Znamo se!

prostitucija-dnevne1

Kurva je pošteno zanimanje. Kako? Pa lako. Ima cifra, ima ono šta za cifru dobiješ i nema iznenađenja. Plati ako imaš i hoćeš, ako nemaš, prošetaj!

Juuu, kurva. Pa kurva nego kako? Mogla sam da napišem i prostituka, ali ko od nas koristi tu riječ?

Nego da se vratimo najstarijem zanatu. Nikada nisam imala ništa protiv ljudi koji su iskreni i otvoreni. Koji ne foliraju. Pa tako kad je neko kurva po profesiji, svi to znaju. Žena, a ima i muškaraca, stane na ulici, ponudi robu a ti ako si mušterija – kupi. I ništa sporno ni čudno u tome. Možemo mi sad da se zgrožavamo nad činjenicom i nad ovim što to pokušavam predstaviti kao nešto sasvim obično, ali da nije tako ne bi se zvalo najstariji zanat. U nekim zemljama imaš i izlog. Izabereš onu koju hoćeš, imaju i papiri da je zdrava i karte su na stolu. Profi kurva rijetko kad glumata da je nešto drugo!

E, tu dolazimo do problema.

Tu dolazimo do ovih koji se kurvaju za radna mjesta. Kurvaju se nove cipele. Za auto. Zavisi od mogućnosti, preferencija i onoga šta mušterija može da ponudi i koliko je moćna. Žene, a opet sve češće i muškarci, prodaju svoje dostojanstvo za određene ustupke. Prodaju se za status i položaj. Prodaju se šarene cipele. Silikone. Za ljetovanje u Makarskoj.

Kako znam? Pa ko ne zna nekoga takvog? Barem jednog/u. Nažalost, ja ih znam mnogo više.

Zašto mi smetaju? Zato što foliraju. Sve to što postignu i ostvare pripisuju sebi, a mi svi znamo da su do toga došli „kurvanjem“. Ne mora kurvanje podrazumjevati samo seksualni čin kao vid trampe. Može tu biti i ljubakanja. Usana ili guzice.

Takvi će najčešće glumiti moraliste, osuditi ove poštene kurve koje imaju jasno istaknutu tarifu. Što bi rekli stari „ko o čemu, kurva o poštenju“.

Svi mi ponekad moramo da se nasmiješimo nekome koga bismo najradije tresnuli. Moramo da koketiramo sa nadrkanom medicinskom sestrom, sa neljubaznom šalterušom i td. Moramo. Borba za opstanak. I sve je to ok, dok god ne foliraš. Dok god priznaš da se pomalo kurvaš.

Zato lažni moralisti nemojte previše kakiti o svom uspjehu. O tome da ste sve postigli sami. Da ste zaradili jer ste baš vi sposobni da sa trideset budete novi tajkuni, tajkunove žene i intelektualna elita. Mali su ovo gradovi. Znamo se!


Nedostaje mi miris vrućeg pekmeza

jesen

Jutra su sunčana i svježa. Vrući dah sa hladnim vazduhom stvara paru dok govorim i užurbano koračam jer se opet nisam adekvatno obukla. Podsjeća me na školu. Ujutru bismo krenuli u jaknama, a vraćali bismo se vukući tešku torbu i jaknu i džemper u ruci jer je pretoplo. Jesen je.

Ranije sam mislila da ne volim jesen. Podsjećala bi me na kraj zabave, na početak škole, na dolazak zime. Sada shvatam da sam je voljela i da je volim. Jesen me podsjeća na bliskost, na zajedništvo. Na porodicu.

U našoj kući, kao i u većini drugih kuća, pred kraj ljeta bismo imali niz poslova koji bi nas pripremali za jesen. Prvo bi se nabavljala drva. Pilala bi se, pa cijepala, pa unosila. Svi bismo bili ujedinjeni oko tog jednog cilja, u skladu sa mogućnostima. Brat bi cijepao. Mama i ja bismo unosile. Baka bi slagala. Bilo je to teško. Drva bi grebala kožu. Znojili bismo se pa bi u kombinaciji sa prljavštinom sa drva svrbilo. One sitne klipice bi se gotovo redovno zabile negdje u prst, pa bi ih baka vadila iglom, jer je kako je govorila to jako opasno.

„Dođe ti do srca i možeš umrijeti“, govorila bi baka dok bi stiskala ruku, a mi se migoljili jer smo mislili da mnogo boli kada ti se iglom vadi trn.

Zatim bi se pravila zimnica. Iako nikada u životu nisam pojela kiseli krastavac, a ni papriku ni ajvar, obožavala sam pravljenje zimnice. Sjeckala bih, čistila tegle i radila sve što mi se kaže. Opet bismo bili svi zajedno i pomagali.

Pravili bismo pekmez. O, kako je bio lijep taj pekmez dok je bio vruć iako bi baka galamila na nas dok ga jedemo.

