317726_2215069787870_7794414_n

Znate sigurno ko je Kate Winslet. U slučaju da možda ne pamtite imena, ili da vas ne interesuje Hollywood to je glavna glumica u poznatom filmu Titanik. Nakon te imala je Kate mnogo sjajnih uloga. Možda je i prije, ne znam. Jeste li vi gledali njen govor sa dodjele BAFTA (British Academy of Film and Television Arts) nagrada? Jeste. Zar nije sjajan? Vi koji niste brzo kucajte u pretaživač Kate Winslet – look at me now.

Ukratko u svom govoru prilikom primanja nagrade Kate se osvrnula na svoju učiteljicu glume koja joj je rekla da će uspjeti u svijetu glume samo ako se zadovolji ulogama „debelih djevojaka“, Kate joj tako duhovito pokazujući nagradu poručuje: LOOK AT ME NOW (pogledaj me sada)!

Svi mi koji smo ikada pomislili da slijedimo svoj san i radimo ono što volimo smo nailazili na one koji nas obeshrabruju. To bi najrjeđe trebali biti naši učitelji, nastavnici i kasnije profesori, ali…dešava se.

Shvatili ste već do sada, a mislim da u svakom tekstu spomenem koliko volim da pišem. Pisanje je za mene način da izrazim sve ono što ni sama nisam još uvijek spoznala do momenta dok ne vidim da je mozak smislio a prsti proizveli.

Moja porodica nikada pisanje nije smatrala nekim naročito korisnim talentom iako smo za to imali dara i brat i ja. On možda i mnogo više od mene, ali je nepravedno prema sebi uvijek bolno skroman i lijen da se bavi bilo čim tek onako. Oni nemaju pojma o svim ovim stvarima koje ja dijelim sa vama, niti čitaju. Mama ima alergiju na računar i internet, a brat to smatra nekim glupim hobijem. Ne mislim da pri tom imaju loše namjere. Oni su samo naučili da se bave stvarima i da cijene stvari koje donose materijalnu korist. A šta je sa nagradom za dušu? Možda sam ja naivna i preveliki sanjar ali meni bude drago, bez ikakvog sad lažnog ulagivanja kada mi se javi neko nepoznat i kaže da sam ga dotakla u srce. Ne javljaju se oni često. Prije nekoliko dana se javila Biljana. Rekla kako joj se dopao moj tekst, kako je sama imala sličnu tešku sudbinu i poželjela mi sve najbolje. Hvala ti Biljana.

No, da se vratimo mojoj najdražoj Kate i onome na šta me inspirisala da vam kažem.

Ja sam upisala novinarstvo jer je trebalo biti kombinacija svega onog što volim. Razmišljala sam o studiju srpskog i shvatila da nemam debele živce da bih mogla da se nadmudrujem sa učenicima kakva sam bila ja i mojih tridesetak drugara iz razreda. Istom analogijom je i engleski pao u drugi plan. Da je bio neki studij kreativnog pisanja on bi sigurno bio moj prvi izbor. No, nije. I tako se nađoh na novinarstvu. Već na prijemnom mogla sam sebe da vidim kako radim za neki sjajan ženski časopis. Posjećujem koncerte. Izvještavam sa pozornišnih predstava. Ispravljam nepravdu. Pišem o nekim ljudima koji ne znaju tako dobro da se izraze sami a imaju mnogo toga što ih tišti. Vječiti borac protiv nepravde u meni sanjario je za takvim avanturama.

Prvi akademski čas imali smo u Banskom dvoru. Svi studenti Filozofskog fakulteta u okviru kojeg se tada nalazio studij žurnalistike. Ne sjećam se ni ko je govorio, ni šta, uglavnom znam da nas je bilo toliko da nismo mogli ni sjesti u veliku vjećnicu. Čuli smo vrlo malo, a od toga nas zaintrigiralo još manje.

Željno sam čekala da prođu sociologije i filozofije i da dođem do novinarstva. Da zasijam. Na nekom od prvih časova smo trebali napisati vijest. Za štampu. Napisala sam. Namučila se da izbacim sve suvišne riječi, epitete i proširene rečenice. Prepravila sve pet puta i nisam zadovoljila. Rečeno mi je da nije dobro i da ne umijem. Pomislim previše sam se trudila i previše o tome mislila, pa probam ponovo. Opet ne valja. Ne valja ni intervju, ni reportažu ne znam. Ne kažu mi kako ni zašto, nego eto, ne valja. To je naškodilo mom samopouzdanju. Pomislila sam da su ovi prethodni koji bi me hvalili sigurno pogriješili. Sve one petice su izgleda bile poklonjene. Ali zašto bi? Naša nastavnica je bila stvarno stroga.

Ubijedim tako i samu sebe da ne znam. Već mi je na toj prvoj godini bilo dosta i novinarstva i profesorice ali kud sad. Završi što si počela i ćuti. Biće možda bolje kasnije.

Na trećoj godini opet zadatak. Napišite radio vijest. Nova profesorica, nova pravila. Možda se ovoj svidi. Možda sad uspijem. Rečeno nam je na prvom času da napišemo radio vijest (bez ijedne upute kako ta vijest treba izgledati i koje su njene karakteristike) pa ćemo zajedno raditi i vježbati kako se zapravo piše. Štreber kakav sam bila nazovem koleginicu na višoj godini i pitam je za par savjeta. Kaže ona nema naslov, nema juče..pa napišem ja.

