13626344_261652730877093_2965934949851067398_n

Često tako u mislima odem na mjesta koja mi mnogo znače. Pokušavam da se vratim u misli Jelene koja je tada stojala na tom mjestu. Šta je osjećala? Šta je željela? Čemu se nadala? I evo me opet.

Na prvoj stanici svog života. Na nekom malenom ostrvu u Sani koje su napravili nizak vodostaj i vrućina. Tata me nosi zajedno sa stvarima jer do ostrva treba pregaziti. Ruku stisnutih oko njegovog vrata, vrištim od sreće kada me voda dotakne po nogama. Srećna sam. Mogu i sada jasno da se sjetim tog osjećaja spokoja. Vjerovatno je sa nama bila i mama. Ali kada je on bio sa mnom, cijeli svijet je prestajao da postoji. Svi drugi bi bili samo kradljivci njegove pažnje. Mislim da bih i sada mogla da nađem to maleno ostrvo od bijelih oblutaka. Najljepše ostrvo mog djetinjstva.

Da sam tada kao djevojčica znala kako će život početi da me šamara i povrijeđuje stisnula bih te ruke oko njegovog vrata još jače. Ne bih mu nikada dala da ode. Rekla bih mu: „Ostani! Godine bez tebe će previše boljeti“! Rekla bih: „Ne ostavljaj me. Ne znam da li ću moći sama“.

Idem dalje. U stanu smo gdje su nastale i ostale neke od najljepših uspomena u mom životu. Tada smo prvi put ponovo imali dom. Iako sam znala da su ostrvo od bijelih oblutaka i moj tata sada samo uspomena, naučila sam da budem sretna. Ništa drugo mi nije ni preostalo. Naše sjajne komšije su učinile da se osjećamo dobrodošlo . Gotovo svake večeri bismo se okupljali u nečijem stanu. Mi djeca smo imali svoje teme, igrali bismo tada popularnu Segu, karte i bili smo samo djeca. Željko, Sanja, Ogi, Vanja i Goran bili su moji i bratovi drugari. Prihvatili su nas kao da smo tu bili oduvijek. Naša komšinica teta Mira je pravila najljepše kolače i peciva koje nikada ne bi zaboravila podijeliti i sa nama. Neko bi pozvonio na vrata, a sa druge strane na tanjiru bi već mirisale njene delicije.

Nisam je nabrojala zajedno sa ostalima jer je ona bila posebno značajna osoba u mom djetinjstvu. Moja prijateljica Jovana. Mislim da bi neke godine sigurno mnogo više boljele da nije bilo nje. Ona je imala ljubav za svakoga, a i mene je voljela. Voljela sam i ja nju. Kao što bih voljela sestru da sam je imala. Ona je znala da me zagrli kada je bilo teško, znala je da plače sa mnom kada mi se plakalo. Djelile smo ponekad i četkicu za zube i znale smo prepoloviti jednu žvaku. Obilježila je moj život i djetinjstvo sigurno mnogo više nego što i sama može zamisliti. Pomogla je da mnogo manje mislim o onome što sam izgubila i da se mnogo više osjećam kao obična djevojčica.

Treće mjesto kojem se rado vraćam je moja osnovna škola. Nedaleko od zgrade okružena borovima. Škola kao škola, rekli bi neki. A, za mene je mjesto na kojem sam se osjećala sigurno i prijatno. Bila sam odličan učenik. Osjećala sam se uspješnom. Nekome ko je imao 9 godina i već bio u četvrtoj školi, jako je značilo što se osjećam da pripadam. Tada sam već počela da sanjam o velikim stvarima koje želim za sebe. Podrška mojih nastavnika i njihove pohvale su činile da pomislim da mogu biti što god poželim. Željela sam mnogo. Željela sam biti neko. Ne zbog svog ega, već zbog njega koji više nije tu. Tako mala postavila sam sebi na leđa teret da bih trebala da živim i za sebe i za njega i da kroz mene živi i on. Nikome nikada nisam rekla. Kada bi nešto bilo teško bodrila bih se riječima: „Učini to za njega. Bio bi srećan.“ I ja sam tada bila srećna. Ja sam bila Jelena Despot. Nastavnici su znali ko je Jelena Despot. Dobre ocjene i dugačak jezik. Vječiti buntovnik.

Negdje, u međuvremenu sam se slomila. Okružila se strahovima i dopustila da me sputaju. Postala sam preoprezna. Bez žara da se borim. Bez vjere da mogu biti šta god poželim. Iako je mnogo onih koji me bodre i govore mi da mogu. Da trebam. Da pišem i pišem. Ja im se nasmiješim, zahvalim, ali duboko u sebi im ne vjerujem.

Osvrćem se i gledam svoje dvadesete. I nisu su se proslavile. Nema nijednog mjesta na koje bih željela da se vratim i udišem sreću. Osim njegovog zagrljaja, ali on je i danas tu pa ne moram da mu se vraćam.

Mnogo putujem. Na svakom od tih putovanja pronađem poneki izgubljeni djelić sebe. Kao dio slagalice ga vratim, nadajući se da ću se uskoro biti cijela. Imam nekoliko sjajnih prijatelja kojima bih povjerila svoj život. Dosta njih koji cijene ono što radim i kako radim, i studente koje doživljavam kao svoje prijatelje iako oni i dalje poštuju granice koje moram postaviti. Osmijehnu mi se svaki dan. Zastanu pa popričaju koju. Razvesele me. Vrate me u neke moje mnogo bezbrižnije dane.

Rekao bi neko ko ima više od mene da trideset i nije tako mnogo. Ja sam za tridesetogodišnju sebe imala mnogo planova. Sada samo mogu da se vratim na svoje srećno mjesto i zagrlim se.

Možeš ti to! Mogu i ja! Moram! Kada prvi put odbaciš stvari koje voliš zbog stvari koje moraš tada umreš prvi put, i onda nastaviš da umireš dok od onog snažnog i hrabrog tebe ne ostane samo sjenka. Moraš se vratiti sebi. Prestati da se plašiš. Neuspjeha, podsmijeha, onih koji misle da su mnogo snažniji i moćniji od tebe, onih koji misle da si slabić jer nisi dijete nekih bitnih roditelja. I kada ih sve prevaziđeš onda postaneš veliki. Onda se zaštitiš i onda si nedodirljiv za tugu! I svako mjesto je srećno mjesto jer ga nosiš u sebi.

Advertisements

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se /  Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se /  Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se /  Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se /  Promeni )

Povezivanje sa %s