„Ne valja djeco vruće, zalijepiće vam se crijeva“. Mi je, naravno, nikada nismo slušali.

Kakve bi kiflice i štrudle ona pravila od tog pekmeza. Pa margarin i pekmez. Koliko god bi me nervirao njihov odgovor kada pitam ima li šta slatko: „Namaži pekmeza“, toliko mi sada nedostaje taj pekmez. I da me neko prekori kada jedem vruće tijesto i vruć pekmez. Odrasla sam. Sada mogu jedino da prekorijevam samu sebe što sam pojela previše eurokrema.

Uveče bismo se uz kokice ušuškali pod neku deku i gledali seriju ili film. Nekad bi se i u septembru naložila vatra.

Ništa ne doprinosi takvoj bliskosti kao vatra koja pucketa. Šporet traži da je uvijek neko kod kuće. Ranije bi se smrkavalo, manje se hodalo. Dolazile bi komšije, pa bi se ispekla bijela bundeva, u mojoj kući zvana misirača. Voljela sam je, iako se ne sjećam kada sam je poslednji put jela. Ja bih obično slušajući njihove priče zaspala sklupčana pored bake na kauču.

Skuvali bismo kesten, jer smo ga uvijek više voljeli od pečenog. Svako sa svojom zdjelicom i nožićem bismo ga gulili dok bismo gledali dnevnik, pa kasnije i seriju ili film. Nisam nikada voljela dnevnik, ali to je bilo pola sata kada bismo svi bili tu.

Moja porodica bez oca, ali sa mnogo ljubavi. Kada razmišljam sada da li sam bila uskraćena za mnogo toga u životu, rekla bih da nisam. Nisam ni živjela sa ocem dovoljno dugo da bih mogla da uporedim kako izgleda život sa i bez njega. Imam svoje male djeliće uspomena koje čine da mi mnogo nedostaje, ali imam i mnogo velikih dijelova i uspomena sa ovima koji su već trideset godina dio mog života. I neke uspomene koje tek stvaram.

Dok on i ja šetamo Banjalukom i jedemo kesten kupljen na ulici. Sada više volim pečeni. Pa se smijemo svojim garavim rukama i crnim zubima. Hodamo kroz lišće u kampusu ili u Aleji Svetog Save. To su naše omiljene ulice za šetanje. Kod kuće se stisnemo na jednom kauču, pokrijemo toplom dekom i odmaramo poslije posla.

Ljeti je vruće, ljeti bježimo jedni od drugih. Jesen čini da se stisnemo jedni uz druge. Da se grlimo.

Jesen znači mnogo ljubavi. Jesen je u mojim omiljenim bojama, smeđoj, oker i narandžastoj. Jesen je nepredvidiva, kao i ja. Jesen umije da grije snažnije od bilo kojeg ljeta. Jesen je porodično godišnje doba.

Jesen i ja smo postali dobri drugari! Jesen nas uči da snažnije volimo!


Sama sebi šefica

14257487_10209750316746262_422575451053885482_o

Pisati prva nakaradna, slova sam naučila sa četiri godine da bih sustigla svog brata koji je tad bio već u drugom razredu osnovne škole. U prvom razredu mi je bilo dosadno jer sam već znala i pisana slova i latinice i ćirilice. Zapisivati svoje emocije sam počela u osnovnoj školi u nekom smješnom šarenom notesu koji je imao katanac. Listovi su bili mirišljavi, a ja sam tada izmislila osjećanja prema jednom dječaku kako bih bila u trendu kao i druge djevojčice. Imala sam tu sveščicu dugo kod kuće, zatrpanu među starim starima, ali se u međuvremenu negdje izgubila, kao i sjećanje na ono što je u njoj pisalo.

Kada sam u pubertetu doživjela prve leptiriće u stomaku naravno da sam o tome pisala. Pa nisam valjda trebala reći tom dječaku da sam zaljubljena u njega? Rekla sam sveščici, a dječak je živio u ubjeđenju da ga mrzim. Reći sveščici bilo je kao reći toj osobi, samo što ona nije odgovorala. Nije mogla ni da mi se nasmije, ni da se ruga. Trpila je sve, a ja sam pisala. Tada sam shvatila koliko je pisanje zapravo divno kako bi olakšao svoju dušu. Tada sam te sveske sakrivala i od same sebe, a kamoli od drugih. Nisam o tome pisala javno kao danas.

Ne sjećam se koji je bio prvi tekst koji sam napisala za portal etrafika.net. Nekako je do mene došao oglas u kojem su tražili saradnike. Bili su to studenti mog fakulteta, generaciju ili dvije iza moje i odlučili su da pokrenu svoj portal. Bila sam uzbuđena. To je naravno bio volonterski rad, ali nije ni bilo bitno. Bitno je da su drugi po prvi put jasno mogli vidjeti o čemu mislim i kako.

