Kome se ne dopadamo, neka nas zaobiđe!

Sad kad smo zaključili da su nas sigurno u nekom momentu života pitali jesmo li se udale i zašto nismo, reći ću vam ponešto o drugoj stvari koju mene vrlo često pitaju, a sasvim sam sigurna i vas. To je ono što svaku ženu, priznala ona to ili ne, boli i iritira. Ono kad stanete na vagu, a kazaljka ne pokazuje baš onoliko koliko ste se nadali. Kamuflirate odjećom, branite se osmijehom, ali u podsvijesti je uvijek taj broj koji ste jutros vidjeli. A i ona je tu – dušebrižna komšinica, prijateljica, prodavačica. Slučajna prolaznica.

– Oooo, jesi li se to malo udebljala?

– Pa ne znam, možda, možda je do odjeće, pokušavaš da je zavaraš.

– Boga mi, vidi se. Ma znaš kako je to, moraš vježbati, izbaciš hljeb i tjesteninu, slatkiše i voće, i ide to!, dijeli ova dušebrižna savjete.

Kiselo se smješkaš dok u sebi misliš da ti je danas samo još ona falila. Kao da se već sama nisi dovoljno puta prekorila zbog one pljeskavice koju si pojela juče u deset uveče.

Ne znam za vas, ali meni je dugo trebalo, da na ovakva pitanja odgovorim. „Da, jesam se udebljala“ i da se osmijehnem. Da se sa svojim prijateljicama šalim o tih nekoliko kilograma viška koje smo nabacile od zime, i da nakon toga ne osjećam grižnju savjesti kad poželim kolač, sladoled ili voće. Da prihvatim sebe i činjenicu da neko misli da sam debela i da s tim nemam problema!

Nemojte vi mršave misliti da ste se izvukle. Ooo, ima moja komšinica pitanje i za vas. Iako od kad znam za sebe o sebi mislim kao o debeljuci, bilo je godina kada sam imala mnogo manje kilograma. I tada sam u svojoj glavi, kao nesigurna djevojka u pubertetu, bila debela. Nije bilo dovoljno što vaga pokazuje 55 kg, što su mi pojedine stvari bile u velični extra small, bila sam nezadovoljna.

– Jao, koliko si smršala. Je li sve u redu? Da nisi bolesna?, sažaljivo bi me gledali.

– Me ne, u redu je. Daleko sam ja od mršavice.

– Ma ne mogu da vjerujem, nije ti to zdravo. Razbolićeš se. Moraš voditi računa o željezu. Cvekla je za to odlična!, govorila je samo jedna u nizu dušebrižnica.

Kako je vama koje imate 50kg i 175 cm visine ne mogu ni da zamislim. Sa kakvim receptima vas zasipaju i kakvi su to pogledi sažaljenja.

– Ravna je k’o daska.

– Krive su joj noge!

– Ma kakvo je žensko bez oblina.

Imaju ljudi komentar za sve. A, ako se uhvatiš u kolo da k srcu primaš sve ono što mogu i žele da ti kažu shvatiš da si u konstantnom krugu nezadovoljstva. Uvijek će naći nešto što im se na tebi ne dopada. I kada ti nešto pohvale, pronaći će nešto drugo da te ponize, vjerovatno kako bi se oni osjećali bolje.

Zamislite kada bismo mi koji svakodnevno primamo takva pitanja, što smo debeli, mršavi, visoki, niski, koščati, prsati ili ravni, pitali vas, zašto ste glupi?

Zašto ste nekulturni? Neotesani? Zavidni? Nepismeni? Neobrazovani? Jesu to nove bore?

– Hej ćao, šta ima? Čini mi se da si danas gluplja nego inače?

Nerealno bi bilo očekivati da će ovi neotesanci prestati sa ovakvim pitanjima. Ono što mi nesavršene žene možemo učiniti za sebe jeste da promijenimo način na koji ih doživljavamo. Prihvatite ih kao kompliment i onda se one obično razoružaju.

