Put u prošlost

Koliko je život nepredvidiv, nedokučiv i ponekad misteriozan najbolje vidim gledajući u prošlost. Gdje sam bila kao djevojčica od devet godina a gdje sam danas. Šta se sve usput promijenilo. Kako na neke scenarije ne bi ni pomislio a kamoli ih ispisao. Prepun je taj život anegdota i komičnih scena, loših sjećanja koje danas služe kao podsjetnik šta si sve u životu preživio i koliko možeš da podneseš.

Bila je ’95. godina. Oktobar. Nakon što smo morali pobjeći iz Sanskog Mosta otišli smo kod tetke u Prijedor. Mama, brat, baka i ja. Ako neko ne zna zašto smo bježali, bio je rat, morali smo. Gotovo svi su negdje bježali. Bez obzira na nacionalnost. Rat. Bezumno doba.

Ne sjećam se tačno koliko dugo smo bili u Prijedoru kada je mama odlučila da idemo dalje. Kod njene sestre u Užice. O Užicu nisam imala pojma, osim da se nalazi u Srbiji. Kao dijete roditelja komunista znala sam sve o drugu Titu, pa sam tako prelistavajući brojne knjige, čula i za Užice. Sjećam se kao kroz maglu priča da nam treba garantno pismo za Srbiju, da su autobusi prenatrpani izbjeglicama koje traže spas u Srbiji. Na kartu se čeka i po nekoliko dana. Tu bi trebao da nam pomogne rođak koji se bavio prevozom. Sjećam se da smo nagurani sjedili na sećiji. Moja mama je imala tada trideset pet godina. Pokušavam da zamislim sebe sa takvim teretom na leđima kroz pet godina i stresem se. Baka nije željela da ide. Noć je i stižemo na stanicu u Beograd. Naš rođak ne vozi dalje. Trebamo preći u autobus koji ide za Užice. Na stanici neki čovjek viče:

– Vi ste nam, bre, bedu doneli!

Obraća se nama. Izbjeglicama. Neki njegovi sugrađani ga prekorjevaju, drugi ga ignorišu. Bojim se. U autobusu za Užice nije bila tolika gužva. Mislim da izbjeglica nije ni bilo. Rijetko ko je išao tako daleko u unutrašnjost Srbije. Sjećam se da je put bio ružan, da smo prolazili kroz kanjon. Gledala sam u tu provaliju i opet bi me bilo strah. Nikada prije toga nisam otišla dalje od Prijedora do kojeg je iz Sanskog Mosta vodio prilično ravan i monoton put.

Za užinu smo ponijeli pile koje nam je spremila tetka. Moj brat je tada imao 13 godina. Sjedio je dijagonalno od nas. Bio je u pubertetu i stidio se što mi jedemo to pile koje i nije baš najpraktičnija hrana za ponijeti.

– Uzmi Aco, uzmi, pruža mu mama batak preko uskog hodnika autobusa.

Smrkao se, nešto opsovao i okrenuo glavu. Bilo ga je sramota.

– Makni taj batak!

Ona ga je uprono držala zajedno sa komadom hljeba.

– Uzmi sine, uzmi!

Danas se toga sjećamo kada prepričavamo smiješne scene iz naših najtežih godina. U Užicu nas je dočekala tetka. Pomalo hladna i suzdržana pitala nas je hoćemo li uzeti taksi. Uzeli smo. Na kraju vožnje smo ga i platili. Ne baš dobrodošlica kakvoj smo se nadali. Otključala nam je sprat kuće u kojem je predivdjela da privremeno živimo. Rekla gdje se šta nalazi i otišla. Pomalo razočarani nadali smo se barem nekom toplom tanjiru supe poslije tolikog puta. Brat je sada bio srećan što smo imali ono pile. Mama je rekla kako nije gladna.

Sjećam se da smo kasnije ona i ja išle u izvidnicu i da pronađemo prodavnicu. Novca smo imali, jer su ga roditelji čuvali za „ne daj Bože“ . Kupili smo ulje i krompir. Svjež hljeb. U Srbiji se tada nije pucalo, iako su se osjećale posledice rata. Na kratko smo bili srećni. Bezbrižni. Najviše moje pažnje je zaokupio telefon u obliku žabe koji je stajao u hodniku. Tada smo se prvi put mogli čuti sa porodicom koju nismo čuli godinama. Imali smo video-rekorder, stalno je bilo struje, pronašli smo kasete i gledali bezbroj puta film Glup i gluplji. Brat je bio nostalgičan. Ja sam bila srećna što me više ne bude noću da idem u podrum kako bismo pobjegli od granata.

