Kad bi kamenje moglo da govori šta bi nam reklo? Šta bi oni mermeni podsjetnici našeg najvećeg gubitka rekli generacijama koje su ostale iza njih? Šta bi oni tridesetogodišnji ugašeni i zatrpani životi mog oca i njegovih komšija iz susjednih grobova rekli svojoj djeci? Kada bi groblja mogla da govore da li bi govorila ili bi vrištala?

Da li bi mi rekli da živim tu i da volim? Da se nadam boljem?

Meni je dobro. Nekim spletom sreće i životnih okolnosti, možda i truda, imam dovoljno. Možda imam i skromnije želje. Vjerovatno je od svega pomalo. Ali šta je sa onima koji nisu kao ja?

Izolovala sam i ogradila svoj život od svega što mi stvara gorak ukus u grlu. Ne stremim ka prilikama za koje unaprijed znam kako se dobijaju. Ne težim ničemu što nisam sposobna sama stvoriti i zaraditi jer znam da mi niko neće dati ono što je davno obećano onima koji su navikli da im se daje, a da ništa ne zasluže. I neka. To je njihov najveći usud.

Šta bi te humke rekle na parastose koji se organizuju, na spomenike koje im se podižu, dok njihovi najmiliji negdje čuče zaboravljeni. Šta bi svi oni koji su živote dali za „nečiji tuđi rat“ kada bi mogli sada da govore rekli? Potpuno sam sigurna da bi svaki razboriti Srbin, Bošnjak ili Hrvat rekao kako je bilo suludo.

Šta bi ti grobovi rekli o propuštenim prilikama? O propuštenim koracima svoje djece. Diplomama, vjenčanjima, rođenjima. O propuštenim proslavama. Poljupcima. Šta bi rekli onima koji sada ljube njihove žene?

Mogu živjeti još tri života, ali nikada neću razumjeti zašto bi neko želio da ratuje. Zašto bi svjesno rizikovao svoj život, i živote onih koji ga vole? Životi onih koji obilaze mermerno kamenje više nikada nisu cijeli. Razumijem ludilo i kada te ne pitaju. Kada će te ubiti ili uhapsiti tvoji, ako ne ideš na „njihove“ jer oni smatraju da trebaš.

Mislim da sam nekoliko godina života provela ljuteći se na oca što je otišao u rov umjesto negdje daleko. Morao je, govorili su tada. Ništa se ne mora, znam ja danas.

Da li bi bili srećni da vide šta su „stvarali“? Državu za „sina“ i „oca“. Državu u kojoj moraš nekoga potkupiti od momenta kada se rodiš. Babicu da te pogleda. Sestru da te pripazi. Vrtić da dođeš na red. Školu da dobiješ bolju učiteljicu. Doktora da ne čekaš kada te boli. Ispit da bi položio. Posao da bi dobio.

Može i bez toga! Ako si spreman na borbu koja će vrlo često iz tebe izvući i poslednji atom snage, pa ćeš se oduševiti situacijama u kojima se smiješ jer si zaboravila kada si se poslednji put smijala od srca.

Može i bez toga! Da budeš nečija jeftina radna snaga, dok se on bogati.

Može i bez toga, ako si potpuno apatičan, pa te ništa ne dotiče.

Može i bez toga ako si isti kao ovi što su spremni da ruke stave u tuđe džepove.

Može, ali je toksično. Može, ali je zarazno!

Može, ali ne vrijedi!

Advertisements

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se /  Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se /  Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se /  Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se /  Promeni )

Povezivanje sa %s