Šta se desilo sa starim dobrim pitanjem: „Kako si?“. I da zaista sačekate na odgovor. Šta se desilo sa kulturom razgovora? Kulturom uopšte?

Jesu li se naši razgovori sveli na međusobna prepucavanja, gdje ćeš ti primjetiti mojih nekoliko kilograma viška a ja tvoju ispucalu kosu.

Kada vam je neko poslednji put rekao da lijepo izgledate? Lijepo izgledati može i osoba koja ne izgleda kao da je sišla sa bilborda reklame za veš. Daleko od toga da protiv takvih imam nešto. Ali moja komšinica bi i na njima pronašla neko nesavršenstvo. Vjerovatno onaj jedan milimetar celulita koji se jedva nazire na butini.

Biti žena nije lako. Uz poslove, obaveze, muževe (ko ima), djecu (ko ima), pa opet one kućne poslove, treba misliti i da ti je obrok nutritivno izbalansiran, da nisi unijela previše šećera, da ni slučajno ne jedeš bijeli hljeb, da piješ najmanje dvije litre vode dnevno (i ne nikako ne smiješ piti sok ili pošećeriti svoju kafu), i da vježbaš. Da su ti nokti savršeno nalakirani, iako mi nije jasno kako ako svaki dan moraš oprati suđe, očistiti kupatilo. Da su ti noge uvijek savršeno izdepilirane, a kosa ošišana i ofarbana. Da si nasmijana i ljubazna. Da uvijek imaš skuvan ručak i da ne jedeš fast food.

Sve i kada bi mi neko odao čarobnu formulu, ne bih željela biti isprogramirano savršena. Kome se ne dopadamo, neka nas zaobiđe!

Je l’ tako?

Jeste li se udali?

– Imate li djece, jeste se udali?

I meni je drago što vas vidim, mislim ironično.

Kada imate trideset godina kao ja, ljudi misle da je sasvim logično i opravdano da vam postavljaju ovakva pitanja. Meni ne smetaju previše. Zašto? Zato jer sam neudata u formalnom smislu isključivo svojim izborom. Djece nemam iz istog razloga.

Ali, evo razmišljam. Ti ljudi koji me pitaju ne poznaju me dovoljno da bi to mogli znati. Oni ne razmišljaju o ljudima koji iz medicinskih razloga ne mogu da imaju djecu. Koliko je to pitanje za njih bolno? Koliko je zadiranje u intimu nekih ljudi bespotrebno? Ne znaju ni koje je moje seksualno opredjeljenje. Možda mi država ne dozvoljava da se vjenčam.

U sekundi se ne snalazim pa i sama počinjem mehanički da se pravdam nekom nebitnom liku.

– Ma imam dečka, živimo već šest godina skupa, ali eto nismo se još formalno vjenčali.

U mislima sam se nakon toga ošamarila. Zašto joj to govoriš? Kao da bi bilo sramota da nemam dečka i da nisam udata i da nemam djece. Kao da bih zbog toga ja ili bilo ko bio manje vrijedna osoba u nečijim očima.

Kada ste već u tridesetim, ili na pragu, nebitne su sve druge stvari koje ste postigli u životu. Iako sama nisam postigla ništa pretjerano značajno postoje sjajne žene koje jesu. Niko ih ni ne pita kako je npr. biti doktor nauka sa trideset. Nisi se udala – nebitna si.

Postoje i one koje su svoj život posvetile karijeri. Možda su u životu srele dovoljno gubitnika da bi znale da neki muškarac nije presudan da bi bile uspješne u životu. Nemaš dijete – jadna si. Jedini razlog zbog kojeg imaš uspješnu karijeru je taj što nemaš djece pa imaš vremena. Frustrirana si i zatrpavaš se poslom kako bi mogla da podneseš svoju starnost. Oni to zaista misle o tebi. Sažaljevaju te iako si veći čovjek i borac od većine muškaraca patrijarhalnog društva u kojem živimo.