Sutradan ova pita ko će. Štreber u meni progovara: ja ću. Izađem ispred table, u XXI vijeku kredom napišem vijest na tabli i tu krene opet seciranje mene. Samo ovaj put javno. Ne valja ovo, ne valja ono. Kako ste ovo. Ne piše se to tako. Veze nemam. A kako sam i mogla znati? Da napomenem da je tu vijest kod kuće napisalo svega nas dvoje ili troje i ispali veće budale nego ovi što nisu uradili ništa. Štreber u meni je jecao zbog nepravde. Ali fakultet nije mjesto gdje smiješ da se boriš sa nepravdom. Znate već one čuvene. Ne zamjeraj se profesoru.

Ali dobili smo i jednog profesora. Zapravo svi ovi koje sam vam nabrojala nisu bili u tom momentu profesori, nego asistenti. Mi smo ih zvali profesori, bilo nam je lakše. On je insistirao da ga zovemo lični imenom jer profesor nije. Ja ipak nisam mogla zbog poštovanja koje sam imala. Iako je dobar dio mog ratobornog duha do tog momenta bio uništen on se trudio da nam vrati vjeru da mislimo. Na njegovim predavanjima smo mogli ravnopravno sa njim da diskutujemo. Da diskutujemo između sebe i da ponekad pričamo o onome što nas tišti. Nisam sigurna da se on mene jasno sjeća sa tih predavanja, ali ja se njega sjećam. Govorio bi nam da ne prihvatamo nepravdu, već da se protiv nje borimo. Govorio nam je da stanje u medijima ne mora biti takvo kakvo je danas. Više je mislio na ove koje se bave dnevno-političkim temama.

Pred kraj fakulteta neke moje mlađe i mnogo hrabrije kolege su odlučile da pokrenu svoj portal. Pomislila sam kako bi bila dobra ideja da im se javim, pa možda i napišem nešto. Tada sam prvi put objavila javno neku svoju priču. Nemam pojma o čemu je priča bila ali se sjećam da je bilo dosta komentara, da su ljudi čitali, da se ljudima svidjela, i pomislila sam pa šta ako neko misli da ne znam napisati vijest.

Možda ne znam napisati ni intervju ali znam ljudima prenijeti svoje emocije. Imam i hrabrosti i volje. Nije lako ogoliti sebe i prenijeti na papir kako bi cijeli svijet mogao da te vidi. Veliki broj ljudi neke slojeve ličnosti ne pokazuje ni svojim najbližim.
Koliko god smo se pisanje i ja borili jedno protiv drugog, ono je pobjeđivalo. Koliko god bi bolji izbor karijere za moje materijalno blagostanje bila možda ta ekonomija na kojoj su me svi vidjeli, ja sam žudila za pisanjem.
U mojoj porodici je uvijek vladalo pravilo biraj za sebe karijeru koju želiš dok god nije protivzakonita. Bilo bi mami sigurno draže da sam doktorica, a ne službenica koja spas od monotonije traži u pisanju. Meni ne bi. Slijedila sam ono što je srce htjelo. Mislim da je to ono što najbolje znam da radim. Definitivno je ono što najviše volim. Pa šta ako ne pišem knjige i nemam milionske tiraže. Pa šta ako ne pišem svaki dan najčitaniji tekst. Pa šta? Pa šta ako niko ne smatra da su moji tekstovi dovoljno vrijedni da bi za njih i platio? Pa štaaaaa…

Daleko sam ja od uspjeha gore pomenute Kate. Ali u mom malom mikrosvemiru za mene je nenormalan uspjeh što mi ljudi kažu kad me sretnu, dobar ti je bio onaj tekst. Ja pišem za ljude, ne pišem za profesore. A ljude nije briga za Lasvelovo pravilo pisanja vijesti.
Onda kada su svi pitali: imaš li ti nešto od toga (misleći na pisanje). Onda kada su svi govorili da ne pišem, kada bi saznali da nemam. Onda kada bi mi se rugali i govorili da ne znam, ja nikada nisam prestajala. Imate li vi šta od toga što dišete? Imate, živi ste. E to je za mene pisanje.

Hvala vam što ste dio mog sna. Nemojte zaboraviti svoje!

Advertisements

Jedno mišljenje na „Vjeruje li neko u tebe?

  1. Oduševila si me 🙂
    Nisam studirala žurnalistiku iako mi je to bio drugi izbor i nisam se pokajala jer sam vremenom shvatila da žurnalistika nije ono što sam tada zamišljala. Kao što si i sama rekla, kad pišem, prenosim emocije a to se ne može naučiti, sa tim se rodiš. Ja svoje emocije izražavam u stihovima, ponekad i u prozi i sigurno nisam najbolja u tome ali sebi jesam i to mi je najvažnije. Kad i nakon nekoliko godina pročitam neku pjesmu a ona me vrati u to vrijeme, zar postoji ocjena za to? A na pismenim zadacima iz srpskog skoro svaki put sam dobijala trojku iako sam iz književnosti i gramatike bila odlična.

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se /  Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se /  Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se /  Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se /  Promeni )

Povezivanje sa %s