Ćoravi ili debeli – bili smo samo djeca

image glasses

Živim u zgradi koja nema dječije igralište u blizini. Htjeli ne htjeli, moraju se igrati ispod naših prozora na parkingu. Mi stanari htjeli ne htjeli moramo slušati njihovu vrisku. A da su grlati, grlati su. Osim vriske čujem ja tako svašta. Prozor je u ljetnim mjesecima otvoren, a oni tik ispod njega.

Juče viču nekom djetetu: „Debeli!“. Djevojčici da je ćorava. Onda se njih tri djevojčice upoređuju koja je mršavija od koje. Ne znam tačno koliko imaju godina, ali po njihovom izgledu bi rekla da nemaju više od deset. Ne poznajem tu djecu. Mada već znam imena koja su u igri jer se dovikuju. Ne znam samo koje kojem djetetu pripada.

Od kako sam ih juče čula ne prestajem da razmišljam. Zašto su tom dječaku morali vikati da je debeo, a djevojčici da je ćorava. Sjetim se svoje osnovne škole. U njihovom uzrastu sam bila prije dvadest godina. Teška vremena da živiš u Bosni, još teža da budeš dijete. Jesam li ja bila žrtva verbalnih provokacija ili sam bila provokator? Mislim da sam prije bila bliža ovom drugom. Pitam se da li je možda neko dijete plakalo kod kuće zbog nečega što bih mu ja ili moje drugarice rekle. Kad si dijete ne razmišljaš o tome.

Kada smo se mi odselili u Novi Sad ja sam imala devet godina.
„Zdravo deco, ovo je Jelena, ona je naša nova drugarica. Došla je iz Bosne“, predstavljala bi me učiteljica Dušanka.

Tridesetak pari očiju buljilo bi u mene. Ustajali i predstavljali se dok sam ja stajala pored učiteljice i u sebi samo maštala da što prije prođe ta predstava. Sjela sam u klupu pored djevojčice sa kojom niko nije želio da sjedi. Učiteljica je vrlo brzo utvrdila da sam bila jako dobar đak, pa sam tako zadobila simpatije i ostatka odjeljenja. Uspjela sam da nadoknadim dva propuštena mjeseca gradiva i da budem u korak s njima. Nisam se osjećala izopštenom. Ne sjećam se ni jednog negativnog komentara. Niti nelagode. Sjećam se nekoliko ljubaznih djevojčica koje bi me zapitkivale svašta. Sjećam se i prvog sistematskog pregleda koji je podrazumjevao kontrolu vida. Ustanovili su da ne vidim baš najbolje i da bih trebala da se javim oftamologu. Napisali preporuku i uputnicu. Ostatak nastave provela sam u razmišljanju. Pitala sam se u sebi zašto. Nije dovoljno bilo što sam bila izbjeglica, što sam u novom gradu, što govorim ijekavicom, trebam još biti i „ćorava“. Znamo svi da je svako dijete koje nosi naočale barem jednom bilo okrakterisano ovako. Došla sam kući od stresa dobila napad astme i zaglavila u hitnoj. Zbog te iste astme nisam mogla ni da se bavim sportom na fizičkom kao sva druga djeca. Nakon malo dužeg trčanja u plućima bi počelo da me boli a disanje bi bilo otežano. Naročito u jesenjim mjesecima.

Kako bi me odobrovoljila da nosim naočale mama mi je dozvolila da izaberem koje želim. Izabrala sam žute koje su imale mašnice sa strane. Nedavno sam ustanovila da su ti okviri bili Dolce i Gabbana junior. Mogu samo zamisliti koliko ih je mama platila u tim godinama zbog moje nesigurnosti. Pitala sam zašto je bila toliko luda da kupi naočale tako skupe koje su mi vrlo brzo bile i male. Rekla je da je bila spremna na sve, samo da ih nosim. Dakle, bilo joj je lakše da mi kupi skupu stvar nego da se sa mnom ubjeđuje da je glupo biti nesiguran radi takve stvari.

Ja sam naučila kako da kamufliram svoje nesigurnosti. Iako se ne sjećam da su me djeca iz razreda ikada nazvali ćoravom, čim bi se čas završio ja bih skinula naočale i stavila ih u futrolu na stolu. Tako sam rizik da me neko zove pogrdnim imenom svodila na minimum. Rijetko će djeca biti bezobrazna prema vama u toku časa, obično su pogrdna imena, štipanja i gurkanja rezervisana za velike i male odmore.

Imala sam ja još nekoliko predstavljanja dok nisam došla do škole u kojoj sam ostala do kraja svog osnovnoškolskog obrazovanja. Tu su nastale i ostale neke od mojih najljepših uspomena. U razredu je bilo mnogo izbjeglica. Siromašne djece. Bogate djece. Možemo mi pričati šta hoćemo ali takve razlike se primjetne. Danas se djeca možda takmiče ko ima bolji telefon. Tada su se takmičila ko ima bolju pernicu. Skuplje sveske. Posebnije olovke. Ko je prvi dobio original patike.

Zahvaljujući ujaku ja sam uvijek imala one posebne. Zahvaljujući mami vrlo rano sam potpuno nepotrebno dobila i te original patike koje su mi postale male kroz godinu dana. Cipele na petu u četvrtom osnovne.Tada su se nosile duboke, zvali su ih martinke (iako sa pravim martinkama nemaju veze) i imale su debelu petu kakve su danas opet u modi. Patila sam se u tim cipelama i ja i moja najbolja drugarica Jovana koja je morala imati iste. I ja sam morala imati sve što je ona imala. Ali, sve smo morali uraditi kako bismo bile cool jer je mnogo teže bilo biti „na onoj drugoj strani“. Jovana je bila najljepša djevojčica u našem razredu, a vjerovatno i u školi. Za mene sigurno jeste. Izbjeglica iz istog grada kao i ja. Naše prijateljstvo je počelo tako što mi je prišla nakon tog uvodnog predstavljanja, a na povratku kući iz škole me sa prozora pozvala na rođendan. Sve djevojčice su htjele biti Jovanine drugarice, a svi dječaci su htjeli biti njena simpatija. Ona je bila moja drugarica. Naša imena su vrlo često miješali. Nas dvije smo sjedile zajedno. Disale zajedno. Plakale zajedno. Veselile se zajedno. Rijetko smo se svađale.