Nakon toga sam počela da pišem svoj blog, pa su portali preuzimali, neki su se javljali da pišem za njih. Bilo mi je manje bitno da svi znaju ko je Jelena Despot. Htjela sam da svi znaju o čemu Jelena Despot misli i šta je ljuti. Da kroz svoje redove poručim onima koji me ljute ono što o njima mislim a nemam dovoljno hrabrosti ili prilike da im kažem u lice. Da kažem državi, ljudima, prijateljima, rodbini, komšijama i strancima. Da otvorim moju svesku i da konačno svi mogu da vide.

Rad u nekom ozbiljnom mediju, ako takav u našoj državi uopšte postoji, je težak. Loše ili nikako plaćen, vrlo često bez ikakvih ugovora i radničkih prava. To je ono što me je, na sreću, držalo dalje od novinarstva. Kada god novinarstvo i ja počnemo da flertujemo, ono me podsjeti na svoje loše strane pa se vratim svojoj sveščici. Svom blogu. Ljudi novinarstvo i pisanje ne smatraju nekim poslom. Ni čitaoci, ni obični ljudi a ni urednici. Ovi poslednji su vrlo rijetko spremni da vam plate za ono što napišete, a vrlo često da prenesu u svom listu, ili na svom portalu ono što ste napisali. Oni valjda misle da nama koji pišemo samim tim činom čine neku veliku čast i uslugu.

Budući da je pisanje moj hobi od kojeg ne ostvarujem materijalnu korist, ja mogu da biram kako, kada i za kogu ću pisati. Hoću li samo za sebe, ili ću dozvoliti i drugima da dijele ono što ja pišem. Kada ta saradnja postane zamorna ja sebi dozvoljavam luksuz da je prekinem. To je sloboda i činjenica da sa svojom sveščicom možeš da radiš šta god hoćeš i da te baš briga šta o tome misli neko drugi.

Svi se mi na svojim „pravim poslovima“ susrećemo sa situacijama sa kojima se ne slažemo, koje bismo mi možda drugačije uradili, ali nismo mi ti koji određujemo kako će se nešto uraditi, već naši rukovodioci i pravila koja se moraju poštovati. U takvim poslovnim odnosima poštujem i dogovor i svoje obaveze.
Kada sam sama sebi „šef“ mogu da radim šta hoću i najčešće radim. Zar to nije sjajno?

Zar vama nije sjajno da danas radite šta god hoćete i da se ne obazirete na činjenicu da li ćete nekoga impresionirati, da li će vam neko aplaudirati, da li će vas hvaliti ili kuditi. Zar to nije najviši stadijum slobode? Da radiš ono što voliš, kada hoćeš, kako misliš da je najbolje i da te briga šta o tome misli svijet.

Za mene je to pisanje, za mene je to i moja veza, za mene je to i moj privatni život.

A ti? Živiš li ti onako kako hoćeš?


Evo idem u školu

upitnik

Utorak je. Spava mi se i mrzovoljna sam. U poslednjem momentu izlazim iz kuće. Ostavljam pola šoljice kafe. Provjeravam da li sam isključila peglu koju nisam ni upalila. Standardne ženske fobije.

Napolju me dočekuje svjež vazduh i komšinica koja istresa prekrivač kroz prozor. Ježim se od tog primitivizma. Najviše zbog činjenice što je apsolutno ne optrerećuje što se nalazim tek metar od nje i što sam prinuđena da udišem prašinu iz njenog prekrivača.

Dovikuje se sa drugom komšinicom.

„Ćaoooo!“

„Ćao, kako si?“

„Evo spremam se u školu“, odgovara ova dok i dalje istresa taj prekrivač.

U školu? Ona se sprema? Ona ima između trideset i četrdeset godina i definitivno ne ide u školu. U školu ide njen sin. Mislim da je drugi razred. Ne poznajem ih lično niti se pozdravljamo ali njen sin je jedno od najglasnije djece koji se igraju ispod mog prozora pa tako znam i sve detalje iz njegovog života.

Već smo svi stotinu puta prokomentarisali kako nas niko nije vodio u školu. Kako se djeca danas i odvoze i dovoze. Kao da živimo u New Yorku a ne u Banja Luci u kojoj je djetetu najudaljenija škola 2 km. Dok dječaci sa Manjače i Kozare idu pješke kroz šumu, po snijegu, kiši i mraku, ovi mališani bivaju svaki dan odvedeni i sačekani. Zašto? Zato što su njihove majke od toga sebi napravile posao.

One ne mogu da rade jer moraju voditi „malog“ u školu. Ne isplati im se raditi jer dok plate tetu, dok neko skuva. Ko će uraditi zadaću? Ko će ga sačekati ispred škole?