Možemo mi da foliramo da smo otvoreni i da smo se kroz godine kultivisali, naša stvarnost nas svakog dana demantuje. Dvije žene iz akademskog kruga su mi nakon uvodnog minuta ćaskanja postavile pitanje sa početka teksta. Nijedna od njih me nije pitala čim se bavim, kakav mi je posao? Pišem li? Bavim li se novinarstvom?

Ne želim da kažem da su brak i porodica nešto što bismo trebali odbaciti. Želim da kažem da one koji to nemaju nikako ne bismo smjeli osuditi. Staviti na njih neki žig srama i činiti da se radi toga osjećaju loše. Poznajem mnogo sjajnih uspješnih žena koje su i majke i supruge. Takve nikada ne postavljaju glupa pitanja onima koje to nisu.

Zamislite da mi neudate žene koje nemamo djecu pitamo vas koje imate.

– Što si se udala? A što imaš dijete?

Mislim da bi većina onih iskrenih odgovora bili poražavajući. Ako bi ih iskrenih uopšte i bilo.

Dovoljno sam kulturna da takva pitanja nikome ne postavljam. Pitam se ponekad u sebi kada vidim da bi dijete trebao da odgaja neko ko nije sposoban da vodi brigu o sebi. Pitam se, ali ćutim. Pitam se zašto se udala za njega kada je svima, osim njemu, očito da ga nikada nije voljela? Zašto je ona sa njim kada ju je juče ošamario, a i sutra će?
Ne pitam na glas, a da pitam ponudile bi mi bezbroj kukavičkih izgovora. Bolje je biti i prebijena i prevarena nego sama.

Misliš? Razmisli još jednom!

Lutati Rimom

U svojih trideset godina vidjela sam mnogo sjajnih evropskih gradova, gradića i sela. Ponekad kad ih trebam onako “iz prve” nabrojati ne mogu se svih ni sjetiti. Pomisliće odmah neko kako imam mnogo novca. Nemam. Samo mnogo sreće i volje. Veliki broj mojih prijatelja kojima kažem da na ljeto idem autobusom u Moskvu je prevrnuo očima. Kako možeš? Mogu jer hoću i volim. Ponekad mi je put do nekog grada jednako zanimljiv kao i sam grad kojem idem u posjetu.

Jedna od mojih najvećih ljubavi je Italija. Zbog čega? Zbog svega! U toj mojoj ljubavi mnogo je sjajnih gradova. Mnogo onih koje tek planiram posjetiti. Reći ću vam o svima, ako mi date dovoljno vremena i prostora. A odakle početi nego od početka, a početak i kraj za mene je uvijek u Rimu.

Rim sam do sada posjetila tri puta. Svaki put je bio drugačiji i svakog puta bih se zaljubila u nešto novo. I nije mi bilo dosadno tri puta ići u isti grad, ako se neko pita. Moja preporuka ako želite u Rim kada je u pitanju godišnje doba bi svakako bilo proljeće. Tokom ljeta je jako vruće pa bi vam to moglo biti „kill joy“.

Kada je u pitanju smještaj u Rimu ukoliko nemate problema sa hostelima smještaj biste mogli pronaći prilično jeftino. U eri interneta, bukinga (booking.com)i tripadvisora (tripadvisor.com) i prilično jednostavno. Gotovo svi komentari, savjeti i kritike ostalih putnika budu na mjestu. Kako sam putovala sa većom grupom ljudi, neki hotel sa razumnom cijenom u samom gradu nije bilo moguće naći, pa sam tako spavali van grad. Imajući u vidu velike gužve u Rimu i lošu povezanost tog dijela grada metrom, i ne baš tako dobra ideja ukoliko u Rim idete prvi put. Mi smo na raspolaganju imali autobus koji nas je vozio do grada pa nam je bilo daleko podnošljivije iako je gužva bila neizbježna.

