Učinilo mi se da sam te vidjela

Ne znam kako je tamo gdje si ti, ali u Banjaluci ovih dana stalno pada kiša. Neki kažu ništa više od uobičajenog, neki kažu da ljeto tek stiže, a meni je pomalo dosadio ovaj sivi oblak. Preslikava mi se na dušu, a i glava me boli više nego inače. Vjerujem da znaš. Toliko kukam da bi me i Bog čuo, a ja volim da vjerujem da si ti negdje blizu njega.

Nadam se da tamo gore nema kiše i sivila. Da nema migrena i pritiska u prsima. Da od tebe niko ništa ne očekuje i da dani teku glatko.

Nadam se da ti dani mirišu na planinu, svježinu i djetinjstvo. Da nije sparno i da se ne boriš za dah kao ja dok se ovih dana gušim više nego inače. Što od alergije što od tereta koji sama sebi stavljam na leđa.

Učinilo mi se da sam te prije nekoliko dana vidjela. Mirisalo je na žito i na čas sam mogla da te vidim kako sjediš pored mene. Mogla sam da vidim tvoj crveni obraz, koji sam i ja naslijedila, crnu majicu i moju gumicu za kosu u duginoj boji. Ti si kosu počešljao na stranu, a moja se neposlušno uvila, baš kao i jutros dok sam se spremala za posao.

Ja volim vjerovati da me stalno gledaš. A onda se prisjetim da tamo gdje si ti sigurno imaš i pametnijeg posla. Tamo u beskrajnom prostranstvu spokoja, zelenila i cvrkuta ptica. Nekako vjerujem da si među planinama bio najsrećniji. Barem mi o tome govori tvoja slika ispred seoske škole šezdeset i neke. Tu se zagonetno smiješiš baš onako kao da ti je sve potaman, pa volim vjerovati da je tvoj lični raj ušuškan negdje u zelenilu planinskih pašnjaka. Nadam se da tu vrijeme stoji i da me život opet neće prevariti da jednog dana kada ja dođem tebe ne bude.

I po ko zna koji put se pitam ko je tvorac one glupave krilatice koja kaže kako vrijeme liječi sve. Vremenom samo nedostaješ više, jer nedostaješ duže. Vrijeme samo donosi neke nove trenutke u kojima nema tebe i neće te biti. Vrijeme samo čini da na čas zaboravim tačnu nijansu tvoje kose, ali ne i da mi nedostaješ.

Ja se više ne mogu sjetiti kako je to bilo biti tvoja kćerka. Pamtim to po mirisu, a mirisalo je na sreću, spokoj i rijeku. Ponekad je mirisalo na kožu fudbalske lopte ili užareni asfalt na igralištu kada si me učio da pogodim koš. Toliko nam je malo vremena dao ovozemaljski život da je vjerovanje u život poslije ovog za mene bila jedina opcija. Sve drugo bi bilo suviše nepravedno.
Možda si mi mogao reći malo više o ljudima. Možda sam i ja tebe mogla naučiti ponešto.

Ako imaš nekog uticaja molim te neka sutra bude sunčan dan,umjereno topao i blag. Svima nam je dosta i sivila i vreline. Sunčani dani čine da mi nedostaješ malo manje i da bude podnošljivije.

Ovi beskrajno sivi čine da se osjećam sjetno i da ponekad plačem. Čudno je kako se kada plačem osjećam nekako najbliže tebi. Toliko je sati mog života prošlo dok sam te plačući dozivala kao da bi se mogao vratiti. Još je čudnije kako bih se poslije toga osjećala lakše, kao da si me uistinu pomilovao po kosi i rekao biće sve u redu. A dobro znamo i ti i ja da sa mjesta gdje si ti otišao, povratka nema.

Iako sam na pragu trideset druge često mi zatreba to tvoje spiritualno milovanje po kosi i da me malo poguraš. Neka te ne zavara taj osmijeh kojim varam sve oko sebe kako sam „baš super“ i hrabra i kako znam sve o životu.

Znam da znaš da nemam pojma i kako se još uvijek bojim neizvjesnosti. Znam da znaš da me tvoj odlazak naučio kako se stvari lako preokrenu i kako se tlo pod nogama vrlo lako izmakne. Znam da znaš da vječito čekam neku katastrofu da me pogodi, pa čak i one dane u kojima je sve sjajno, prihvatam sa rezervom.

Znam da te to sigurno živcira.

Mene živciraju glupost, nepravda i pakost. I ova komšijska djeca koja ne znaju za red pa ne biraju vrijeme u koje će da viču ispod prozora.

Ne pitaj me zašto nemam svojih. I već mogu da te vidim kako me uvrijeđeno gledaš i pogedom pitaš: „Zar ja?“. Znam da bi me pitao.

Toliko se sjećam.

Advertisements

Javno pljuvanje

Godinama unazad ljudi na našim prostorima se dijele na one koje gledaju “rijaliti programe”, one koji ih ne gledaju i one koji ih gledaju ali nikada to neće priznati ni sebi ni drugima.

U kojoj god grupi se nalazili imuni na njih ne možemo ostati, osim ako ne posjedujemo televizor, internet, ne čitamo novine, ili ne boravimo u nekom zabačenom kutku zemlje u kojem do nas ništa ne dopire. U suprotnom, gledali ili ne gledali, informacije će do nas dospjeti, direktno ili indirektno.

