317726_2215069787870_7794414_n

Za manje od dva mjeseca imaću trideset godina. I uzeti trideset prvu, rekla bi moja baka. Uspori bako, ni sa ovih trideset se ne znam izboriti. Veliki broj, a tako mala ja. Rezimiram tih proteklih trideset. Gdje sam htjela stići, a gdje sam sad?

Htjela sam svašta. Usput bezbroj puta mijenjala nadanja i ciljeve. Jesam li srećna – jesam. Jesam li postigla sve ono što su od mene očekivali – ni blizu. Mama bi sigurno htjela da imam već dvoje djece. Muža po konvencionalnim pravilima, a ne ovu ni tamo ni ovamo “vanbračnu zajednicu”. A za mene su sva ta pravila takva gnjavaža. Neka svadba sa muzikom koju mrzim a koja bi usrećila moje goste, rodbina koju nisam vidjela deset godina, a eto baš tog dana bismo trebali da se smješkamo jedni drugima i glumimo ljubav. Zašto? Da u obrascu za kredit mogu popuniti kvadratić “udata”. Ali tridesete su tu. Uskoro me više niko neće pitati, ni “kad ću” ni “šta ću”. Preostaje još samo par godina da te prestanu pitati i počnu sažaljivo gledati. Da te pogledom prekorijevaju oni roditelji nepodobni da čuvaju dva kamena i misle kako si promašen i jadan jer nemaš dijete. Kako iza tebe ništa neće ostati. A zašto bi i moralo?

Nebitno, kao da je nekoga briga.

Sjećam se osnovne škole. Svojih prijateljica. Naših prvih izlazaka, simpatija. Kako smo kao Pepeljuga morale trčati kući kako bismo stigle do ponoći, ali vrijedilo bi ostati tih dodatnih deset minuta u svijetu odraslih, mislile smo. Kladim se da smo tim momcima i djevojkama bile smiješne dok sa svojih četrnaest godina pijemo gusti sok sa šlagom i prenaglašenom šminkom pokušavamo biti dio svijeta odraslijih pa makar i do ponoći. Nismo znali tada da svijet odraslih nije baš tako zanimljiv. Da jesmo, sigurno bismo više uživali u nevinim dječijim igrama u okruženju naše zgrade. Sjećam se prvih simpatija u krugu naših prijatelja, drugara iz škole. Svih tih zbunjućih osjećaja sa kojima nisi znao da se nosiš. Navalom emocija kada bi čuo neku tužnu pjesmu i pomislio na svoju simpatiju koja voli neku drugu djevojčicu, a ne tebe. Nisi znao tada da se to zove pubertet i da ti zato hormoni divljaju. Tinejdžerski magazini u kojima si čitao o prvom poljupcu, kako trebaš da se ponašaš, šta da učiniš i kako taj prvi poljubac i nije ni bio „big deal“ kada se zapravo desio. Od svih emocija koje si očekivao bio si samo prestrašen. Jesi li ispoštovao stavku broj dva u tekstu o ljubljenju koji je objavljen u najnovijem Teen-u? Iako su tada izgledali kao najveći problemi na svijetu, danas su samo drage uspomene. Mislila sam o tada o sebi sa trideset. Biću ozbiljna žena, sa vjerovatno dvoje djece, nosiću kompletiće i cipele na visoke pete. Posjećivaću frizera svaki drugi dan i imati zalakiranu frizuru kakvu nose i ostale tete. Nisam ja željela tada da budem ta, mislila sam da to tako mora i treba. Nisi dovoljno mudar sa svojih četrnaest da znaš da ništa ne moraš, a da trebaš samo ono što želiš. I ne nosim kompletiće, ni visoke pete, frizeru idem samo kad moram jer me beskrajno smaraju tračarenja u frizerskom salonu, i ni malo me ne brine šta o tome misli moja okolina.