Jedna od obaveznih stvari kada posjećujem neku zemlju je provjera nekih specifičnih barova za taj grad, hrane, slatkiša, lokalnih običaja. Opet moj BFF tripadvisor. Upišem ono što mi se dopada i napravim u glavi okviran raspored. Kada je Italija u pitanju, nikako, ali nikako nemojte ići ukoliko ste na dijeti. Ako ste čvrst karakter propustićete mnogo, ako ste labilan karakter kao ja kada je hrana u pitanju, dijeta je propala.

Ja u Rimu već imam omiljeno mjesto na kojem sam jedem specijalitete italijanske kuhinje. Mjesto u kojem sam jela najbolji tiramisu. Najbolji sladoled na svijetu. I na svakom slučajno odabranom mjestu je za mene sve bilo sjajno. I mit da je italijanska pica loša apsolutno nije tačan.

Kako vas ne bih mnogo davila sa mojim gurmanlucima iz zemlje koja je za mene pored svoje impresivne istorije zasigurno i kolijevka hrane, rećiću vam ponešto i o znamenitostima. Kako je moj brat duhovito zapazio, za picu je čulo i dijete od 3 godine i moja baka od 84 godine koja je u životu otišla samo jednom van granica Bosne i Hercegovine – do Slovenije.

Rim je za mene posebna dimenzija. Grad koji je protkan romantikom, sjetom, tugom, istorijom. Hiljadu osjećanja proživljavate u minuti dok hodate od Koloseuma prema palati Vitorijano. Sa istorijskim podacima, godinama izgradnje i sličnim detaljima vas neću gnjaviti, jer bi ih i ja prepisala sa interneta i gotovo nikad ih ne zapamtim. Oko Koloseuma je gotovo uvijek gužva. Pomalo sebično uvijek bih željela da mogu mirno da pogledam, da uslikam, ali vjerovatno i dobar dio onih koji su to jutro bili tu. Pomisliš odmah na gladijatore ili da je npr. njegova gradnja započeta 72 godine. Prije više od hiljadu godina neko je možda stojao upravo tu gdje i ti stojiš a i Koloseum je bio tu. Fascinantno. Opisati Koloseum a ne zvučati kao desetogodišnje dijete u sastavu na temu Kako sam proveo ljetni raspust – nemoguće. Krenem da napišem, jedno od omiljenih mjesta u Rimu, pa se sjetim Fontane di Trevi, pa Španskih stepenica, pjaca Navone. Mrtva trka.

Na pjaca Veneciji gotovo uvijek je gužva. To je već dio kuda voze i automobili pa morate biti i oprezni. U Rimu, kao i većini italijanskih gradova pješaci vrlo rijetko poštuju i semafor i pješačke prelaze. Kao pravi štreber ja bih uvijek čekala. Na pjaca Veneciji istaknuta građevina Il Vitorijano. Iako mlađi od Koloseuma hiljadu i kusur godina i on ima veliku pažnju kod turista. Danas je tu ako sam dobro zapamtila Ministarstvo odbrane, a napravljen je u čast prvog italijanskog kralja Vitorija Emanuela II. Navodno je njegova gradnja bila sporna jer se mijenjao stari izgled grada, ali je meni upravo taj kontrast bio i zanimljiv. Vitorijano od bijelog kamena stoji ponosno i kao da svim tim smeđkastim mnogo starijim spomenicima od sebe govori „i ja sam tu“. Sama unutrašnjost me nije naročito oduševila, ali se sa vrha pruža interesanta pogled na Koloseum i okolinu.

Kako bih spriječila da se ovaj tekst pretovori u roman pisaću vam o mjestima koja su se meni najviše dopala. Od Vitorijana nastavite pravo i ulazite u jednu od najpoznatijih ulica za šoping u Evropi, a vjerovatno i u svijetu – Via del Korso. Za mene bespotreban gubitak vremena, za ljubitelje šopinga raj na zemlji. Naročito ljeti kada su i velika sniženja. Ja obično kupim sitnicu, dvije koje mi trebaju i bježim.