Nego da krenemo od početka.

Vjerovatnoća da u našoj zemlji postoji neko ko nije čuo za Pink televiziju je vjerovatno ravna 0. Vjerovatnoća da neko nije čuo za rijaliti programe ove komercijalne televizije je vjerovatno isto tolika. Broj onih koji poslednjih mjeseci nisu čuli za glavne aktere popularne Zadruge je sudeći po broju ljudi koji ih komentarišu je takođe veoma mala.

Samim tim mislim da je suvišno napominjati da su jedan brak koji se raspada i jedna prevara glavna tema poslednjih nekoliko mjeseci.

Ljudi su se podijelili na one koji žustro brane instituciju braka, najčešće se pozivajući na neke naše patrijarhalne vrijednosti, tradiciju, vjeru i moral. Smiješni u svemu tome su komentari koje čitam ispod novinskih tekstova, na portalima, ispod “ju tjub” klipova, a koji na najgori mogući način klasifikuju djevojku sa kojom je “posrnuli suprug” prevario ženu. Malo je manji broj onih koji opravdavaju prevaru klasifikujući je pod “ljubav koju nije bilo moguće iskontrolisati, a još manji onih koji prosto gledaju svoja posla.

Meni je nepravda zaparala oči i uši.

Odjednom je ta jedna djevojka postala sinonim za sve one žene kojima se muževi, momci i simpatije upućivali neke čežnjive poglede (ili nešto više) i samim tim dala oblik svemu onome što godinama hoćemo da pljunemo, zgazimo, ošamarimo, a nismo imali priliku.

Odjednom je opet žensko postalo sinonim svog zla, a njemu smo bili spremi oprostiti da se pokajao.

Odjednom je žensko krivo. Odjednom je prljavo. Glupo. Pohotno i razvratno. Odjednom smo poželjeli da je komadamo, šibamo, gađamo jajima i lijepimo najgorim mogućim epitetima pozivajući se pri tom na Boga.

Daleko od toga da trebamo javno navijati za raspad jednog braka. Daleko od toga da trebamo navijati za preljubu, ali ono što je dovoljno čvrsto neće upropastiti moj ili vaš “amin”. Onaj koji ne želi da vara i koji voli neće zbog nekog društvenog odobravanja poželjeti da ljubi drugu ženu ako njegovo srce voli onu njegovu.

Zašto je to tako? Zašto tako željno tražimo opravdanja za muškarce dok žene tako rado guramo u ambis? Zašto kada smo i same žene? Zašto mislimo da se nešto ne bi moglo dogoditi nama?

Zašto je raspad jednog braka odjednom postao predmet tolike pljuvačine od koje se svakom normalnom prevrće želudac? Zašto nas je odjednom više briga nego što je akterima stalo do njega?

Zašto jednakom silinom, ako već imamo poriv da pljujemo, ne pljujemo oboje?

Zašto ipak malo više nju? Jer je žena?

Ili?

Zašto prosto ne gledamo svoja posla? Svoje veze, brakove i svoje muškarce? Možda ćemo tako lakše uočiti da za prevaru nisu krive neke druge nepoznate žene, već oni. Oni koji ti se kunu u ljubav dok ljube druge. Oni su te slagali. Izdali. Njih treba da pljuneš. Ona je samo neka usputna žena koja je bila dovoljno naivna da bude ta.

Dok mi pljujemo, vlasnici televizije, i akteri raspalog braka, trljaju ručice dok inkasiraju čekove i ostvaruju druge benifite na račun prodate privatnosti. Kakav je to brak kojem je bilo dovoljno sedam dana da se raspadne, i zašto je on sinonim za brak? On je sinonim svega onoga što brak ne bi trebao da bude i sa čime brakove ne bismo trebali poistovjećivati.

Umjesto toga mi smo odlučili da svu svoju gorčinu istresemo na djevojku koja je rekla da se zaljubila u oženjenog muškarca, jer svi mi svetice nikada nismo ni pogledale tuđeg!

Molim vas?!

Život nije odglumljeni orgazam

Rodila sam se u prosječnoj radničkoj porodici. Kao dijete nisam razmišljala o tome šta imamo i koliko imamo. Nosila sam i nošenu i novu garderobu, ponekad nešto bratovo za šta bi mama procijenila da je „unisex“, a da se ne lažemo gotovo sve što mi je bilo taman je i bilo. Na njegovu sreću on je bio stariji pa je tako preskočio potencijalno nošenje mojih rozih džempera.

Kako su rane devedesete izgledale u Bosni, i okruženju, svima onima koji su bili djeca je više nego jasno. Kako je život izgledao u drugoj polovini devedesetih zavisilo je od toga koliko ste imali sreće. Našu porodicu je odlučila da napusti. U tim godinama naučila sam mnogo toga. Naučili smo se šta je bol i kako se preživljava tuga. Naučili smo šta znači „nemam“ i „ne može“. Naučili smo o prolaznosti života i da smrti ne znači dočekati duboku starost, zaspati i otići sa anđelima. Naučili smo da može biti nasilna i da će neko morati prepoznati ostatke tvog tate i da on poslije toga ide u hladnu i sivu zemlju, a ti moraš dostojanstveno da ga ispratiš i baciš neki grumen te odvratne, vlažne i smrdljive zemlje, iako ti je svega devet.

