12311249_10207513129457978_2875947900509569236_n

Stojala je i još uvijek stoji u našoj kući poput nekakve relikvije. U crvenoj kutiji sa njegovim imenom na dnu. Očeva diploma. Ponijeli smo je uz nekoliko njegovih stvari kada smo izbjegli iz Sanskog Mosta. Ostala je da stoji u regalu i onda kada smo znali da on nikada više neće doći. Na onom tamo svijetu se valjda ne dijele na one sa diplomom i bez nje.

Ja sam trebala da budem ponosni nosilac sledeće. Od brata to niko nije očekivao. Iako jako pametan, njegove loše navike za učenje i nedostatak motivacije su ga zaustavili na prvoj godini Pravnog fakulteta. Nikada zbog toga nije patio. Imala sam utisak da je pokušao, reda radi, kako mu majka ne bi prebacivala. Od mene su svi očekivali. Očekivala sam i ja sama. Vjerovala sam da i crvena kutija očeve diplome očekuje moju da joj se pridruži.

Moj otac je u nekim, mnogo ljepšim vremenima od ovih danas, završio fakultet u Rijeci. Industrijska pedagogija. Kada sam bila mala uvijek sam se pitala šta je ta vražja industrijska pedagogija i zašto niko od roditelja mojih prijatelja nije završio taj fakultet. Godinama, dok sam ljetovala na Krku, sam posmatrala svjetla Rijeke i pitala se u kojem soliteru je moj tata živio. Kako je živio? Je li možda nekad i on bio na Krku? Kako se njemu dopadalo biti student? Pitanja bez odgovora bi ostajala u mojoj glavi. Možda bi neko od njegovih prijatelja mogao da odgovori, ali bilo bi mi previše bolno da pitam, pa ćutim. Ubjeđujem se da mu je bilo lijepo. Postoje i neke nasmijane crno-bijele fotografije koje me u to uvjeravaju.

Njega je njegova diploma odvela do mjesta direktora rudnika mrkog uglja Kamengrad u Sanskom Mostu. To je ujedno bio i poslednji posao koji je obavljao prije nego što se njegov život završio u 38. godini. Sa njegovim i dobar dio naših života. Bez njega naši životi nikada više nisu bili potpuni. Ni mature, ni rođendani, ni vjenčanja, ni diplome.

Moja diploma ne stoji pored njegove. U plavoj tubi stoji negdje zatrpana knjigama u podstanarskom stanu u kojem živim. Na kutiju je pala prašina. Posmatra me. Jednom sam je otvorila i pogledala. Despot (Zdravko) Jelena, diplomirani novinar. Pomislila sam evo je tata, uspjeli smo. Ti i ja.

Sjećaš li se kako sam voljela da kucam na pisaćoj mašini tvoje sekretarice i da se igram sa kancelarijskim materijalom? Znam da se sjećaš tata. To mi je danas posao. Samo što nije zabavno kao onda kada sam na papiru ispisivala poruke tebi. Prsti mi ne upadaju između tipki i mnogo je lakše kucati na kompjuteru nego na mašini. Kancelarijski materijal nije više jednako zabavan.

Znaš, kad sam se upisala na fakulet, neki ljudi su govorili kako je žurnalistika glup i lagan fakultet. Kako svako može to da završi i kako traćim svoj talenat za matematiku i brojeve. A ja sam silno željela da izbacim iz sebe sve te emocije i da pišem. Da ispravljam nepravdu. Da se borim za obespravljene, za ugnjetavane. Znaš, shvatila sam da novinarstvo nije onakvo kakvim sam ga zamišljala. Nema tu mnogo pravde ni pravednih. Objektivnih. Ne dozvoljavaju im da budu. Kao i onih poslednjih godina tvog života svime upravljaju politika i novac.

Nije bilo ni lagano.