Gdje god da se zaputite u Rimu, pogriješiti ne možete. Ja vas dalje vodim do fontane di Trevi. Vjerovatno najpoznatija fontana na svijetu. Zasluženo rekla bih. Oko nje je uvijek bezbroj turista, ali ako poranite možete i izbjeći gužvu. Ako okasnite kao ja poslednji put, zaboravite na namještanje pedeset puta kako bih napravila adekvatnu sliku mene kako bacam novčić desnom rukom preko lijevog ramena, jer kako vjerovanje kaže to je siguran znak povratka Rimu. Sa novčićem ili bez što bi rekao drug Terminator „I’ll be back“. Kažu da se svakog dana tu ubaci novčića u vrijednosti do 3.000 evra. Dakle – nisam jedini zaluđenik.

Kada sam prvi put bila u Rimu boravili smo samo jedan dan. Nisam posjetila pjaca Navonu i od onih koji su bili dobila kritike. Drugi put Navona je morala biti uvrštena. Živopisan trg kojim dominaraju fontane od kojih je najzanimljivija Fontana četiri rijeke sa egipatskim obeliskom. Na trgu su i brojni restorani i kafići ali vam nikako ne bih preporučila da baš tu sjednete jer su vam i cijene mnogo više nego da se zavučete uličicu ili dvije dalje od trga. Upravo tu, sasvim slučajno, Nemanja i ja smo pronašli jednan simpatičan restorančić. Poslednji put kad smo boravili u Rimu smo bezuspješno gotovo pola sata tragali za tim mjestom i nismo ga našli. Na pjaca Navoni možete kupiti i slike i razne suvenire. Cijene su poprilično visoke ali uspomene vrijedne. Jedino obratite pažnju da kompjuterski obrađenu i isprintanu fotografiju ne platite kao sliku. Uvijek su tu i neki svirači. Zabavljači i plesači. Naravno u poslednje vrijeme i dosta policije.

Španski trg. Možda će za mikročesticu prevagnuti kod mene na spisku omiljenih i najljepših mjesta u Rimu. Žamor, gužva. Naravno – fontana. Stepenice na čijem vrhu se nalazi crkva Trinita dei Monti. Za nepopravljivog romantika i sanjara mjesto uživanja. Tu sam poželjela da izvadim svesku, sjednem i opažam svijet oko sebe. Da dočekam jutro i posmatram ljude koji dolaze i odlaze. Fotografišu se. Oduševljeno uzdišu. Vjerovatno je iz toga inspiraciju crpio i engleski pjesnik Džon Kits čija kuća se nalazi upravo na Španskom trgu. Danas je pretvorena u muzej.

Popeti se do crkve uz sve te stepenice nakon cjelodnevnog lutanja Rimom nije lako, ali se isplati. Nisam vam napomenula da je za obilazak Rima najbolje obuti udobnu obuću i šetati. Tako ćete mnogo više osjetiti duh grada. Vidjeti neko mjesto. Upoznati nekog ljubaznog Italijana. Vidjeti uličnog umjetnika, kojeg nikako ne biste sreli vozeći se na krovu prenatrpanog turističkog autobusa. Kada se popnete do crkve opet pogled. Da li ja nisam dovoljna vješta sa riječima, ali opet ne pronalazim prave da opišem? Valjda se to mora doživjeti.

Kad se već popnete do crkve nastavite dalje do parka i brda Pincio. Zelena oaza, kako je zovu, biće idealna za kratki predah od gužve. Tu se nalazi i vila Mediči, kao i vila Borgeze. Mislim da su kod Italijana danas popularna mjesta za održavanje vjenčanja. Barem kod onih dubljeg džepa. Park kao park me naročito nije oduševio. Očekivala sam mnogo više zelenila, ali je pogled opet bio spektakularan.

Neću ovaj put stići da vam napišem o Pantenonu, Trgu naroda, Vatikanu i mnogim drugim malim ili velikim znamentiostima Rima. Ni sama nemam dovoljno pažnje da pročitam tekstove duže od tri stranice, a treba nešto ostaviti i za naredni put kad odlučite prošetati sa mnom Rimom.