Došao je ujak. Pomalo sam se stidila. Nismo se vidjeli godinama. Došao je i majčin ujak sa njim. Naša svakodnevica, do tada monotona, dobila je neke mnoge vedrije note. Po prvi put sam se poslije dugo vremena osjećala zaštićenom. Iako nam je tetka ponudila krov nad glavom, suzdržana osoba kakva je, nije mogla da nam ponudi toplinu, utjehu. Vjerovatno jer se kao nerođena sestra moje majke sa njom vidjela svega deset puta u životu prije toga. Sjećam se da sam provela cijeli dan na kapiji čekajući ujaka. Tada nije bilo mobilnih telefona da ga pitamo dokle je stigao. Jasno se sjećam scene kada nas je zagrlio. Kao djeca koja u tom momentu nismo znali da li nam je otac živ, taj zagrljaj je za nas imao puno veće značenje od običnog „dugo se nismo vidjeli“ zagrljaja. U godinama koje su slijedile poslije toga bio je naš oslonac.

Rekao je da tu nećemo ostati. Pitao je da li bismo voljeli otići u Novi Sad. Tamo je bila očeva nerođena sestra. Moja tetka Lela. Obožavali smo je. Moja sestra Aleksandra je tada imala 11, a ja 9 godina. Kada bi dolazila u Sanski Most u posjetu baki, sestri mog djeda, za mene je to bio praznik. U Novom Sadu je već bila tetka Ljuba, djedova sestra i majka moje tetke kod koje smo se zaputili. Ona je za nas u tim narednim mjesecima bila neko naš i poznat. Neko ko je preživio našu sudbinu. Izbjeglica. Iako još uvijek nismo znali ništa o tati, vrijeme je lakše prolazilo u Novom Sadu. Tetka se trudila na sve moguće načine da nam pomogne, da se osjećamo dobrodošlo, da se socijalizujemo. Sestra je bila srećna što smo tu. Mi smo bili srećni koliko smo u takvim okolnostima mogli biti. Tetak bi se trudio oko brata. Vodio ga je u vrt i da mu pokaže svoje zečeve. Mom bratu koji je u Sanskom Mostu ostavio svojih dvadest ljubimaca zečeva, to je mnogo značilo. Da živim još tri života nikada im ne bih mogla vratiti svu ljubav koju su nam tada pružili. Počeli smo da se osjećamo normalno.

Sjećam se da je mama odlazila u Crveni krst. Tražila je tatu ili bilo kakve vijesti o njemu. Kao djevojčica koja je beskrajno voljela tatu nisam ni pomišljala na bilo kakav drugi ishod nego da će se vratiti. Tu je negdje. Sakriven u šumama i čeka da prestane rat u koji nikada nije ni želio da ide. Sjećam se kako sam obećavala Bogu da ću biti najbolja djevojčica ako se što prije vrati. Smišljala sam šta ću mu reći kada ga vidim. Gledala sam u ormaru odjeću koju smo mu ponijeli da ima kada se vrati. Brižljivo je gladila i svako malo provjeravala da vidim da li je i dalje uredno složena.

U Novom Sadu sam prvi put saznala da burek može biti i sa sirom, a ćevapi bez lepinje. Poslije mnogo godina pojeli smo pizzu. Tada sam prvi put vidjela i moderni tržni centar. Rijeku koja je bila 5 puta veća od Sane. Zgradu sa staklenim krovom koja nam je bila orijentir na putu od stana u kojem smo živjeli do SPENS-a. Bili smo podstanari kod tetkovog oca. On nam je u tim momentima bio zamjenska porodica. Taj dobrodušni djedica činio je sve kako bismo se osjećali kao u svojoj kući. Sjećam se kako bi nam ujutru donio topla peciva da doručkujemo prije škole i kako bismo zajedno u njegovoj sobi gledali seriju Srećni ljudi.

U tim mjesecima sam prvi put bila u Beogradu. Prvi put sam probala pire krompir iz kesice i to neprijatno iskustvo pamtim i danas. Kako je moguće da krompir stane u kesicu, i zašto ima ovako čudan vodenkast ukus. Poslali su me u trgovinu ne rekavši mi da se vrata zaključavaju automatski. Sjećam se panike dok sam vukla vrata shvatajući da su zaključana. Nisam znala broj tetkinog stana, pa sam pozvonila nasumično. Na sreću otvorili su mi.

