15036655_10209771191110213_5165555998043061847_n

Fotografija: Jelena Vučenović

Prije nekoliko dana sam je vidjela na slici. Svoju staru ulicu i na dnu nje staru zgradu. Bljesnulo je negdje u sjecanju. Slika mene kako vozim svoj stari bicikl. U mom sjećanju to je bila aleja sa drvećem gustih krošanja. Sa ove slike mi se smiješio mali sokak. Mali park. Raspala zgrada. Nisu to slike mojih sjećanja.

Da li sam ih kao dijete gledala nerealno? Da li sam ih u svom sjećanju napravila ljepšim nego što su ikada bili? Naša zgrada je i tada bila stara, ali je bila posebna. To je bila stara željeznička zgrada iako pruge više nije bilo. Moj deda kao otpravnik vozova tu je dobio stan.

Kada sam vidjela sliku pitala sam brata je li to naša ulica. Njegova sjećanja su jasnija od mojih. On je mnogo češće i posjećivao grad u kojem smo se rodili. Ja svega tri puta. Prvi put sam koračala ulicama pognute glave sprečavajući tako sjećanja da me napadnu. Prepoznavala bih ulice koje su vodile do SUP-a. Obrise, kuće i zgrade. Navirale bi slike mojih drugara iz poznatih „devetki“. Potisnula bih ih. Postoji u sjećanju jedna slika kako trčim tati u zagrljaj u toj istoj ulici. Iz daljine me nije prepoznao jer su mi dok je bio na ratištu kosu skratili na paž. Tamo gdje je njegovo lice u sjećanju je mutno a ja tu sliku popunim nekim sjećanjima sa fotografija.

Drugi put sam samo prošla autom. Pored trga. Vidjela sam poštu i sjetila sam se kako sam jednom prilikom tatinom drugaru na njegovo „zdravo“, odgovorila „pas mi šapu dao“. To je bila moja i tatina šala i nije bila namjenjena drugim ljudima, ali meni je bilo smiješno. Na sreću, i drugaru. U sjećanju taj trg je bio ogroman, sjećam se i jednog žutog kioska na koji su me često znali poslati po cigare. Sjećam se. Pušili su „partner“. Kutija je bila plavo-bijela sa crvenim. Nedaleko od trga je bila samoposluga. Tu bismo baka i ja išle u nabavku. I ona je bila mnogo manja nego što sam se sjećala. Most više nije izgledao kao kilometarska staza. Sjećam se da sam kao dijete nekoliko puta sanjala da na mostu nema ograde, a da trebam da pređem i kako me je bilo strah. Onda je sjevnula jedna uspomena. Mama usred noći vuče mene brata i baku da pređemo sa druge strane mosta, iz starog u novi stan. Valjda ako budu srušili most da nam bude lakše da bježimo. Zaustavljaju nas vojnici i pitaju nas kuda ćemo u gluvo doba noći dok padaju granate. Odbacujem i to sjećanje.

Gledam u Sanu. Neke od najljepših porodničnih uspomena ostale su na njenim obalama. Tu sam sa šest godina naučila da plivam. Naučio me tata, koji sam nikada nije bio neki plivač. I sada kad gad se sjetim mogu se sjetiti koliko me volio i koliko sam ja voljela njega. Nije to samo zato što smo ga izgubili, on je zaista bio moje djetinjstvo. Sana je i dalje bila kakvu je pamtim. Zelenkasto-plavičasta. Ugledala sam i poznatu vrbu. Sjetila sam se kako sam sa drugarima pravila vjenčice od njenih grana a roditelji su se ljutili kada se igramo blizu rijeke.

Sanski Most je za mene tata. Sva sjećanja iz naših zajedničkih devet godina su tu. Zato ga ne posjećujem. Sanski Most je grad u kojem sam bila sasvim obična djevojčica. U svim drugim gradovima sam bila izbjeglica i dijete poginulog borca.

Vratila sam se na sliku. Pogledala sam ponovo. Sjetila sam se svih ulica Evrope koje sam vidjela i pomislila kako bih voljela da se samo još jednom mogu vratiti u ljeto ranih devedesetih. Da spakujemo stvari u neku torbu za plažu. Sjednemo na bicikl i krenemo. Da uveče moji roditelji sjede ispred zgrade a ja molim da još par minuta ostanem sa drugarima. Da upijem svaku crtu lica mog tate kako ga ne bih nikad zaboravila. Da upijam boju njegovog glasa i način na koji se smijao. Da se smjestim u njegovom zagrljaju i nikada ne zaboravim kako je mirisao. Da mu kažem da ga volim i da ga zamolim da nas vodi negdje daleko. Da ne dočekamo u Sanskom Mostu devedeset petu.

Umjesto toga je nedelja. Sjedim sama i mučim se sjećanjima. Nedelja je porodični dan. Kod nas je godinama bio dan kada se ide na groblje, pa se onda ćutke ruča. Povlačili bismo se u svoje sobe svako sa svojim mislima. Pogladila bih tatinu sliku u sobi. Sklonila suzu. Zagrlila baku. Ona je bila djelić njega koji mi je ostao.

Brišem suze i oblačim se. Pogledam u nebo i nasmiješim se. Danas će, kažu, biti lijep dan. Sjećanja, Sanski Most i moj tata Zdravko će zauvijek biti u mom srcu i u redovima koje pišem kako nikada ne bi bili zaboravljeni.

Advertisements

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se /  Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se /  Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se /  Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se /  Promeni )

w

Povezivanje sa %s