U srednjoj školi se prvi put suočiš sa činjenicom da tvoji prijatelji neće uvijek biti tu uz tebe. Da se vaši putevi već polako razilaze. Teško prihvataš, ali i to je život. Shvatam da ni malo ne volim ekonomsku školu i da mi bubanje definicije društvenog bruto proizvoda stvara glavobolju i takvu odbojnost da sam u srednjoj školi zaradila i prvu jedinicu iz osnova ekonomije. Kontam ako ne volim osnove, ni suština me neće sigurno oduševiti. Shvatiš da nazad ne možeš, da moraš pregurati tu školu u koju si se sam doveo misleći da kao dobar matematičar moraš biti i dobar ekonomista. Zaboraviš da voliš i pisati, čitati i sanjariti mnogo više nego što voliš biti okupiran brojkama. Zadovoljim i taj standard da budem odličan učenik i u srednjoj školi najčešće sa zaljučenom dvojkom iz tih vražijih osnova. Kada su moji profesori i rodbina čuli da umjesto ekonomije želim studirati novinarsto bili su razočarani. Zašto bi neko potencijal da bude ekonomista mijenjao za nestalnu i stresnu profesiju kakva je bila novinarsto. A ja sam jednostavno nakon promašenog izbora srednje škole pomislila šta najviše volim raditi. Odgovor je bio pisati. Budući da nisam mogla da smislim adekvatniji fakultet koji bi mi omogućio da razvijam svoje vještine i sklonosti ka pisanju izbor je pao na novinarstvo.

Kajem li se danas kada nemam ni dan novinarskog staža? Ne. Ja zapravo nisam nikada ni željela da pišem o onome što bi mi drugi odredili, na način na koji oni žele i kada žele, a takvo je novinarstvo danas. Možda previše maštam i imam previsoka očekivanja, ali ne vidim nikakav problem u tome što radim nešto drugo a ne skakućem po konferencijama za novinare i prepričavam laži političara. Da živim u državi koja ima više od jednog ozbiljnijeg magazina možda bih i bila novinarka. Ovako sam službenica u studentskoj službi. I volim da radim sa studentima. Da im pokušam bar malo olakšati njihov put do željene diplome. Da ne budem neko staro gunđalo koje maltretira studente umjesto da im bude na usluzi. I radujem se iskreno kada osjetim da cijene moj rad. Kada ti uzvrate osmijehom i kažu da si bio im bio velika pomoć na njihovom četverogodišnjem putu. Ponekad i previše brinem, jesu li prijavili ispite, hoće li stići položiti sve. Kako im idu predispitne obaveze i zašto su se previše opustili.

I kada bih rezimirala ono što sam radila u proteklih trideset godina najjednostavniji odgovor bio bi – ono što sam željela. Situacije koje sam manje željela a u kojima bih morala biti, nastojala bih prilagoditi sebi kako bi bile podnošljivije. I koje zadužen za tu tvrdoglavu crtu u mom karakteru ja ne znam, ali mu hvala. Genetika ili odgoj,ne znam. U svakom slučaju nikada me nisu doveli do toga da predugo radim nešto što ne želim. Da se družim sa ljudima koji ne zaslužuju moje povjerenje. Da volim one koji su toksični. Popneš se stepenik više i ne osvrćeš se. Kad te život posječe, staviš flaster, ne pridaješ previše pažnje i ideš dalje. Ako i dalje krvariš, staviš još jedan. Zarašće.

Ne obazireš se na one koji te osuđuju i okružiš se onima sa kojima se osjećaš dobro. To može biti neko koga si upoznao juče. Ne razumijem zašto smo opterećeni njegovanjem nekih odnosa koji odavno nisu ono što bi trebali biti. Ja imam svoj mali mikrosvemir u koji rijetko koga puštam da uđe. Nemanju i iznajmljeni stan. I ne patim što nije naš. Dok god mi u njemu živimo, naš je dom. Hiljadu uspomena sa sjajnih putovanja po Evropi, još hiljadu koje želim upisati u svoje sjećanje.
I ne želim još mnogo. Kućicu u prirodi. Psa. Pasoš ispunjen pečatima. Zdravlje. I barem jednu knjigu sa mojim imenom na koricama.

Advertisements

2 mišljenja na „Pogled u prošlost

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s