Takvi trenuci te nauče da je poslednje u životu što želiš nečije sažaljenje. Godine su mi trebale da naučim kako i ja imam pravo da od života želim najviše. U našoj kulturi i mentalitetu je uklesano da nas uče skromnosti i poniznosti i tako utučeni gledamo kako život prolazi pored nas plašeći se da kažemo kako nešto želimo i kako nešto zaslužujemo. Najčešće o tome zaista i ćute oni koji najviše zaslužuju nesvjesni svojih vrijednosti jer su tako naučeni.
Ja sam samu sebe naučila da o sebi nikada ne ćutim. Toliko tuge i suza, toliko svoga sam već dala ovome životu da bih sebe tretirala kao nekog građanina „drugog reda“ i da bih se zadovoljila životom u kojem imam „krov nad glavom“ i u kojem me „ne tuku“.

U svačijem životu je potrebna ona mala doza nezadovoljstva jer te ona tjera da guraš dalje. Ona te tjera ka višem, ka boljem, ka onome što želiš za sebe. I nije to sebično. Nije to pohlepno. Nije to neskromno. To je ono što duguješ sebi.

Mi ne bismo trebali da budemo srećni činjenicom da IMAMO platu, jer ukoliko savjesno obavljamo svoj posao mi smo te plate i zaradili. One nisu nikakve nagrade ili pokloni. Godišnji odmori nisu nikakva privilegija, već ono što ti pripada. Mi ne bismo trebali da čekamo plate koje kasne, jer ni mi ne kasnimo na svoje poslove. To nisu naši problemi, isto kao što ni problemi poslodavaca ne bi trebali da budu da li me boli glava ili imam bolnu menstruaciju. Njih to najčešće ne zanima, a zašto bi onda trebale da zanimaju nas njihove loše poslovne odluke i nedostatak preduzetničkog umjeća?

Žene ne bi trebale da se udaju za muškarce koji su „prvi pitali“, koji su „u redu“ i koji „ne tuku“. Život bi trebao biti mnogo više od onoga da se budiš, jedeš, dišeš, ideš na posao i umreš.

Naravno da ti život uvijek neće biti samo sunce, duga, a svjetlo na kraju tunela neće uvijek biti na par koraka od tebe. Neki tuneli će biti duži i mračniji, vlažniji i mirisaće na strah, ali ti samo nastavi dalje ka svom svjetlu jer je ono sigurno tu. Ničija tuga i ničija borba nije trajala vječno. Nikada nije bilo ni lako, ali to ne znači da nije vrijedilo.

I nikada im nemoj dozvoliti da te ubjede da je život skup prosječnih dana i da je prosječno OK. Život ne treba da bude samo OK. Život treba da pršti i blješti. Od smijeha, pa i od suza. Život nije skup ravnodušnih dana i stepenica na koje ćeš se lako popeti na putu do svog konačnog cilja koji te vodi do hladne ilovače.

Život nisu odglumljeni orgazmi, lažni prijatelji i mlaki poljupci. Život nije uvijek ušuškan i mekan, i upravo su to trenuci koji prelome nešto u tebi da od njega želiš više.

I samo tako, i samo tada, kada prestaneš da se plašiš sebe, svojih želja, tuđeg mišljenja i htijenja, samo tada ćeš prestati da se plašiš i smrti. Zato što si i istinski živio.

Koji je to broj partnera koji te od žene vodi do drolje?

Rodila sam se kao druga. I kao djevojčica. To je valjda uticalo da se cijeli život borim da budem jednaka. Inat da mogu sve kao dječak. Da ne moram nositi suknjice i kompletiće za djevojčice, ako ne želim. Kasnije je to iz okvira porodice i borbe da mogu sve kao i brat, prešlo na dječake iz zgrade, škole i uvuklo se u cijeli moj život toliko da odmah dobijem vatru u obrazima i počnem da vičem kada čujem da nešto na bilo koji način diskriminiše mene, ili druge žene.

Kao djevojčica ja sam bila daleko odgovornija od brata. Marljivija. Ja sam imala sve petice, dok se njemu tolerisala i trojka i dvojka. Njegovo opravdanje je najčešće bilo da mu se ne da. Mene niko nije ni pitao. Podrazumjevalo se. Na njihovu radost, ja sam i željela.

Njemu nikada nisu rekli kada mora doći kući, moje kretanje je uvijek bilo ograničeno. Zašto? Razumijem da kao srednjoškolka i ne bi trebala da lutaš u pet ili šest ujutru po kafićima, ali nisam mogla da razumijem zašto srednjoškolac može, ali ne i srednjoškolka. Zašto njen boravak na ulici u sitne sate implicira na nedostatak odgoja ali ne i njegov?

Zašto sve nervira kada se priča o nasilju nad ženama? Zašto postoje propisane dužine suknje? Zašto žene pljuju druge žene? Zašto pristojne žene ne hodaju same noću? Zašto žena ne smije da ima više od jednog muža? Zašto žene da bi bile žene moraju da se šminkaju? Zašto žene nemaju pravo da kažu da ne vole frizera? Čim su to žene zaslužile da ih neko udari? Koji je to broj partnera koji te od žene vodi do drolje? I zašto sva ova ograničenja, ma koliko apsurdna bila, niko ne primjenjuje kada određuje kvalitete nekog muškarca? I otkud društvu pravo da mjeri moju ženstvenost, čestitost i da nekome da blagoslov da me prebije?