Nisam ni psiholog, a ni psihijatar ali ću se usuditi reći da je to jedan ozbiljan poremećaj. Reče meni jednom tako jedna mama kada sam joj rekla svoje mišljenje o tom vucanju djece tamo-ovamo, kako ima puno manijaka i raznih psihopata pa ne smije pustiti dijete samo u školu. Kako samo? Pa zar ne ide i petoro druge djece samo iz našeg ulaza u tu istu školu?

Ja sam prvi razred bila ’93. godine. Složićete se sa mnom da to nisu bile baš neke „pitome“ godine. Bilo je mnogo više opasnosti od manijaka. A ni njih nije manjkalo. Ponekad si znao otići u školu pa sirene za vazdušnu opasnost kažu da ideš kući. Nekad dođu po tebe mama i tata. Nekad trčiš sam do bake. Pa si preživio. Ne sjećam se ni nekog pretjeranog straha. Sjećam se da bi mi bilo neprijatno kada me roditelji sačekaju ispred škole ako negdje nakon škole moramo ići. Uvijek je bila sramota da budeš mamina maza.

Danas nisi maza, danas se to zove „briga roditelja“. Ja to smatram izmišljenim poslom koji bi trebao da opravda svrsishodnost neke žene koja nije raspoložena da radi, pa tako sebi izmisli obavezu kao što je ta.

Ti roditelji se zaista užive da oni idu u školu pa tako počnu da se nadmeću sa drugim roditeljima ko ima bolje ocjene, koga je učiteljica više pohvalila. Ko je imao glavnu ulogu na priredbi, a ko sporednu? U nedostatku svog života upliću se u živote svoje djece.

Prije nekoliko mjeseci moj mlađi brat od ujaka me obavijestio da ide na fakultet u Dansku. Nisam imala pojma ni da se prijavio, a nisu ni njegovi roditelji. Sam se prijavio, sam odradio intervju putem skajpa i sve nas obavijestio tek kada je bio primljen. Onda je sam otišao avionom do Kopenhagena i dalje vozom do grada u kojem će studirati. Bila sam ekstremno ponosna. Neki od vas će se pomisliti kako to i nije ništa specijalno. A ja svaki dan gledam osamnaestogodišnjake koji nisu u stanju od Prijedora do Banjaluke doći bez pomoći roditelja.

Sjećam se svojih prijatelja kojima su roditelji, braća, sestre radili zadaću u srednjoj školi. U osnovnoj se to podrazumjevalo. Moju zadaću niti je ko gledao, niti me o njoj ikada pitao. Šta sam radila u školi? Koja se lekcija obrađuje? Rekla bih kada dobijem neku dobru ocjenu. Lošu bih ponekad prećutala dok je ne ispravim. U osnovnoj ih je vrlo rijetko i bilo. U srednjoj već češće. Niko me nije sputavao da budem samo dijete i niko me nije tjerao da živim život koji on nikada nije uspio da dosanja.

Vi, roditelji, ne idete u školu. Ne idete ni u vrtić. Idu vaša djeca. Djeca trebaju biti samo djeca, a ne obaveza sa kojom ćete popunjavati višak vlastitog vremena.


Ja, „nemajka“

317726_2215069787870_7794414_n

Ljuta sam!

Sasvim slučajno juče srećem ženu. Započinje priču o fakultetu koji nije završila. Ne može. Rodila je djecu, udala se. Djecu vrlo često nije imao ko da čuva, profesori nisu imali razumjevanja. Naročito jedna profesorica. Kaže mi: „Naravno, ona nije udata, liječi svoje frustracije na meni. A ne znam zašto, lijepe je žena. Mogla bi. Svako sebi može roditi. Kaže ona meni što će vama fakultet, vi imate porodicu, ja nemam“.

Slušam je i ne vjerujem. Poslednja rečenica je sasvim sigurno laž, ili uveličana. Iritira me već njen stav prepun predrasuda ali ćutim. Smješkam se i čekam da ode.

Da li je ovoj ženi bilo lakše da za svoj „neuspjeh“ okrivi nekog drugog, prišije njemu odgovornost ili je pomenuta žena možda zaista takva, ne mogu sa sigurnošću tvrditi. Ono što mogu tvrditi je da žene koje su majke i supruge definitivno imaju superioran stav prema onima koje to nisu.

Ako si ljuta, to je zato što nemaš djece. Ako si nervozna, i to je zato što nemaš djece. Ili si seksualno frustrirana, ako nemaš muškarca. Ako pak imaš muškarca, a nemaš djece onda si samo okrutna i bezosjećajna.

Razmišljam, otkud joj hrabrost da iznosi takve tvrdnje. Šta ona zna o ženi koju je upravo okarakteristala kao nadrndanu, neudatu, karijerom opterećenu feministkinju. Priši joj ova majka tri etikete za manje od minut. I to u prisustvu mene, potpunog stranca. Kako li je kiti u prisustvu svojih najbližih, ne mogu ni da zamislim?!

