Opet sam jutros ustala prerano. Ima nešto umirujuće u tome otvoriti prozore dok svi spavaju.
Dok ti je um čist i možeš da popričaš sam sa sobom.
Ja obično pričam s tobom. Jer ti si nekako uvijek u dubinama moje podsvijesti.
Uvijek sa mnom.
Rekla sam ti jednom da vrijeme ne liječi ništa. Ono je samo bolni podsjetnik naše prolaznosti.
Ono ne umiruje nedostajanje. Ono samo podsjeća šta smo sve propustili i šta ćemo propustiti.
Valjda je tako moralo biti.
Rekla sam prije par dana prijateljici da nas ne mogu da razumiju oni koji spavaju do 12h.
Oni kojima su mame i tate servirali i ostavili sve.
One koje je na stolovima čekao doručak, a u krevet su odlazili sa poljupcem u kosu.
Oni kojima su čitane priče pred spavanje.
Oni koji i danas imaju iza čijih leđa da se sakriju.
I ne volim taj nametnuti feminizam koji mi kaže da mogu sve sama. Znam da mogu. Jer i jesam.
Sve sa jednom velikom prazninom unutra.
Popunjavala sam je različitim ljudima misleći da će neko od njih biti bezuslovno moj. Bezrezervno. Nije.
Nije bilo ni fer očekivati da neko popravi sva ta oštećenja koja mi je život servirao.
Željela sam da budem najbolja i nekoliko puta sam omanula.
Nisam se nikada samožaljevala jer te nema. Samo me boljelo što ne možeš da se ponosiš sa mnom.
Možda ne bih bila najbolja kćerka, ali bih se sasvim sigurno trudila.
Nadam se da sa tog mjesta gdje počivaš vidiš koliko se trudim da budem ispravna i koliko uvijek žargonski rečeno „fejlujem“.
Iako me svako malo grubo gurne neko koga volim, ti znaš da ja uvijek nasjednem ponovo. To je valjda taj štof od kojeg si me stvarao.
Onda kada si me kao djevojčicu držao u zagrljaju kako bih lakše disala.
Ti znaš da se ničega nisam plašila dok si bio tu.
I znaš kakvi su me sve strahovi progonili kada te više nije bilo.
Znaš i da me rijetko šta može slomiti. I da tričarije ovozemljskog svijeta, sitna ogovaranja, šaputanja i ćuškanja, za mene nisu nikakav problem. Jer toliko puta sam nokautirala samu sebe i ustala.
Mogu još mnogo.
Samo… Nemam vremena ni volje da opraštam.
Despotica 