Prije nekoliko dana na svom facebook profilu sam se osvrnula na slučaj Nataše Bekvalac, prisjećajući se i Milice Dabović, pedesetak ljudi je like-ovalo taj status. Simptomatično među njima su bila samo dva starija muškarca. Možda slučajno, a možda to samo još jednom pokazuje kako je njima dosadilo da mi „cvilimo“ za svoja prva.

Niko nema pravo da ograničava slobodu drugog živog bića. Koliko sam puta samo iz usta muškarca čula kako bi mnogo lakše posložili kockice svog života da su žene, jer je u njihovim očima naše oružje vagina i sex preko kojeg bi u svojim glavama oni da su na našim mjestima dobili sve ono za čim žude. Shvatate li koliko je to jadno?

Sijeda kosa muškarca ukazuje na šarmantnost, dok kod žena, u očima društva, ukazuje na nemarnost, zapuštenost i gotovo nedopustivo ponašanje. Muškarac koji ima karijeru je uspješan. Niko, osim možda njegove porodice, ne broji njegova odsustva i sastanke. Žena sa istom količinom obaveza je najčešće karijerom opsjednuta nemajka koja ne voli svoju djecu.

Žene ne hodaju same noću. Žene čuvaju djecu. Žene kuvaju. Žene u četrdesetim ne nose kratke suknje. Žene su rođene da budu majke i žene. Da budu poslušne!
Slobodno i vi možete nastaviti ovaj niz apsurda koji vam nameće neko drugi, samo zato što ste se rodile kao djevojčice. Nisu ništa lošije žene koje žive kao takve. Majke, žene, neofarbane ili ofarbane, karijeristkinje ili domaćICe, DOKLE GOD JE TO ISKLJUČIVO NJIHOV IZBOR!

I zato žene ne smiju biti neprijateljice jedne drugima. Već je dovoljno neprijatelja u ovoj stereotipima i tradicijom zatrpanoj zemlji da nam ni dva vijeka neće biti dovoljna da prvo same u svojim glavama razlučimo da biti jednak nije nikakva nagrada već pravo koje dobijamo rođenjem kao slobodna bića.

Molim muškarce i ograničene žene da prilikom čitanja ovog teksta ne kolutaju očima. Dok god ispod tekstova koji ukazuje na nasilje nad bilo kim ima komentara koji ukazuju na to „da je kurva i sama zaslužila“ moramo govoriti. Nikad ne znaš kad bi u nečijim očima i ti mogla postati kurva koja je sama tražila.

23

Da tuga ima ime i godine, da ima rođendane, sutra bi punila dvadeset tri. Neću ti upaliti jednu od onih šarenih malih svjećica, već žutu, voštanu. Sigurno ću kupiti one deblje, kako bih duže čekala da izgore. Nigdje više ne osjećam tvoje prisustvo kao ispred crnog kamena na kojem je neko vješto preslikao tvoj lik koristeći fotografiju iz lične karte. Djeluješ ozbiljno, a ja bih voljela da se sjećam i tvog osmijeha.

Krug tvog života se slučajno zatvorio na tvoj rođendan. Nisu te tada ubili. Tada smo te sahranili. Datum tvog rođendana i tvoje sahrane su i datum moje lične smrti. Smrti mog djetinjstva i bezbrižnosti. Datum kada je umrla i nada da ćeš odnekud došetati i reći nam da si uspio.
Dvadeset tri godine tebe nema. Toliko godina sam imala ja kad sam se zaljubila. Toliko godina sam imala kada sam ga dovela kući, ali tebe nije bilo tu da ga upoznaš. Kažeš mi možda neku oštru riječ i njega poprijeko pogledaš, jer sam ja tvoja djevojčica.

Dvadeset i tri godine ja skupljam ostatke sjećanja i evociram ih kako ne bih zaboravila na koju stranu si češljao kosu. Dvadeset tri godine oživljavam osjećaj spokoja u tvom zagrljaju i osjećaj sreće koji bi me preplavio kada bih te ugledala na vratima. Dvadeset tri godine se povrjeđujem sjećanjima jer mi je od boli važnije da te nikada ne zaboravim. I zato pišem o tebi i tebi.

Po već ustaljenom scenariju kupićemo ti plastično cvijeće i baciti staro. Baka već dvadeset tri godine odvaja novac za tu namjenu. Da je sudbina bila drugačija, ja bih ti napravila najljepšu tortu, i ti bi bio ponosan kako umijem da kuvam. Punio bi šezdeset jednu i sigurno bismo se radovali.

Dvadeset tri bi trebale biti dovoljne da preboliš, a ja znam da ne bi bilo dovoljno ni sto, jer si ti bio moj najbolji prijatelj, moj tata. Dvadeset tri godine ja sam djevojčica bez tate. Dvadeset tri godine je kako se ne plašim smrti jer je ona za mene nešto poznato. To je broj godina u kojima se nadam da ćemo se jednog dana kada se i moj put završi opet sresti. Voljela bih kada bih mogla imati devet, a ti trideset osam, pa da nastavimo tamo gdje smo stali.

Znam da ću suzdržavati suze kada nas vidim okupljene oko mjesta na kojem smo te ostavili da spavaš zauvijek.

