. Mi ovde imamo jako puno posla, i znate morate se naručiti. Ako vama to ne odgovara vi idite tamo gdje se ne morate naručivati“. Sasvim smireno joj odgovaram da je to moja krivica i da ću sačekati. Ona teatralno nastavlja povisujući ton svoj maleni monolog. Svi u ambulanti naravno slušaju, jer ju je nemoguće igonrisati. Pobjednički sa skrštenim rukama na grudima me pita: „Jesmo li se dogovorili?“. Eufemizam za „jel ti jasno?“.

Uzimam karton i dok čekam, rečenice same naviru. Draga gospođo, ukoliko ste jutros željeli da nabildate svoj ego, trebali biste znati, da ste završili samo srednju školu, a ja fakultet. Dakle, obrazovanija sam od vas. Druga stvar, u svom poslu svakodnevno komuniciram sa ljudima i obično im se obratim sa „dobar dan, izvolite“, a ne kao vi sa „šta ste trebali“. Iako je razlika između ljudi koji nas posjećuju velika, jer vama dolaze oni bolesni, pa bi trebali i malo više empatije nego ovi moji. Treća, i možda najbitnija stvar, ukoliko ne primate pacijente koji se nisu naručili, sasvim uljudno i korektno ste to mogli da mi saopštite, kao što sam vam i sama napomenula, to je bio moj propust i spremna bih bila da dodjem i neki drugi dan. Umjesto toga vi ste odlučili da mi držite predavanje i da se ponašate krajnje neprofesionalno i neljubazno. A vi ste zapravo samo jedan maleni točkić u ogromnoj mašineriji sujete.

Razumijem ja, vrlo dobro, koliko ljudi ponekad mogu biti teški i nepristupačni, neljubazni i nedokazni, ali to nije razlog da nas sve poistovjećujete sa takvima. Možda vam oni upravo neljubazni i bezobrazni dolaze, jer su kao i ja jutros, uvidjeli da se sa vama ljubazno vrlo teško može komunicirati. Šta mislite koliko je neljubaznih jutros imala ona kasirka u Konzumu svega petsotinjak metara od vas, pa je opet morala ljubazno da se nasmiješi. Ona draga gospođo, ima platu gotovo duplo manju od vas, a mnogo više „pacijenata“ u toku dana. Po obrazovanju je možda i iznad tako da ne biste trebali misliti o sebi tako mnogo. To što nosite bijeli mantil ne znači da ste doktorica. Nosi ga i pekar, pa ne uobražava sebi mnogo. Da tragedija bude veća, doktorica je zapravo bila sasvim ljubazna i pristojna. Ali vi, sa svojim trijumfalnim koračanjem kroz ordinaciju i prepiranjem sa pacijentima ste začinili moj dan.
Ironično, neposredno prije posjete ambulanti sam gledala prilog na televiziji o poslovnoj komunikaciji. Kako se izboriti sa neljubaznim ljudima, koliko smo kao nacija ljubazni i sl. O profesionalizmu i posmatranju klijenta, pacijenta kao živog bića.

Koliko bi danas ljubaznih mladih ljudi bilo presrećno da može da obavlja bilo kakav posao. Koliko se medicinskih sestara zaputilo u Njemačku, dok vi, gospođo, tako traljavo obavljate svoj posao. Vaš posao nije da se svađate sa pacijentima, već da im pomognete i da ih uputite. To bi valjda vaše zanimanje trebalo da podrazumjeva.

Zašto ste vi jutros imali potrebu da se na mene, žargonski rečeno, otresete. Nemam ja problem sa egom, niti mislim da morate da mi podilazite. Od vas samo tražim da budete normalni i uljudni. Ja jutros nisam došla kod vas da se svađam, već da dobijem uslugu za koju plaćam zdravstveno osiguranje, i mene ne interesuje jeste li vi ustali na lijevu ili desnu nogu. Sasvim sam sigurna da to ne interesuje ni one koji će danas doći kod mene i zatražiti nešto, a ja ih neću opteretiti time što ste me vi jutros bez potrebe, iznervirali.

I najveći problem našeg društva, i ljudi koji u njemu odrastaju, sazrijevaju i egzistiraju je upravo u tome što za svoje postupke ne snose nikakve posledice. Kada bi vas neko pozvao na red, svaki put kada ste bez potrebe neljubazni prema nekome, kada biste platu primali na osnovu vaše učinkovitosti i kada bi neko čitao sve one žalbe koje pacijenti upućuju, možda biste se vi i drugačije ponašali. Ali, ne. Ljudi su umjesto toga navikli da vas podmićuju, kafama, bombonjerama i čokoladama. Tako vašem božanstvu dajući još više na značaju.

A i vi ste zapravo samo samo čovjek, kao i svi mi koji smo jutros došli. Na vašu veliku štetu, birate da ne budete čovjek ispred svega, i zbog toga mi je iskreno žao, jer ako želite da se igrate titulama i položajima, mnogo je onih koji će biti iznad vas.


Прати

Добијте сваки нови чланак достављен у ваше поштанско сандуче.