Budući da moja mama nikada nije birala da se miješa u moje svađe sa drugom djecom, a brat čak nije išao u istu osnovnu školu kao i ja, morala sam naučiti kako da se odbranim. Budući da sam uvijek mogla mnogo da govorim i da se do besvijesti sa nekim objašnjavam djeca su vrlo rijetko ulazila sa mnom u verbalne sukobe. Dječaci koji bi pokušali da me uštinu ili gurnu bi obično dobijali „martinkom“ u cjevanicu pa bi vrlo brzo prestajali. Mislim da sam bila poprilično bezobrazna u tim godinama. Mislim da sam sigurno neku djecu ja nazivala pogrdnim imenima. Mislim da sam se često svađala. Ali tada si mogao biti ili nasilnik ili žrtva. Razmišljam dok slušam ove ispred moje zgrade da li je neko dijete zbog mene plakalo. Nadam se da nije. Ako jesi, oprosti! Da se razumijemo, nisam ja nikada nekoga fizički zlostavljala niti je to odlazilo dalje od dječijih zadirkivanja, debeli, mršavi, krivonogi. Samo što kao djeca ne možemo da razlučimo koliko ti nadimci mogu boljeti u tim osjetljivim godinama.

Mene su znali nazivati „bubatorkom“, a to je možda najgori nadimak koji djevojčica u pubertetu koja silno hoće biti cool može zaraditi. Uz njega je išao još jedan „rumenka“. Taj bi me jako bolio jer na njega nisam mogla da utičem. I moja i bratova koža je imala tu crvenu na licu, vjerovatno posledica genetike. U pubertetu sam tako rano počela da koristim puder kako bi kamuflirala „seljačko rumenilo“ kako ga zovu, a danas ga ne primjećujem pa sam se razmišljajući o ovom tekstu zapitala da li je iščezlo ili sam i dalje „rumenka“.

Odužih, a nisam ni na pola.

Srednja škola, novi početak. Novi prijatelji. Nema Jovane. Ali ima dosta onih koje već poznajem. Kako bih bila još više cool već u osmom razredu sam sa svojim drugaricama počela da izlazim „na splav“. Ko je živio i rastao u Prijedoru zna za čuveni splav. Nismo mi mogle da ostanemo dugo, ali bilo je bitno doći. Pojaviti se. Družilo nas se tada osam ili devet. Naša drugarica Dejana je bila zadužena da nam uvijek napravi specijalne frizure. Dragana bi nam iz maminog frizerskog salona donijela sprejeve za kosu. Odjeću smo mijenjale između sebe i mislile smo da je tako sjajno biti odrastao. Svađale bismo se tako sa djevojčicama iz drugih škola. Ko je kome iskopirao stajling, i ko se prvi dosjetio da se kragna na teksas jakni nosi podignuta.
Prvu cigaretu sam zapalila na raspustu između osmog razreda i prvog srednje. Opet kako bih bila cool. Niko od mojih drugarica nije tada pušio. Morala sam biti odrasla. Ubrzo su i one počele.

U srednjoj školi su bile nove podjele. Prijedorčani i „putnici“. Putnici su bili naši drugari koji su živjeli po selima u okolini Prijedora. Kao da im već u startu nije bilo teže što i po snijegu i kiši moraju da putuju, morali smo im nakačiti i tu etiketu. Oni nikada nisu mogli da se druže sa nama. Obično su dolazili prvi, poslije škole odlazili trkom na stanicu kako ne bi zakasnili, i vrlo rijetko su im dozvoljavali da budu dio „cool“ ekipe. Ja sam uvijek voljela da se družim i sa njima. Možda sam u srednjoj školi već bila malo zrelija. Znalo se i tada ko nosi farmerke iz skupog butika a ko iz onog za „srednji stalež“. Znalo se ko su čiji mama i tata. Znalo se ko je dobar đak, a ko se provlači.
Nije mi ta srednja škola ostala u sjećanju kao neko naročito prijatno iskustvo.

I evo imam trideset i shvatam da to nasilje i podjele nikada ne prestaju. Važno je da naučiš da plivaš. Razmišljajući sam shvatila da sam kao devetogodišnje dijete znala da kamufliram ali ne i da prihvatim svoje nedostatke. Da nisam dijete bogatih roditelja. Da sam izbjeglica. Da me baš briga što nosim patike od 100 maraka dok drugi kupuju od 300. Da ne mislim da sam bolja i vrijednija kada nosim cipele od 300. Da mi je svejedno što sam poslednje farmerke platila 9 evra. Da mi je sasvim nebitno što sam poslednja dva mjeseca kupila parfem na točenje umjesto onog u „parfimeriji“ jer sam shvatila da mi je dugotrajni i intenzivniji. Da me baš briga što nisam dio „cool“ ekipe u Banjaluci. Nisam dio nikakve ekipe.

Baš me briga šta vi mislite o tome što sam ćorava, debela i rumena. Trebalo mi je trideset godina da shvatim da svijetu nikada ne možeš ugoditi. Trebalo je trideset godina da shvatim da dječaci koji su željeli da im djevojke budu samo lijepe, zgodne i nijeme i nisu nikada trebali biti moj izbor. Trideset godina da mogu da kažem da me baš briga ako vam idem na živce. Da prestanem da se prilagođavam i da budem svoja. Da shvatim da nisam bila moderna što sam počela da pušim sa petnaest već da sam bila glupa. Da nije bilo nimalo cool opijati se sa šesnaest i praviti se budala pred tim dječacima koji su uvijek htjeli neke zgodnije i ljepše. A i od najljepše ima ljepša.
Trideset godina da shvatim da nasilje nikada ne prestaje samo se seli u neke nove sfere i poprima drugačije oblike. Juče u školskom dvorištu, danas na društvenoj mreži. Opkole te ovi cool pa bi da te preplaše svojim komentarima. Samo je i mnogo lakše izaći iz uloge žrtve. Oni ne mogu da vide da ti glas drhti ili da ti je zasuzilo oko zbog njihovog bezobrazluka. Imaš vremena da se uspraviš i suprotstaviš.

Nadam se da će ovaj dječak ispred moje zgrade koji je juče zaradio epiteti „debeli“ do ovih spoznaja doći prije mene. Nadam se da ova „ćorava“ neće pokvariti svoj vid kao ja iz straha da ne bi zaradila pogrdan nadimak. Nadam se da se neće izgladnjivati kao ja da bi bili u „prihvatljivoj“ veličini za svoje matursko veče. Da neće dočekivati ljeto brojeći kalorije i razmišljati da li joj je stomak prevelik da ide na plažu. Da se blesavo neće kupati u šorcu kao ja u nekim godinama. Nisam znala da ti je guzica samo veća ako na njoj imaš još i šorc.

Nadam se da ćete zlostavljače skloniti od sebe. Prijatelji ne treba da ukazuju na sve vaše nedostatke, nego da vam pomognu da sa njima živite. Ako nemaš barem jednog takvog, nisi na pravom mjestu, okreni se i bježi!


