Ne pamtim mnogo toga iz svog najranijeg djetinjstva.

Nijansu žutog tepiha iz dnevne sobe. Mjesto gdje je tata sjedio. Mjesto pored njega gdje sam kao komad namještaja vjerno sjedila i ja, kada god bi sjedio on. Mamu na drugom kraju kauča pored šporeta. Sjećam se njenog namrštenog lica. Možda jer je već u ranim dvadesetim imala dvoje djece i nekoliko godina radnog staža, i ogroman životni gubitak. Možda jer je živjela onako kako nije željela. Možda joj je samo u tom mom jednom sjećanju bilo hladno. Možda se i nije durila, već sam ja sve uobrazila.

Sjećam se šahovske table i intenzivno zelene boje materijala kojom je bilo obloženo dno figura.

Ulice. Hodnika. Stepenica. Komšije.

Drveta u parku. Staze. Puta do škole.

Sjećam se knjiga. I neka čudna toplota mi se razliva tijelom. Ne mogu baš najbolje da se sjetim nijanse očiju svog oca, ali se sjećam jasno nijanse žućkastog papira ušuškanog u bijele korice na kojima je pisalo „Vlak u snijegu“. Pa Brankovi Orlovi. Ne mogu da se sjetim kako se moj otac smijao, ali se sjećam kako je izgledao radni list iz matematike. Sjećam se i da se učitelj ljutio kada bih popunjavala zadatke unaprijed jer je mislio kako to umjesto mene rade roditelji.

Da li sam ja to sjećanja na svog oca potisnula kako bi me manje boljela?

Knjige su me uvijek radovale. U knjigama sam se uvijek sakrivala. Knjige su mi uvijek omogućavale da odem gdje želim. Dalje od maminog ljutitog pogleda. Sirene za vadužnu opasnost. Dalje od vojne uniforme koju je tata morao da obuče. Dalje od pištolja koje bih na blic vidjela. Dalje od priča koje bi obično utihnule kada mi, djeca, uđemo u prostoriju, ali prekasno jer smo ih mi već čuli.

U knjigama sam mogla da sanjam o jednom proplanku. Da se i ja igram sa „orlovima“. Da kradem nečije voće, pa čekam kaznu za svoj nestašluk. U stvarnosti je škola često bila zatvorena, jer nije bilo sigurno da idemo. U stvarnosti su nas djecu rijetko kažnjavali, jer su valjda smatrali da smo kažnjeni dovoljno okolnostima u kojima provodimo djetinjstvo.

U stvarnosti su odrasli krali iz kuća svojih komšija.

Mislim da sam pisati počela od onog momenta kada sam naučila kako da povezujući tačkice ispisujem slova. Uvijek sam željela još. Ako bi mi zadali da ispišem jedan red, ja bih ispisala pet.

Priče su važne jer ti omogućavaju da ponekad budeš neko drugi. Priče su važne jer ti pomažu da ne zaboraviš. U priče upakuješ svoju tugu, pa je na kratko skloniš iz duše. Kao predmet koji odložiš u ladicu kako ti ne bi smetao.

Možda nemam mnogo dara, ali imam ljubavi. Možda i ne umijem baš najbolje, ali želim. Možda ponekad ne znam da prenesem sve ono što hoću, ali to ne znači da ću ikada prestati.

Svaki put kada pišem o svom životu osvjestim jedno sjećanje i zapamtim ga zauvijek. Kao npr. sliku sebe ušuškanu pod njegovom rukom koja se ne bi pomjerila sa mog ramena nikada. Kao npr. osjećaj da te neko voli toliko koliko te može voljeti samo onaj od koga si potekao. Kao npr. osjećaj da je mene neko stvarno i istinski toliko volio da sam bila početak i kraj i centar njegovog svijeta. Kao npr. da sam i ja bila nečija kćerka, a neko moj tata.

I zbog takvih spoznaja vrijedi pisati. Zbog te žute nijanse tepiha na kojoj si bezbrižno igrajući se proveo neke od najljepših godina svog djetinjsta.

Zbog obrisa stolice na kojoj si sjedeći za stolom pojela prvi put sama svoj obrok. Zbog sjećanja da smo i mi nekada bili normalni ljudi. Da smo nekada, prije dvadesetak godina, imali sasvim obične probleme. Da su se mama i tata koškali oko toga da li da žive samostalno ili sa bakom. Da se ona ljutila na njega što je previše ostao sa društvom i popio koju čašicu više.

Lijepo se podsjetiti da smo nekada i mi bili ljudi, prije nego što se sve srušilo, pa smo postali sijenke koje se godinama traže i pokušavaju da pronađu svoj put.

Moj je u prstima i slovima. Jedino još tu mogu napraviti da budemo porodica.

Advertisements

Jedno mišljenje na „Moja sjećanja

  1. Lepo si zaokruzila ovo o pisanju. To je jedino bitno, da ostane zauvek zapamceno.
    Puno emocija rasutih kao polomljeno ogledalo, tako bih opisala ovaj tekst.

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s