ljubav

Zauvijek. Jedina. Najveća. Prva. Ljubav! Pojava koja je oduvijek inspirisala. Ona pokreće. Neosporno najljepši osjećaj za one koji su imali priliku da je spoznaju. Ali koliko je sama pojava precijenjena?

Pisala sam prije nekoliko dana o apsurdu ljubavi izraženoj u procentima. O nemogućnosti da se ona izmjeri i objasni. O onom nekom posebnom ko ti izaziva leptiriće u stomaku i čini da se kao blesav smiješ dok sam šetaš ulicom. Da li se taj neko sreće samo jednom u životu? Da li je moguće voljeti više puta? Da li se ljubav podrazumjeva ili gradi?

Da bi sa nekim prešao put od prvobitne privlačnosti do ljubavi moraš ga upoznati. Da bi ga upoznao, moraš prvo poželjeti. Dakle, bez privlačnosti nema ni ljubavi. Isto funkcioniše i u suprotnom smjeru, ako mene pitate.

Najveći apsurd u vezi sa ljubavlju je onaj koji nas još od djetinjstva i bajki koje nam čitaju uči, da za svakoga postoji ta jedna posebna osoba. Tvoja druga polovina koja šeta možda negdje Kinom i čeka da se sretnete. Glupost! Zbog takvih maštanja, neralnih očekivanja ljudi ostaju sami zauvijek, ili nesrećni zauvijek. Oni koji misle da je moguće voljeti samo jednom u životu će tako vrlo često ostati i njegovati neke loše odnose misleći da je upravo to ta ljubav koja je za njega ili nju predodređena.

I kakav pritisak to stavlja na nas misleći da postoji samo taj jedan neko poseban? Neko će za tebe biti poseban onoliko koliko se ti potrudiš da ga učiniš posebnim. Onoliko koliko ga ti navedeš da se prema tebi ponaša posebno. Onoliko koliko ga ti budeš voljela da poželi da se ponašaš kao da si jedina osoba na svijetu.

Rijetko će te neko voljeti dugo ukoliko ne dobija ništa zauzvrat. Rijetko će te neko smatrati posebnom ako se prema njemu ponašaš kao prema komadu namještaja. Ako ga prihvataš zdravo za gotovo i ako vašu ljubav podrazumjevaš.

Često čujem kako ljudi poslije određenog vremena počnu da podrazumjevaju svog partnera. Prihvataju da će on zauvijek biti tu i da je on ta „posebna osoba“ koja zasigurno nikada neće poželjeti da ode. Te se tako ponašaju, podrazumjevajuće. Ne daju ništa, još manje traže. Smatraju se zbrinutim. A najveća stigma je ostati sam, kažu. Neoženjen ili neudata. Bez djece. Mnogo je lakše ubijediti se u postojanje te jedne specijalne ljubavi i specijalne osobe, nego provesti život dok te drugi sažaljevaju. Ako te ta jedna specijalna ljubav napustila ili prestala voljeti, mnogo je lakše okriviti sudbinu nego prihvatiti svoju odgovornost. Da te neko volio 100% nikada ne bi poželio da ode sa drugom! Činjenica!

Vrlo često mislimo da se ta potpuna ljubav eto tako stvori. Sama od sebe. Ljubav je naučiti živjeti sa nekim. Ljubav je i kada nervirate jedno drugo. A to vam sigurno nisu rekle Pepeljuga i Trnoružica. Put od zaljubljenosti do ljubavi nije lagan, ali ga apsolutno vrijedi preći. I njega možete sagraditi onoliko puta koliko ste spremni da se trudite. Nikako ne samo jednom, ako tako ne želite!

Vrlo često kažu „slušaj svoje srce“. Mislim da nam je svima jasno da srce neće progovoriti, ali treba poslušati svoje želje. Porazgovarati ponekad sa sami sobom i odgovor je uvijek tu. Sviđao se on tebi ili ne. Znaćeš šta voliš, želiš i o čemu sanjaš. Koliko god ponekad nerealno i teško izgledalo, moguće je ostvariti.
Kada je mene srela ljubav, ja sam se sa njom bila pozdravila. Umorna od raznih pokušaja i dopola pređenih puteva, od privlačnosti koje se nikada nisu razvile u simpatije i simpatija koje nisu mogle da se približe ljubavi, shvatila sam da je sasvim normalno provesti život sam. Zaboraviti na tu jednu, veliku, fatalnu ljubav koja obilježi tvoj život, i usrećiti se nekim drugim stvarima. A za mene je tih drugih stvari bilo mnogo. Daleko od toga da sam bila spremna provesti život u celibatu, ali sam bila spremna da ljubav percipiram na drugačiji način. Kao simpatiju koja sigurno nikada neće prerasti u nešto više, ali će omogućiti da se neko vrijeme osjećam prijatno.

I kao što stari ofucani kliše kaže da se neke stvari dese kada im se najmanje nadaš, kod mene su se desile kada sam prestala da ih želim. I privlačnost se pretvorila u simpatiju, a simpatija u ljubav. I još uvijek traje! Ne zato što je podrazumjevamo, već zato što se oko naše ljubavi trudimo. Sasvim je sigurno da smo iza sebe imali i neke druge simpatije ja sa svojih 23 tada i on sa svojih 26, ali smo se ovaj put očigledno odlučili malo više potruditi. I trudimo se i danas.

Naša ljubav nije savršena, jer takva ne postoji. Ali je više nego dovoljna da shvatimo da mnogo više stvari volimo, nego što je onih koje nas iritiraju. I zna da me iritiraju čarape koje nisu u korpi za veš i majice koje su svoje mjesto pronašle na fotelji, umjesto u ormaru, ali kada nije tu, i one mi nedostaju.

Ljubav je nešto oko čega se treba potruditi, i ona nikada ne dolazi sama od sebe. A ako se dovoljno istrajni da pređete taj kilometarski put od zaljubljenosti do ljubavi znate da je vrijedilo. Nije to put kojim može koračati sam, a ako nisi tražio, rijetko ćeš pronaći saputnika!

Advertisements

Jedno mišljenje na „Neko poseban

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s