317726_2215069787870_7794414_n

Mrzim da kupujem. Rekla sam vam to već. To nikako ne znači da ne volim lijepe stvari. Jednostavno me zamara sam proces kupovine.

„Dobar dan“

„Dobar dan, izvolite, mogu li vam pomoći“, počinje nasrtljiva prodavačica da mi diše za vratom.

„Hvala, ukoliko mi nešto bude potrebno pitaću vas“

Drsko se okreće i gubi interes ili me u stopu prati i gleda šta razgledam. Prevrće očima ako je nešto slučajno spalo sa vješalice ili komentariše „jao, to je divno“, ili „to je vama sigurno malo“.

Budući da imam sreću da mnogo putujem, vrlo često sam prisutna u evropskim gradovima kada su velike rasporodaje pa pobijedim tu svoju odbojnost prema kupovini kako bih pronašla za malo novca nešto što mi se sviđa. Tu nema prodavačica koje ti dišu za vratom i dosađuju. Čak je jako teško i da ih nađeš u samom butiku ako ti nešto treba. Obično su ispred garderobe ili na kasi. Neprimjetne i izuzetno susretljive, ali nikako nametljive i naporne. One nikada ne komentarišu sa oduševljenjem kako vam neki komad „divnooo stoji“.

Ali, ne i ove naše. One imaju mišljenje o svemu.

Prije nekoliko godina smo Nemanja i ja trebali kupiti neki nakit za poklon. Imali smo vremena pa bismo obično dok šetamo svratili i pogledali šta se nudi u obližnjim zlatarama. Svratismo tako u jednu „evropsku“. Pitamo koliko koštaju naušnice. On u trenerci i patikama, a tako i ja. Skenira nas ova prodavačica i odvali: „Jao, te su vam jako skupe“. Valjda je procijenila da mi nemamo 200 maraka koliko su koštale naušnice i ispala jako glupa i nekulturna. Pogledali smo još malo i izašli. Nije ona mogla da zna da smo mi bili spremni da potrošimo i mnogo više, ali smo mi znali da ih nećemo tu potrošiti.

Ove godine odlučim da kupim kožnu jaknu o kojoj sanjam godinama. Ulazimo u prodavnicu, 5 do 4. Subota je, pa je starija prodavačica već počela da se pakuje. Uljudno se izvinimo i kažemo da ćemo samo brzo pogledati. Kao neko ko radi, imam osjećaja prema tuđem radnom vremenu i nikada se ne bih zadržala duže od njenog. Gledam prvu jaknu koja je odgovarala karakteristikama koje tražim a ova odvali: „A nemamo mi za vas veličina“. Pogledam je blijedo sa podignutim obrvama.
„Kako mislite nemate za mene?“. Pogledam se u ogledalo da se nisam u međuvremenu pretvorila u nekoga od 150kg pa da sad više ne stajem u standardne veličine, pogledam u svoj kaput u M veličini, dok se u glavi pitam za koga se šiju ove jakne. Kad je teta vidjela da smo riješeni da kupimo, i da je ne smaram samo onako bezveze, ispravi se. „Ma nemamo taj model, ali imate druge modele, to je znate mali, italijanski model“: Kontam zašto bi BH brend svoje jakne krojio prema italijanskim mjerama, ali odćutim.
Pokazuje mi jaknu „evo probajte. Jao divna vam je. A da probate manji broj?“. Pokušava da mi ide niz dlaku, ali čitam je kao bukvar. „Ova je sasvim u redu“. Kupujemo i odlazimo.

Da se razumijemo, negdje između druge i treće godine fakulteta (bolje ikad nego nikad) sam prestala da se opterećujem veličinom koju nosim i shvatila da ne moram pod svaku cijenu stati u S veličinu. Shvatila sam da ne želim i ne mogu da se izgladnjujem i nemam nikakvih problema sa svojim tijelom. Znam da nisam mršavica, ali sam isto tako svjesna da nisam ni neko ko bi trebao imati problema da stane u jaknu ili farmerke.