Zašto sam ljuta? Zato što ću ja sutra nekome biti ta žena. Nadrndana jer nemam djece. Ni slučajno to ne bi moglo biti jer si ti bezobrazna, jer je i meni kao tebi bio naporan dan, jer i ja imam i kuću i posao i sve obaveze koje uz to idu. Ne ni slučajno jer sam i ja ljudsko biće kao što si i ti. Sve loše u životu će biti upravo zbog toga što nemam djece.

Ako si uz to još i dotjerana, onda si vjerovatno žena sumnjivog morala, suviše sebična da bi mogla da podneseš tu žrtvu kao što je majčinstvo. Rospija. Svima prijetnja. Tvoj jedini problem je da ti frizura jutros bude na mjestu i da ti se na vrijeme osuši lak na noktima. To one misle. Nepravedno i sa previše predrasuda.

Ja nikada nisam podcijenila majčinstvo. Nikada ga nisam predstavila kao nešto trivijalno ili manje važno od onoga čime se ja želim baviti. Najteži posao na svijetu kojeg ne želim na svojim plećima. Jesam li zbog toga frustirana. Zašto bih bila? To je bio moj izbor. Jesam li zbog toga ljuta na žene koje su majke? Ne. Da li zbog toga manje cijenim ili podcjenjujem žene koje su se odlučile na majčinstvo? Ni najmanje.

Zašto onda one podcjenjuju nas? Nisu sve takve, znam. One koje nisu neće se ni prepoznati. Ove koje osuđuju i na prečac zaključuju, neka stave prst na čelo!


Vjeruje li neko u tebe?

317726_2215069787870_7794414_n

Znate sigurno ko je Kate Winslet. U slučaju da možda ne pamtite imena, ili da vas ne interesuje Hollywood to je glavna glumica u poznatom filmu Titanik. Nakon te imala je Kate mnogo sjajnih uloga. Možda je i prije, ne znam. Jeste li vi gledali njen govor sa dodjele BAFTA (British Academy of Film and Television Arts) nagrada? Jeste. Zar nije sjajan? Vi koji niste brzo kucajte u pretaživač Kate Winslet – look at me now.

Ukratko u svom govoru prilikom primanja nagrade Kate se osvrnula na svoju učiteljicu glume koja joj je rekla da će uspjeti u svijetu glume samo ako se zadovolji ulogama „debelih djevojaka“, Kate joj tako duhovito pokazujući nagradu poručuje: LOOK AT ME NOW (pogledaj me sada)!

Svi mi koji smo ikada pomislili da slijedimo svoj san i radimo ono što volimo smo nailazili na one koji nas obeshrabruju. To bi najrjeđe trebali biti naši učitelji, nastavnici i kasnije profesori, ali…dešava se.

Shvatili ste već do sada, a mislim da u svakom tekstu spomenem koliko volim da pišem. Pisanje je za mene način da izrazim sve ono što ni sama nisam još uvijek spoznala do momenta dok ne vidim da je mozak smislio a prsti proizveli.

Moja porodica nikada pisanje nije smatrala nekim naročito korisnim talentom iako smo za to imali dara i brat i ja. On možda i mnogo više od mene, ali je nepravedno prema sebi uvijek bolno skroman i lijen da se bavi bilo čim tek onako. Oni nemaju pojma o svim ovim stvarima koje ja dijelim sa vama, niti čitaju. Mama ima alergiju na računar i internet, a brat to smatra nekim glupim hobijem. Ne mislim da pri tom imaju loše namjere. Oni su samo naučili da se bave stvarima i da cijene stvari koje donose materijalnu korist. A šta je sa nagradom za dušu? Možda sam ja naivna i preveliki sanjar ali meni bude drago, bez ikakvog sad lažnog ulagivanja kada mi se javi neko nepoznat i kaže da sam ga dotakla u srce. Ne javljaju se oni često. Prije nekoliko dana se javila Biljana. Rekla kako joj se dopao moj tekst, kako je sama imala sličnu tešku sudbinu i poželjela mi sve najbolje. Hvala ti Biljana.

No, da se vratimo mojoj najdražoj Kate i onome na šta me inspirisala da vam kažem.

Ja sam upisala novinarstvo jer je trebalo biti kombinacija svega onog što volim. Razmišljala sam o studiju srpskog i shvatila da nemam debele živce da bih mogla da se nadmudrujem sa učenicima kakva sam bila ja i mojih tridesetak drugara iz razreda. Istom analogijom je i engleski pao u drugi plan. Da je bio neki studij kreativnog pisanja on bi sigurno bio moj prvi izbor. No, nije. I tako se nađoh na novinarstvu. Već na prijemnom mogla sam sebe da vidim kako radim za neki sjajan ženski časopis. Posjećujem koncerte. Izvještavam sa pozornišnih predstava. Ispravljam nepravdu. Pišem o nekim ljudima koji ne znaju tako dobro da se izraze sami a imaju mnogo toga što ih tišti. Vječiti borac protiv nepravde u meni sanjario je za takvim avanturama.