Jutros sam pomislila kako bi izgledalo kada bi me čekao. Za rođendan. Vaskrs. Da li bi me i ti ponekad živcirao kao i mama i baba kada me opominju da obujem papuče ili obučem nešto „preko leđa“? Znam da bi i njega volio onako kako ga oni vole. Znam i zato mi se srce slama kada ga pogledam pored tvog spomenika i pomislim koliko smo tih momenata ti i ja propustili. I svih onih koje ćemo tek propustiti.

Kada bi tuga imala ime i godine, sutra bi joj bio rođendan. Podsjetnik jednog života i nekoliko smrti.

Vrijednost se ne mjeri tuđim odobravanjem

U digitalnom svijetu, kada je mogućnost da budemo dostupni svima veća nego ikada, sve više je izražena i potreba ljudi da budu prihvaćeni, voljeni i odobravani od strane drugih. U nekim normalni granicama, sasvim je logično i opravdano da želite da vas voli partner, prijatelj(i) ili porodica, ali biti žrtva i podrediti svoj život odobravanju i ovih najbližih je, iako nisam stručnjak, vjerovatno i psihički problem. Problem ide i dalje pa smo opsjednuti sviđanjem i odobravanjem i šire okoline, poznatih i nepoznatih, pa i svoju vrijednost mjerimo proporcionalno količini tog sviđanja.

U adolescentskom dobu je i logična ovolika količina nesigurnosti, kada i sami tražimo sebe i spoznajemo vrijednosti. Postoje i oni srećnici koji nikada nisu bili dio tog začaranog kruga, već su oduvijek furali nešto svoje. Oni su uglavnom dio srećne manjine.
Opsjednuti smo vlastitom dopadljivošću toliko da pažljivo biramo i projektujemo sadržaje za društvene mreže slikajući ih po nekoliko puta, filtrirajući ih do neprepoznatljivosti, za jedno srce u vidu odobravanja. Zar nam je zaista potrebno to srce da nam kaže: “Lijepa si”? Zar nam zaista trebaju aplauzi i poznatih i nepoznatih da nam kažu kako je naš život vrijedan i zanimljiv.

Iz te naše potrebe da se sviđamo svima i da nađemo one koji se nama sviđaju se stvorilo i zanimanje influensera. Ti ljudi zarađuju novac jer se nama dopada njihov život, i po svaku cijenu želimo da prihvatimo savjete i približimo se tom željenom idealu da barem malo budemo lik iz tih glamuroznih postova na društvenim mrežama. Kopiramo. Slikamo kolač sto puta prije nego što ga pojedemo. Naručujemo fotegenične kafe. Zaboravljamo da je tim ljudima to posao, a da smo mi obični smrtnici koji treba da uživamo u svojoj kafi i kolaču, i da je jedino bitno da se nama svidi njihov ukus jer smo mi ti koji ih konzumiramo.
Djeluje sasvim jednostavno i prosto, zar ne?

Čemu onda potreba da i naša kafa bude prihvaćena i dopadljiva? Čemu onda gomile prijatelja i poštovalaca među kojima je vrlo malo iskrenosti?

Ne znam.

Da li je to kompleks niže vrijednosti, pa nam poveliki broj pratilaca na društvenoj mreži govori da vrijedimo više nego što o sebi mislimo, ili je to potreba da mislimo da smo popularni i samim tim nekome važni.

Ja nikada nisam imala potrebu da se sviđam ljudima. Nikada se nisam upakivala u šarene papire sa mašnom, predstvaljala lažno, smijala usiljeno kako bih drugima bila simpatična. Nije mi bilo jasno kakav bi bio moj benefit od toga da se ljudima sviđa ono što sam odglumila, jer bih se sa tim osjećala lošije. Ne dajemo sebi ni priliku da se dopadnemo drugima onako, obični. I ljuti, i nervozni i čupavi i normalni. Sve mora biti napumpano i obojeno visokim sjajem. I u čemu je draž? Da se drugima sviđamo zbog neke izmišljene verzije sebe koja u stvarnosti i ne postoji?

Otkako sam spoznala da mi za sreću nije potrebna gomila prijatelja i njihovo odboravanje (a kamo li odobravanje onih koje i ne poznajem), živim srećnijim životom. Neopterećenim. Naravno da i ja pratim ponekog blogera i influensera, ali ne sa namjerom da budem oni, već zato što mi se jednostavno sviđaju.
Nikada ne bih kupila nešto za šta mi je neko drugi rekao da je IN ako mi se ne sviđa. Odbojna mi je pomisao na trenerku sa štiklama. Oversize poderane majice koje imitiraju haljine, oversize usta, oversize guzice, a minimum mozga i želje da ugodiš sebi.

Drago mi je kada se ljudima dopada ono što pišem. I to je moja jedina potreba za tuđim odobravanjem. Nikada ne bih pisala samo da se dopadnem drugima, niti ono što je dopadljivo. Niti bih prestala da pišem zato jer se drugima ne dopadam. I da želim, ne umijem. Uprkos tome, postoje ljudi kojima se sviđam i koji me vole. I pisanje, i ono ostalo. Oni koji me poznaju u svim izdanjima. I to je bogatstvo. Kada dopustiš svijetu da vidi sve tvoje strane, i vrline i mane, a on ti vrati zagrljajem.

