U redu je i kad nisi u redu

Budim se jutros oko 6 sati. Sat vremena ranije nego što je potrebno. Takva sam. Čujem kišu kako lupa po krovu nadstrešnice i nasmiješim se. Volim kišu. Zadovoljno se umotam i protegnem u krevetu. Imam još sat vremena da ljenčarim.

Kuvam kafu, doručkujem čokoladni keks. Šminkam se. Uvijek volim da izgledam vedro kada su svi sumorni zbog kiše. Čitam na portalima da bi Donald Trump mogao biti novi predsjednik Amerike. Smješkam se. Iskreno, jebe mi se za njihove izbore. Ali ne bih mogla svoj glas nikada dati ženi bez dostojanstva kao što je Hillary. Možeš ti H da se smješkaš, grliš dječicu, promovišeš mir u svijetu i ženska prava. Oprostila si Lewinsky dok je cijeli svijet gledao. Kako?

Veselo koračam do posla. Vazduh je svjež. Negdje je sigurno pao snijeg. Jedino što volim više od kiše je snijeg. Poželim napraviti selfie, jer nisam uzalud stavila crveni karmin. Primjetim tri bore duž cijelog čela. Umjesto selfija napravim instagram story i pokažem ih svijetu. Kao da je svijet briga za moje tri bore, i kao da ih već nisu primjetili.

Ja nisam, ali sam primjetila nešto drugo.

Nemam više živaca za kompromise. Površna smješkanja. Površna prijateljstva i površne ljubavi. Nemam strpljenja da čekam. U redu, na semaforu, na kasi. Nemam volje da čekam da ljudi budu kulturni. Da budu normalni i tolerantni. Nemam volje čekati da se neko „prvi javi“. Da me neko „dovoljno voli“: Da me „voli uopšte“.

Sa ove tri bore sam naučila mnogo o sebi. Naučila sam da volim sebe. Naučila sam da ne zavisim od drugih. Naučila sam da jasno izrazim ono što mislim, čak i kada se to drugima ne sviđa. Naučila sam da živim kako mi se živi.

Sa trideset u vanbračnoj zajednici. Sedam godina u vezi. Bez želje za potomstvom. A ipak, nikad mi nije bilo ljepše. Ne čekam ničiji aplauz ni naklon. Ne bojim se da budem ono što jesam. Nisam se bojala da volim koga ja hoću. Nisam se bojala da kažem svojoj porodici da nakon manje od godinu dana želim da živim s njim. Nisam ih pitala za mišljenje. Već skoro deset godina ne tražim dozvolu od majke da udahnem.

Zašto vam ovo govorim?

Zato što primjećujem mnogo onih koji nisu došli do tog stepena slobode. Žive život po scenariju koju im ispisuju roditelji, partneri ili prijatelji. Udaju se da bi usrećili roditelje. Rade poslove koje misle da bi trebali, vole one koje misle da bi morali i svakog dana pomalo umiru. Zašto?

I ja sam se plašila. Stvarala sam zavisnost o ljudima misleći da ne umijem sama. Da je loše kad si sam. Da moraš imati oko sebe što više ljudi kako bi bio srećan, a zapravo su me samo umarali. Mislila sam da mi treba njihovo odobravanje da bih bila srećna, a zapravo sam znaš šta želiš i šta ti treba. Dovoljan ti je jedan prijatelj kojem ponekad možeš reći šta te boli bez straha da će te osuditi ili držati predavanje. Potreban ti je neko samo da sasluša, jer sa ove tri bore već sam dobro znaš šta trebaš činiti.
Sigurno i vi imate neku svoju slobodu. Neku žudnju. Zašto je sputavate?

Trebamo li sačekati svoje pedesete da bismo sebe stavili na prvo mjesto. Ispred roditelja, partnera, djece. Ne želim reći da trebamo biti sebični i egoistični. Ne želim reći da trebamo biti zaljubljeni u sebe i mrzitelji drugih. Želim reći da trebamo prestati sa kompromisima koji nas ne čine srećnim. Želim reći da trebamo raditi ono što želimo a ne ono što drugi od nas žele. Želim reći da je sasvim u redu ako želiš prespavati vikend. U redu je i ako ne želiš. U redu je ako želiš kuvati, u redu je i ako mrziš. U redu je i ako si zaljubljena i opsjednuta partnerom, u redu je i ako nisi.

U redu je ako si pisac vlastitog života a ne glumac po tuđem scenariju. U redu je da budeš srećna. U redu je da preskočiš kafe koje ti se ne piju, zaobiđeš ljude koji te ne čine srećnim.