Prvi akademski čas imali smo u Banskom dvoru. Svi studenti Filozofskog fakulteta u okviru kojeg se tada nalazio studij žurnalistike. Ne sjećam se ni ko je govorio, ni šta, uglavnom znam da nas je bilo toliko da nismo mogli ni sjesti u veliku vjećnicu. Čuli smo vrlo malo, a od toga nas zaintrigiralo još manje.

Željno sam čekala da prođu sociologije i filozofije i da dođem do novinarstva. Da zasijam. Na nekom od prvih časova smo trebali napisati vijest. Za štampu. Napisala sam. Namučila se da izbacim sve suvišne riječi, epitete i proširene rečenice. Prepravila sve pet puta i nisam zadovoljila. Rečeno mi je da nije dobro i da ne umijem. Pomislim previše sam se trudila i previše o tome mislila, pa probam ponovo. Opet ne valja. Ne valja ni intervju, ni reportažu ne znam. Ne kažu mi kako ni zašto, nego eto, ne valja. To je naškodilo mom samopouzdanju. Pomislila sam da su ovi prethodni koji bi me hvalili sigurno pogriješili. Sve one petice su izgleda bile poklonjene. Ali zašto bi? Naša nastavnica je bila stvarno stroga.

Ubijedim tako i samu sebe da ne znam. Već mi je na toj prvoj godini bilo dosta i novinarstva i profesorice ali kud sad. Završi što si počela i ćuti. Biće možda bolje kasnije.

Na trećoj godini opet zadatak. Napišite radio vijest. Nova profesorica, nova pravila. Možda se ovoj svidi. Možda sad uspijem. Rečeno nam je na prvom času da napišemo radio vijest (bez ijedne upute kako ta vijest treba izgledati i koje su njene karakteristike) pa ćemo zajedno raditi i vježbati kako se zapravo piše. Štreber kakav sam bila nazovem koleginicu na višoj godini i pitam je za par savjeta. Kaže ona nema naslov, nema juče..pa napišem ja.

Sutradan ova pita ko će. Štreber u meni progovara: ja ću. Izađem ispred table, u XXI vijeku kredom napišem vijest na tabli i tu krene opet seciranje mene. Samo ovaj put javno. Ne valja ovo, ne valja ono. Kako ste ovo. Ne piše se to tako. Veze nemam. A kako sam i mogla znati? Da napomenem da je tu vijest kod kuće napisalo svega nas dvoje ili troje i ispali veće budale nego ovi što nisu uradili ništa. Štreber u meni je jecao zbog nepravde. Ali fakultet nije mjesto gdje smiješ da se boriš sa nepravdom. Znate već one čuvene. Ne zamjeraj se profesoru.

Ali dobili smo i jednog profesora. Zapravo svi ovi koje sam vam nabrojala nisu bili u tom momentu profesori, nego asistenti. Mi smo ih zvali profesori, bilo nam je lakše. On je insistirao da ga zovemo lični imenom jer profesor nije. Ja ipak nisam mogla zbog poštovanja koje sam imala. Iako je dobar dio mog ratobornog duha do tog momenta bio uništen on se trudio da nam vrati vjeru da mislimo. Na njegovim predavanjima smo mogli ravnopravno sa njim da diskutujemo. Da diskutujemo između sebe i da ponekad pričamo o onome što nas tišti. Nisam sigurna da se on mene jasno sjeća sa tih predavanja, ali ja se njega sjećam. Govorio bi nam da ne prihvatamo nepravdu, već da se protiv nje borimo. Govorio nam je da stanje u medijima ne mora biti takvo kakvo je danas. Više je mislio na ove koje se bave dnevno-političkim temama.

Pred kraj fakulteta neke moje mlađe i mnogo hrabrije kolege su odlučile da pokrenu svoj portal. Pomislila sam kako bi bila dobra ideja da im se javim, pa možda i napišem nešto. Tada sam prvi put objavila javno neku svoju priču. Nemam pojma o čemu je priča bila ali se sjećam da je bilo dosta komentara, da su ljudi čitali, da se ljudima svidjela, i pomislila sam pa šta ako neko misli da ne znam napisati vijest.