Zašto su me ove dvije prodavačice iznervirale? Zato što nemaju osnovne manire i kulturu. Zato što je njihov posao da vam pomognu, eventualno dodaju nešto što želite da probate a na vama je da zaključite da li vam je malo, veliko, usko, kratko. Ako vi želite da kupite jaknu koju ni u ludilu ne možete zakopčati to je isto vaš problem i isključivo vaša stvar. Njihov posao nikako nije da vas vrijeđaju, komentarišu, osuđuju ili procjenjuju. Mogu one to učiniti u svojoj glavi.

Juče dobijem čizme na poklon. Kao neko ko je uvijek imao debele listove već vidim da će moje noge teško stati u te krute čizme. Nema veze, zamijenićemo. Ulazimo u radnju. Prodavačice su se već smrkle. Valjda misle da smo došli da vratimo ili da se svađamo.
„Žao mi je, čizme su mi uske, mogu li ih zamijeniti za neki drugi model“. Ova počinje: „Jao pa ne znam, evo imate ovaj široki model, imate ovaj“, donosi mi troje čizama. Način na koji govori je takav da je čuju i u susjednom butiku. Dere se. Suflira. Već mi skače po živcima, i onda slijedi komentar: „Ako gospođi ove ne mogu, onda ja stvarno ne znam“. Drugim riječima, gospođo predebela si da kupiš naše čizme. Gledam je u nevjerici, pogledam u prijateljicu i ona je šokirana, Nemanja pokušava da bude vječiti pacifista, a ja sebi govorim da ćutim i suzdržavam se da joj čizmu ne zabijem u usta. Čizme su mi se na sreću dopale i više od prethodnih, a po obliku i kroju ću moći ne samo noge, već i farmerke da strpam u njih. Konačno. To mi malo skreće misli sa ove idiotkinje.

Dok plaćamo kaže: „Možda da gospođa drugi put prvo dođe pa da proba.“. Čemu taj glupi komentar, pitam se. Zašto tebe briga ko će, kada će i kako, meni da kupi poklon? Nemanja odgovara: „Ona je gospođica“.

„Ma to ja njoj persiram, pa kažem da je gospođa“, odvali ova.

Darija i ja se jedva suzdržavamo da ne prasnemo u smijeh. Uputim joj još jedan „drop dead“ pogled i napuštamo butik. Mislim da je čula kada sam prokomentarisala da je „seljanka“. Možda sam i ja zbog te opaske bila jer sam trebala da budem veća „gospodža“ od nje. Možda, ali nisam.

Sjetila sam se svih onih momenata kada sam kao djevojčica htjela po svaku cijenu da stanem u farmerke broj 27, a nisam mogla. Sjetila sam se svih onih majica koje sam navlačila i razvlačila. Sjetila sam se svih onih petaka kada nisam jela cijeli dan kako bih mogla uveče obući majicu koja otkriva stomak. Sjetila sam se kako sam izglednjela umlao pala u nesvijest i kako su tri puta morali doći po mene jer nisam bila u stanju da sama dođem kući. Sjetila sam se svih verbalnih zlostavljača koji bi ti suflirali kako treba da izgledaš i u kojoj veličini da budeš da bi bila društveno prihvatljiva. Lijepa i zgodna? Kome? Seljanki iz butika? Glupoj komšinici? Bezobraznoj prijateljici?

Sve sam to sinoć mogla da saspem u lice poslednjoj u nizu koja je čizme koju prodaje ocijenila preuskim za moje noge.

Dokle ćete se ponašati osuđivački? Šta da je umjesto mene sinoć čizme došla da kupi djevojčica u svojim tinejdžerskim godinama? I nju bi tako nemilosrdno secirala, a ona bi sigurno plakala kada bi došla kući. Bila sam ta djevojčica!

Ko ste vi da krojite naše mjere i naše živote? Ko ste vi da određujete mjere cipele u koje će stati naše noge? Mnogo je više žena koje imaju moju građu od onih srećnica koje imaju pedeset kila i mogu da obuku i kupe šta god požele. Voljeli bismo i mi da smo te srećnice, ali jebi ga, nismo. A nije da se nismo trudile. Birajući između nesvjestice i uskih čizama, biram ovo drugo.

Jebite se i vi, i vaše mjere, i vaši osuđivački pogledi!

Advertisements

2 mišljenja na „Ko ste vi da krojite naše mjere?

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se /  Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se /  Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se /  Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se /  Promeni )

w

Povezivanje sa %s