Ako imaš trideset i više godina i živiš još uvijek u Bosni ti si ili egzibicionista ili mnogo hrabra.

Ako nemaš mamu i tatu, kuma ili tetku, da za tebe povuku jedan ili deset rukava, najvjerovatnije radiš neki osrednji posao, za osrednju platu.

To znači da plaćaš stanarine, kredite, i patike kupuješ na rate.

I to nije samo po sebi toliko strašno.

Strašno je što si ti u startu deset koraka iza današnjih generacija koje tek stupaju samostalno u život. Strašno je što si sto koraka iza svojih vršnjaka u nekim drugim zemljama koje nisu iskusile odrastanje u ratu.

Ako imaš trideset i koju, riječi parastos, izbjeglički centar, geler, vazdužna opasnost, bombardovanje, podrum, haubica, automatska puška, kolona, groblje su riječi koje si naučio još u djetinjstvu. To su slike koje čine tvoje djetinjstvo, zajedno sa prostorijom osvjetljenom svjećom ili zaglušujućom bukom granata koje padaju.

Ako imaš oko trideset gotovo sigurno su te jednom u toku noći izvlačili iz kreveta na pod, jer je sigurnije ukoliko granate budu pale blizu tvoje kuće. Ili si prenoćio u podrumu. Ako imaš oko trideset velika je vjerovatnoća da si izgubio nekoga od svojih bližnjih. A apsolutno je nemoguće da neko iz tvog okruženja nije poginuo. Poginuo je riječ koja je odzvanjala u svačijoj kući i postala tako domaća i obična u dječijim ušima.

I plašiš se. Plašiš se neizvjesnosti života. Plašiš se riječi rat koja se u našoj državi tako olako prevaljuje preko usta. Plašiš se sirene za vazdušnu opasnost. Trgneš se svaki put kada neko na slavljima odluči da puca. Mrziš petarde. Mrziš 15. u mjesecu kada se testira ta vražja sirena koji ti je toliko puta prekinula dan, djetinjstvo i život.

Ako imaš trideset, trebalo bi da si još uvijek mlad i pun duha, a ti si često već toliko umoran i svakom optimizmu dodaješ i previše pesimizma, jer znaš kako se životi lako okrenu u sunovrat. Znaš kako preko noći možeš napustiti svoju kuću i ne vratiti se nikad više.

Ako si u tridesetim i živiš u Bosni, vjerovatno si se samo u toku svog djetinjstva nekoliko puta selio. Mijenjao si škole. Drugare. Komšije.

Ako imaš trideset vjerovatno si morao nekoliko puta spakovati samo svoje najosnovnije stvari jer si morao da bježiš. Nisi tada shvatao zašto bježiš i od koga. Govorili su ti da se pakuješ.

Ako imaš trideset ili više sigurno si jeo margarin sa pekmezom, mnogo puta kao jedinu vrstu poslastice. Ako imaš trideset kao dijete si naučio značenje riječi restrikcija i sankcija.

Ako si bio lošije sreće onda su ti i riječi ekshumacija, obdukcija i razmjena potpuno poznati termini od djetinjstva.

Ako imaš oko trideset vjerovatno ti se život tek oko dvadesetih vratio u normalu. Da imaš kuću i opet krov nad glavom. Da imaš komšije koje više nikuda ne idu. Da te nije strah da kupuješ stvari jer znaš da više nećeš morati birati šta da poneseš. Barem u onim danima kada optimizam uspije da pobjedi pesimizam.

Ako imaš trideset ili si na pragu, umjesto bajki slušao si priče iz rovova. Znaš šta je „VEK“ i u kakvom pakovanju se prodavao, ili mnogo češće donosio sa ratišta. Ako imaš trideset onda potpuno sigurno znaš kako izgleda muštikla ili krstić koje je neko od drveta napravio u rovu.

Ako imaš blizu trideset, ili više, sigurno ti je tokom djetinjstva nedostajao otac, deda, stric, ujak. Ako su danas još uvijek živi, smatraj se srećnikom. Ako nisu, to te sigurno ojačalo, nakon što te hiljadu puta slomilo. To je život, na koji ni ti ni ja nismo mogli uticati. I boli te. Boli te često tako jako da misliš da ćeš svisnuti. Ali hodaš. Smiješ se. Boriš se. Jer si od malena naučio tako.

Ako imaš trideset i živiš u Bosni, želiš da odeš, ali uvijek ostaješ. Ne znaš ni sam zašto. Možda jer si se već „naodlazio“. Možda jer se broj puta pakovanja svega što imaš popeo na dvocifreni broj i već ti je dosta.

A onda dođe 15. u mjesecu i otkuca podne, i čuješ je. I krv u žilama ti se lagano sledi. Pomisliš na budućnost. Pomisliš na djecu. Pomisliš da bi moglo opet, i uvučeš se u svoju ljušturu dublje nego ikad.

Ako imaš oko trideset, plašiš se da pustiš korijenje jer znaš kako boli kada se iščupa. Znaš kako ga je teško opet pustiti. I zato uvijek čvrsto u rukama držiš svoje kofere uspomena jer znaš da je jedino sigurno ono što posadiš u sebi.

I živiš. Najbolje što umiješ.

Advertisements

3 mišljenja na „Šta sve znaš ako imaš trideset (i više) i ziviš u Bosni

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se /  Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se /  Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se /  Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se /  Promeni )

Povezivanje sa %s