Možda ne znam napisati ni intervju ali znam ljudima prenijeti svoje emocije. Imam i hrabrosti i volje. Nije lako ogoliti sebe i prenijeti na papir kako bi cijeli svijet mogao da te vidi. Veliki broj ljudi neke slojeve ličnosti ne pokazuje ni svojim najbližim.
Koliko god smo se pisanje i ja borili jedno protiv drugog, ono je pobjeđivalo. Koliko god bi bolji izbor karijere za moje materijalno blagostanje bila možda ta ekonomija na kojoj su me svi vidjeli, ja sam žudila za pisanjem.
U mojoj porodici je uvijek vladalo pravilo biraj za sebe karijeru koju želiš dok god nije protivzakonita. Bilo bi mami sigurno draže da sam doktorica, a ne službenica koja spas od monotonije traži u pisanju. Meni ne bi. Slijedila sam ono što je srce htjelo. Mislim da je to ono što najbolje znam da radim. Definitivno je ono što najviše volim. Pa šta ako ne pišem knjige i nemam milionske tiraže. Pa šta ako ne pišem svaki dan najčitaniji tekst. Pa šta? Pa šta ako niko ne smatra da su moji tekstovi dovoljno vrijedni da bi za njih i platio? Pa štaaaaa…

Daleko sam ja od uspjeha gore pomenute Kate. Ali u mom malom mikrosvemiru za mene je nenormalan uspjeh što mi ljudi kažu kad me sretnu, dobar ti je bio onaj tekst. Ja pišem za ljude, ne pišem za profesore. A ljude nije briga za Lasvelovo pravilo pisanja vijesti.
Onda kada su svi pitali: imaš li ti nešto od toga (misleći na pisanje). Onda kada su svi govorili da ne pišem, kada bi saznali da nemam. Onda kada bi mi se rugali i govorili da ne znam, ja nikada nisam prestajala. Imate li vi šta od toga što dišete? Imate, živi ste. E to je za mene pisanje.

Hvala vam što ste dio mog sna. Nemojte zaboraviti svoje!


Poklanjaš li virtuelna srca bez pokrića?

FRIENDS

Maco , mila, draga, dušo…svaki dan bulje u mene ovi nadimci sa društevnih mreža. Virtuelna srca, poljupci, zagrljaji. U virtuelnom svijetu još i nekako mogu da ih progutam. U ovom životu u kojem ne možeš na iksić da isključiš zamoran razgovor, mnogo teže.
Nemam ništa protiv ljubavi, i mislim da je mnogo ljepše i bolje da širimo ljubav i pozitivnu energiju od mržnje, ali gdje je granica? Ne mora biti samo ljubav i mržnja u nekim kurtoaznim odnosima. Postoji i ljubaznost. Učtivost. Nije mržnja, nije ljubav, ali je prijatno.

Nemojte me pogrešno razumijeti, nemam ništa protiv ljubazne riječi, zagrljaja. Čak me jako znalo razveseliti kada negdje putujući Evropom naiđem na ljude sa natpisima „free hugs“ kako idu raširenih ruku prema meni. Mislim na ove odnose između „prijatelja i poznanika“ koji na prvi pogled odišu ljubavlju, prijateljstvom i uzajamnim obožavanjem do prvog momenta kada okrenete leđa pa ova „draga“ zakoluta očima na neku vašu izjavu. Jedva čeka da sa nekom trećom osobom prepriča sve ono što ste rekli, sa čim se ne slaže, a u toku razgovora ste mislili da je ona vaš najveći fan na svijetu.

Mnogo je takvih odnosa. Površnih. Lažnih. Mnogo je ljudi koji bespotrebno njeguju neki imidž dobrice kako bi ih što više ljudi odobravalo i mislilo da su simpatični. Ukoliko se ne kandidujete za predsjednika države, biti simpatičan svima koje ste upoznali, je potpuno besmisleno i zamorno. Naročito ako tako ne osjećate. A ko ima potrebu i može iskreno biti „zaljubljen“ u sve ljude koje je u životu sreo? Dakle, ili nisi normalan ili sereš (oprostite na izrazu, ali prikladnijeg nemam).

Povlađivati svima znači ili da nemaš svoje mišljenje ili da si potpuni lažnjak. Opet, da nemate mišljenje ni o čemu je apsolutno nemoguće koliko god ograničen bio vaš um, pa onda mislim da vam ostaje samo da ste lažnjak. Ja ne mrzim mnogo, ali lažnjake ne mogu da podnesem. Dakle, možeš slobodno da skloniš taj nož iz lijeve ruke dok me desnom tapšeš po ramenu, ZNAM TE! Nikoga nije lakše prepoznati od lažnjaka. On vas apsolutno obožava svaki dan. Za njega ste najbolji, najljepši, najsjajniji. Ne mora on biti samo vaš „prijatelj“, ima lažnjaka i među rodbinom (mnogo više).

