U svojih trideset godina trudila sam se da učim mnogo o svijetu i sebi. Svakodnevno preispitujem neke svoje odluke i postupke. Ponašanje prema drugim ljudima. Sigurna sam da se ti drugi ljudi ne bave toliko svojim odnosom prema meni.

Ono što sam naučila o drugim ljudima me mnogo puta porazilo. Ono što sam iz nečije „dobrote“ osjetla me rastužilo. Ono što sam shvatila i što mi je jedna od najdragocjenijih lekcija je da su ljudi zli i ljubomorni.

Ne svi. Možda ih imaš jedno ili dvoje u svom okruženju koji nisu.

Možda ih imaš dvoje ili troje koji misle da nisu.

Bitno je da naučiš razliku između dobronamjernog savjeta i ljubomore koja iz nekoga progovara.

Ljudima će kao povod poslužiti tvoje nove patike, frizura. Ljudi će biti ljubomorni na način na koji te on gleda. Ljudima će smetati način na koji živiš svoj život, i pokušaće ti reći da je to pogrešno. A zaboravljaju da su samo ljudi i da nisu pozvani da ti sude.

U svojih trideset godina nikada nikome nisam rekla koga treba da ljubi. S kim treba da spava. I koga će da voli. Lažem. Jednom jesam. Jednom, jer sam smatrala da nije u redu da te tuku. Jednom i nikada više.

U svojih trideset godina nikada prijateljicu (a ni prijatelja) nisam pitala: „Jesi li se to malo udebljala?“. Ne vidim poentu u tako besmislenom pitanju, osim ako nekoga želiš da pecneš. U svojih trideset godina to sam pitanje čula stotinjak puta. U svojih trideset godina, tek poslednjih pet sam spremna da se na račun toga i smijem i tako drugoj strani pokažem kako su mi takva pitanja trivijalna, pa me druge strane sve rjeđe i pitaju.

Za svojih trideset godina nikada nikome nisam rekla „kako mu posao i nije nešto“. Nikada nisam pitala: „Tražiš li u struci?“.

Nikada nisam pitala kada će se udavati, ženiti i je li došlo vrijeme za rađanje.
Nikada nisam pitala kada će drugo.

Nikada nisam prijateljici koja je oduševljena nečim novim, rekla kako joj to „novo“ i „nije nešto“.

Nikada nisam imala potrebu da namjerno budem zla prema nekome, a sasvim sam sigurna da sam nekada bila. Nikada namjerno i nikada sa ciljem da se neko zbog mog postupka osjeća loše.
Mnogo puta sam osjetila nečiju namjeru da me povrijedi. Ne slučajno. Ne potrebom da bude iskren. Ne jer mu je jezik brži od pameti (kao meni često). Već istinski i namjenski sa ciljem da me povrijedi.

Zato sve rjeđe svoje vrijeme provodim u društvu ljudi, a sve češće čitam knjige ili pišem. Zato sve češće biram da budem sama. Zato se krug mojih prijatelja sveo na prste ruke.

Život je toliko kratak da bi bio žrtva tuđe ogorčenosti. Život je toliko lijep da bi dozvolio drugima da ga kvare svojom zlovoljom. Život ti je samo jedan da bi ga proveo trudeći se da razumiješ tuđe zlo i za njega nađeš opravdanje. Život prolazi i suludo je provesti ga u nastojanju da nekoga popraviš, budeš mu psiholog i ubjeđuješ se da i „nije tako loš“.

Život živiš samo jednom, pa se okruži onima koji će ti uvijek pružiti ruku na putu do vrha, a one koji bi da te vuku nazad, i ostavi iza sebe. I ne osvrći se. Da te vole, nikada ne bi željeli da budeš na dnu. I ako se pitaš da li je moguće da te neki od tvojih najbližih ne vole dovoljno da mogu da podnesu tvoj uspjeh ili tvoju sreću, ne pitaj se više. Odgovor je jasan, dok si imao potrebu da se pitaš.

Jer sve je to život. Nauči da prepoznaš „govno“ umotano u šareni papir. Nije to teško. Govno koliko god lijepo pokušaš umotati, ono će uvijek da smrdi.

Advertisements

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s