317726_2215069787870_7794414_n

Svaki dan srećem odrasle ljude potpuno zavisne od pomoći bližnjih. Skrivaju se iza loše ekonomske situacije u našoj zemlji i odbijaju da se odlijepe od majčinih i očevih skuta. Ne razumijem ih. I ja sam do osamnaeste godine rasla poprilično zaštićena od svega onoga što se oko mene dešava. Nisam razmišljala da li kasne plate, koliki nam je stigao račun za struju i telefon, šta ćemo danas jesti, hoću li imati cipele za ovu zimu, koliko mi je dotrajao kaput. O tome je umjesto mene mislio neko drugi. Cipele bi me čekale kada za to dođe vrijeme. Neko drugi bi mi platio ljetovanje, ekskurzije i svakodnevne hirove. Uljuljkaš se tako u taj svijet i misliš to im je posao. Svim tvojim prijateljima roditelji plaćaju odjeću, izlaske, frizera, zubara i misliš to je normalno. Prihvataš zdravo za gotovo i uvijek ti treba još.

Po završetku srednje škole sam bila ekstremno srećna jer ću moći da živim sama. Odlučila sam se za život u studentskom domu i fakultet koji ja želim. Mislila sam da je studenjak višegodišnja ekskurzija. Radovala sam se što prilikom narednih izlazaka neću morati non-stop gledati na sat kako bih stigla kući u određeno vrijeme. Niko mi neće zvocati što cijeli dan nisam bila u kući. Biću slobodna. Da hodam cijeli dan u pidžami ako to želim, da doručkujem u vrijeme ručka. Da liježem kada drugi ustaju i da radim šta hoću. Mislila sam da je to samo po sebi neka velika blagodat i zabava. Kada me je mama sa prijateljicom i budućom cimerkom ostavila u toj studentskoj sobi i vratila se kući, mislim da sam plakala cijelu noć. Prozor nije mogao da se zatvori kako treba, tuš je bio pokvaren, prekidač za svjetlo nije radio, a sasvim sam sigurna da su i vrata bila ranije provaljena pa su mogla biti zatvorena jedino ako su zaključana. Pijani studenti koji su pjevali iznad mene, ispod mene, i u dvorištu studentskog doma su nas držali budnima gotovo cijelu noć. Jedva sam čekala petak da se zaputim kući.

Nisam mogla da se nosim sa činjenicom da me je neko istrgnuo iz sigurnosti moje kuće i sada su sve odluke bile prepuštene meni. Iako je moja porodica bila svega šezdesetak kilometara od mene, nisu mogli biti tu kada bi me cijelu noć bolio stomak. Kada sam dobila temperaturu i takvu upalu grla da nisam mogla jesti. Nikada prije toga kod doktora nisam otišla sama. Nedostajalo mi je čak i što nema nikoga da me prekori kada zakasnim kući. Da me pita jesam li pojela nešto kuvano danas ili već treći dan jedem sendvič. Kada sam prvi put otišla u kupovinu nisam imala pojma koliko košta deterdžent za suđe, omekšivač ili prašak za veš. Za nekoga ko ima osamnaest godina to je poprilično sramotno, ali istinito. Na sreću taj moj period adaptacije nije trajao previše dugo. Kući sam išla sve rjeđe, iako mi je i dalje jako nedostajala. Upoznala sam ljude koji bi znali i praznike provesti u domu jer im je bilo predaleko da idu kući radi dva, tri slobodna dana. Mislila sam, ako mogu oni, zašto ne bih mogla i ja. Naučiš da živjeti dalje od porodice, ne mora nužno značiti da moraš živjeti potpuno sam. Tvoji prijatelji i cimeri postanu tvoja surogat familija i sa njima guraš dalje. Naučiš da racionalizuješ sa novcem. Naučiš da ne trčiš odmah kući ako si pogrešno racionalizovao pa potrošio. Učiš da se snalaziš i ne plačeš za svaku sitnicu jer su odlučio da odrasteš.

