LOVE MORE

Svi oni koji me poznaju znaju da mogu da razgovaram satima, ukoliko mi je tema zanimljiva. Da vrlo često nemam mišljenje kao većina i da sam spremna da do krajnjih granica branim svoje stavove. Ponekad ljudi misle da jednostavno volim da kontriram, a ja u životu najviše mrzim da foliram. U odnosu sa mnom ti je vrlo jasno da li te volim ili ne volim. Da me nije briga šta misliš o tome što sam se možda preglasno smijala ili na ulici plakala.

Moja mama je vrlo često, dok sam bila dijete, znala reći koliko sam zahtjevna i naporna osoba. Koliko mi je pažnje potrebno i koliko sam spremna da se durim ukoliko je i ne dobijem. I danas se ponašam tako. Ne pristajem na polovična prijateljstva, polovične ljubavi, polovičnu sreću i osmijeh. Volim da stvari budu jasne! Želim da znam kada me neko voli, i ne želim da nagađam.

Prije nekoliko dana sam sa prijateljima razgovarala o vezama sa njihovim sadašnjim i bivšim partnerima i partnerkama. Naši stavovi nisu bili ni približno slični. Dok su oni pokušavali da me ubijede u ispravnost svojih, ja sam se trudila da ih ubijedim da se ljubav ne može izraziti u procentima. Da kad volim ja volim. Oni su nastojali da me ubijede da je moguće voljeti nekog a čeznuti za nekim drugim. Da je moguća ljubav od 90%. Da je moguće oprostiti nekome ko je odlučio da nekog drugog voli 100% dok si ti čekao. I da ga je moguće i dalje čekati.

Ne mislim da nekoga mogu voljeti 20% ili 30%, pa čak ni 95%. Nije ljubav tako logična kao matematika pa da mogu da je izmjerim. Kada bi postojali neki zakoni po kojim naše emocije funkcionišu mislim da bi bilo mnogo manje slomljenih srca. Uzmeš formlu, izmjeriš ljubav, uklopiš se u jednačinu i funkcionišeš. Ako možeš da je izmjeriš to nije ljubav. Ljubav je nelogična, nestvarna. Zbog ljubavi možeš da ne spavaš i ne jedeš danima. Ljubav je nešto zbog čega možeš da se smiješ satima. Nešto zbog čega želiš da zagrliš cijeli svijet. I ne dešava se ona samo u američkim filmovima. I ne možeš da izabereš koga češ voljeti. Ne možeš da se natjeraš da voliš onog koji voli tebe. Možeš se nadati da ćeš imati sreću da je spoznaš. I ne mislim da je apsolutno moguće da traje zauvijek.

Previše se opterećujemo stereotipima, trudimo se da se ušuškamo u one najpogodnije odnose. Ljudi nemaju hrabrosti da priznaju sebi koga vole. A čak i one najnesrećnije ljubavi znaju da ugriju vaše srce. Neki bezazleni pogled može da grije tvoje srce danima, možeš da smišljaš razne scenarije i šta je on značio. Možeš da ispišeš najljepše i najtužnije stihove. Možeš da plačeš uz Nerudine pjesme, i da deset puta pročitaš Ponos i predrasude. Da vjeruješ da je ta tvoja velika ljubav tu.

Ako u nju sumnjaš ona nije ljubav, ako dok grliš nekog preko ramena tražiš drugi pogled – ni to nije ljubav. Ako ti neko deset dana nije pokazao da si ti njegov cijeli svijet – nije ni to! Ako se ujutru probudiš i možeš da zamisliš sebe kako funkcionišeš bez osobe koja leži pored tebe, ni to nije ljubav.

Bar ne ona vrsta ljubavi koju ja poznajem i priznajem. A voljeti se može mnogo puta i na mnogo načina. Ja sam beskrajno bila zaljubljena u jednog malog psa kojeg sam slučajno pronašla na autobuskoj stanici, pa kasnije u jednog olinjalog mačka koji je svako jutro dolazio ispred mojih vrata, pa u jednoj dječaka, pa u još jednog. I kako je vrijeme prolazilo otvarali su se novi horizonti i mogla sam da spoznam kakva sve ljubav može da bude. Bila je podjednako lijepa i ta kada sam kao djevojčica bila zaljubljena i ova donekle racionalnija, složenija i zrelija koju osjećam danas. Ali i jedna i druga su mi omogućavale da se osjećam kao najposebnija osoba na svijetu. Iako možda tada u njihovim očima i nisam bila tako posebna, željela sam vjerovati da je tako.

I danas se ljudi utrkuju da kažu kako preziru romantiku. Kako je biti osjećajan ofucani kliše i kako ljubav ne postoji. Kako ljubav može da bude racionalna i objašnjiva? Kako bi mogao beskonačno dozvoliti da neko koga voliš gazi po tvom srcu? Da mu opraštaš, nadaš se da će se popraviti i da će te sutra voljeti možda malo više nego danas. Ne mogu da razumijem. Ljubav je i kada voliš sebe. Kada shvatiš da će vremenom tvoje polomljeno srce možda manje boljeti, i da zaslužuješ da te neko voli all the way, pa makar to bio i ti sam.

Ljudi ostaju u neuspješnim brakovima jer se plaše biti sami. Ljudi ulaze u brakove sa ljudima koje misle da vole. Ljudi se vjenčavaju jer misle da je za to vrijeme. Misle da ljubav ima neko vrijeme kada treba da dođe. Da ona mora da se pojavi do tvojih dvadesetih, kako bi do dvadeset pete morao da imaš muža i dvoje djece. Neku ljubav za koju si se ubijedio da postoji.

A možda bi ti više ljubavi pružio pas kojeg si juče sreo na ulici nego neki muškarac. Žena bi trebala da ti se obraduje kada te vidi na vratima svaki dan. I ima takvih ljubavi. Znam!

I mnogo je iskrenije i poštenije reći nekome ko te voli da ga ne voliš jednako. Njegovo je da odluči da li će prihvatiti da ga voliš polovično. I to je hrabro i plemenito. Ja ne želim da me neko voli polovično. Ne želim da me neko toleriše. Želim da budem neko kome će se radovati svaki dan!

Najgore je glumiti ljubav, glumiti sreću, glumiti osmijeh, glumiti brak, glumiti osjećanja i gubiti sebe. Ako izgubiš sebe, šta ti je ostalo?

Advertisements

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se /  Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se /  Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se /  Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se /  Promeni )

Povezivanje sa %s