Živjeti u domskoj sobi. Živjeti van kuće. Živjeti bez sigurnosti. Živjeti nezaštićen i živjeti bez tebe. Bilo nas je mnogo takvih. Došli smo da tražimo komadić bolje budućnosti za sebe, ne znajući da smo tu bitku već u startu izgubili. Nismo mogli da se borimo kada smo u startu bili unazađeni. Bez zaleđina, bez velikog novca, pa još i bez oca. Nije bilo nikoga da se gura za nas, da galami, da se bori.

Znam da se ti nikada ne bi ni laktao za nas jer si nas učio, ono malo koliko pamtim, da je život pošten. Da se poštenim radom sve postiže. Pa mi je utoliko malo lakše, ali voljela bih da si bio tu, kada je jedan neandartalac htio da me ošamari. Umjesto toga morala sam skupiti snagu iz petnih žila i praviti se da ga se ne plašim. Voljela bih da si bio tu kada me je umalo napao neki luđak na putu do škole ali su me spasili farovi auta koje je dolazilo. Voljela bih da si bio tu da mi kažeš da se u narednim danima ne plašim ići sama.

Sve je to oblikovalo moj život i mene. Takva oštećena imala sam i manje snage od drugih da se borim za svoje mjesto pod suncem. Dok su oni mislili na jednu, ja sam imala dodatnih pet stvari da o njima mislim. Ponekad bi taj put do diplome postao sekundaran. Ponekad mi se nije dalo. Ponekad bih se upitala da li uopšte ima smisla? Onda bih ugledala svjetla Rijeke i pomislila da sam kukavica. Pomislila na tebe koji si bio bez telefona, interneta i sa vjerovatno mnogo manje novca od mene u tom gradu pa si izgurao do kraja.

Danas postoje oni koji omalovažavaju naše diplome. Najčešće nas koji nismo naučeni da se guramo za bolje prilike. Mi smo za njih samo statistika. Slabići koji ne umiju. Moja diploma novinara je za njih jedan obični karton. Postojala je nekada šala među studentima da sagneš glavu kada prolaziš pored Filozofskog fakulteta jer padaju diplome.

Ne znaju oni koliko je svako od nas uložio novca, neprospavanih noći, strijepnje, suza i straha pred profesorskim kabinetima da bi stigao do tog jednog lista papira. Koliko su mi mama i baka poslale novca. Koliko su mi puta spakovale i spremile nešto da mi se nađe. Koliko je plastičnih posudica putovalo iz Prijedora do Banjaluke kako bih ja stigla do tog cilja da kojeg sam željela i do kojeg su oni željeli da stignem. Ne znaju koliko su oni toga uskratili sebi da bih ja imala.

Ne znaju kako je bilo skupiti poslednji atom snage na odbrani diplomskog rada i ne upasti u zamku da mislim kako bi bilo da si i ti tu, u prvom redu, pored majke. Ne znaju da sam naučila da u životu svaki događaj napravim tihim i mirnim kako bih što manje mislila na tebe koji nisi tu. Kako bih spriječila da se raspadnem, pa se umjesto toga vrlo često neprirodno smijem i kada ništa nije smiješno. Kao refleks.

Ne znaju oni ni koliko je takvih kao što sam ja? Mnogo nas je. Periodično brišemo prašinu sa svojih diploma. Sjećamo se nekih lijepih vremena iz naših studentskih dana. Sjećamo se vremena kada nam je najveći problem bio nepoloženi ispit i kada smo još uvijek umjeli da maštamo o boljoj budućnosti.

Znam da sve znaš. Znam da vidiš, ali eto moradoh da ti kažem još jednom prije nego što na moje sjećanje padne prašina.

Advertisements

5 mišljenja na „Moja diploma ne stoji pored njegove

  1. Ja sam odusevljenja. Realnost zivota na nasim prostorima, mnogo napacenog naroda u poslijeratnim prilikama gledano kroz oci jedne mkade zene. Jedini blog na nasim prostorima sto procitam.

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s