Stepenik više na svom putu odrastanja sam se popela kada sam odlučila da promijenim studentski dom i preselim se u onaj koji je bio bliže mom fakultetu. To je značilo još jedno novo navikavanje i napuštanje određene sigurnosti i moje surogat porodice sa kojom sam živjela dvije godine. Shvatila sam da je u te dvije godine bilo previše zabave, a premalo ozbiljnijeg učenja i odlučila da okrenem novi list. Tu lekciju sam naučila nakon što sam obnovila drugu godinu na fakultetu. Teško sam prihvatila tu činjenicu, jednu godinu provela kod kuće kažnjavajući se na razne načine. Nisam željela da izlazim dok ne položim sporni predmet. Moji prijatelji to nisu baš mogli razumjeti. Trubili su tako kako nisam normalna, a ja sam samo željela da preuzmem odgovnornost za nepromišljene postupke koje su me doveli do toga da me je nepoložena filozofija koštala godinu dana dužeg studiranja. Mislim da se niko nije toliko ljutio na mene koliko sam se ljutila ja sama. Obećala sam sebi da se više nikada neću neodgovorno ponašati.

U novom domu su živjeli ljudi potpuno drugačiji od onih sa kojima sam do tada živjela. Moje cimerke su bili zaposlene studentice i ja sam se pored njih osjećala ekstremno razmaženom. Oni bi zarađivali i za život i za sve one sitne potrepštine, a ja sam samo trebala da nazovem mamu i saopštim joj šta mi sve nedostaje. Ona se tada, kada nisam živjela kod kuće, još više trudila da imam sve što mi je potrebno. Još uvijek pamtim kako bi mi znala nasjeckati meso i tako upakovano poslati plašeći se da to neću moći sama učiniti jer nemam dovoljno oštar nož.

Da li je to roditeljska potreba da znaju da nam još uvijek trebaju ili dominira naša potreba da budemo zaštićeni? Mislim da je od svega pomalo. Krivi smo i mi i oni. Oni jer pokušavaju da nas ubijede kako će nam cijelog života trebati, i mi koji se tako lako damo ubijediti da bez njih ne možemo živjeti. Naravno da ćemo ih voljeti i da ćemo ih trebati, ali to ne znači da bez njih nismo sposobni egistirati.

Ja sam kroz svoj samostalni put i odrastanje, koje je sasvim sam sigurna nastupilo tek nakon ostamnaeste godine, prošla poprilično teško. Vraćala bih se često nazad, da obrišem suze od mamine skute, da zagrlim baku, da zatražim od brata riječi podrške. Ali što je najvažnije vraćala bih se i odlučila da koračam naprijed ma koliko to teško ponekad bilo.

Kada sam bila na završnoj godini fakulteta znala sam da se ne želim vratiti kući. Ne jer ja manje volim svoju porodicu od onih koji sa svojima žive. Ne ni zbog toga jer su moji manje dobri od tih brižnih porodica, već želim sama. Želim i da padnem i da ustanem. I da se ponekad uplašim spavati sama. Da razmišljam kako da od jednog dinara napravim pet i da se borim sa životom.

Mislim da mi dobro ide. Mnogo bolje nego onima koji sa svojih trideset i dalje žive sa roditeljima, ili trče kući za svaku sitnicu. Imaju svoje porodice a još uvijek nose šerpice sa ručkom od mame. Čekaju da mama dođe, opere, složi i ispegla. Nebitno kojeg su roda.

Plašim se za ove zavisne. Šta će se desiti kada jednog dana njihovi roditelji napuste ovaj svijet? Viđala sam tako potpuno slomljene odrasle ljude kada bi im umrla majka ili otac. Kao neko ko se sa takvim gubitkom suočio sa devet godina, ja sam posmatrala koliko su blagosloveni da su imali radost dočekati svoje pedesete sa roditeljima pored sebe. Oni to nisu mogli gledati mojim očima, ali su to trenuci kada shvatiš da je u redu što je život ponekad bio surov prema tebi!

Svoje slobodno vrijeme provodim u pidžami i pomislim kako bi se mojoj mami podigla kosa na glavi. Kako bi me brat prekorio jer ne usisavam svaki dan i što mi krevet nije uvijek perfektno zategnut. I nasmijem se. Kada dolaze potrudim se da sve bude kako oni žele kako ne bi mnogo brinuli, a kada se okrenu, ja opet po svom. I nije mi žao što uveče moram da kuvam ručak za sutra. Što ponekad ne mogu da se odmorim jer nema nikog drugog da ispegla ili skloni moj veš, jer tada shvatiš da nije bitno je li ostao dan duže na žici za sušenje, i da niko neće umrijeti jer nisi oprao šolju od čaja prije nego što si otišao na posao.

Živiš kako stigneš, ali najbitnije živiš. Ne živiš za druge i drugi ne žive kroz tebe!

Advertisements

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se /  Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se /  Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se /  Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se /  Promeni )

w

Povezivanje sa %s