12311249_10207513129457978_2875947900509569236_n

Razvoj društevnih mreža, globalizacija, demokratija i mogućnost jasnog izražavanja mišljenja su doveli do toga da ja danas vrlo lako znati šta neko misli. Mišljenja je mnogo. Sva su nam dostupna. Na osnovu mnogo tih istih mišljenja kreira se neka opšta slika o problemu ili pojavi. Formira se neki opšteprihvaćen stav grupe koja obično dijeli iste ili slične interese.

Uvijek sam mrzila šablone i kalupe. Mislim da ne postoji ni pet ljudi koji o svemu mogu misliti isto. Disati isto. Da ih tišti isto, da vole isto. Nemoguće.

Danas postoje dva stava o tome koja je i kakva bi uloga žene trebala biti u društvu. Od one da je žena sama sebi šef i gospodar, do one da je mjesto ženi u kući i uz porodicu. Ja lično naginjem tvrdnji da žena kao i muškarac može i treba da bude šta god želi da bude. Ovi prvi koji zagovaraju pravo žene na slobodu i emancipaciju, iako predstavljaju borce za njena prava vrlo često prema ženama znaju biti grubi jednako kao i ovi drugi koji bi ženama da uskrate prava.

Kako to mislim? Pa evo ovako.

Oni promovišu da žena treba da se obrazuje. Da čita, da misli, da bude proaktivna. Da vodi brigu o svom duhu i tjelu. Da odlučuje o svom tijelu. Sa svim se slažem. I moje mišljenje je takvo. Ali šta je sa onim ženama koje to ne žele? A vjerujete da postoje i takve. Postoje i žive. Niko ih nije ubijedio da treba da budu majke i domaćice. Da ih više zanima kuhinja od knjige, da ih više zanima pletivo od frizera, a mi ih sa promocijom i naturanjem naših vrijednosti kao ispravnih forsiramo da budu nešto što nisu. Ja sad balanizujem. Nisu pletivo i kuvanje samo za žene koje ne žele da se emancipuju, ali društvo na to tako gleda.

Ne može, a i ne treba ako ne želi, svaka žena biti intelektualka. I ko je uopšte intelektualka? Ja sam u svom životu srela možda srela dvije, tri takve. Srela sam mnogo onih koje misle da jesu. Mnogo onih koje misle da moraju biti kako bi ih društvo prihvatilo i kako bi bile u trendu.

Sloboda i emancipacija su trebale da dovedu do toga da budeš što god želiš biti. Da možeš letjeti i na Mjesec ako hoćeš i da je sasvim u redu ako to ne želiš. Da možeš da se školuješ, ali da te niko ne osuđuje ako to ne želiš. Da možeš da budeš u braku, a i ne moraš. Da možeš da rađaš, da usvajaš, da nikad ne poželiš potomstvo. Da možeš da biraš da ne budeš u kalupu.

Mi danas imamo privid slobode. Da se priklonimo čoporu kojem želimo kako bismo egizstirali i bili prhvaćeni. Iako je sve više onih koji ti govore da je u redu da budeš šta želiš, mi se uporno priklanjamo onome što mislimo da je za nas dobro, a ne onome što nam srce šapuće. Zato što nas je strah. Strah da budemo šta želimo. Strah od osude. Strah da ćemo ostati sami. A samoća je ponekad veoma prijatna. Omogućava ti da dođeš do suštine svog bića i vidiš šta se tamo nalazi i šta ti šapuće ona dvadesetogodišnja mnogo hrabrija ti.

Već danima dobijam pitanje kada ću polagati i da li imam položen vozački. Nemam i neću. Zašto? Zato što ne želim da vozim. Ne osjećam se prijatno u gužvi. Ne snalazim se najbolje u saobraćaju ni kao pješak u gužvi a kamoli kao vozač. Slijedi začuđeni pogled i salva komentara, to moraš, to ti treba.

Kako ti zaboga možeš bolje od mene znati šta meni treba?

Nećeš čekati uvijek da te ON odveze. A zašto ne bih? Zašto je za jednu toliko strašno da ponekad zavisi od nekog drugog. Zašto je toliko strašno da neko od nas bude dominantniji? Bilo žena ili muškarac. Zašto smo od života napravili borbu u kojoj se non stop takmičimo ko će biti brži, bolji i jači.

Zašto jednostavno ne živimo kako nam se živi?

Advertisements

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se /  Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se /  Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se /  Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se /  Promeni )

w

Povezivanje sa %s