Trebala bih, a ne mogu

image

U društvu u kojem zivim koje sa osolobađa od stega patrijarhata i svega „zatucanog“ trebala bih da se izvinim za mnogo stvari. Trebala bih da se svrstam u neku grupu kako bih mogla da funkcionišem, jer ne možeš biti „u sredini“. Ili si lijevi ili desni. Feministkinja ili nisi. Našminkana ili zapuštena. Vjernik ili nevjernik. Gej ili homofob.

Trebala bih da se izvinim što sam Srpkinja i što se ponosim time. Ako se tako deklarišem automatski znači da sam nacionalista. A nisam. Biti Srpkinja ne znači mrziti sve ostale. Biti Srpkinja ne znači veličati neke od kojih ti se diže kosa na glavi a tvog su „roda“. Navijati za Srbiju ne znači mrziti Hrvatsku. Trebala bih valjda da se izvinim, ali ne mogu.

Trebala bih da se izvinim svim „našminkanim“ jer ste me popljuvali kada sam rekla da nisam takva. Ne mogu biti u sredini. Neko ko ne voli svu tu šminku ali ponekad stavi karmin i maskaru. Ne, ne mogu. Ne mogu reći da ne volim solarijum. Ne mogu jer vi automatski mislite da pljujem sve vas koje volite. Kakve veze ima to što vi volite sa onim što ja ne volim?

Trebala bih da se izvinim što vjerujem u Boga jer je to tako zatucano. Ne možeš biti urbana i vjerovati u Boga. Ne možeš vjerovati u Boga, a ne vjerovati u popove i njihove skupe aute. Ne možeš vjerovati u Boga a ne postiti svaki post. U ovoj kategoriji me svi odbacujete i ateisti i vjernici. Nedovoljno prepodobna a suviše vjerujuća.

Trebala bih da se izvinim jer prema gejevima imam neutralan stav. Niti ih volim, niti ne volim. Nemam potrebu da vičem sa krovova kako je to OK jer ću tako biti moderna. Niti potrebu da šutiram i pljujem onoga koji jeste. Svaka osoba bila gej ili ne je za mene osoba. Osobe simpatišem zavisno od količine duše koje posjeduju. Poznajem neke sjajne gejeve i neke malo manje sjajne. Isto tako poznajem neke hetero osobe koje ne bih u životu poželjela dva puta sresti. Dakle, bili gej ili strejt, nemam mišljenje o vašoj seksualnoj orjentaciji. Dapače, krajnje mi je zatucano o tome i diskutovati. Vaša stvar.

Trebala bih da se izvinim jer volim da jedem. Svima vama koji vrlo rado primjetite moj kilogram viška…ili manjka. Trebala bih da se izvinim što me nije briga šta o meni mislite. Trebala bih da štujem neke od najnovijih trendova. I pokušala sam. Nije da nisam. Ali kako da odbacim ono na šta su me godinama učili. Jaje sa slaninom i domaći hljeb. Pogaču i cicvaru. Grah. Kako da to zamijenim algama i makrobiotikom. Kako da kupim brašno koje košta 6 maraka i ulje od kokosa. Kakvog kokosa i gdje se to kupuje?

Trebala bih da se izvinim vama muškarcima jer nisam pokorna ženica. Što ne trpim tlačenje i što se u meni javlja poriv da prkosim. Što volim da se svađam i što ne trpim vaše „balkanske“ tripove.

Trebala bih da se izvinim svim ženama što znam da razvijam pitu. Što smatram da skuvati, oprati i ispeglati svom muškarcu ne znači biti pokorna žena bez stava. Trebala bih da se izvinim što mislim da biti domaćica nije nimalo degradirajući poziv. Zapravo je mnogo zathjevan i odgovoran. Zapravo ste vi šef svima onima koje najviše volite. A vi koje ste šefovi znate da nije lako imati sve pod kontrolom.

Trebala bih da se izvinim svim majkama svaki put kad kažem da ne želim da rađam. Trebala bih, ali ne mogu. Trebala bih da se izvinim svaki put kada kažem da ne osjećam u svom srcu da mi je vrijeme, a ne znam ni da li će ikada biti (ako ikad bude, oprosti moje buduće dijete, i nemoj čitati). To ne znači da ja mrzim vašu djecu ili da ih ne želim u svojoj blizini. To ne znači da sam kamena i da nemam ljubavi za ta mala bića.

Trebala bih da se izvinim što već godinama živim sa muškarcem neudata. Trebala bih. Svima vama koji pitate kad ću. Svima koji kažete da je bolje da imam veliku svadbu naspram one koju ja želim. Dolaziće mi rodbina, kažete. Naporno je to kad se udaš a nemaš svadbu pa te onda svi maltretiraju danima. Za šest godina mog života u mom domaćinstvu sa ovim za kojeg se još nisam udala (i ne znam kad ću) osim moje najbliže porodice i prijatelja nije mi bio NIKO od moje šire porodice. Kažu oni doće… Kažu da me vole. Kažu…

Trebala bih ja da se izvinim za mnogo toga što vi smatrate da nije u redu, ali me zaboli…

Ne volim da se svrstavam u grupe. Ne volim da mi grupe nameću pravila. Reče jednom čovjek kada sam se pitala u tekstu kakva sam ja to žena kad ne volim ništa od tih „ženskih“ stvari da sam ja hipik. Možda i jesam.

Ponosim se time što sam žena iako su upravo žene te koje me najčešće pljuju i ne odobravaju. Nikada me nisu mnogo voljele. Valjda zbog moje potrebe da prkosim i da nikada nisam „mejnstrim“.

Sa mnom ne upravljaju grupe i trendovi. Upravlja moje srce. A srce je mnogo zajeban organ.


Odakle sam…

zgrada blog

Pitaju me ljudi svašta. Znate već… Kad ću se udati? Što nemam djece? Što ne radim u struci? Na sva ta pitanja ja mogu da im dam kakav-takav odgovor. Zavisi ko pita i kako sam raspoložena.
A ima jedno, obično, banalno, a za mene tako teško pitanje. Pitaju me često kada me upoznaju. Kada čuju moje prezime. Stariji češće, ali pitaju i mlađi. Pitanje na koje se uvijek pomalo rastužim kada o njemu krenem da razmišljam, a onda se sjetim da je mnogo onih kao što sam ja pa furaju dalje. Odgovorim nešto. Prođe neko vrijeme, a neko opet.

