image glasses

Živim u zgradi koja nema dječije igralište u blizini. Htjeli ne htjeli, moraju se igrati ispod naših prozora na parkingu. Mi stanari htjeli ne htjeli moramo slušati njihovu vrisku. A da su grlati, grlati su. Osim vriske čujem ja tako svašta. Prozor je u ljetnim mjesecima otvoren, a oni tik ispod njega.

Juče viču nekom djetetu: „Debeli!“. Djevojčici da je ćorava. Onda se njih tri djevojčice upoređuju koja je mršavija od koje. Ne znam tačno koliko imaju godina, ali po njihovom izgledu bi rekla da nemaju više od deset. Ne poznajem tu djecu. Mada već znam imena koja su u igri jer se dovikuju. Ne znam samo koje kojem djetetu pripada.

Od kako sam ih juče čula ne prestajem da razmišljam. Zašto su tom dječaku morali vikati da je debeo, a djevojčici da je ćorava. Sjetim se svoje osnovne škole. U njihovom uzrastu sam bila prije dvadest godina. Teška vremena da živiš u Bosni, još teža da budeš dijete. Jesam li ja bila žrtva verbalnih provokacija ili sam bila provokator? Mislim da sam prije bila bliža ovom drugom. Pitam se da li je možda neko dijete plakalo kod kuće zbog nečega što bih mu ja ili moje drugarice rekle. Kad si dijete ne razmišljaš o tome.

Kada smo se mi odselili u Novi Sad ja sam imala devet godina.
„Zdravo deco, ovo je Jelena, ona je naša nova drugarica. Došla je iz Bosne“, predstavljala bi me učiteljica Dušanka.

Tridesetak pari očiju buljilo bi u mene. Ustajali i predstavljali se dok sam ja stajala pored učiteljice i u sebi samo maštala da što prije prođe ta predstava. Sjela sam u klupu pored djevojčice sa kojom niko nije želio da sjedi. Učiteljica je vrlo brzo utvrdila da sam bila jako dobar đak, pa sam tako zadobila simpatije i ostatka odjeljenja. Uspjela sam da nadoknadim dva propuštena mjeseca gradiva i da budem u korak s njima. Nisam se osjećala izopštenom. Ne sjećam se ni jednog negativnog komentara. Niti nelagode. Sjećam se nekoliko ljubaznih djevojčica koje bi me zapitkivale svašta. Sjećam se i prvog sistematskog pregleda koji je podrazumjevao kontrolu vida. Ustanovili su da ne vidim baš najbolje i da bih trebala da se javim oftamologu. Napisali preporuku i uputnicu. Ostatak nastave provela sam u razmišljanju. Pitala sam se u sebi zašto. Nije dovoljno bilo što sam bila izbjeglica, što sam u novom gradu, što govorim ijekavicom, trebam još biti i „ćorava“. Znamo svi da je svako dijete koje nosi naočale barem jednom bilo okrakterisano ovako. Došla sam kući od stresa dobila napad astme i zaglavila u hitnoj. Zbog te iste astme nisam mogla ni da se bavim sportom na fizičkom kao sva druga djeca. Nakon malo dužeg trčanja u plućima bi počelo da me boli a disanje bi bilo otežano. Naročito u jesenjim mjesecima.

Kako bi me odobrovoljila da nosim naočale mama mi je dozvolila da izaberem koje želim. Izabrala sam žute koje su imale mašnice sa strane. Nedavno sam ustanovila da su ti okviri bili Dolce i Gabbana junior. Mogu samo zamisliti koliko ih je mama platila u tim godinama zbog moje nesigurnosti. Pitala sam zašto je bila toliko luda da kupi naočale tako skupe koje su mi vrlo brzo bile i male. Rekla je da je bila spremna na sve, samo da ih nosim. Dakle, bilo joj je lakše da mi kupi skupu stvar nego da se sa mnom ubjeđuje da je glupo biti nesiguran radi takve stvari.

Ja sam naučila kako da kamufliram svoje nesigurnosti. Iako se ne sjećam da su me djeca iz razreda ikada nazvali ćoravom, čim bi se čas završio ja bih skinula naočale i stavila ih u futrolu na stolu. Tako sam rizik da me neko zove pogrdnim imenom svodila na minimum. Rijetko će djeca biti bezobrazna prema vama u toku časa, obično su pogrdna imena, štipanja i gurkanja rezervisana za velike i male odmore.