Da mi je ova pamet, a one godine

Mi, ljudi, smo skloni da se opterećujemo raznim trvijalnostima. Šta bismo i kako bismo. Kako bismo živjeli da nam je ova pamet, a neke druge godine. Šta bismo kada bismo mogli da se vratimo u prošlost? Ne bismo ništa, jer se nikada nećemo ni vratiti. Ipak, zgodno je u trenucima puke dokolice maštati kako bismo bili mnogo pametniji, snalaživiji i mudriji.

Ja sam jedna od onih koja nikada nije prespavala čas, zakasnila na posao, sastanak, kafu sa prijateljicom. U većini slučajeva sam se budila i prije nego što bi alarm zazvonio. Popij kafu kod kuće, da na to na poslu ne gubiš vrijeme, doručkuj, počešljaj se i operi zube. Uvijek dođi malo ranije kako bi spremna dočekala one kojima će danas možda zatrebati tvoja pomoć. Moji PMS-ovi, glavobolje, kostobolje, nervoze i sve ostale boljke su bile samo moje. Nisam smatrala da su one izgovor da prema nekome budeš nekulturna i bezobrazna, jer to nije profesionalno.

Ja ulicu uvijek prelazim na semaforu i uvijek na zelenom svjetlu. Pješački prelaz, ako semafora nema u blizini. Civilizovani smo pa ne pretrčavamo gdje god nam se prohtje, zar ne? Ne vozim, ali insistiram da se u autima u kojima se nalazim poštuju saobraćajna pravila i ograničenja brzine. Trudim se da budem uljudna i kulturna. Da ispoštujem rođendane. Pamtim neke bitne datume. Trudim se da poštujem one koji dolaze u moju kuću. Gostu se uvijek treba ponuditi ono najbolje. Onima koji ostaju dati najbolji jastuk i pobrinuti se da im je dovoljno toplo.

Vježbaj matematiku i fiziku i uči engleski. Čitaj. I opet uči.

Lijepo se ponašaj i uvijek reci dobar dan. Nasmij se i kada ti se ne smije, jer je to lijepo ponašanje.

Da se ja mogu vratiti, kao što ne mogu, molila bih one koji su me učili da me nauče sve drugačije. Samo bih nastavila da čitam. Da sam učila i znala mnogo manje, mnogo bi manje bilo onoga što bi me iritiralo. Da su me učili da budem malo prljavija, lakše bih mogla da progutam sve ovo što oko sebe vidim.

U mom životu crvenih svjetala, koje sam sama sebi upalila, puno je više zabave za one druge koji drže prekidač. I vidim da je mnogo takvih kao ja, koji se kao Don Kihoti bore sa nekim svojim vjetrenjačama. A jebem li ga i život, zar ne dođe nekad i momenat kad ne mora sve biti borba.

Kada te baš briga i za semafore, i alarme i satove i sastanke i lijepo ponašenje. Kada ćeš odjebati one oko sebe i misliti NA SEBE, a nećeš se zbog toga osjećati sebično. Kada nećeš misliti „o redu“ već da si „u redu“. Koga više briga za red?

Vratiti se ne možeš. Ne mogu ni ja.

Ispred sebe imamo samo puteve koji vode u budućnost. Naše je da izaberemo kojim ćemo.

A šta ako nisam?

Sjedim na podu i gledam u sjećanja. Spajam komadiće onoga što imam. Plačem. Tješim se da je do PMS-a. Zar nije baš on i tvoj univerzalni krivac za sve? I kad si plačljiva i kad si se prejela. Nehotično gledam u ikonu na zidu. Razmišljam kako u poslednje vrijeme i nisam tako dobar vjernik. I ko je uopšte taj koji definiše ono dobro u meni, ili vama? Je li to pop u mercedesu ili je to ono što je u mom srcu? Do Isusa ne mogu da ga pitam, pa se vodim ovim drugim. Sve manje vjerujem institucijama i pravilima. Pretvaram li se u anarhistu na sekundu se pitam, dok mi podsvijest odgovara da sam previše opsjednuta pravilima da bih mogla da živim bez njihovog prisustva.

Udišem i izdišem. Imam osjećaj kao da nešto čekam. Ne znam šta i to me pomalo zbunjuje. Sve ono u što sam vjerovala se nije ostvarilo i imam osjećaj kao da mi je život poslednjih mjeseci lupio nekoliko šamara. Neke sam vjerovatno i zaslužila.

Mislila sam da sam tako pametna i hrabra i da znam sve o životu, a ustvari nemam pojma. Mislila sam da imam neki naročit talenat za pisanje, a u suštini sam samo prosječno piskaralo kakvih je danas i previše. Sve rjeđe se mogu natjerati da bilo šta napišem, a više ni ne marim zbog toga.

Vjerovala sam da mogu mnogo.

Sve konce koje sam čvrsto držala u rukama sam pustila i sada se osjećam kao u nekom limbu. Bez ravnoteže i stabilnosti. I nekako mi je svejedno. Vješto uvjeravam sve oko sebe kako sam „baš super“, a oni žele da vjeruju ili jednostavno tako dobro glumim sreću.

Osjećam se poraženom.