„Odakle si?“
„Iz Sanskog Mosta“, mahinalno odgovorim.
„Znaš li…?“

Ne znam nikoga. Ne sjećam se nikoga. Jedva se sjećam i ulica tog Sanskog Mosta. Tamo sam se rodila u ljeto ’86. godine. Sjećam se drvoreda u našoj ulici Josipa Mažara i kako sam bila ponosna kad sam naučila da živimo na broju 25. Sjećam se rijeke i beskrajnih ljeta. Sjećam se tatinog bicikla i njegovih leđa dok me vozio. Sjećam se stadiona Podgrmeča i mjesta na kojem smo sjedili tata i ja. Sjećam se dvorane Mladost. Sjećam se jednog parkića i još nekoliko zgrada. To je sve. Je li sebično od mene da onda taj grad zovem svojim? On će uvijek biti moj jer je to jedini grad u kojem imam devet godina uspomena sa mojim tatom. Samo devet. Ali, one su sve što imam. Kada smo ’95. otišli, nismo mislili da odlazimo zauvijek. Vratila sam se tamo svega tri puta. Nije bilo ni drvoreda, ni beskrajnog ljeta. Bio je siv i turoban, vjerovatno od uspomena pritisnutih emocijama.

Živjeli smo nekoliko mjeseci tu i tamo. Od Prijedora do Užica, pa do Novog Sada. Potpisivanjem Dejtona vratili smo se u Prijedor. Nikada nisam postala Prijedorčanka. Iako je od završetka rata prošlo dvadeset jedna godina moje naselje još uvijek zovu „izbjegličko“. Ima ono i ime, i ulice. Ali…

Mene Prijedor nikada nije odbacio. Nikada nisam osjećala taj teret izbjeglice. Ali ga nikada nisam u potpunosti zavoljela. Nikada ga nisam osjećala kao dom. Uvijek je za mene ostao grad u kojem živi moja porodica. Nikada mi nisu nedostajale njegove ulice, drvored. Nikada me nije mučila nostalgija. U Prijedoru se mnogo plakalo. U Prijedoru je sahranjen moj tata. U Prijedoru su neke godine previše boljele da bih ga mogla voljeti.

Kada sam 2005. godine krenula na fakultet preselila sam se u Banjaluku. Najmanje se osjećam Banjalučankom, iako mi kada negdje odem Banjaluka od sviih mjesta najviše nedostaje. Valjda jer sam tu prvi put iskusila kako život može biti u isto vrijeme i lijep i težak. Kako je tumarati sam ulicama i mirisati lipu. Gledati Vrbas a misliti na Sanu (onu iz Sanskog Mosta). U Banjaluci živim već jedanaest godina. Doživljavam je kao privremenu stanicu dok me život ne odvede negdje drugo.

Znam ko sam, ali ne i odakle sam. Zato se valjda najbolje osjećam u autobusu ili autu. Kada idem negdje. Navikla sam da je moj život stalni put do nečega. Do gradova. U neke se zaljubim, pa im se vratim. Nikada toliko da bih u njima zauvijek ostala. Kada bih mogla da putujem kroz vrijeme znala bih gdje bih ostala zauvijek. U zagrljaju Zdravka, mog tate. Na obali Sane za vrijeme najsunčanijeg julskog dana. Tu je ostalo i moje devetogodišnje srce.

Zato mi je najlakše da kažem da sam Jelena Despot. Moji Despoti nisu iz Sanskog Mosta. Oni su iz jednog malog sela na Grmeču. Djelimično ga se sjećam. Krasne prirode. Možda su moji korijeni zaslužni što toliko volim prirodu, mir i tišinu, jer je takvo bilo Gologlavo. Danas je na mjestu gdje je bila porodična kuća mojih Despota neko drvo. Kuće odavno nema. Nema ni okolnih kuća. Samo šuma.

Ja sam kćerka Zdravka i Nade. Aleksandrova sestra. Nevenkina unuka. Nemanjina vjerenica. Ja sam novinarka mnogo više u srcu nego na onom kartonu koji mi već godinama netaknut stoji u tubi. Voljela bih da postanem pisac. Premala da bi bila Sanjanka, pretužna da bi bila Prijedorčanka, prevelika lutalica da bi mogla pomisliti da je u Banjaluci kraj mog puta.

Znam ko sam, ali ne i gdje idem…


Nasmiješi se životu

317726_2215069787870_7794414_n

Smatram se srećnom osobom. Istinski! Oni koji me dobro poznaju su već sigurno podigli obrve u čudu. Kako mogu biti srećna kada imam toliko predispozicija da budem „nesrećna“? Od malena me život nije mazio, znam, ali nismo samo srećni onda kada smo maženi. Da je to jedini preduslov za sreću bilo bi mnogo nesrećnih.

Jeste li vi srećni? Ne mislim na onaj momenat kad dobijete neki dugo željenu stvar. Na onaj momenat kada ste kupili stan ili auto. Kada vam je vaša ljubav prvi put rekla da vas voli. Nego, onako, jeste li istinski srećni kada se ujutru probudite? Sunčan je dan. Voljeno biće spava pored vas. Još uvijek niste pogledali na telefon. Ne postoji ništa… Samo vi i on koji ravnomjerno diše pored vas. Ne misliš na previsoki račun za grijanje, ratu kredita. Onih 5 minuta kada ste tek otvorili oči i stvarni svijet još uvijek nije dobio priliku da vas iznervira. Onaj osjećaj kada ste sami sa sobom. Znate na šta mislim. I, koji je vaš odgovor?

Ja sam srećna!

Glupo mi je da objašnjavam zašto sam srećna. Ali, eto, reći ću vam ponešto, pa možda i vi koji niste potvrdno odgovorili vidite da imate razloga biti srećni. Daleko od toga da sam u stanju vječite nirvane ali je mnogo više stvari na kojima sam zahvalna nego onih koje me tište. Zato jer im ne dozvoljavam da me tište. Zašto šiziti zbog nečega što ne možete promijeniti?

Ja sam srećna iako nemam svoj stan. Čudno, zar ne? Ko je još srećan dok plaća stanarinu u Banjaluci? Eto, ta sam. Na sreću, mogu da je platim. I ne, nemam četverocifrenu platu. Zamisli. I opet sam srećna. Radim li u struci, pitate me skoro svaki dan. Ne radim, ali opet – srećna. Kako, zašto. Eto! Zarađujem li pisanjem. Ne. A srećna sam što pišem, i ne pišem ovaj tekst naduvana ako ste na to pomislili.

Ko još može biti srećan i biti državljanin Bosne i Hercegovine, pitaće odmah ovi mrzitelji svega i svačega. Pa, eto, može. Dokle god je skroman i normalan i ne dozvoljava da mu sreću definišu materijalne stvari.

