Živimo u vremenu u kojem su glupost i bezobraluk postali imperativ.
U kojem se kriminal povezuje sa sposobnošću.
U kojem se laže, krade, vara.
U kojem nas političari ubjeđuju da vjerujemo njima,a ne svojim očima.
U vremenu u kojem se novinari prodaju za honorare i bonove za hranu, jer ugovore dobijaju poslije deset godina rada oni rijetki koji izdrže teror.
U vremenu u kojem nema opozocije. U kojoj su oni koji svijet posmatraju kritički okarakterisani kao budale i strani plaćenici.
Živimo u vremenu u kojem sve košta 50 eura, pa i ono što smo platili.
U vremenu u kojem bez čovjeka koji zna čovjeka nigdje nisi prispio.
U vremenu klimača glavom i lizača guzica.
U vremenu u kojoj je diploma postala papir, a inteligencija mana.
U vremenu u kojem je uzor mladima Baka Prase koji na instagramu objavljuje slike guzice svoje jedva punoljetne djevojke. I djevojke koja mu se smiješi u kameru jer će tako dobiti klik, follow, like, i 200 eura od nekog sponzora.
U vremenu u kojima se djevojčice ne stide da slike svoje gole guzice dijele sa svijetom. Cijelim svijetom.
U vremenu kurvarluka, prostakluka i šunda.
Hijalurona i botoksa. U vremenu plastike i silikona.
Vještačkih emocija, kosa, noktiju i trepavica.
U vremenu lajka.
U vremenu promašenih brakova, izgubljenih snova, i potraćenog djetinjstva.
I nemojte mi reći kako nije sve tako crno. I crnje je.
Stidim se što sam dio predstave i što ne poduzimam ništa.
Stidim se što i ja zovem čovjeka kada mi nešto treba.
Stidim se što zaobilazim redove i preskačem stepenice.
Ali opcija je da plivaš ili da se udaviš. U govnima naravno.
Stidim se što ćutim. Što ne govorim.
Sažaljevam se što nemam želudac da svarim sve što mi život servira.
Borim se svakog dana da li da sačuvam ovo malo živaca ili da ih umirim hemijom. Neću. Jača sam od rijeke govana koja teče kraj mene.
Ja još makar s vremena na vrijeme znam da izađem na obalu.
A šta ćeš ti?
Despotica 