Imala sam ja još nekoliko predstavljanja dok nisam došla do škole u kojoj sam ostala do kraja svog osnovnoškolskog obrazovanja. Tu su nastale i ostale neke od mojih najljepših uspomena. U razredu je bilo mnogo izbjeglica. Siromašne djece. Bogate djece. Možemo mi pričati šta hoćemo ali takve razlike se primjetne. Danas se djeca možda takmiče ko ima bolji telefon. Tada su se takmičila ko ima bolju pernicu. Skuplje sveske. Posebnije olovke. Ko je prvi dobio original patike.

Zahvaljujući ujaku ja sam uvijek imala one posebne. Zahvaljujući mami vrlo rano sam potpuno nepotrebno dobila i te original patike koje su mi postale male kroz godinu dana. Cipele na petu u četvrtom osnovne.Tada su se nosile duboke, zvali su ih martinke (iako sa pravim martinkama nemaju veze) i imale su debelu petu kakve su danas opet u modi. Patila sam se u tim cipelama i ja i moja najbolja drugarica Jovana koja je morala imati iste. I ja sam morala imati sve što je ona imala. Ali, sve smo morali uraditi kako bismo bile cool jer je mnogo teže bilo biti „na onoj drugoj strani“. Jovana je bila najljepša djevojčica u našem razredu, a vjerovatno i u školi. Za mene sigurno jeste. Izbjeglica iz istog grada kao i ja. Naše prijateljstvo je počelo tako što mi je prišla nakon tog uvodnog predstavljanja, a na povratku kući iz škole me sa prozora pozvala na rođendan. Sve djevojčice su htjele biti Jovanine drugarice, a svi dječaci su htjeli biti njena simpatija. Ona je bila moja drugarica. Naša imena su vrlo često miješali. Nas dvije smo sjedile zajedno. Disale zajedno. Plakale zajedno. Veselile se zajedno. Rijetko smo se svađale.

Budući da moja mama nikada nije birala da se miješa u moje svađe sa drugom djecom, a brat čak nije išao u istu osnovnu školu kao i ja, morala sam naučiti kako da se odbranim. Budući da sam uvijek mogla mnogo da govorim i da se do besvijesti sa nekim objašnjavam djeca su vrlo rijetko ulazila sa mnom u verbalne sukobe. Dječaci koji bi pokušali da me uštinu ili gurnu bi obično dobijali „martinkom“ u cjevanicu pa bi vrlo brzo prestajali. Mislim da sam bila poprilično bezobrazna u tim godinama. Mislim da sam sigurno neku djecu ja nazivala pogrdnim imenima. Mislim da sam se često svađala. Ali tada si mogao biti ili nasilnik ili žrtva. Razmišljam dok slušam ove ispred moje zgrade da li je neko dijete zbog mene plakalo. Nadam se da nije. Ako jesi, oprosti! Da se razumijemo, nisam ja nikada nekoga fizički zlostavljala niti je to odlazilo dalje od dječijih zadirkivanja, debeli, mršavi, krivonogi. Samo što kao djeca ne možemo da razlučimo koliko ti nadimci mogu boljeti u tim osjetljivim godinama.

Mene su znali nazivati „bubatorkom“, a to je možda najgori nadimak koji djevojčica u pubertetu koja silno hoće biti cool može zaraditi. Uz njega je išao još jedan „rumenka“. Taj bi me jako bolio jer na njega nisam mogla da utičem. I moja i bratova koža je imala tu crvenu na licu, vjerovatno posledica genetike. U pubertetu sam tako rano počela da koristim puder kako bi kamuflirala „seljačko rumenilo“ kako ga zovu, a danas ga ne primjećujem pa sam se razmišljajući o ovom tekstu zapitala da li je iščezlo ili sam i dalje „rumenka“.

Odužih, a nisam ni na pola.

Srednja škola, novi početak. Novi prijatelji. Nema Jovane. Ali ima dosta onih koje već poznajem. Kako bih bila još više cool već u osmom razredu sam sa svojim drugaricama počela da izlazim „na splav“. Ko je živio i rastao u Prijedoru zna za čuveni splav. Nismo mi mogle da ostanemo dugo, ali bilo je bitno doći. Pojaviti se. Družilo nas se tada osam ili devet. Naša drugarica Dejana je bila zadužena da nam uvijek napravi specijalne frizure. Dragana bi nam iz maminog frizerskog salona donijela sprejeve za kosu. Odjeću smo mijenjale između sebe i mislile smo da je tako sjajno biti odrastao. Svađale bismo se tako sa djevojčicama iz drugih škola. Ko je kome iskopirao stajling, i ko se prvi dosjetio da se kragna na teksas jakni nosi podignuta.
Prvu cigaretu sam zapalila na raspustu između osmog razreda i prvog srednje. Opet kako bih bila cool. Niko od mojih drugarica nije tada pušio. Morala sam biti odrasla. Ubrzo su i one počele.