I trudim se da budem zahvalna na svim onim stvarima i ljudima koje imam, a iz prikrajka mi se rugaju sujeta i osjećaj vlastite promašenosti. Ja sam mogla sve,a izabrala sam onaj put srca, i možda me zato više boli. Ja sam mogla ostvariti sve ambicije, a nisam dobro birala, iako sam se borila, ponekad i protiv sebe.

I prezirem što se tako poražena i uplakana dodatno samosažaljevam, i mislim na sve one koje je sudbina još jače gurnula od mene. I tješim se onom da ti život daje baš onoliko koliko možeš podnijeti, i vidim to u očima one koja je moj stub. Vidim da se i ona polako gasi, iako se nikada nije slomila, a ja ne znam kako ću bez njenog svjetla moći da sijam. Moji porazi naspram njenih su kao da me neko gađao zrncima pijeska, dok je na nju bacao stijene, i znam da sam i ja bila jača dok je i ona bila.

Ona me naučila da sam svemoćna. Danas je onaj dan kada se osjećam najslabije. Danas je dan kad očajnički trebam ono nešto samo moje što će me definisati, i ruke su same počele da pišu.

Ona mi je govorila da sam superheroina.

A šta ako nisam?

Druge prilike uvijek postoje

U životu sam se uvijek trudila da radim ono što me čini srećnom. Da li je to uvijek bilo lako i moguće? Naravno da nije. Da li je to uvijek bilo realno? Još manje.
Koliko god puta u životu sam imala privilegiju da radim isključivo ono što ja hoću, toliko puta je bilo situacija i u kojima sam morala da budem u okolnostima u kojima ne želim zbog nekih drugih stvari koje volim.

Svako od nas najbolje poznaje sam sebe. Ima tu i onih koji su spremni da vam žargonski rečeno sole pamet o tome ko ste i šta biste trebali. Nikada nisam bila od tih. Nikada nisam nudila savjete koje neko nije tražio i uvijek bih prilično oprezno obraćala ljudima dozvoljavajući im slobodu da o svom životu promisle sami, slušajući srce.

Poslednjih nekoliko godina živjela sam zaista srećan život, ali bilo je i onih stvari u njemu koje su me pritiskale i jednostavno nisam mogla svoj duh da spakujem, potisnem i prilagodim im se. Bilo je dana kada sam bila ravnodušna, a bilo je i onih u kojima sam znala da ne želim život provesti radeći posao od 9 do 5 koji je bio daleko od onoga što sam željela za sebe kada “porastem”. Da se razumijemo, posao kao posao nije bio ništa posebno. Ni težak, ni lak. Običan posao za koji bi većina ljudi bila presrećna da ga obavlja. Ja u životu nikada nisam željela obično i isprogramirano.

Poslednjih godina ja sam se osjećala kao poklopljen lonac u kojem voda predugo kuva. Znate ona osjećaj kada kuvate vodu, pa poklopite i zaboravite na nju, a poklopac počne da odskače i tek tada se sjetite svoje vode. Tako sam i ja spakovala svoj duh, i ono što sam željela i zaboravila na to pretvarajući se da ne čujem ono što je kuvalo ispod moje kože. Naravno bilo je perioda kada o nekoj drugoj opciji nisam mogla ni pomišljati i kada sam ispred sebe imala jasan cilj i ograničeno vrijeme u kojem ću se žrtvovati da bismo ostvarili neke druge ciljeve. I nije mi bilo teško! Ali to vrijeme je došlo i prošlo, i ja sam se plašila svjesno birajući da budem nesrećna u poznatom okruženju nego da konačno presječem i prihvatim neizvjesnost u kojoj me nije čekalo ništa.

Pred kraj godine koja je prošla, potpomognuta nekim novim okolnostima, odlučila sam da napustim posao koji sam obavljala poslednjih 7 godina. U državi u kojoj je broj nezaposlenih koji sanjaju o bilo kakvoj prilici, napustiti posao da bi se pronašao i odmorio je bilo suludo. Luksuz rijetkih i hrabrost pomalo ludih. Da nisam imala njegovu podršku nikada to ne bih ni u radila, jer je sada on morao biti taj koji će pomoći meni. Niko bolje od njega nije znao šta se u tih sedam godina dešavalo sa mnom, sa mojim duhom, koliko mi je ponekad bilo teško, koliko me rad sa ljudima umarao i kako bih dolazila kući bez želje da ponekad izgovorim ijednu riječ.

Bio je to administrativni posao bez ikakvih intelektualnih izazova. Bio je to posao zbog kojeg sam upisala novinarstvo, misleći da nikada neću moći da ga radim, jer me statičan posao užasavao. Bio je to posao kao i svaki drugi u kojem se svaki dan dešavaju gotovo iste stvari. Bio je to posao sa danima u kojima nisi imao više od jednog sata efektivnog posla, a ostalih sedam si morao da potrošiš nekako. Bio je to posao na kojem sam ja izgubila sebe i ono što sam od sebe željela. Pritiskao me je.
Ljudi su bili ti zbog kojih sam se zadržala toliko dugo.

Onog dana kada sam samu sebe oslobodila iz situacije u kojoj više nisam željela biti koračala sam lagano i ne osvrćući se. Lagala bih kada bih rekla da nije bilo dana kada sam posumnjala u svoju odluku i njenu ispravnost. Lagala bih kada bih rekla da se kajem zbog svoje odluke. Ne kajem se. Danas teče sedamdeset peti dan kako ne radim. Vrijeme mi prolazi brže nego inače.