Dakle, dogovorili smo se. Zaboravite dijetu. Patike na a put pod noge. U Pompi baru je definitvino najbolji tiramisu. Prodaju ga u nekoliko ukusa. Meni je bio najbolji klasični, ali da se ne lažemo probala sam ih sve. O popularnosti ovog kolača i mjesta će vam biti jasnije kada mu se približite jer u krugu od 200 m svi nose kutijice sa njihovim logom.

Sa picom ne možete pogriješiti. Cijene su vrlo često niže nego u Banjaluci, a o ukusima je bespredmetno raspravljati. Moja omiljena je margarita, a u Italiji je zaista prave sa mocarelom. Jedna od boljih je bila pica na komad, kako je Italijani zovu al taljo (al taglio) bila je negdje na putu između Španskog trga i Pjace del Popolo. Ona je malo deblja od klasične pice ali savršeno sočna i ukusna.

Ljudi su ljubazni i susretljivi. Iako ne barataju tako dobro engleskim kao neki drugi evropski narodi i rukama i nogama će se truditi da vam objasne ono što ste ih pitali. Pomalo simpatično lijeni sa svojim sijestama i prekidom radnog vremena u sred dana su me znali dosta puta iznervirati.

Poznavaoci Rima će mi oprostiti na eventualnim propustima, Rim se doživljava svim čulima a istorijski podaci se vrlo često u tom vrtlogu pobrkaju. Ja sam samo sanjar koji voli da putuje.

Arriverderci!

Zašto ženo?

– Ćao, šta ima?
– Ma, ništa.
– Ljuta si?
– Ma nisam.
– Kako nisi? Šta se desilo?, počinjem lagano da gubim strpljenje.
– Ma posvađali smo se.

Odahnem. Niko nije bolestan. Samo se posvađala sa dečkom. On ne razumije, ljuti se, kaže mi. Ne voli kada hoda po gradu, a ne javi mu se. Pokušava da mi opravda te postupke. Iako su u svađi, brani ga. Pokušava da mi proda priču. Da zadobije naklonost. Želi da i ja razumijem. Da joj potvrdim. Kažem tako je.

Da joj kažem: „Budi glupa!“. Žene su se stotinama godina borile da ti i ja danas budemo slobodne, samostalne, a ti to sve odbaci zbog kretena koji bi da ti ograniči slobodu kretanja. Slobodu volje. Možeš ti da pakuješ i staviš crvenu mašnu na tu svoju tužnu istinu ali to ne znači da će biti manje ružna.

I nisi ti jedina. Nažalost. Pokušavala sam kroz godine da razumijem tebe i slične tebi. Zašto to radite? Zbog ljubavi? Zbog muškarca? Možda ih nisi srela ali postoje oni koji ti nikada ne bi napravili neprijatnu scenu jer si prošetala gradom a nisi se javila. Oni koji bi te podstrekivali da budeš samostalna, samosvjesna i uspješna. I nije ih svega pet, šest. Ima ih koliko hoćeš. Samo ti usled svoje potrage za pećinskim čovjekom nisi sposobna da vidiš. Ili ne želiš. I oni znaju da vole. To što ti ne lupaju šakom od sto ne znači da su manji muškarci od tog tvog. Naprotiv.

On je najčešće jedan uplašeni slabić koji ogračinavajući tebe daje sebi na značaju. Pretvara te u svoje vlasništvo. A ti, iako toga nisi svjesna, svakim ustupkom gubiš dio svog identiteta. Svoju slobodu. Da budeš ono što ti hoćeš. Pa i nemoralna, ako ti se prohtje. Postaneš potpuno ovisna, pa mi tako jutros tvrdiš kako je to potpuno u redu. On je samo malo nesiguran. A ti si odrasla i zrela žena. Sa mnogo prepreka iza sebe koje si premostila sama. Znaš da možeš sama. Nisi uplašena šiparica od petnaest koja traži roditelja kojeg nikada nije imala. Pokušavam da te razumijem, ali ne mogu. Ne želim da te osuđujem. Vidim da si kao narkoman kojem pokušavaš uzeti drogu iz ruku u trenutku dok krizira. Potpuno navučena na taj osjećaj zavisnosti.