Ja sam srećna zbog trnja koje je život znao da baci pod moje noge a opet sam odlučila da ga pregazim i da se na kraju osmijehnem. Znalo je da boli, ali kako bi kasnije znao da cijeniš osjećaj bez boli ako nisi spoznao bol?

Sa osam godina sam ostala bez kuće, bez grada u kojem sam se rodila i bez oca. Odgajale su me majka i baka najbolje što su mogle. Trudile se da se radi nas djece smiju kada im se plakalo. Trudile su se da budu jake kada su bile slomljene. Glumile ponekad sreću da bismo mi bili srećni. I odgojile me da od života tražim mnogo više od krpica, šminke i materijalnog. Naučile su me da je žena sposobna da sve uradi sama. Mada, mnogo je lakše i ljepše udvoje.

Iako naša nova porodična kuća do ove godine nije imala fasadu, nismo bili manje srećni od onih u skupim kućama krcatim još skupljim namještajem. Nismo ni više. Nije nas definisala ta kuća u kojoj živimo iako smo svi bili ekstremno ponosni da smo uspjeli da je napravimo. Moja mama je radila kao trgovac. Moja baka je nepismena, a opet, one su me naučile većinu stvari koje znam, a mislim da znam dosta. I u našoj kući su znale da planu neke grozne svađe. I mi smo vikali jedni na druge. Lupali vratima. Opet, znali smo kako da budemo srećni. Ja ih volim jer su oni najveće bogatstvo koje imam. Nezamjenjivo.

Kuću napraviš. Patike kupiš. Televizor promjeniš. Platu zaradiš. Majku ne možeš zamijeniti.. Oca nikada ne možeš pronaći jer si jednog izgubio. Niko nije u stanju da te u istom momentu i nervira i da ga voliš kao što je moj brat, i niko ne umije toplije da te pogleda od moje bake. Kada su oni dobro i zdravo, to je za mene najveća sreća.

Iako smo tek ove godine, Nemanja i ja (onaj koji pored mene ujutru diše) kupili auto to nas nije spriječilo da obiđemo većinu evropskih zemalja. Da posjetimo sve one koje želimo posjetiti. Nije nam smetalo što iz prodavnice nosimo teške kese u rukama. Iritiralo nas je kada kisnemo. Kada zavisimo od autobusa i tuđe dobre volje. Je li nas to spriječilo da budemo srećni i da putujemo? Ni blizu. Jesmo li bili srećni kada smo kupili mali polovni auto. Do neba.

Voljeli smo se i dok smo kao dva studenta živjeli u podrumu, našem prvom podstanarskom stanu. Ja apsolvent, zaposlena na četiri sata, on student treće godine sa nestalnim primanjima u NVO sektoru. Voljeli smo se iako su nam se porodice snebivale zbog stana u kojem živimo i vlage na koju nam smrde stvari. Bili smo srećni i nervirali su nas svi oni koji su željeli da kvare našu sreću. Bili smo srećni dok smo sa svojim ograničenim primanjima kupovali poklone za praznike našim porodicama. Željeli smo da i drugi budu srećni.

Godinama sam shvatila da postoje ljudi koji ne umiju da budu srećni. Koji su hronično nezadovoljni. Koji svaki trenutak u životu nastoje da oboje nekim pesimizmom. Svoje srećne trenutke ne umiju da cijene, a kako bi mogli vaše ili moje? Pustite ih. Nemojte im se opravdavati. Oni će vas nastojati ubijediti da ne trebate biti srećni. Da je mnogo razloga da budete nezadovoljni i ako im samo jednim djelićem svoje duše pokažete da su vas pridobili spremni su da vas kao vakum uvuku u njihov krug nezadovoljstva. Oni ne poznaju prave vrijednosti, jer takve ne mogu da se kupe.

Budite srećni ako imate nekoga ko vas voli. Momka, djevojku, majku, oca, kućnog ljubimca, prijatelja. Imati nekoga ko vjeruje u vas je prvi korak na putu do sreće. To je ponekad jedini razlog zbog kojeg ste jutros ustali iz kreveta. Budite srećni ako ste zdravi jer je mnogo onih koji bi sve dali da su na vašem mjestu. Ako imate krov nad glavom. Vlastiti ili iznajmljeni. Nebitno. Bitno je da je ispod krova grije ljubav. Mnogo je onih koji nemaju tu sreću.

Sve ostalo vam je na dohvat ruke ako imate srce dovoljno veliko da sanjate i volju dovoljno jaku da uspijete.

Nasmiješi se životu, koliko god surov ponekad bio. Sve prođe! Srećni trenuci griju vaše srce zauvijek.

*Ovaj tekst ulazi u izbor najboljih blogova u BiH na takmičenju m:bloger kompanije m:tel (blog.mtel.ba)


Volim se!

317726_2215069787870_7794414_n

Jutro je. Gledam se u ogledalo. Ufff. Moram počupati obrve. Koga briga, na godišnjem sam, poslije ću. Kosa mi je užasna jer sam je odmah nakon pranja zavezala. Šta drugo da radim kad je vrućina, a kose imam na pretek. Nasmiješim se dok vodim taj unutrašnji dijalog sa samom sobom. Dočekaju me moje krive jedinice. Pomislim ma otiću nekad i kod zubara da to pokušam ispraviti aparatićem. Uhvatim se da škiljim dok skeniram lice. Vrijeme je i za kontrolu dioptrije…Bilo, još prošle godine. Dobro, nemojte vrititi glavom, moj strah od medicinskih ustanova se graniči sa fobijom. Šta ću kad sam kukavica. Još smješnije, zaručnik mi je ljekar.

Podignem majicu, osmortim struk. Kontam da se nije desilo kakvo čudo preko noći pa da sam se probudila u tijelu Adrijane Lime. Jebi ga, Jelena. Više sreće drugi put, šapuću jastučići sa mog struka. Još je ljeto. Ako ovako dočekam sezonu slanine i suvog mesa, pa nabacim dodatne, neće biti dobro. Idem da vježbam, odlučna sam. Ipak da prvo napišem tekst. Vrzmaju mi se već danima rečenice po glavi. U PMS-u sam. Plačem i smijem se dva puta u jednom satu. Pojela sam svu čokoladu koju imamo u kući i komadić lazanja sinoć u deset.