Dakle, jasno mi je kao dan da me moj vjerenik voli. Dokazao je to bezbroj puta svojim djelima. Čak i njemu koji je istrpio neke od mojih najgorih hirova ponekad idem na živce. Znam. I ne ljutim se. Znači da je naš odnos iskren. Ne mislim da iskreni odnosi moraju biti utemeljeni i zasnovani na konstatntim svađama ali u iskrenom odnosu moraš imati slobodu da nekome kaže da danas smara, da ti nije dan za razgovor, da joj ta haljina nikako ne stoji i da je vrijeme da se riješi te besmislene veze u kojoj se nalazi godinama. To ne znači da moraš biti bezobrazna i zavidna. Veći si prijatelj ako prijateljici pomogneš da odabere haljinu koja joj bolje stoji od one koju je upravo oduševljena probala a u njoj izgleda kritično. Biće ti zahvalna. Možda ne baš odmah. Banalizujem, ali razumijete šta hoću da kažem?!

Ja trenutno imam dvije prijateljice. Srele smo se slučajno i postale smo prijatelji. Nisam ja odlučila da ih zavolim. One su svojim postupcima dovele do toga. Ivana je dokazala u poprilično teškom periodu za mene da na nju mogu računati uvijek i od kolegice sa fakulteta postala prijatelj zauvijek. Svaki put kada bih joj povjerila nešto što mi se desilo ne bi sjedila sa mnom i kukala i ubjeđivala me kako da budem nesrećna već bi ponudila rješenje. A ta žena ima rješenje za sve. Bilo mi je nestvarno da je neko toliko nesebičan, ali ona je stvarna!

Andrea je od poznanice sasvim slučajno postala neko sa kim se svakodnevnom sprdam sa svime što „normalne“ žele vole. Moja srodna duša i neko sa zlatnim srcem koje sakriva iza maske „opasne cure“. Ona jeste opasna, ekstremno talentovana za umjetnost i spretna, i zadivljujuće izdržljiva. Tako mi je jednom prilikom nakon višekilometarskog lutanja Moskvom pokazala žulj na nozi sa kojim je hodala cijeli dan. Ja bih toliko kukala da bi me do Bosne čuli. Ona je normalno razgovarala, hodala, smijala se. Divim se takvim ljudima koji ne dozvoljavaju da ih nešto izbaci iz takta. Ona je uvijek tu da sasluša sve što me tišti i da od toga opet napravimo sprdnju.

Moj prijatelj je i Marko. Neko ko čita moje tekstove prije nego što ih objavim. Neko sa kim diskutujem o svemu. Neko ko bi me tjerao da pišem kada se meni više nije dalo. Vrlo često me znao posjetiti svojim stavovima na mog brata, pa mi je možda zato prirastao za srce. Marko ne voli mnogo o sebi, ne voli ni kada drugi govore o njemu, pa ću ga poštediti. Ovaj put…

Uz moju najužu porodicu to su ljudi čije mišljenje poštujem bezrezervno i koju poznaju pravu Jelenu. Onu koja se ne ulizuje nikome i koju mnogo ljudi ne voli. Zašto me ljudi ne vole? Pitala sam se nekad. Plakala sam nekad radi toga, dok sam bila mnogo mlađa i mnogo naivnija. Smetali su mi nekada bezobrazni komentari ljudi za koje sam smatrala da su mi prijatelji. Pitala sam se zašto me povjerjeđuju. Onda sam ih poslala dođavola.

Ljude iritiram zbog moje potrebe da kažem sve što mislim. Ljude nerviram jer pišem, pa pišem o sebi. Nervira ih potreba da budem tako otvoreno i javno iskrena, a ja mislim da nemam šta da sakrijem. Nerivram ih je misle da nikoga nije briga. A, evo, opet ima tih nekih ljudi koje je briga i koji čitaju. I kada više niko osim mene ne bude čitao, ja ću i tada pisati, jer pisala sam oduvijek.

Nerviram ih jer nemam potrebu da glumim da ih volim. Nerviram ih jer neću da radim ono što oni misle da bih trebala. Nerviram ih jer kažem kada bi htjeli da ćutim. Nerviram ih jer znaju da znam da me ne podnose a voljni su da glume. Čemu? Čemu virtuelna srca, poljupci i ovlaš zagrljaji kada se vidimo kad znaš da je laž?

Ja kad grlim budite sigurni da grlim jer želim. Kada ti kažem hvala, zaista sam zahvalna. Kada ti kažem da si lijepa i mislim da si lijepa. Ne likujem potajno kada vidim da ti ne ide. Ne mrzim te kada ti ide bolje od mene. Nisam ljubomorna ako si ljepša, pametnija i zgodnija.

Onog momenta kada postanete iskreni (ali ne zbog potrebe da nekoga povrijedite) shvatićete ko su vaši pravi prijatelji. Kada sebi iskreno odgovorite sa kim danas želite da provedete vrijeme, znaćete ko su ti. Kome treba deset neiskrenih prijateljica kada možeš imati dvije prave. Kome treba dvadeset rođaka sa kojima ćeš ogovarati ostalu rodbinu koja nije prisutna. Mrzim laž! Mrzim neiskrenost!

A ti?