snovi

Prije nekoliko dana sam gledajući seriju po prvi put onako ozbiljno razmislila o smrti. Gledam, čovjekov život se gasi, aparat pokazuje ravnu liniju, ne pomažu elektro-šokovi, jedno: „biiiip“ i gotovo. Kraj.

Naša vjera kaže da nije kraj i to je utjeha koju imamo u ovom našem ovozemaljskom životu mi koji vjerujemo. Gdje će ko nakon tog završnog biiip ostaje da vidimo. Nadati se najboljem, jer šta bi život bio bez nade i utjehe koju nam pruža spoznaja da poslije kraja nije gotovo.

Kada govorimo o smrti i razmišljamo o tome obično govorimo o onima koji ostanu. Da li im je teško? Kako se bore? Pritišće li ih tuga? A šta je sa onim životom koji završi? Šta ostaje iza njega? Kako ga sačuvati od zaborava, kako ga učiniti smislenim. Kako da se jednog dana i oni koju budu živjeli poslije tebe makar u jednom danu sjete tebe.

Ja ne pamtim neke od svojih bližih srodnika. Očev otac je umro kada sam imala godinu dana, a majčina majka mnogo prije nego što sam bila i u planu. O njima znam jako malo. Zašto? Zato što je one koji su ostali nakon njih suviše boljelo da o njima govore. A trebali su. Treba čovjek da živi ovozemaljski život i da ostavi trag kako bi ga se sa radošću sjećali oni koji dolaze nakon njega.

Mene ponekad uspomene na mog oca bole, ali ne želim da ih potiskujem i tjeram u bezdan zaborava. Ne bih željela da jednog dana ja budem zaboravljena. Ne bih voljela da kada dođe vrijeme za moj poslednji otkucaj u sebi pomislim: „Čekaj, još samo malo“. Ne bih željela da mi kroz glavu prođu sve one stvari koje sam željela, a nisam smjela. Ne bih voljela da kada dođe vrijeme za taj poslednji otkucaj u meni ostane kajanje i pomisao na sve ono što sam trebala, a nisam.

Zato se trebamo osvjestiti. Prestati se smijati kada nam se ne smije. Prestati se ljutiti radi sitnica. Prestati piti kafe koje nam se ne piju. Voditi telefonske razgovore koji nas zamaraju.

Sa tom jednom takvom banalnom scenom iz neke banalne američke serije meni je toliko toga prošlo kroz glavu. Ne znam kada će doći moje vrijeme, ali da li ću biti spremna kada dođe? Shvatila sam da bih trebala prestati govoriti: „Sutra ću. Kasnije ću. Nema veze.“

Ima veze. Ne bih željela da moj život obilježe svi oni momenti koje sam čekala, a nisam imala hrabrosti da im krenem u susret. Ne bih željela da me se sjete kao nekoga ko je svoj život obilježio strahom od onoga da budem što jesam rizikujući da se nekim ljudima baš i ne dopadam takva.

Neko ko se obazire na tuđe podsmijehe. Neko koga je strah da od života uzme ono što želi i što mu pripada.

Mnogo nas je malih i uplašenih koji stojimo na toj stazi života i hodamo onuda kuda svi idu. Ne pomišljamo da ponekad skrenemo. Ne znamo ni gdje ćemo. Važno je da idemo, radi kretanja, jer tako treba.

Ne treba tako. Na toj stazi ne znamo koliko je koraka nama namijenjeno. Trebali bismo koračati tako da je svaki korak važan. Nije lako, ali je hrabro. Nije jednostavno preispitivati se svakodnevno, misliti o svojim odlukama. Misliti o sebi. Kažu da je najteže ostati sa samim sobom. Možda, ako se plašiš sebe.

Život bi trebao biti ispunjen srećom. Trenucima koje biramo za sebe. Putevima kojima želimo poći. Kada dođe do onog poslednjeg otkucaja da oči sklopimo spokojni misleći da taj dar koji smo dobili nismo uzalud potrošili.

Advertisements

3 mišljenja na „Plašiš li se ti poslednjeg otkucaja?

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se /  Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se /  Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se /  Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se /  Promeni )

w

Povezivanje sa %s