upitnik

– Ćao, šta ima?
– Ma, ništa.
– Ljuta si?
– Ma nisam.
– Kako nisi? Šta se desilo?, počinjem lagano da gubim strpljenje.
– Ma posvađali smo se.

Odahnem. Niko nije bolestan. Samo se posvađala sa dečkom. On ne razumije, ljuti se, kaže mi. Ne voli kada hoda po gradu, a ne javi mu se. Pokušava da mi opravda te postupke. Iako su u svađi, brani ga. Pokušava da mi proda priču. Da zadobije naklonost. Želi da i ja razumijem. Da joj potvrdim. Kažem tako je.

Da joj kažem: „Budi glupa!“. Žene su se stotinama godina borile da ti i ja danas budemo slobodne, samostalne, a ti to sve odbaci zbog kretena koji bi da ti ograniči slobodu kretanja. Slobodu volje. Možeš ti da pakuješ i staviš crvenu mašnu na tu svoju tužnu istinu ali to ne znači da će biti manje ružna.

I nisi ti jedina. Nažalost. Pokušavala sam kroz godine da razumijem tebe i slične tebi. Zašto to radite? Zbog ljubavi? Zbog muškarca? Možda ih nisi srela ali postoje oni koji ti nikada ne bi napravili neprijatnu scenu jer si prošetala gradom a nisi se javila. Oni koji bi te podstrekivali da budeš samostalna, samosvjesna i uspješna. I nije ih svega pet, šest. Ima ih koliko hoćeš. Samo ti usled svoje potrage za pećinskim čovjekom nisi sposobna da vidiš. Ili ne želiš. I oni znaju da vole. To što ti ne lupaju šakom od sto ne znači da su manji muškarci od tog tvog. Naprotiv.

On je najčešće jedan uplašeni slabić koji ogračinavajući tebe daje sebi na značaju. Pretvara te u svoje vlasništvo. A ti, iako toga nisi svjesna, svakim ustupkom gubiš dio svog identiteta. Svoju slobodu. Da budeš ono što ti hoćeš. Pa i nemoralna, ako ti se prohtje. Postaneš potpuno ovisna, pa mi tako jutros tvrdiš kako je to potpuno u redu. On je samo malo nesiguran. A ti si odrasla i zrela žena. Sa mnogo prepreka iza sebe koje si premostila sama. Znaš da možeš sama. Nisi uplašena šiparica od petnaest koja traži roditelja kojeg nikada nije imala. Pokušavam da te razumijem, ali ne mogu. Ne želim da te osuđujem. Vidim da si kao narkoman kojem pokušavaš uzeti drogu iz ruku u trenutku dok krizira. Potpuno navučena na taj osjećaj zavisnosti.

Kažeš mi u ovim godinama čovjek drugačije percepira. Ljubav se ne nalazi tako lako. Oprosti, u mojim, a pogotovo u tvojim godinama čovjek bi trebao biti sposoban da više cijeni sebe. Da je svjestan sebe. Da ne podređuje tako banalne stvari kao što je šetnja po gradu jednom muškarcu, a kamoli da za to traži dozvolu. Kao što ni oni ne trebaju da gube svoj identite radi tebe ili mene.

Razgovarajući s tobom vraćam se prošlost. Imam petnaest godina. Pijem kafu sa prijateljicom. Stiže joj sms da mora ići kući. Ustaje bez pogovora. Izvinjava mi se i odlazi. Ostajem da sjedim dok se pitam. Zašto to radi? Lijepa je, inteligenta, iznad svega dobra. Želim da je uhvatim za ramena, prodrmam i vičem na nju dok joj se ne vrati zdrav razum. Umjesto toga promrmljam jedno suvoparno „ne brini, idi“. Znam da ne mogu ništa promijeniti. Ona je kao slijepac. Udara od zidove, ne želi da skrene iako je na njenom putu bezbroj uličica koje joj nude potencijali spas.

Ne želim da osuđujem te žene ovisne o muškoj pažnji. Ovisne o muškarcu. I sama sam ovisna o osjećaju koje vrijeme provedeno onim kojeg volim izaziva. Ali o osjećaju da me podstiče da budem najbolja moguća verzija Jelene. Najzdravija, najveselija, najupsješnija.

Osjećaj sputanosti nisam željela da imam ni sa petnaest godina, a kamoli sa trideset. Šta to postoji u ženi pa je tjera da bude nečija igračka na upravljanje? Šta to ima u sebi pa dozvoljava da je neko prekorijeva zbog par kilograma koje je dobila? Što joj ručak nije uspio? Što su djeca nemirna?

Prihvatši da si kriva za sve. U dvadeset prvom vijeku izabereš da se vratiš godinama unazad i dozvoliš sebi da budeš nepravedno ponižena. I ne, nije te ponizio on, ponizila si se sama onog momenta kada si pokušala da opravdaš njegove namjere!

Htjela sam joj to sve sasuti u lice. Znala sam da ne vrijedi.

Umjesto toga ponudila sam joj očajničku utjehu koju je toliko tražila. „Ma pomirićete se, i ti si vjerovatno kriva“, bacila sam joj kost, „da, da, i ja sam bila naporna“. Razočarano sam na trenutak sklopila oči.

– Kakvo je vrijeme danas kod vas, ovde će izgleda kiša, rekla sam. Nije više imalo smisla voditi unutrašnji monolog, a dijalog još manje.

Advertisements

2 mišljenja na „Zašto ženo?

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se /  Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se /  Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se /  Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se /  Promeni )

Povezivanje sa %s