317726_2215069787870_7794414_n

Ponedeljak je. Dan kad se vraćamo svojim obavezama, ustajemo iz kreveta i suočavamo se sa realnošću. Ponedeljak je obično dan kada sebi obećamo da ćemo nešto započeti. Ponedeljak je dan kad odlazimo kod ljekara, zubara. Ponedeljkom se produžavaju dokumenti koji su istekli. Ponedeljkom se sjetimo fakulteta. Od ponedeljka smo na dijeti i počinjemo da učimo.

Utorkom obično sve to pogazimo.

Ja se ponedeljkom obično probudim srećna. Znam da vam već pomalo idem na živce sa svojom pričom o sreći, ružičastom svijetu, srcima i medvjedićima. Nisam ni ja uvijek jednako raspoložena i nasmijana. Često se rasplačem, dođe mi da otjeram sve dođavala, pa onda dođe ponedeljak, odmorim se i razmislim.

Pravim jutros retrospektivu svojih trideset godina. Pospremam u ladice sjećanja gdje šta pripada i dolazim do zaključka da sam do sada dobila sve što sam željela, a da nisam ni shvatila. Da li sam željela premalo? Ne znam. Ali, evo ga, tu je. Moja vlastita sreća jutros mi se smiješi.

Kada bih kao dijete trebala da poželim neku želju, uvijek bih poželjela da budem srećna. Zar je bitno kako i zašto? Bitno je da sam srećna. U kakvim god okolnostima bila i kako god me one do toga dovele nema ljepšeg osjećaja nego kada plutaš na svom vlastitom oblačku sreće, nedodirljiv i nasmijan.

Kako sam bivala starija željela sam da putujem. Probudim se jutros i shvatim da je sve manje zemalja ostalo na mojoj listi onih koje moram vidjeti. Barem kada je u pitanju ovaj kontinent. Ne postoji veći spokoj nego kada u autobusu ili autu posmatram predjele koje nestaju. Kao da sve ono što me danima prije toga pritiskalo ostaje iza mene i ne može da me stigne.

Željela sam i nekog svog. Nekog ko će me voljeti bezuslovno. Nekog ko će stajati pored mene. Nekog ko će me zagrliti kada kažem da više ne mogu. Nekog koga ću ja zagrliti. Kada sam već bila ubijeđena da su priče o takvoj ljubavi mit, on se pojavio. On je svemu dao smisao. On je svaki moj problem učinio manje važnim.

Usput sam završila fakultet, dobila posao, kupila auto, a da nisam ni primjetila kako sam sve te stvari postigla sama dok me on držao za ruku i gotovo neprimjetno gurao naprijed kada sam htjela da potrčim nazad.

Mnogo je važno da imaš nekog ko je samo tvoj i ko vjeruje. Mnogo je važno da u svojoj blizini imaš nepopravljivog otpimistu jer je optimizam zarazan.

Važno je da si skroman. Sve one priče o tome da moraš željeti mnogo jer ćeš samo tako mnogo i dobiti su zapravo jako isprazne. One dovode do toga da misliš da si neuspješan jer to „mnogo“ nije tako lako postići. Kada ispred sebe postaviš male staze mnogo ih je lakše preći sa osmehom na licu. Kada pređeš jednu, a ti kreni na drugu. Ako ispred sebe postaviš kilometrima dug put i kreneš pješke velika je vjerovatnoća da će ti ubrzo dosaditi.

Važno je i da znaš sebi reći: bravo! Važno je da imaš nekog drugog da ti to kaže, jer je mnogo onih koji će ti govoriti suprotno.

Ostvariš želje, pa poželiš nove. Kreneš prema njima i nadaš se da ćete se sresti. Ja odoh!

Advertisements

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se /  Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se /  Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se /  Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se /  Promeni )

w

Povezivanje sa %s