Kažeš mi u ovim godinama čovjek drugačije percepira. Ljubav se ne nalazi tako lako. Oprosti, u mojim, a pogotovo u tvojim godinama čovjek bi trebao biti sposoban da više cijeni sebe. Da je svjestan sebe. Da ne podređuje tako banalne stvari kao što je šetnja po gradu jednom muškarcu, a kamoli da za to traži dozvolu. Kao što ni oni ne trebaju da gube svoj identite radi tebe ili mene.

Razgovarajući s tobom vraćam se prošlost. Imam petnaest godina. Pijem kafu sa prijateljicom. Stiže joj sms da mora ići kući. Ustaje bez pogovora. Izvinjava mi se i odlazi. Ostajem da sjedim dok se pitam. Zašto to radi? Lijepa je, inteligenta, iznad svega dobra. Želim da je uhvatim za ramena, prodrmam i vičem na nju dok joj se ne vrati zdrav razum. Umjesto toga promrmljam jedno suvoparno „ne brini, idi“. Znam da ne mogu ništa promijeniti. Ona je kao slijepac. Udara od zidove, ne želi da skrene iako je na njenom putu bezbroj uličica koje joj nude potencijali spas.

Ne želim da osuđujem te žene ovisne o muškoj pažnji. Ovisne o muškarcu. I sama sam ovisna o osjećaju koje vrijeme provedeno onim kojeg volim izaziva. Ali o osjećaju da me podstiče da budem najbolja moguća verzija Jelene. Najzdravija, najveselija, najupsješnija.

Osjećaj sputanosti nisam željela da imam ni sa petnaest godina, a kamoli sa trideset. Šta to postoji u ženi pa je tjera da bude nečija igračka na upravljanje? Šta to ima u sebi pa dozvoljava da je neko prekorijeva zbog par kilograma koje je dobila? Što joj ručak nije uspio? Što su djeca nemirna?

Prihvatši da si kriva za sve. U dvadeset prvom vijeku izabereš da se vratiš godinama unazad i dozvoliš sebi da budeš nepravedno ponižena. I ne, nije te ponizio on, ponizila si se sama onog momenta kada si pokušala da opravdaš njegove namjere!

Htjela sam joj to sve sasuti u lice. Znala sam da ne vrijedi.

Umjesto toga ponudila sam joj očajničku utjehu koju je toliko tražila. „Ma pomirićete se, i ti si vjerovatno kriva“, bacila sam joj kost, „da, da, i ja sam bila naporna“. Razočarano sam na trenutak sklopila oči.

– Kakvo je vrijeme danas kod vas, ovde će izgleda kiša, rekla sam. Nije više imalo smisla voditi unutrašnji monolog, a dijalog još manje.

Nešto lično

Mene smara odlazak kod frizera. Ne volim da se šminkam. Ne nosim na posao visoke pete i uzane kompletiće. Ne volim dugačke nokte. Ne idem na pedikir. Na pomisao da sam zaglavljena u solarijumu mi se podiže kosa na glavi, a i depilaciju bih radije preskočila. Ne vodim dugačke razgovore uz kafu sa prijateljicama. Ne glumim da ne mogu podići kutiju tešku 2kg i ne želim da se predstavljam kao krhko biće. Mrzim šoping i kupujem samo kad moram. I tada bih najradije da to za mene obavi neko drugi, i maštam o danu kada će moja zemlja imati online kupovinu da ne moram da se guram sa drugim oduševljenim tetama.

Kakva sam ja to žena, pomisliće ovi koji me ne poznaju?

Ja volim da kuvam i ne mislim da sam zbog toga manje cool. Volim i da jedem, iako to kao žena nikako ne bih smjele priznati. Ali nisam raspoložena da glumatam i nabadam brokoli praveći se da je ukusan. U stilu karfiol je mnogo ukusniji od pizze. Možeš misliti.

