10583811_10204029274843790_8512621840083240376_n

Društvene mreže su preplavile slike i peticije koje se tiču zabrane nadolazećeg vala reality emisija. Ljudima smetaju. Ljudi negoduju. Kao da je neko drugi dao popularnost tim emisijama, a ne baš ljudi. O potrebi ljudi da gledaju ovakve emisije ne bih, to je njihova privatna stvar, a i napisane su o tome već mnoge studije. Ne zamjeram ni ovima koji žele da ih zabrane, ali ne razumijem njihove porive.

Mislite da će ljudi koji gledaju reality emisije preko noći postati kulturniji, pronaći vrijednost u nekim drugim stvarima ukoliko se više ne budu emitovale? Teško, rekla bih. Meni reality emisije ne smetaju. Zašto? Zato što ih ne gledam. Takve emisije se emituju na dva-tri kanala koje svakako i ne pratim. U novinama o tome preskačem da čitam. Moji prijatelji takve emisije ne gledaju, pa ih u svakodnevnom razgovoru i ne pominjemo. Spomene se tu i tamo poneka glupost koje vriši sa naslovnih srtana novina.

Kada ljudi ne bi gledali takve emisije one ne bi ni postojale. Postoje u tolikoj mjeri upravo zbog publike koja je voljna da im pokloni pažnju i zašto bih im ja branila ili ih sprječavala da gledaju ono što žele i očigledno vole.

Pročitala sam tako u komentarima na društvenim mrežama kako ljudi na televiziji više nemaju šta da pogledaju i kako je sve postalo reality. U svijetu interneta, kablovke televizije, stotina stranih i domaćih programa reći da nemate šta da pogledate osim reality show programa je stvarno ludost.

Čitajući najezde komentara ovih boraca protiv ovakvih medijskih sadržaja sam shvatila da televizor nisam upalila od ponedeljka, a danas je četvrtak. Pa čak ni onako da se nešto bezveze vrti dok spremam ručak ili sređujem kuću. Vijesti ne gledam, pošto u njima odavno nema šta da se čuje a ni vidi. Da nije dnevne štampe koju redovno čitam vjerovatno ne bih ni primjetila da se te emisije emituju u tolikoj mjeri. Ja svoje potrebe za dokolicom, kulturom, informisanjem zadovoljavam uglavnom jednim klikom miša. Tako pronađem emisije koje želim. Filmove koje volim. Knjige koje me raduju. I ignorišem reality svijet, budući da me on ne zanima.

To što ćemo zabraniti nekoj zalutaloj djevojci da pokazuje grudi na TV-u neće promijeniti činjenicu da će ih stotinu sličnih, sa vještačkim grudima, usnama i mozgovima večeras prošetati Beogradom, Novim Sadom ili nekim drugim gradom. I to je isključivo njihov problem. Nije njih na takav način odgojio televizijski program. Trebale su biti odgojene mnogo prije reality show-a.

Razlog zbog kojeg sam se jutros dovoljno naljutila kako bih napisala ovaj tekst ne leži u tome što mi smetaju peticije za ukidanje ovakvog sadržaja na TV programu, već oni koji tvrde da nam to oblikuje omladinu, odgaja djecu, preoblikuje njihova razmišljanja.

Evo npr. kada je počeo prvi reality show na jednoj hrvatskoj televiziji ja sam ga gledala. Bilo mi je interesantno. Da li sam zbog toga poželjela da i ja budem reality zvijezda – ne? Da li sam promijenila svoje životne navike – i dalje ne?! Da li sam poželjela da ugradim silikone, ljubakam se i vodim ljubav pred kamerama – odgovor bi i dalje bio ne?! Zašto? Zato što su me odgojili moji roditelji, a ne televizija.

Mi smo na televiziji gledali Branka Kockicu, Minju Subotu i Ljubivoja Ršumovića, a današnja djeca gledaju izopačene i operisane tete i neke agresivne tipove, ukazuje jedna fotografija koju vidjeh na društvenoj mreži. E pa ja sad postavljam pitanje kako ti koji su gledali Kockicu svojoj djeci dozvoljavaju da gledaje takve sadržaje na televiziji? I pitam se kako su tako ispravno odgojena djeca mogla da postano tako neodgojeni odrasi? Kako ti koji su odrastali uz čika Ljubivoja ne znaju svojoj djeci da skrenu pažnju da je kulturno i ljubazno da se starijoj osobi kaže dobar dan u prolazu. Da se sa starijima ne raspravlja. Da dijete od 8 godina nema šta da traži samo ispred zgrade u 22h.

Ja to gledam svaki dan i mnogo više mi smeta od reality showa! To ne mogu da isključim jer je svuda oko mene!

Ali eto, ja se i dalje pitam kako ti koji su gledali čika Minju danas svoje dijete uče tekstove pjesama nekakavih zvijezda Granda, kojih danas ima toliko da ne mogu ni imena da im popamtim. Ti isti koji su živjeli u „vrijeme Jugoslavije, bili pioniri, imali jedan kanal i srećno djetinjstvo“ danas svoju djecu oblače u tigraste helanke i uče kako da poziraju za facebook i instagram. Presvlače tu djecu u deset različitih kupaćih kostima, koji se slažu sa dezenom stolica u kafiću kako bi napravili adekvatne fotografije sa godišnjih odmora. Rekla bih da je u glavama i odgoju tih roditelja mnogo više zahrđalo nego što su i sami svjesni. Naručuju kolače zbog boje fila koji se slaže sa trakicom za kosu djevojčice od osam godina, jer će to biti dekorativno na instagramu!

Meni to smeta! Smeta mi što svoju odgovornost roditelja prebacujemo na škole, televiziju, internet! Što nemamo petlje da priznamo da je problem u nama. Da mi ne radimo dobar posao. Da se djeca odgajaju da budu bahata, razmažena. Da ih učimo da će sa arogancijom i nasiljem dobiti ono što žele. Da je vaspitanje i kulturno ponašanje nepoželjna karakteristika neke ličnosti. Klasifikuje vas kao slabića.

To meni smeta. I kome da pišem peticiju protiv toga? Na koje dugme da ovu stvarnost oko sebe prebacim na neki drugi kanal?

Advertisements

Jedno mišljenje na „Peticija za zdrav razum

  1. Васпитљивост укуса је научно доказана. О томе постоји одговарајућа литература, посебно из области психолошке науке. Дакле, има смисла утицати на публику, али садржајима правих вредности!
    Поздрав!

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s