Zezala sam se sa prijateljima govoreći kako neke od najvećih američkih priča o uspjehu počinju sa „he/she quit her job“. Mene je sačekala kuća, i one neke sitne i male obaveze koje sam željela raditi toliko dugo, a nisam imala vremena. Nedostajala mi je moja dokolica jer iz dokolice nastaju najsjajnije stvari.

Neki unutrašnji osjećaj mi govori da će se nešto sjajno desiti, a ja ne znam je li on posledica moje ludosti, ili jednostavno instinkt. Budim se srećna, a tako i zaspivam. Zar to samo po sebi nije već smisao kojem svi težimo?
Bilo je i dana u kojima sam plakala a to su bili oni dani u kojima sam „podigla poklopac i pustila da sve izađe iz mene“. Sve ono što sam željela biti, a nisam bila. Sve ono čemu sam težila, a nisam ostvarila.

Na tom putu sa mnom su uvijek bile moje riječi i oni koji su ih čitali. Njima sam često znala govoriti da se ništa ne mora, da je lična sreća najvažanija, a ponekad sam lagala jer sam sebe zarobljavala sama u vlastitu nesreću u kojoj nisam željela da budem. I onda sam se oslobodila. Osjećaj je bio sjajan.

Razumijem da mnogi misle kako nemaju taj luksuz da kažu životu jebi se i jednostavno odu od situacije koja ih ne usrećuje, ali ko će, ako nećete vi? Neki način i izlaz mora postojati. Ja sam shvatila da ne želim živjeti život u kojem ću brojati dane do petka i trošiti zarađeni novac kako bih zakamuflirala nezadovoljsto za koje sam glavni i jedini krivac ja.

Druge prilike uvijek postoje. Naše je da ih tražimo! Ni zbog koga drugog već zbog nas. Iako otrcano zvuči, život nema reprizu, zašto bi svoje dane provodio tamo gdje ne želiš biti.

Milion ožiljaka

Nedavno mi jedan poznanik priča o svojoj djeci. Ističe kako su uspjeli. Na studiju negdje u inostranstvu. Kaže mi kako do tridesetih čovjek treba da stvori nešto. Tada je najjači. Do tridesetih njegov sin planira da zaradi milion.

Gledam. Slušam. Klimam glavom.

Ja imam trideset jednu. Nemam ništa, osim ovog života i nekoliko sjajnih ljudi u njemu. Neki su svojevoljno izašli iz njega i hvala im. Imam i milion. Ožiljaka. Noćnih mora. Nisu oni opravdanje za to moje nemanje materijalnog. Oni su me definisali. Ponekad unazadili. Ponekad na smrt preplašili.

Razmišljam koliko godina sam samo potrošila kako bih se opet osjećala normalno. Da se ne plašim. Da ne plačem. Da ne sanjam sve one užase koji su me proganjali. Da se ne plašim da volim. Da neće oni koje volim nestati. Još uvijek ne puštam korijenje. Još uvijek ne mislim da je ono gdje se nalazim baš ono i gdje pripadam. Još uvijek ne cijenim materijaalno jer znam da nekad sve što imaš moraš staviti u jednu torbu i krenuti negdje.

To sam naučila sa devet godina. Od tada bezbroj puta spakovala svoje torbe i sitnice. Niko me kasnije nije tjerao, osim unutrašnjeg nemira.
Lako je biti hrabar kada život prema tebi nije bio okrutan. Lako je biti samouvjeren kada te život nije nokautirao. Mene jeste. Znam kako umije biti surov i zato stalno držim stisnute šake. Kada me udari ja sam gotovo spokojna jer nema više neizvjesnosti. Očekujem. Mirno i spokojno ispratim nekom suzom. Podignem ruke, i idem dalje.

Lako je biti samouvjeren kada nisi morao da se boriš za osnovno. Da preživiš. Da se uklopiš hiljadu puta. Da nosiš pečate i ožiljke. Da spoznaš koliko je tih stvari koje moraš sam. Da znaš koliki stres će biti kupovina svesaka i patika za novu školsku godinu, jer baš tada treba i ogrjev i zimnica. Da ponekad odeš u školu bez marke za kiflu, ali i to našminkaš osmjehom, pa niko i ne zna.

Lakše je biti hrabar kada nemaš jednu ogromnu rupu i srcu i boriš se da uhvatiš sjećanja koja blijede. Lako je gaziti kada si tu jedine uspomene na nedelju idilični ručak sa porodicom. Moji su počinjali odlaskom na groblje i gorčinom koj bi nakon toga ostajala u grlu.

Jednostavnije se bori kada te neko bodri.

Kada ne znaš kako su teški Božići, rođendani i Nove godine.

Trebale su godine da se vratim na početak. Na normalno. Iako još uvijek nisam potpuno tamo. Nikada neću ni biti.
Milion i ne želim.
Sve što sam željela bilo je da jednog dana prebolim. Hiljadu Božića i Novih godina je prošlo sa samo jednom željom sebi da budem srećna.

Imam milion koraka. Padova. Nekoliko miliona suza. Stotinjak novih početaka. Milion snova. Ono što posjedujem me ne definiše, već ono što nosim u sebi. A nosim mnogo. Dovoljno da znam da milioni nisu garancija ničega.