Ja najviše volim da nosim patike, i ne, štikle nisu udobne. I u njima se ne osjećam kao da nemam ništa na nogama. Ove koje tvrde da su štikle od dvanaest cm jednako udobne kao dobre patike ili nikada nisu nosile patike ili lažu. Treće nema.
Ja volim da čitam. Od Tolstoja do E.L. Džejms. Ne mislim da sam manje inteligentna jer sam pročitala Pedeset nijansi sive, i nemam problema s tim.
Biram da gledam ljubavne filmove sa srećnim krajem prije onih u kojima je Rambo poubijao pola glumačke ekipe i šta je tu loše?

Kako sad jedna žena koja ne voli da na lice nabaci tonu pudera, bronzera, rumenila i drugih stvari za koje ne znam ni čemu služe a kamoli kako se zovu, može da bude emotivna i osjetljiva. Da je u stanju da podigne i nešto teže od mobilnog telefona i plače bezbroj puta na scene iz Titanika.

Zato što se ne uklapa u stereotip koje je društvo nametnulo i ono što žena jeste ili bi trebalo da bude. Ja danas jedino trebam da budem – JA. I svaki dan sam ja – ja i ne razmišljam mnogo šta o tome misliš ti.

Pomisliće opet oni koji me ne poznaju da sam vjerovatno neka zapuštena, brkata i čupava namrštena žena koja ne komunicira ni sa kim i ne voli nikoga. Opet stereotip. Naprotiv. Ja sam uvijek veselo iskrena i iskreno tužna, i iskreno ljuta. Moja odjeća je uvijek čista, samo što radije biram da je od pamuka, a ne od sintetike, čipke i likre. Misliće vjerovatno da sa ljudima komuniciram nervozno, neljubazno i da ih izbjegavam. Opet potpuno pogrešno, iako bi se iz onoga što sam iznijela moglo zaključiti upravo to. Dobro, zbog moje guste i naporne kose, čupava sam vrlo često. Priznajem. Ali mrzim feniranje.

Ja volim da pišem. Uglavnom o sebi. Znam da nekim neostvarenim ljudima idem na živce. U fazonu, šta ova pametuje i koga briga. Apsolutno nikoga ne mora biti briga. Ja radim ono što mene čini srećnom a trenutno je pisanje jedna od stvari koja me najviše usrećuje i opušta. Koliko vas danas sebi daje luksuz da se bavi onim što ga čini srećnim i da se ne opterećujete šta o tome misli vaša okolina? Postoje i oni koji se mršte kada se direktno ili indirektno prepoznaju u mojim redovima, pa se ljute. Misle da ne znam, a znam. Samo me opet nije briga. Iskrenost je mnogo jednostavnija od lažne ljubaznosti i lažnih osmijeha. Laži umaraju, a od pretjeranog smješkanja se stvaraju bore.

Ja uvijek biram prirodu ispred betona. I ne volim da hodam po gradu subotom, nacifrana i nalickana da bih impresionirala ljude za koje me apsolutno nije briga. Ne volim da izlazim na „fancy“ mjesta. Tačnije ne volim da izlazim uopšte. Izlazak znači da će mi kasnije tri dana koža smrditi na duvan a da će me u grlu peći od tuđih cigareta. I boli me uvo što neko misli da sam licemjer jer sam se od djevojčice koja je svaki dan provodila u kafićima i klubovima i pušila dvije kutije cigareta pretvorila u ženu koja subotom više voli da gleda film ili čita knjigu.

I ne razmišljam mnogo o sebi već živim kako mi se živi. Ne programiram svoj doručak, ručak i ne preskačem večeru. Ups. Između buke i tišine kod mene tišina uvijek pobjeđuje. Između crne i bijele uvijek sam za bijelu. Ne volim sivu. Ne volim sredinu. Pomalo neracionalno uvijek biram krajnost.