U srednjoj školi su bile nove podjele. Prijedorčani i „putnici“. Putnici su bili naši drugari koji su živjeli po selima u okolini Prijedora. Kao da im već u startu nije bilo teže što i po snijegu i kiši moraju da putuju, morali smo im nakačiti i tu etiketu. Oni nikada nisu mogli da se druže sa nama. Obično su dolazili prvi, poslije škole odlazili trkom na stanicu kako ne bi zakasnili, i vrlo rijetko su im dozvoljavali da budu dio „cool“ ekipe. Ja sam uvijek voljela da se družim i sa njima. Možda sam u srednjoj školi već bila malo zrelija. Znalo se i tada ko nosi farmerke iz skupog butika a ko iz onog za „srednji stalež“. Znalo se ko su čiji mama i tata. Znalo se ko je dobar đak, a ko se provlači.
Nije mi ta srednja škola ostala u sjećanju kao neko naročito prijatno iskustvo.

I evo imam trideset i shvatam da to nasilje i podjele nikada ne prestaju. Važno je da naučiš da plivaš. Razmišljajući sam shvatila da sam kao devetogodišnje dijete znala da kamufliram ali ne i da prihvatim svoje nedostatke. Da nisam dijete bogatih roditelja. Da sam izbjeglica. Da me baš briga što nosim patike od 100 maraka dok drugi kupuju od 300. Da ne mislim da sam bolja i vrijednija kada nosim cipele od 300. Da mi je svejedno što sam poslednje farmerke platila 9 evra. Da mi je sasvim nebitno što sam poslednja dva mjeseca kupila parfem na točenje umjesto onog u „parfimeriji“ jer sam shvatila da mi je dugotrajni i intenzivniji. Da me baš briga što nisam dio „cool“ ekipe u Banjaluci. Nisam dio nikakve ekipe.

Baš me briga šta vi mislite o tome što sam ćorava, debela i rumena. Trebalo mi je trideset godina da shvatim da svijetu nikada ne možeš ugoditi. Trebalo je trideset godina da shvatim da dječaci koji su željeli da im djevojke budu samo lijepe, zgodne i nijeme i nisu nikada trebali biti moj izbor. Trideset godina da mogu da kažem da me baš briga ako vam idem na živce. Da prestanem da se prilagođavam i da budem svoja. Da shvatim da nisam bila moderna što sam počela da pušim sa petnaest već da sam bila glupa. Da nije bilo nimalo cool opijati se sa šesnaest i praviti se budala pred tim dječacima koji su uvijek htjeli neke zgodnije i ljepše. A i od najljepše ima ljepša.
Trideset godina da shvatim da nasilje nikada ne prestaje samo se seli u neke nove sfere i poprima drugačije oblike. Juče u školskom dvorištu, danas na društvenoj mreži. Opkole te ovi cool pa bi da te preplaše svojim komentarima. Samo je i mnogo lakše izaći iz uloge žrtve. Oni ne mogu da vide da ti glas drhti ili da ti je zasuzilo oko zbog njihovog bezobrazluka. Imaš vremena da se uspraviš i suprotstaviš.

Nadam se da će ovaj dječak ispred moje zgrade koji je juče zaradio epiteti „debeli“ do ovih spoznaja doći prije mene. Nadam se da ova „ćorava“ neće pokvariti svoj vid kao ja iz straha da ne bi zaradila pogrdan nadimak. Nadam se da se neće izgladnjivati kao ja da bi bili u „prihvatljivoj“ veličini za svoje matursko veče. Da neće dočekivati ljeto brojeći kalorije i razmišljati da li joj je stomak prevelik da ide na plažu. Da se blesavo neće kupati u šorcu kao ja u nekim godinama. Nisam znala da ti je guzica samo veća ako na njoj imaš još i šorc.

Nadam se da ćete zlostavljače skloniti od sebe. Prijatelji ne treba da ukazuju na sve vaše nedostatke, nego da vam pomognu da sa njima živite. Ako nemaš barem jednog takvog, nisi na pravom mjestu, okreni se i bježi!

Advertisements

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s