Mislim da se nikada nisam više sviđala sebi nego danas, uprkos svim nedostacima koje uočih jutros u ogledalu. Gledam neke stare slike i vidim izgladnjelu sebe, pa opet bucmastu sebe, pa normalnu sebe. Pokušavam da se sjetim da li sam bila zadoljna tada. Ni blizu. Mislila sam da sam jako debela i kada sam imala pedesetak kila. Uvijek mi je negdje nešto smetalo. Još samo dvije, tri, pet kila i biću srećna. Onda shvatiš da sreća nema ama baš nikakve veze sa tvojim fizičkim izgledom. Unutrašnje zadovoljstvo takođe. Barem u mom slučaju. Iako je jako lijepo kad si zgodna i vitka i utegnuta. Ali jebi ga, lijep je i onaj kolač koji me doziva iz frižidera.

Šalu na stranu. Iako se na meni pretjerano ne vidi, cijelog života sam morala paziti šta jedem ako sam željela da imam normalnu težinu. U porodici u kojoj gotovo niko nema zdrave prehrambene navike, a moja mama je vrlo često imala bolju liniju od moje, nije lako hraniti se zdravo. Opet šta je zdravo? Toliko je danas savjeta. Izbaci ovo, ubaci ono. Blendiraj, seciraj, popij, progutaj. Vježbaj. Detoks voda, detoks hrana. Klice, mekinje (nije isto kažu). Zobene naravno, jer pšenične ne valjaju. Heljda, sejtan, zeleno, sirovo. Bez šećera, bez voća, bez hljeba, bez tijesta, bez glutena. Jebi ga (izvin’te me što psujem). Ćevapi – nikako. Štaaaaaa? Sve dam, ćevape ne dam!

U srednjoj školi sve moje drugarice bile su mršavice. Ja uvijek sa oblinama. One su meni zavidile zbog grudi, a ja njima zbog ravnog stomaka i vitkih nogu. Objašnjavala sam im da imati velike grudi i nije neka blagodat. Em što je gotovo nemoguće da nađeš odgovarajući grudnjak (oni sa pijace od deset maraka ne dolaze u obzir) em što te konstanto bole leđa. Otpadaju sve majice koje se nose bez grudnjaka. Haljine sa golim ramenima i leđima, osim ako volite da vam se vide djelovi grudnjaka. Većina kupaćih kostima. Silikoni su već druga priča. Ne treba ti ništa. Sve stoji. Koliko para mi prsate uložimo na adekvatne grudnjake i masaže, silikoni još dođu i jeftini.

Kad sam bila na drugoj godini fakulteta nabacim opet desetak kila. Posledica obnovljene godine, šta li?! Tješim se svim i svačim. Baka me mazi, ja poslušno jedem sve što napravi. Krofne, pomfrit, pohovano, prženo. Vrlo brzo shvatim da mi je sve postalo malo. Prebacim se na dvopek, žitarice, piletinu, povrće. Oho, počnem da mršam. Drago mi. Sve mogu da obučem, pa mi čak i veliko. Stanem opet u neke stvari koje mi je mama znala kupiti na dječijem odjelu, dječija četrnaestka. Milina. Ufuram se u takav način prehrane, pa mi se još manje jede (realno, kad skoro ništa od toga što jedem ne volim). Toliko se iscrpim valjda i učenjem i dijetom i kafama i cigaretama, pa ni ne spavam. Sreću me ljudi pa pitaju jesam li bolesna, je li sve u redu? Što sam toliko smršala? Ne stoji mi. Nisu navikli. Em sam niska, pa još i sitna. Izgledam kao dijete. E, jebite se ljudi ko bi vam ugodio!

Jedi kao Rihanna, vježbaj kao Beyonce. Sjetim se Kate Winslet. Realno, ja sam više tim Kate.

Ali, evo, trideset mi je i konačno odlučih da budem Jelena. Bolje ikad nego nikad. Jelena voli da jede. I hoće da jede. I pastu i kolač. Ali, evo pokušaće da ne jede opet lazanje u deset uveče. I vježbaću. Hoću, evo, čim završim ovaj tekst. Već je 11 a još nisam ni doručkovala. Ni to nije dobro. Statistika kaže da ću se zbog toga sigurno u toku dana prejesti. Na to sve popila sam nes, i to sa šećerom i mlijekom. Ne bih smjela. Vode nisam popila ni približno koliko bih trebala, ali barem sam odolila porivu da doručkujem čokoladni kolač. Aplauz za mene. Vesela sam. Valjda se i to negdje računa.

Kad pomislim da sam debela, sjetim se njega koji me jednako i grli i ljubi i voli. U rasponu veličina od S do L, čini da se osjećam jednako privlačnom. A vratiću se ja opet, makar da budem „u sredini“. Pisala bih, no bicikl me čeka, a i doručak će mi stići do ručka.

Oprostite nutricionist i treneri, ja sam izgleda izgubljen slučaj, ali se jutros baš nešto volim!


Glumite li vi čestitost?

pst

Biti žena je teško. Utvrdili smo. U nekim nerazvijenim zemljama mnogo teže nego na našim prostorima, ali ni ovde ženama ne cvjetaju ruže. Mnoge žene u poprilično zatucanoj zemlji kao što je naša su doživjele i doživljavaju fizičko nasilje. Neke odlaze, neke trpe. Neke ne mogu da odu. Ne želim da ih osuđujem jer u njihovoj koži nisam bila, pa bi to bilo poprilično licemjerno od mene.

Ponekad su verbalno nasilje i predrasude mnogo gore od bilo kojeg oblika fizičkog nasilja kojem možete izloženi. Ne želim da zvučim grubo, ali svi smo mi doživjeli da bismo nekada radije da nas neko udari nego što ga moramo slušati dok nam riječima para dušu. Kada vam neko ubija sistematski samopouzdanje i ono što je suština vašeg bića.

Mnogo puta sam doživjela da o meni na prečac zaključuju ljudi koji me nikada nisu upoznali. Na uvodno predavanje na fakultetu došla sam kao vesela i neopterećena djevojka. Veliki broj mojih kolega, i muških a i ženskih je na osnovu odjeće koju sam nosila, stava koji sam imala i ne znam čega sve ne, automatski pretpostavio da sam glupača. Ne sjećam se šta sam konkretno nosila tog dana ali još uvijek pamtim poglede i došaptavanja kada bi me ljudi vidjeli u trenerci koja je otkrivala 5 cm stomaka i majici sa dekolteom. Ni danas u tome ne vidim ništa neprimjereno i skandalozno, naročito ne nešto na osnovu čega biste ocijenili nečiji karakter i intelekt. Nečiju čestitost.