U redu je da budeš ono što jesi. Bila gej, strejt, visoka ili niska, mršava ili debela, školovana ili ne, majka ili nemajka, udata ili neudata. U REDU JE. Dok god si pronašla razlog da se jutros nasmiješiš kiši i životu, u redu je.

Ništa ja ne moram!

Razvoj društevnih mreža, globalizacija, demokratija i mogućnost jasnog izražavanja mišljenja su doveli do toga da ja danas vrlo lako znati šta neko misli. Mišljenja je mnogo. Sva su nam dostupna. Na osnovu mnogo tih istih mišljenja kreira se neka opšta slika o problemu ili pojavi. Formira se neki opšteprihvaćen stav grupe koja obično dijeli iste ili slične interese.

Uvijek sam mrzila šablone i kalupe. Mislim da ne postoji ni pet ljudi koji o svemu mogu misliti isto. Disati isto. Da ih tišti isto, da vole isto. Nemoguće.

Danas postoje dva stava o tome koja je i kakva bi uloga žene trebala biti u društvu. Od one da je žena sama sebi šef i gospodar, do one da je mjesto ženi u kući i uz porodicu. Ja lično naginjem tvrdnji da žena kao i muškarac može i treba da bude šta god želi da bude. Ovi prvi koji zagovaraju pravo žene na slobodu i emancipaciju, iako predstavljaju borce za njena prava vrlo često prema ženama znaju biti grubi jednako kao i ovi drugi koji bi ženama da uskrate prava.

Kako to mislim? Pa evo ovako.

Oni promovišu da žena treba da se obrazuje. Da čita, da misli, da bude proaktivna. Da vodi brigu o svom duhu i tjelu. Da odlučuje o svom tijelu. Sa svim se slažem. I moje mišljenje je takvo. Ali šta je sa onim ženama koje to ne žele? A vjerujete da postoje i takve. Postoje i žive. Niko ih nije ubijedio da treba da budu majke i domaćice. Da ih više zanima kuhinja od knjige, da ih više zanima pletivo od frizera, a mi ih sa promocijom i naturanjem naših vrijednosti kao ispravnih forsiramo da budu nešto što nisu. Ja sad balanizujem. Nisu pletivo i kuvanje samo za žene koje ne žele da se emancipuju, ali društvo na to tako gleda.

Ne može, a i ne treba ako ne želi, svaka žena biti intelektualka. I ko je uopšte intelektualka? Ja sam u svom životu srela možda srela dvije, tri takve. Srela sam mnogo onih koje misle da jesu. Mnogo onih koje misle da moraju biti kako bi ih društvo prihvatilo i kako bi bile u trendu.

Sloboda i emancipacija su trebale da dovedu do toga da budeš što god želiš biti. Da možeš letjeti i na Mjesec ako hoćeš i da je sasvim u redu ako to ne želiš. Da možeš da se školuješ, ali da te niko ne osuđuje ako to ne želiš. Da možeš da budeš u braku, a i ne moraš. Da možeš da rađaš, da usvajaš, da nikad ne poželiš potomstvo. Da možeš da biraš da ne budeš u kalupu.

Mi danas imamo privid slobode. Da se priklonimo čoporu kojem želimo kako bismo egizstirali i bili prhvaćeni. Iako je sve više onih koji ti govore da je u redu da budeš šta želiš, mi se uporno priklanjamo onome što mislimo da je za nas dobro, a ne onome što nam srce šapuće. Zato što nas je strah. Strah da budemo šta želimo. Strah od osude. Strah da ćemo ostati sami. A samoća je ponekad veoma prijatna. Omogućava ti da dođeš do suštine svog bića i vidiš šta se tamo nalazi i šta ti šapuće ona dvadesetogodišnja mnogo hrabrija ti.

Već danima dobijam pitanje kada ću polagati i da li imam položen vozački. Nemam i neću. Zašto? Zato što ne želim da vozim. Ne osjećam se prijatno u gužvi. Ne snalazim se najbolje u saobraćaju ni kao pješak u gužvi a kamoli kao vozač. Slijedi začuđeni pogled i salva komentara, to moraš, to ti treba.

Kako ti zaboga možeš bolje od mene znati šta meni treba?

Nećeš čekati uvijek da te ON odveze. A zašto ne bih? Zašto je za jednu toliko strašno da ponekad zavisi od nekog drugog. Zašto je toliko strašno da neko od nas bude dominantniji? Bilo žena ili muškarac. Zašto smo od života napravili borbu u kojoj se non stop takmičimo ko će biti brži, bolji i jači.

Zašto jednostavno ne živimo kako nam se živi?