Kada je potpisan Dejtonski mirovni sporazum odlučili smo da se vratimo. Kao nevino dijete od devet godina slušajući o tome mislila sam da će sve biti kao prije. Vratićemo se u naš stan. Svi moji prijatelji će se vratiti. I Amila i Jelena, i Azemina sa kojom se i nisam baš najbolje slagala, ali sam željela da i ona bude tu. I čika Braco i njegova supruga. Sjećam se da me je taj čovjek jako volio. Uvijek bi ga veselila moja duga kosa i lokne. Sjećam se i zgrade u kojoj je živio. Nisam znala da ga u momentima mog dječijeg sanjarenja već odavno nije bilo među živima. Teta Beisa i čika Marko. I tata će nas čekati. Čika Marko će mu opet prepoznatljivo zviždati ispod balkona. Opet ćemo kao nekad na biciklu otići na rekreaciju u dvoranu Mladost. On će igrati a ja ću tumarati okolo hodnicima i „čuvati njihove stvari“ kako sam znala da kažem kada bi me pitali zašto djevojčica ide na fudbalske utakmice. Kupaćemo se na Sani i opet jesti ćevape sa lepinjom. Burek će opet biti samo sa mesom. Sa bakom ću ići kod njene sestre, tetke Stane, i opet ću uživati u njenom soku od ruže i besprijekorno uređenom dvorištu. I mi ćemo opet biti srećni ljudi.

Nikada se nismo vratili u Sanski Most. Ni mi, ni tetka Stana, ni Amila. Tatine stvari su zauvijek ostale u našem ormarima iako smo znali da on više nikada neće doći. U mom srcu je ostalo nekoliko uspomena i sjećanja. Često ih oživljavam kako ne bi izblijedile iako više ne mogu da se sjetim njegovog glasa.

Naučili smo ponovo da živimo. Naučili smo da se radujemo. Možemo čak i da pričamo o tati a da se ne rasplačemo. Voljela bih da mi o njemu pričaju više, iako znam da ih to boli. Volim kada sretnem njegove prijatelje pa mi kažu da ličim na njega! Volim kada mi kažu da u rat ikada nije ni htio i da je bio pacifista. Volim jer sam i ja takva!

Naučila sam da se kroz pisanje borim sa emocijama koje su ponekad prijetile da me unište. Shvatila sam da obožavam da putujem. Iako se ’96. nije tako činilo naš život je uspio da poprimi mnogo vedrih tonova. Brat i ja smo završili škole. Zaposlili se. Volim da mislim da smo odrasli u poštene ljude. Cijelog života sam se trudila da budem neko ko nikada ne bi ukaljao uspomenu da mog oca. Vjerovala sam da kroz mene živi i on i nikada nisam dozvolila da kažu: „Vidi onu Zdravkovu malu šta je postala“.

Vrlo rano sam shvatila šta znači izgubiti člana porodice pa sam tako naučila da do krvi branim i čuvam one koj imam. Acu, mamu, baku i kasnije Nemanju. Oni su postali moj svijet. Oni su me voljeli i vole. Brinu o meni iako mi je trideset. Najmlađa sam, valjda to tako dođe! Sa devet godina sam shvatila da postoje mnogo bitnije stvari u životu od šminke i odjeće, od materijalnog. To najbolje shvatiš kada ti kažu da imaš samo jedan ruksak i vrlo malo vremena da poneseš najdraže stvari.

Putovala sam Evropom, radovala se, završila fakultet i dobila posao. Ovih dana planiram da kupim i prvi auto. Potpuno sama zahvaljujući poslu i onima koji su imali povjerenja da mi ga daju. Smijem se sve češće i sve rjeđe plačem, zahvaljući Nemanji. On je kriv što je moj život osunčan vedrim bojama! On je moj svijet i prva osoba kojoj sam se usudila poslije ’96. dati svoje srce.

Koliko god tužno, tragično i teško život izgleda u nekim danima, mjesecima i godinama, on uvijek pronađe i put do sreće. Koliko god da su vam oči umorne od suza a osmjehujete se samo po navici, smijaćete se opet i glasno i iz dubine duše.

Vjerujte mi. Ja znam!