Nakon prvih ispita su se iznenadili da sam sposobna i da mislim, iako na toj prvoj godini knjigu pošteno nisam ni otvorila. Bila sam pomalo umorna od potrebe mog okruženja da me uvijek vide među najboljima. Kada je jedan kolega otkrio da sam ja ta Jelena Despot koja je bila treća na rang listi kada su izašli rezultati prijemnog ispita bio je šokiran. Ja sam bila zapanjena koliko je površan. Ja o njemu do tog momenta nisam zaključivala uopšte. Bio je za mene samo kolega kao i dvadeset drugih. Ja sam u njegovim očima do tog momenta već bila nemoralna glupača.

Nikada nisam imala potrebu da im objašnjavam ko sam i da nisam takva. Puštala bih one koji su bili spremni da o meni pretpostavljaju najgore da i dalje misle tako. Danas mislim da se praviti naivna i nevina uopšte nije loše. Naprotiv, mnogo je jednostavnije. Razumjete, zar ne?

Glupa žena za mene nije ona kojoj je intelekt ograničen jer za to u dobroj mjeri nije ona kriva. Glupa žena je ona bez samopouzdanja, samopoštovanja. Kupljena žena. Prevarena žena koja se uporno vraća. Ponižena. Ošamarena. Zaslijepljena. Ukalupljena. Mnogo je takvih i među visokoobrazovanim i naočigled emancipovanim ženama.

Dok su o meni oni koji su mislili da me poznaju pretpostavljali sve najgore, ja sam u svojoj studentskoj sobi pisala poeziju i plakala radi, više se ne sjećam ni koje nesrećne ljubavi. Uživala sam u tom osjećaju koji je izazivala neuzvraćena ljubav jer mi je on omogućavao da pišem. Neki će možda razumjeti, neki sigurno ne. Ne pokušavam da vam se opravdam nego želim da dočaram. Do svoje 23 godine nisam imala ni jednu značajnu dugu vezu. Ozbiljnu. Dok sam ja „nemoralna glupača“ sa dekolteom i slobodnim ponašanjem spavala sama i maštala o velikoj ljubavi koja treba da mi se desi, ove zakopčane i smjerne, fine studentice, kćerke i drugarice su se nakon ponoći krišom uvlačile u muške studentske sobe. I neka su.
Jedino što mi je smetalo u njihovom ponašanju je bilo licemjerje. Zašto bi te bilo briga šta o tebi misli neko drugi dok uživaš? Dok si srećna? Zar je sex u XXI vijeku još uvijek tabu? Koga briga ako si s njim samo radi sexa? Moja prijateljica je jednom imala sjajnu opasku koje se i danas rado sjećam.

– A što da krijem, pa ne spavam ja s njim radi njega? Ja to radim zbog sebe…

Žene i djevojke imaju potrebu da glume „poštenje“ i „čestitost“ čak i onda kada to niko od njih ne zahtjeva. U redu ako je njihov izbor da se čuvaju za onog nekog. Ali, čemu gluma ako niste takve.
– Bila sam sinoć sa Bojanom, ali nemoj, molim te nikome reći.
Koliko sam se puta nad ovom i slični rečenicama zapitala: zašto? Zašto ti je stalo šta o tebi misli Ivana, Milana, koleginica sa fakulteta ili komšinica? Naročito kada su u pitanju tako banalne stvari kao što je ta da si se sinoć ljubila sa Bojanom i možda ti je dotaknuo grudi. Koga briga? Jesi li bila srećna? Jesi. Zašto se osjećaš krivom?

Zašto nam je nametnutno da moramo nositi košuljice zakopčane do grla? Imati samo jednog momka za kojeg češ se kasnije i udati. Djecu. Diplomu. Posao. Kuću ili stan. Zavidne kulinarske sposobnosti. Da moramo biti pametne i obrazovane. Lijepo počešljanje i decentno našminkane. Isfenirane. I sve da bismo bile dobre i poštene žene. I kad sve to postignete opet ćete za nekoga biti kurva. Kada budete strijepile a neko na ulici za vama ne bi dobacivao: kakve si.. Jer se dobacuje samo „uličarkama“. Meni su dobacivali. Uvijek sam gledala da to govori mnogo više o njima, nego o meni. Smijala bih se. Zabavljali su me vrlo često sa svojim zabludama i pretpostavkama o meni utemeljenim na onome što su mislili da znaju. Nekad bi me i povrijedilo. Jednom neandartalcu sam tako pokazala srednji prst nakon čega je došao da me udari. Znači, bilo je u redu da on meni dobacuje vulgarnosti, a zabolio ga je moj srednji prst. Prkosno sam mu se unijela u facu i rekla da čekam da me udari. Odšetao je.

Htjela sam da zaključim da vas ni najmanje ne treba biti briga šta o vama misli neko drugi dok god u svom srcu znate ko ste. Čekati blagoslov da uradite nešto što bi vas usrećilo. Opravdavati se zato što se uradile nešto što vam je izmamilo osmijeh na lice. Pokušavati da razbijete predrasude koje o vama imaju. Truditi se da im pokažate da iza vašeg dekoltea stoji i intelekt. Ma… Oni koje pustite dovoljno blizu će sigurno vidjeti vaše prave boje.

A svijet? Koga briga šta misli svijet?!


Sto šezdeset sedam bijelih mantila

stetoskop

Imam li sad vašu pažnju? Sada kada me špijunirate po društvenim mrežama i kada ste se naoštrile da me kritikujete zbog štiklica i šminke. Htjela bih još nešto da vam kažem. I vama, drugarice, koje ste mi aplaudirale i smijale se sa mnom moru negativnih komentara ispod mog teksta. Imate li strpljenja da pročitate do kraja? O nečemu mnogo bitnijem od fizičkog izgleda, od mene, od tebe.

Gledamo to svaki dan. Nekad se pravimo da ne vidimo kako bismo lakše pregurali dan. Priznajem i ja. Riječ je o državi koja propada i omladini koja odlazi. Radi se o 167 ljekara na Zavodu za zapošljavanje, o duplo toliko ekonomista, pravnika, profesora, novinara. Nisu ovi drugi manje bitni pa da zbog toga ne navodim njihove brojke, ali prvi su se pobunili. Progovorili su o svome problemu javno, a sa jednim od njih i živim. Subjektivna sam, znam. Imam pravo. Kad već vi sa uticajem subjektivno djelite državne pare i radna mjesta imam i ja pravo da subjektivno kažem.

Kada sam razmišljala o svom budućem pozivu nisam tačno znala šta će biti ali sam znala da neće biti medicina. Nisam bila spremna da se nosim sa tolikim odricanjima koja takav fakultet nosi sa sobom. Pitala sam se zašto bi neko htio studirati minimalno šest godina, kada može četiri. Zašto bi neko želio da drži tuđi život u rukama ili da nekome bude poslednja slamka spasa? Zašto bi neko htio da mu dolaze bolesni i tužni? U bolnicu osim trudnica niko ne ide radi dobroga.

Imaju oni koji žele. Različite su im pobude, ali ih znam mnogo iskrenih i humanih. Iz skromnih porodica, trudili su se i učili želeći da pomognu a i logično željeli bi da budu nagrađeni za jedan od najtežih poslova koje možete obavljati. Pa valjda svi znamo da samo jedna injekcija nekome ko je alergičan može biti smrtonosna? Jedna nepravilno zbrinuta posjekotina može biti vaš put u smrt. Jasno vam je šta hoću da kažem.

Njihova početna plata u Republici Srpskoj je oko 1200 maraka, otprilike. Mnogo više imaju razni činovnici u agencijama, ministarstvima, zavodima. Znam, ne volite ni njih, ali njima ne idete kad vas boli. U Americi je npr. prosjecna plata ljekara oko 15 hiljada dolara mjesečno i to je jedno od najplaćenijih zanimanja. Ja taj posao ne bi bila sposobna da obavljam ni za milion. Pacijenti ih vrlo često mrze. Dođu kod njih pa bi da se svađaju. Vremenom valjda i neki od njih izgube živce pa i sami postanu takvi. Neki su loši ljudi, pa samim tim i ljekari ali ovo nije priča o njima.

Ovo je priča o 167 bijelih mantila koji stoje u ormarima i čekaju da ih neko obuče. O 167 stetoskopa koji stoje zabačeni u ladicama. O 167 snova. 167 mladih ljudi koji uče njemački i nadaju se da će što prije otići odavde. Otišli bi i pravnici i ekonomosti. Sasvim sam sigurna i profesori i novinari, kada bi ih neko htio. Javnost ih prekorjeva, ljudi ih ne vole. U danima kada kasne i penzije i plate, koga briga za 167 ljekara koji hoće da idu.

„Nek’ idu!“

A šta ćemo vi i ja kada svi odu? Niti će imati ko da nas liječi ni sa kime da se svađamo. Šta ćemo kad odu svi koji su vrijedili. Kada ostanu nepismeni i poltroni. Beskičmenjaci.

„Šta hoće, ni mi nemamo posla, ionako hoće samo pare?“

Vidite kada izmisle način da možemo da živimo bez novca, možda ćemo svi moći da budemo mnogo veći humanitarci nego što smo danas. Nažalost ni doktori, kao ni mi obični smrtnici ne možemo otići u poštu i ponuditi hvala kao nadoknadu za naš račun za telefon, smeće ili grijanje.

„Ionako uzimaju mito“

Ovih 167 mladića i djevojaka, dragi moji, nisu dobili priliku ni plate da zarade, a kamoli da uzmu mito. Meni su hiljadu puta ljudi donijeli čokoladu na radno mjesto. Zašto? Ne znam. Kažu da sam ljubazna. Nikada ona nije bila sredstvo kako bih nešto brže uradila, najčešće zahvala kada završe studij, pri čemu ja nisam ništa uradila što nije bilo u opisu mog posla. Samo to. Kada je doktorica koja ima svoju privatnu ambulatnu, u kojoj je razumije se, pregled mnogo skuplji nego u državnoj bolnici, pronašla ispravnu terapiju da ublaži simptome moje alergije koja me je mučila mjesecima ja sam bila spremna da joj dam cijeli svijet. Dovoljno je bilo trideset maraka koliko je koštao pregled. Kada mi je zubarka riješila problematični zub koji me je bolio danima i ujedno me oslobodila straha koji sam imala od zubara, željela sam da je zagrlim pred punom ordinacijom pacijenata. Mislim da sam joj bezbroj puta rekla hvala, a žena me je samo zbunjeno gledala. Samo je radila svoj posao.

Razlika između mog i njihovog posla je što ja ta dan nisam mogla nikoga da ubijem, oni jesu. Moje greške ne mogu biti fatalne. Zamislite kakvu odgovornost ima pedijatar. Ljekar koji mora da se bori i sa bolesnim djetetom i sa zabrinutim roditeljima. Zamislite otvoreni prelom butne kosti. Ne možete. Znam. I ja okrenem glavu kada vidim krv. Zamislite knjigu koja ima preko hiljadu stranica, pa još jednu, i još jednu i još, i još. I kada ih sve pročitaš i naučiš i dobiješ diplomu ljekara – uvijek ima još. Specijalizacije, subspecijalizacije, nove metode i tehnike, novi lijekovi.

Ko će njima da pomogne sada kada ih boli? Boli ih nepravda! 167 srušenih snova. 167 razočaranih bijelih mantila stoji na našoj granici i moli da ih zaustavimo. Ne žele da idu, kažu. Na njihovom mjestu ja bih trčala. 167 mladića i djevojaka su proveli godine nad knjigama da bi ljudi danas likovali nad njihovom sudbnom.
„Ko im je kriv, kad neće na selo“, dovikuje neka nepismena baba. Ćuti baba i heklaj u miru kad ti je Bog dao. Prva ćeš se žaliti kad odeš kod doktorice a bude gužva. Logično da je gužva ona jedna, a vas dvije hiljade.
Ovih 167 hoće i na selo, oni neće da idu na zapad dok cijela država mašta o zapadu. Oni su molili političare za pomoć.
Tap – tap po ramenima. Šmrc – šmrc. Kriza. Država. Svima je loše. Prilog dva u medijima. Neće ni od ovih 167 da idu svi kad treba da se snima. Kad trebaš da se boriš i da kažeš javno nije lako biti hrabar!

Daće posao za najbolje. Ono što najboljeg izdvaja u odnosu na nas jeste što je on jedan. Bolji od nas stotinu. Nekad ih bude dvoje, troje, ali šta ćemo sa ostalima. Mi koji nismo ni najbolji ni najgori. Ni bogati, ni siromašni. Ni kćeri ni sinovi ovih sa uticajem. Ni političari. Mi što smo ničiji?

Šta da vam kažem ljekari bez pacijenata osim: bježite! Bježite brzo i ne osvrćite se! Nemojte zastati, razmisliti, pokleknuti! Ova zemlja nije zaslužila više žrtava. Niste vi kao staro olinjalo kuče da vas šutira ko stigne. Vi ste intelektualci, ljekari! Ej! Ne vucite političare za rukave kada vas tamo negdje čeka dostojanstvena prilika. Ne okrećite se i idite. Pustite nas koji nemamo gdje!


Прати

Добијте сваки нови чланак достављен у ваше поштанско сандуче.